Da li je dozvoljeno lizing poslovanje ?

Piše: mr. Hakija Kanurić

Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.

Ugovor na principu lizinga prvi put se pojavljuje, po nekim tvrdnjama, još u vremenu prije nove ere kada su stari Babilonci koristili takav ugovor za brodove i stoku. Po drugom mišljenju, lizing se prvi put pojavljuje u Velikoj Britaniji polovinom devetnaestog stoljeća kod jednog trgovca muzičkih instrumenata koji je iznajmljivao instrumente da bi ih na kraju prodao ili poklonio zakupcu. Polovinom dvadesetog vijeka lizing je evolvirao u finansijski model široke primjene, a danas je to trend koji je prisutan u cijelom svijetu.

Nesigurnost naplate u prodaji na rate stimulirala je trgovce na inovaciju lizinga. Lizing osigurava kolateral i smanjen rizik zadržavanjem robe u vlasništvu davaoca lizinga sve dok primalac u potpunosti ne isplati cijenu. Lizing ima za cilj ispoljiti kupoprodajni ugovor u formi najamnine, čime prodavac sprečava kupca u raspolaganju vlasništvom kupljene imovine prije nego što u potpunosti preuzme cijenu, uz mogućnost da prodavac vrati prodano u slučaju da kupac bankrotira ili zakaže u uplati utvrđenih rata.

Ovaj ugovor, pored lizinga, nazvan je i brojnim drugim imenima, kao što je: kupoprodajna najamnina, najamnina koja završava prodajom, prodaja na rate uz odgodu prijenosa vlasništva, itd.

Lizing kao model savremenog finansiranja poprima mnoge različite forme, stoga je neispravno generalizirati sud o njemu. S druge strane, ako bismo detaljno istraživali ovaj ugovor u svim njegovim oblicima, bile bi neophodne zasebne studije koje bi uzele daleko više prostora od onog koji se pruža u rubrici poput ove. Pored toga, naredni tekst daje sažet presjek ovog ugovora i ukazuje na najbitnije elemente na osnovu kojih se može razlikovati dozvoljeni lizing od zabranjenog.

Iako lizing ima mnogo različitih formi, neke su ipak zastupljenije od drugih, tako da se lizing najčešće odnosi na transakciju kojom se predmet prodaje, poput automobila, radnog stroja i sl., iznajmljuje na određeni period, uz određenu rentu ili ratu, a po završetku utvrđenog perioda i uplatom posljednje rate predmet ugovora postaje vlasništvo kupca.

Islamski pravnici akomodiraju ovaj ugovor na različite načine od kojih su najistaknutija dva načina.

Prvi način akomodiranja lizinga: lizing je unaprijeđena forma prodaje na rate pri kojoj se predmet prodaje uzima kao zalog sve dok kupac ne podmiri svoj dug. Ovo je stanovište nekih savremenih učenjaka, od kojih je Muhammed b. Ibrahim Džubejr.

Ovom mišljenju ide u prilog činjenica da su motiv ugovornih strana lizinga kao i konačan rezultat ugovora ekvivalentni prodaji na rate, jer davalac i primalac lizinga imaju za cilj kupoprodaju, a predmet lizinga na kraju postaje vlasništvo primaoca. Visina rente pri lizingu viša je od rente kakva se daje pri običnoj najamnini, a primalac lizinga je prihvata jer se ustvari radi o rati kojom isplaćuje predmet ugovora. Pobornici ovog mišljenja također konstatiraju da nazivanje lizinga najamninom nije prikladno jer se ne podudara sa suštinom tog ugovora, ali pored toga, to ne može utjecati na propis samog ugovora, jer poenta u ugovorima određuje se po suštini i značenju, a ne po izrazima i formi, kao što to implicira poznato fikhsko pravilo.

Prema ovom mišljenju, lizing u spomenutoj formi je načelno ispravan ugovor, jer prodaja na rate je dozvoljena, kao što je, prema preferirajućem mišljenju, dozvoljeno uvjetovati da predmet kupoprodaje bude založen na isplatu cijene, o čemu je u prošlom broju bilo riječi. Što se tiče zabranjenih uvjeta koji poprate lizing, poput uvjetovanja prava na jednostrani prekid ugovora, takvi uvjeti su ništavni, ali ne čine ugovor u cijelosti ništavnim. (Halid el-Hafi, El-Idžaretul-muntehijetu bit-temlik, str. 280–282)

Drugi način akomodiranja lizinga: lizing je spoj najamnine s kupoprodajom u jedan ugovor ili najamnine s obećanjem da će iznajmljena imovina po isplati zadnje rente biti poklonjena ili prodana zakupcu, jer predmet lizinga biva iznajmljen na određeni period uz određenu rentu, a potom prelazi u vlasništvo primaoca lizinga.

