Kada se kufr i širk spomenu zajedno, svaki od njih se odnosi na posebno značenje na koje se ne odnosi drugi, dok kada se spomenu odvojeno, svaki od njih sadrži značenje onog drugog. Također, i kufr i širk imaju svoje šire i svoje uže značenje.

* Kufr je negiranje i skrivanje istine.

Primjeri za kufr su negiranje obaveze obavljanja namaza, zekata, posta Ramazana, negiranje obaveze obavljanja hadža u stanju mogućnosti ili obaveze dobročinstva prema roditeljima. Primjer za kufr je i negiranje zabrane zinaluka, opojnih pića, zabrane neposlušnosti roditeljima i slično.

* Širk je činjenje bilo koje vrste ibadeta bilo kome mimo Allaha.53

Primjer za širk je upućivanje dove u nevolji nekom mimo Allaha, prinošenje žrtve, ili zavjetovanje umrlim, odsutnim, džinima, kipovima, zvijezdama i slično.

Za kafira se kaže da je mušrik i za mušrika da je kafir, kao što je došlo u riječima Uzvišenog:

A onaj koji se, pored Allaha, moli drugom bogu, bez ikakva dokaza o njemu, pred Gospodarom svojim će račun polagati, i nevjernici – kafiri ono što žele neće postići. (Kur’an, 23:117)

Ako im se molite, ne čuju vašu molbu, a da i čuju, ne bi vam se odazvali; na Sudnjem danu će poreći da ste ih Njemu pridruživali (širk činili) i niko te neće obavijestiti kao Onaj Koji zna. (Kur’an, 35:14)

U ovom ajetu naziva njihovu dovu nekome drugome mimo Allaha širkom, a u prvom ajetu je naziva kufrom. Ovo upućuje na to da se kafir može nazvati mušrikom, i mušrik se može nazvati kafirom. Na ovo upućuju mnogi ajeti i hadisi. Poslanik صلى الله عليه وسلم je rekao: “Između čovjeka i širka i kufra je ostavljanje namaza.” (Muslim)

(53 Širk je suprotan tevhidu. Tevhid jezički znači izdvajanje nečeg, dok suprotno tome širk znači pridruživanje. Širk terminološki znači pripisati nekom ili nečemu, drugom mimo Allaha, ono što je svojstveno samo Allahu. Na taj način osoba ruši tevhid (vjerovanje u Allahovu jedinstvenost u rububijetu, uluhijetu i imenima i svojstvima), i Allahu pridružuje suparnika, što je mnogoboštvo – najveći grijeh kojeg Allah neće oprostiti osobi, ukoliko se za isti nije iskreno pokajala, a zatim umrla na tevhidu.)

Odgovor iz knjige “KORISNA PREDAVANJA IZ ISLAMSKOG VJEROVANJA”

Autor knjige: dr. Meša‘il Rašid Ed-Debbas

Prijevod: Grupa prevodilaca

Urednik Irfan Hajrudin Klica, prof.

Šerijatska recenzija mr. Jakub Alagić, Ersan Muzafer Grahovac, prof.

Preuzeto sa: https://www.pozivistine.com

El-isti‘aza – Traženje utočišta je traženje zaštite od nečega štetnog, od onoga što nam nije drago da nam se desi. Onaj koji traži zaštitu je čuvan od strane Onoga od koga traži utočište. Postoji više vidova traženja zaštite:

Prvi: Traženje zaštite kod Allaha. Ono sadrži potpuni osjećaj potrebe za Allahom i za Njegovim čuvanjem, zatim, uvjerenje da je Allah dovoljan Zaštitnik i Čuvar od svega u sadašnjosti i u budućnosti, od malog ili velikog, bilo da dolazi sa ljudske strane ili ne.50 Allah, sunhanehu ve teala, kaže:

Reci: “Utječem se Gospodaru svitanja od zla onoga što On stvara (od zla svih Allahovih stvorenja), i od zla mrkle noći kada razastre tmine, i od zla onih koje u čvorove pušu (koji se bave sihrom), i od zla zavidnika kad zavidi!” (Kur’an, 113:1-5)

I kaže:

Reci: “Utječem se Gospodaru ljudi, Vladaru ljudi, Bogu ljudi, od zla šejtana – napasnika, koji zle misli unosi u srca ljudi – od džinnova i od ljudi!” (Kur’an, 114:1-6)

