Kako izgraditi samopouzdanje kod djece?

Zahvala pripada samo Allahu.
Djevojčica u drugoj godini počinje formirati svoj odnos prema okolini. Neki naučnici razvojne psihologije smatraju da je osjećaj pouzdanja jedan od tih prvih odnosa. Jačina ovog osjećaja u drugoj godini života je ovisna o vrsti pažnje koja se pridaje djevojčici, te odnosu roditelja prema zadovoljenju njenih osnovnih potreba. Znakovi razvoja djevojčice u ovom razdoblju se mogu jasno razlučiti prema njenoj sklonosti za samostalnošću. Ona je u potrebi da slobodno govori, hoda ili igra se. Sve to vezano za potrebu potvrde njenog unutrašnjeg bića koje se ostvaruje samo putem raspoložive samostalnosti. Ovo je tvrdnja teorije razvoja i sazrijevanja koja zagovara poštivanje djeteta kao jedinke i njegovo ostavljanje da se razvija u svojoj prirodi. Neke djevojke odrastaju a uopšte nemaju samopouzdanja, a sasvim rijetko učinu nešto samoinicijativno, već uvijek čekaju ko će im reći: “Radi ovako i ovako!” Kad naiđu na problem, zastanu i ne znaju donijeti presudnu odluku. Dešava se da pobjegnu kad se suoče s problemom, a ponekad i zaplaču. Ovo je jedna vrsta nekorektnog odnosa roditelja prema njima, a najčešći uzroci toga su:

– Prekomjerno kritiziranje, i to za velike i za male stvari, zbog čega se ona lišava mnogih sposobnosti. Ona tako počinje gubiti pouzdanje u svoja djela i uvijek očekuje ko će je ispraviti ili joj potvrditi da je upravu.

– Kritikovanje za svaki posao koji čini, praćenje njenih posrtaja i mahana i podsmjehivanje na uloženi trud. Desi se da djevojčica uloži trudi, ali pogriješi, te bude ukorena više nego što zaslužuje, dok je ona u tim trenucima očekivala podstrek zbog uloženog truda, što bi rezultiralo naklonošću prema poslu, još većem trudu, inovacijama i pravovremenom izvršenju zadataka.

– Nedavanje prilike da govori pred drugima iz bojazni da će pogriješiti ili govoriti o stvarima koje nisu poželjne. Nekada joj se da da govori, ali uz sufliranje sa strane.

– Često upozoravanje na opasnosti, što rezultira da djevojčica stalno iščekuje neku opasnost i umisli sebi da ta opasnost stalno vreba sa svake strane.

– Ponižavanje i usporedba s drugima što umanjuje njene vrijednosti.

– Podsmijavanje i izrugivanje.

– Ne obraćanje pažnje na njena pitanja.

– Pretjerana pažnja koja se izražava u prevelikom strahu za njeno zdravlje ili budućnost.

Na djevojčici koja je izgubila samopuzdanje pojavljuju se sljedeće loše posljedice:

-Ne može samostalno raditi poslove. Kad se od nje zatraži da nešto donese i ona to nađe u malo izmijenjenoj formi, zastane. Kad se suoči s problemom ne zna donijeti odluku.

– Postaje konzervativna i zaostala, te ne teži za napretkom i inovacijama.

– Postaje uskogrudna i apatična prema svakom poslu koji joj se zada, jer osjeća da će biti ukorena za posao za koji očekuje da ga neće obaviti po željenim normama.

– Nezainteresovana i pasivna je. Uvijek se nepotrebno predaje, povučena je i ignorantna.

-Razočarana je, beznadežna, neprijateljski nastrojena ili povučena.
Da bi djevojčica izbjegla da poprimi ovaj loš utjecaj, roditelji moraju primijeniti nekoliko metoda za razvijanje njenog samopuzdanja, a evo nekih:

• Da joj se daju opće smjernice koje će pratiti i u njihovim okvirima postupati. Bit će obaviještena o onome što je Allah dozvolio i to će uzimati, a biće upozorena na ono što Allah zabranjuje pa će to izbjegavati. Nastojat će da stalno ima na umu lijepo ponašanje, prefinjene postupke, a naznačit će joj da izbjegava nemoral, razvrat, ružan govor i da se udaljava od beposlica. Bit će joj sve to predočeno a onda će joj se ostaviti da nadalje slobodno postupa.