Ovakav pogled na lizing zastupa velika većina savremenih islamskih pravnika na čelu s Kolegijem islamskog prava pri Organizaciji islamske konferencije i većinom članova Vijeća visokorangiranih učenjaka Saudijske Arabije.

Iako su i najamnina i kupoprodaja zasebno regularni ugovori, njihovom sintezom u jedan ugovor nastaje potpuno nova transakcija koja je predmet široke polemike među islamskim pravnicima. Razlog za to krije se u mnoštvu pitanja kojima je lizing protkan, a oko kojih islamski pravnici imaju različite poglede. Neka od tih pitanja su: propis spajanja dva ugovora u jedan, propis uvjetovanja jednog ugovora drugim, dozvoljeni i zabranjeni uvjeti pri ugovoru, te da li je obećanje pri ugovoru obavezujuće ili ne.

Najamnina i kupoprodaja su dva ugovora bez kojih je društveni život gotovo nezamisliv. Svaki od ova dva ugovora reguliraju šerijatom utvrđene norme kojima se štiti pravo obje ugovorne strane. Najamninom vlasnik određene imovine prenosi pravo njenog korištenja na drugu osobu na određeni period uz dogovorenu cijenu. S obzirom na to da iznajmljena imovina ostaje u vlasništvu najmodavca, to podrazumijeva da njen eventualan gubitak biva na njegovu štetu osim ako se desi nemarom ili zloupotrebom zakupca. S druge strane, kada ugovor o kupoprodaji bude upotpunjen, predmet prodaje postaje vlasništvo kupca i veza s bivšim vlasnikom prestaje.

Pri lizingu predmet ugovora ostaje u posjedu prvobitnog vlasnika u periodu dok traje najamnina, a istovremeno svu odgovornost za njega snosi zakupnik, što nije u skladu s pravilima najamnine. Rente koje zakupnik plaća ustvari su rate kojima otplaćuje iznajmljenu stvar pa su stoga obično više od rente kakva se daje klasičnom najamninom, pored toga, u slučaju prekida ugovora, vlasnik zadržava iznajmljenu stvar u svom posjedu, a uplaćene rate tretira naknadom za najamninu. Očigledno je da ovako formuliran ugovor ide u prilog isključivo davaocu lizinga, dok primaoca izlaže riziku. Pozitivnosti dva ugovora: najamnine i kupoprodaje, čijim je spojem nastao lizing, rezervirane su za jednu stranu ugovora – davaoca lizinga, a na štetu druge strane ugovora.

Zbog toga islamski pravnici, koji akomodiraju lizing spojem najamnine s kupoprodajom u jedan ugovor, okarakterizirali su lizing u spomenutoj formi zabranjenim. Vijeće visokorangiranih učenjaka Saudijske Arabije, argumentirajući zabranu, navodi sljedeće:

“Prvo: Lizing u sebi spaja dva ugovora: najamninu i kupoprodaju nad jednom te istom imovinom, bez konkretne odredbe koji je od dva ugovora zastupljen, iako se radi o dva ugovora različita i kontradiktorna u svojim propisima. Kupoprodajni ugovor iziskuje prelazak cjelokupnog korpusa prodane imovine zajedno s njenim koristima u posjed kupca, u tom slučaju nije dozvoljeno tu imovinu dati u zakup, jer to je vlasništvo kupca.

S druge strane, davanje u zakup iziskuje prelazak koristi zakupljene imovine zakupcu, dok imovina ostaje u posjedu davaoca. Isto tako, garanciju za prodanu imovinu zajedno s njenom koristi snosi kupac, tako da je njen gubitak ili gubitak njene koristi na štetu kupca i ne posjeduje pravo na kompenzaciju od prodavca. Iznajmljena imovina nalazi se u garanciji najmodavca, tako da gubitak u zakup date imovine, kao i njene koristi biva na štetu najmodavca, osim ako zakupac svojim nemarom ili zloupotrebom uzrokuje štetu.