Drugi: Traženje zaštite kod umrlih ili odsutnih i nemoćnih da pruže zaštitu. Ovakva vrsta traženja je veliki širk. Uzvišeni kaže:

I bilo je ljudi koji su pomoć od džinnova tražili, pa su im tako obijest povećali. (Kur’an, 72:6)

Treći: Traženje zaštite kod stvorenja koja su u mogućnosti pružiti zaštitu, poput ljudi, mjesta i sl. Ovakva vrsta traženja zaštite je dozvoljena prema riječima Poslanika صلى الله عليه وسلم u kojima se govori o fitni:

“Ko se upusti u nju zauzeće ga, a ko nađe utočište i zaštitu neka se time zaštiti.” (Buhari i Muslim) Poslanik صلى الله عليه وسلم je ovdje ukazujući na utočište i zaštitu od fitne rekao: “Ko ima deve neka se brine o njima.” (Muslim)

A također, u Muslimovu Sahihu od Džabira, radijjallahu anhu, se prenosi da je žena iz plemena El-Mahzum ukrala, te su došli sa njom Poslaniku صلى الله عليه وسلم te je zatražila zaštitu kod Ummu Seleme, Allah bio zadovoljan njom. Ako se od nekog zatraži utočište od zla nasilnika dužnost je odazvati se i pomoći i zaštititi kako se najbolje može. A ako se, pak, zatraži od nekog pomoć koja iziskuje činjenje zabranjenog ili izbjegavanje naređenog, u tom slučaju pomoć je zabranjena.

(50. Allah Uzvišeni je jedini Koji otklanja nedaće i pribavlja koristi. Sve što se dešava, dešava se Njegovim htijenjem i odredbom.)

Odgovor iz knjige “KORISNA PREDAVANJA IZ ISLAMSKOG VJEROVANJA”

Autor knjige: dr. Meša‘il Rašid Ed-Debbas

Prijevod: Grupa prevodilaca

Urednik Irfan Hajrudin Klica, prof.

Šerijatska recenzija mr. Jakub Alagić, Ersan Muzafer Grahovac, prof.

Preuzeto sa: https://www.pozivistine.com

Et-tevekkul (التوكل )u arapskom jeziku ima značenje oslanjanja i prepuštanja, pouzdanja. Oslanjanje na Allaha, subhanehu ve teala,znači: potpuno se osloniti na Allaha, subhanehu ve teala, u pribavljanju koristi i odagnavanju štete čineći razloge koje je propisao Allah.48

(48. To je istinski oslonac na Allaha, subhanehu ve teala, u svim djelima i stanjima uz poduzimanje potrebnih uzroka za ostvarenje željenog. Spomenuto je pravo značenje tevekkula, dok oni koji se oslanjaju samo na uzroke (sebebe), a i oni koji tvrde da se oslanjaju na Allaha ali ne rade uzroke, svi su pogrešno shvatili njegovo značenje i čine vjerom zabranjenu stvar.)

Takvo oslanjanje je vid potpunog imana i jedan od njegovih znakova, kao što Allah, subhanehu ve teala, kaže:

…a na Allaha se oslonite ako ste vjernici. (Kur’an, 5:23)

Ako rob bude iskren u oslanjanju na Allaha On će ga zaštititi od onoga što ga brine, kao što Uzvišeni kaže:

…onome koji se na Allaha oslanja, On mu je dovoljan. (Kur’an, 65:3)

Zatim, u nastavku ajeta, Allah  umiruje onoga koji se oslanja na Njega riječima:

Allah će, zaista, ispuniti ono što je obećao. (Kur’an, 65:3)

A niko Ga ne može spriječiti u onome što On želi.

Postoji više vrsta tevekkula:

Prva: Oslanjanje na Allaha Uzvišenog. Ovaj tevekkul je znak potpune vjere i znak iskrenosti. On je obavezan u vjeri jednog čovjeka, jer bez njega vjerovanje nije potpuno. Allah, subhanehu ve teala, kaže:

…a na Allaha se oslonite ako ste vjernici. (Kur’an, 5:23)

Što se čovjek više pouzda u Allaha, njegov iman biva jači. Potpuni tevhid se ne može ostvariti osim uz potpuni tevekkul na Allaha. Ibn Kajim, rahimehullah, spominje da je tevekkul uvjet imana, što upućuje na nepostojanje imana ako nema tevekkula.

