Da li je kader opravdanje za ostavljanje onog što Allah naredi?

Svojstva kojima smo opisali kader ne negiraju da čovjek ima svoju volju u proizvoljnim djelima i sposobnost da ih izvrši, jer Šerijat, a i stvarnost, to potvrđuju i na to upućuju.
Kao dokaz iz Šerijata navešćemo riječi Uzvišenog Allaha o ljudskoj volji: “…pa ko hoće Gospodaru svome će kao utočištu, poći.” (An-Neba’, 39.)

A o ljudskoj moći kaže: “Allah nikog ne opterećuje preko mogućnosti njegove: u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu zlo koje uradi.” (El Bekara, 286.)

Što se, pak, stvarnosti tiče svaki čovjek zna da ima volju i sposobnost pomoću kojih može nešto uraditi ili ostaviti, i svako razlikuje između onog što se dešava njegovom voljom, poput hodanja, i onog što se dešava mimo njegove volje, poput drhtanja. Međutim čovjekova volja i moć nastaju Allahovom voljom i moći, jer Uzvišeni Allah kaže: “A vi ćete htjeti samo ono što Allah hoće.” (Ed-Dehr, 30.)

A i sav svemir je vlasništvo Uzvišenog Allaha, pa se tako u Njegovom vlasništvu ništa ne dešava bez Njegovog znanja i volje. Vjerovanje u kader, na način koji smo prethodno utvrdili, ne daje čovjeku opravdanje da ostavlja ono što je Allah naredio ili da radi ono što je Allah zabranio. Neispravno je pravdanje onog ko kaderom pravda grijehe koje čini, iz više razloga:

Prvo: Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Nema nikog od vas a da mu nije već
zapisano mjesto u Vatri ili u Džennetu!“ Na to reče jedan čovjek od prisutnih ljudi: „Allahov Poslaniče, zar se nećemo na to osloniti?“ „Ne, nego radite, svakom je olakšano ono za što je stvoren.“ (Hadis bilježi Buharija, knjiga: Kader, poglavlje: Riječi Uzvišenog Allaha: A Allahova zapovjed je odredba konačna, Broj: 6605.)
Dakle, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naređuje da se radi i zabranjuje oslanjanje na kader.

Drugo: Uzvišeni Allah naređuje i zabranjuje Svojim robovima, a ne zadužuje ih osim onoliko koliko su u mogućnosti. Rekao je Uzvišeni Allah: “Zato se Allaha bojte koliko možete.”
(Et-Tegabun, 16.)
Pa kada bi čovjek bio prisiljen na djela bio bi zadužen onim što ne može izbjeći, a to je besmisleno, zbog toga, ako uradi kakav grijeh iz neznanja, zaborava ili pod prisilom, nije griješan jer ima ispravno opravdanje.

Treće: Odredba Uzvišenog Allaha je skrivena tajna koja se ne zna sve dok se ne desi ono što je određeno, a čovjekova namjera da nešto uradi prethodi njegovom djelu, pa se njegova namjera da nešto uradi ne bazira na poznavanju Allahove odredbe, i on tako nema opravdanja za ono što ne zna. Kada se griješnik usprotivi i kaže: “Meni je određeno da učinim grijeh!” kaže mu se: “Prije nego što učiniš grijeh, znaš li ti nešto od znanja Uzvišenog Allaha?” Obzirom da ne znaš ništa, a imaš izbor i moć, a putevi dobra i zla su ti pojašnjeni, ti si dakle taj koji je izabrao grijeh i njemu si dao prednost nad dobrim djelom, pa ćeš onda podnositi kaznu za svoj grijeh.”

Četvrto: Onaj koji se pravda kaderom za vadžibe koje propusti ili za grijehe koje uradi, kada bi ga neko napao i uzeo njegov imetak ili uvrijedio njegovu čast, a zatim se pravdao kaderom i rekao: “Nemoj me kriviti, moje napastvovanje je bilo Allahovom odredbom!”, ne bi prihvatio njegovo pravdanje. Pa kako ne prihvata pravdanje kaderom kada ga drugi napastvuje, a njime se pravda kada on prekrši prava Uzvišenog Allaha?!

___________

Preuzeto iz knjige: Tevhid za omladinu i početnike
Autor: Dr. Muhammed b.Abdulaziz Alu Abdullatif