• Da je majka obaveže poslovima koje je u mogućnosti da izvršava. Kad pogriješi podstaći će je da se ispravi i pojasniti joj način ispravke. Ponekad će je samo podržati u poslu ili dovršiti njen posao na blag način bez direktnog oslovljavanja. Ako djevojčica nije u mogućnosti obavljati određeni posao, zatražit će savjet o njemu, a od nje će se zatražiti, ponekad, da da svoje mišljenje o tome i da pojasni pozitivnosti i negativnosti kako bi znala da svi ljudi mogu pogriješiti ili ispravno postupiti. Na taj način će njena odlučnost biti veća.

• Da roditelji nastoje podsticati svoju kćer pred rodbinom i prijateljicama i da joj daju određene nagrade za uspjeh. Trebaju je podsticati na dobra djela, kao što su održavanje namaza, učenje Kur’ana, marljivo učenje, lijepo ponašanje, itd.

• Da joj daju lijep, a ne pogrdan, nadimak koji će je isticati pred drugima. Kad ih razljuti, trebaju je zovnuti po imenu da bi tako znala da je bila nemarna i da je pogriješila prema roditeljima ili prema jednom od njih, te da to ispravi.

• Jačanje njene volje i to navikavanjem na dvije stvari:
a) Čuvanje tajni. Kad se nauči čuvati, tj. neotkrivati tajne, njena volja će se razvijati, bit će jača i samopuzdanija.
b) Navikavanje na post. Kad se sukobi s glađu i žeđu posta, osjetit će kako pobjeđuje samu sebe. Tako će i njena volja biti jača u životnim teškoćama, što će joj dati samopozdanja.
c) Jačanje samopovjerenja po pitanju društvenih odnosa: tako što će obavljati kućne poslove, izvršavati naredbe roditelja, družiti se sa starijim i mlađim.

• Jačanje njenog samopovjerenja po pitanju nauke, tako što će se poučiti Kur’anu, sunnetu Poslanika, ﷺ. i njegovom životopisu. Tako će uzrastati i nositi obilno znanje i, još kao dijete, imat će više samopuzdanja u nauci, jer sa sobom nosi naučne činjenice i udaljena je od zabluda i bajki.

Na roditeljima je, također, da preduzmu zaštitne mjere i puteve liječenja za oslobađanje djevojčice od pojave kompleksa manje vrijednosti. Od faktora koji uzrokuju ovu pojavu su: omalovažavanje, ponižavanje i ismijavanje koristeći pogrdne nadimke i ružne riječi ili odvratne fraze pred braćom i rodbinom, a nekada i pred drugaricama ili strancima koje nikada nije vidjela niti se s njima sastala. Sve će to učiniti da se smatra prezrenom, poniženom, što kod nje prouzrokuje psihološke zapreke koji je reflektuju tako da na druge gleda s podozrenjem i mržnjom i da se zatvori u sebe bježeći od života.

Ružne riječi koje se omaknu od roditelja su s namjerom preodgoja i ispravljanja greške koju je počinila njihova kćer. Liječenje ove pogreške se ne odvija sredstvima koja ostavljaju opasne posljedice na psihu djevojčice i njeno vladanje. Ovakvi postupci će je učiniti osobom podložnoj riječima psovke, prijekora i tako je moralno i psihički slomiti.

Najbolji lijek za ovu pojavu jeste upozoriti djevojčicu na grešku, na blag i prijazan način s pojašnjenjem dokaza koji će je uvjeriti da to ubuduće treba izbjegavati. Roditelji je neće prekoravati ili grditi pred drugima. Trebaju na početku imati lijep način odgoja i ispravljanja grešaka povodeći se za Poslanikom, ﷺ. kao reformatorom i pedagogom. Dječiji svijet je veoma osjetljiv, lako povodljiv, veoma afektivan i suženih vidika. Izgradnja samopouzdanja kod djevojčice je prvi stub za izgradnju ličnosti u svim etapama života.

Iz knjige Odrastanje muslimanske djevojke. (dr. Hanan et-Turi, str. 171.)

Muhammed Salih el-Munedždžid