Druga: Tajno oslanjanje na mrtvoga želeći ostvariti neku korist ili otkloniti neku štetu. Ovakav tevekkul je vid velikog širka, jer oslanjanje na mrtvog u sebi sadrži uvjerenje da taj mrtvi po svojoj prirodi ima neku tajnu moć. Pri tome, nema razlike da li je taj mrtvi poslanik, ili evlija ili tagut – Allahov  neprijatelj.

Treća: Oslanjanje na osobu u stvarima koje su u kompetenciji te osobe, i pri tome osjećati da je ona na visokom nivou, a onaj koji se oslanja pri tom osjeća kako je mali pred njim. Primjer tome je kada neko preko nekog čovjeka nastoji osigurati osnovne egzistencijalne potrebe i pri tome se osjeća manje vrijednim. Ovo je vrsta manjeg širka zbog jačine naklonosti njegova srca prema njemu i zbog oslanjanja na njega.

Međutim, da se čovjek osloni na njega samo kao na povod ili sredstvo preko koga mu je to Allah odredio, u tom slučaju ne bi smetalo, ali pod uslovom da onaj na koga se oslanja zaista ima neku ulogu u svemu tome.

Ibn Tejmije, rahimehullah, kaže: “Nije vezao čovjek svoje nadanje i pouzdanje u nekog drugog mimo Allaha, a da se nije razočarao sa te strane.”

Četvrta: Oslanjanje na drugog u situaciji kada treba zamijeniti onoga koji se oslanja, i to u slučajevima u kojima je dozvoljena zamjena. Ova vrsta tevekkula je, također, dozvoljena što potvrđuju i Kur’an i Sunnet i idžma‘.

Takav slučaj je bio i sa Jakubom  kada je rekao svojim sinovima:

O sinovi moji, idite i raspitajte se za Jusufa i brata njegova. (Kur’an, 12:87)

Ovim se hoće kazati da se Jakub oslonio na svoje sinove u traženju Jusufa i njegova brata.

Allahov Poslanik صلى الله عليه وسلم je povjeravao prikupljanje zekata radnicima i čuvarima, povjeravao je utvrđivanje i sprovođenje šerijatskih kazni, opunomoćio je Aliju, radijjallahu anhu, da na oprosnom hadždžu podijeli kože i pokrivače deva od kurbana i da zakolje ostatak od stotine deva, nakon što je on svojom rukom zaklao 63 kurbana. Što se tiče konsenzusa po ovom pitanju on je općepoznat i može se zaključiti iz svega navedenog.

Odgovor iz knjige “KORISNA PREDAVANJA IZ ISLAMSKOG VJEROVANJA”

Autor knjige: dr. Meša‘il Rašid Ed-Debbas

Prijevod: Grupa prevodilaca

Urednik Irfan Hajrudin Klica, prof.

Šerijatska recenzija mr. Jakub Alagić, Ersan Muzafer Grahovac, prof.

Preuzeto sa: https://www.pozivistine.com

Strah (الخـوف (je bojazan i reakcija koja proističe iz očekivanja nečega što donosi uništenje, štetu, ili pak, uznemirenje. Allah Uz višeni je zabranio strah od šejtanovih prijatelja, a naredio da se samo Njega Jedinog bojimo.

Postoje tri vrste straha:

Prva vrsta: Prirodni strah, kao što je strah od zvjeri, vatre, utapanja. Zbog takvog straha se čovjek ne kori. Allah, sunganehu ve teala, je, govoreći o Musau, alejhi selam, rekao:

I osvanu u gradu preplašen… (Kur’an, 28:18)

Međutim, ako ovaj strah bude razlogom da se ne uradi ono što je naređeno ili da se učini zabranjeno, u tom slučaju on postaje haramom, jer sve što je povod ostavljanja vadžiba i činjenja harama je također haram. Dokaz za to su riječi Allaha Uzvišenog:

…i ne bojte ih se, a bojte se Mene, ako ste vjernici! (Kur’an, 3:175)

Strah od Allaha može biti pohvalan i pokuđen. Pohvalan je onaj strah koji će te navesti da ostaviš griješenje i neposlušnost Allahu, koji će te podstaći na izvršavanje onoga što ti je naređeno i ostavljanje zabranjenog. Pa kada dostigneš ovaj cilj, srce ti se smiri i Allahovom milošću njime prevlada veselje i smirenost i nada u Allahovu, subhanehu ve teala, nagradu.

Pokuđen strah od Allaha je onaj koji čovjeka dovede do beznađa u Allahovu milost, te ga spopadne očaj, počne tugovati, postane zlovoljan ili se čak oda neposlušnosti zbog jačine beznađa.

Druga vrsta: Strah kao vrsta ibadeta.On se zasniva na tome da se osoba boji nekoga i iz toga straha ga obožava. Ova vrsta straha može biti jedino prema Allahu, a njeno usmjeravanje prema bilo kome drugom mimo Njega je veliki širk.

Treća vrsta: Jeste tajni strah, kao kad se osoba boji mrtvaca u kaburu ili evlije koji je daleko od njega i koji mu ne može ništa učiniti ili nauditi. I ovu vrstu straha učenjaci ubrajaju u veliki širk.

Odgovor iz knjige “KORISNA PREDAVANJA IZ ISLAMSKOG VJEROVANJA”

Autor knjige: dr. Meša‘il Rašid Ed-Debbas

Prijevod: Grupa prevodilaca

Urednik Irfan Hajrudin Klica, prof.

Šerijatska recenzija mr. Jakub Alagić, Ersan Muzafer Grahovac, prof.

Preuzeto sa: https://www.pozivistine.com

Riječi la ilahe illallah neće ništa koristiti onome ko ih izgovori sve dok ne bude ispunjavao uvjete ispravnosti ovih riječi. Ti uvjeti su:

• PRVI UVJET: Znanje – tj. znanje šta riječi la ilahe illallah znače. One sadrže negiranje prava činjenja ibadeta lažnim božanstvima i potvrđivanje da je samo Allah Bog, odnosno da jedino On zaslužuje da Mu se ibadet čini, tako da srce zna šta jezik izgovara. Allah Uzvišeni kaže:

   

Znaj da nema istinskog boga osim Allaha! (Kur’an, 47:19)

Dokaz iz Sunneta je potvrđeni hadis od Osmana, radijjallahu anhu, koji prenosi da je Poslanik صلى الله عليه وسلم rekao: “Ko umre a zna da nema istinskog boga osim Allaha ući će u Džennet.” (Muslim)

• DRUGI UVJET: Jekin – čvrsto ubjeđenje11 – a to je potpuna spoznaja i ubijeđenost u riječi la ilahe ilallah suprotno bilo kakvoj sumnji i nesigurnosti.

Allah, subhanehu ve teala, kaže:

Pravi su vjernici samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju i poslije više ne sumnjaju i bore se na Allahovu putu imecima svojim i životima svojim. Oni su baš iskreni. (Kur’an, 49:15)

Dokaz iz Sunneta je vjerodostojni hadis kojeg prenosi Ebu Hurejre  da je Poslanik صلى الله عليه وسلم za riječi šehadeta rekao: “Neće rob sa njima sresti Allaha bez sumnje u njih a da neće ući u Džennet.” (Muslim)

Od Ebu Hurejre  se, također, prenosi da mu je Poslanik صلى الله عليه وسلم rekao: “Koga sretneš iza ovog zida, a svjedoči da nema istinskog boga mimo Allaha i srce mu je čvrsto ubijeđeno u to, obraduj ga Džennetom.” (Muslim)

• TREĆI UVJET: Ihlas – iskrenost, a ona je suprotna širku i pretvaranju.

Allah, subhanehu ve teala, kaže:

A samo Allahu pripada iskreno ispovijedanje vjere! (Kur’an, 39:3)

I, također, kaže:

A naređeno im je da samo Allahu ibadet čine, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju, i da namaz obavljaju, i da zekat udjeljuju; a to je – ispravna vjera. (Kur’an, 98:5)

Allahov Poslanik صلى الله عليه وسلم je rekao: “Najsretniji čovjek mojim šefatom (zauzimanjem) će biti onaj koji kaže da nema boga koji zaslužuje da se obožava mimo Allaha iskreno iz svoga srca ili duše.” (Buhari)

I, također, je rekao: “Zaista je Allah zabranio vatri onoga ko kaže la ilahe ilallah tražeći time Allahovo lice.” (Buhari)

• ČETVRTI UVJET: El-Mehabbe (ljubav) – tj. ljubav prema ovim riječima i prema onome na šta upućuju i šta iziskuju, i sreća zbog toga.

Allah, subhanehu ve teala, kaže:

Ima ljudi koji pored Allaha druge, kao suparnike Njemu, prihvaćaju; vole ih kao što se Allah voli! Ali, oni koji vjeruju, još više Allaha vole! (Kur’an, 2:165)

O vjernici, ako neko od vas od vjere svoje otpadne – pa, Allah će, sigurno, umjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite; oni će se na Allahovu putu boriti i neće se ničijeg prijekora bojati. (Kur’an, 5:54)

Allahov Poslanik صلى الله عليه وسلم je rekao: “Onaj kod koga se nađe troje osjetit će slast imana: kome Allah i Njegov poslanik budu draži od svega ostalog, onaj ko zavoli nekog čovjeka samo radi Allaha i ko bude mrzio da se vrati u nevjerstvo nakon što ga je Allah spasio od njega kao što mrzi da bude bačen u vatru.” (Buhari i Muslim)

• PETI UVJET: Sidk (istinitost) – tj. istinitost koja je suprotna laži, a to znači da se ono što se izgovori jezikom podudara sa onim što je u srcu.

Allah, subhanehu ve teala, kaže:

A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu. (Kur’an, 29:3)

I kaže:

A onaj koji donosi istinu i oni koji u nju vjeruju, oni su bogobojazni. (Kur’an, 39:33)

Allahov Poslanik صلى الله عليه وسلم je rekao: “Ko umre a svjedoči da nema istinskog božanstva osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, istinski iz svoga srca, ući će u Džennet.” (Ahmed)

I kaže: “Nema nikoga ko svjedoči da je samo Allah istinski bog i da je Muhammed Njegov rob i poslanik, istinski iz svoga srca, a da ga Allah neće zabraniti Vatri.” (Buhari)

• ŠESTI UVJET: Pokoravanje14 – tj. pokoravanje onome što riječi šehadeta podrazumijevaju, a to je činjenje obaveznih djela i ostavljanje zabranjenih iskreno radi Allaha tražeći Njegovo zadovoljstvo.

Allah, subhanehu ve teala, kaže:

I povratite se Gospodaru svome i pokorite Mu se prije nego što vam kazna dođe – poslije vam niko neće u pomoć priskočiti. (Kur’an, 39:54)

Allahov Poslanik صلى الله عليه وسلم kaže: “Svi moji sljedbenici ući će u Džennet, osim onih koji odbiju.” Ashabi upitaše: “A ko će odbiti?” On reče: “Ko mi se pokori, ući će u Džennet, a onaj ko mi pokornost odbije, odbija ući u Džennet.” (Buhari)

• SEDMI UVJET: Prihvatanje, a ono je suprotno odbijanju. Ovdje se misli na prihvatanje riječi tevhida i onoga što iz njih proizlazi, i formalno i suštinski. Moguće da ih izgovara neko ko ih zna ali ih ne prihvata iz pristrasnosti ili oholosti.

Kao što Allah Uzvišeni kaže:

Kad im se govorilo: “Samo je Allah istinski Bog!” – oni su se oholili. (Kur’an, 37:35)

Ebu Musa El-Eš‘ari  prenosi da je Poslanik صلى الله عليه وسلم kazao:

“Uputa s kojom me je Allah poslao i nauka jesu kao obilna plodna kiša koja padne na zemlju. Bude (mehke) plodne zemlje koja primi vodu i urodi travom i mnogim drugim zelenilom; a ima i tvrdih (neplodnih) zemalja koje ne upiju vodu (zadrže je na sebi) i Allah daje da se njome ljudi koriste: piju, napajaju stoku i siju (ono što se može posijati); a padne i na druge predjele, ravnice, koje ne zadržavaju vodu i ne urode nikakvom travom.

Ovo je primjer za onoga ko je spoznao Allahovu vjeru i koristi ono s čime me je Allah poslao, pa nauči i druge poučava; i primjer za onoga koji za spoznaju nije ni glave podigao niti prihvatio Allahovu uputu s kojom sam poslan.” (Buhari i Muslim)

Odgovor iz knjige “KORISNA PREDAVANJA IZ ISLAMSKOG VJEROVANJA”

Autor knjige: dr. Meša‘il Rašid Ed-Debbas

Prijevod: Grupa prevodilaca

Urednik Irfan Hajrudin Klica, prof.

Šerijatska recenzija mr. Jakub Alagić, Ersan Muzafer Grahovac, prof.

Preuzeto sa: https://www.pozivistine.com