Drugo: Renta se fiksira u vidu godišnjih ili mjesečnih rata, a njihova visina pokriva cijelokupnu vrijednost predmeta najamnine. Davalac lizinga to tretira rentom za najamninu čime osigurava svoje pravo, s obzirom na to da kupac nije u stanju prodati zakupljenu imovinu. Primjer za to jeste kada vrijednost imovine koja je predmet ugovora iznosi 50.000 rijala, a njena mjesečna renta u običnoj najamnini iznosi 1.000 rijala, renta u lizingu biva 2.000, jer to je u stvarnosti rata od cijene sve dok ne dosegne određenu vrijednost. Ako se desi da primalac lizinga bude nemoćan uplatiti npr. posljednju ratu, od njega se povlači predmet ugovora tretirajući ga iznajmljenim, a istovremeno davalac lizinga ne vraća primaocu vrijednost koju je ranije uzeo smatrajući je kompenzacijom za korist koju je imao od predmeta ugovora. Očigledno je da je takva relacija nepravda i prisila dotičnog da uzima zajam kako bi podmirio posljednju ratu.

Treće: Ovakva i slične transakcije rezultiraju time da materijalno loše stojeći često i olahko zapadaju u dugove, tako da su mnogi od njih postali prezaduženi, što opet može rezultirati stečajem nekih zajmodavaca nestankom njihovog prava kod siromašnih – nemoćnih da vrate dugove.” (Zaključak Vijeća visokorangiranih učenjaka, br. 198, Halid el-Hafi, El-Idžaretul-muntehijetu bit-temlik, str. 273)

S obzirom na to da je primarni cilj lizinga zaštita interesa davaoca lizinga, islamski pravnici vide alternativu ovom ugovoru u prodaji na rate popraćenu odgovarajućim dozvoljenim oblicima zaštite, kao što je osiguranje u vidu garancije treće osobe, hipoteke ili založnog prava na bilo koju njegovu imovinu. Također, moguće je predmet ugovora založiti zvanično bez fizičkog preuzimanja, ili s fizičkim preuzimanjem i postepenim oslobađanjem zaloga prema procentu uplate duga.

Ukoliko prodaja na rate ne može adekvatno zamijeniti lizing, zbog potrebe za najamninom, klasični lizing se može preoblikovati i uskladiti sa šerijatskim standardima. Međutim, lizing kakav promovira islamsko bankarstvo bitno se razlikuje od konvencionalnog lizinga. Najbitniji elementi specifični lizingu islamskog bankarstva jesu sljedeći:

Prvo: Neophodno je razdvojiti između ugovora o najamnini i prodaji, tako da se ugovor o prodaji sklopi nakon ugovora o najamnini, bazirajući se na obećanju davaoca lizinga da će po isteku ugovora o najamnini prodati ili pokloniti iznajmljenu stvar korisniku.

Drugo: Neophodno je precizirati period najamnine, te da se tokom tog perioda primjenjuju propisi najamnine. Eventualni gubitak iznajmljene imovine u periodu najamnine biva na štetu davaoca lizinga osim ako se desi nemarom ili zloupotrebom zakupca. Ukoliko iznajmljena stvar bude toliko oštećena da se ne može koristiti, iznajmljivač nije obavezan plaćati najamninu. Osiguranje predmeta najamnine ostaje na davaocu lizinga, a na osnovu toga može povećati rentu.

Treće: U slučaju da korisnik ne uplati ratu u dogovorenom vremenu i da se predmet lizinga povuče, vlasnik je dužan vratiti razliku između vrijednosti koju je uzeo i uobičajene vrijednosti koja bi bila da je stvar iznajmljena običnom najamninom, a vlasnik ima pravo revidirati stvarnu štetu nastalu prekidanjem ugovora.

Četvrto: Davalac lizinga ne može zaračunavati zatezne kamate kao penale zbog kašnjenja u otplati rente, kao što ne može tražiti jednostrani prekid ugovora, osim kada zakupac prekrši neki od uvjeta iz ugovora, niti može uvjetovati bilo koji uvjet koji je u koliziji sa šerijatom i principima pravednosti. (El-Meajiru eš-šer’ijje, str. 112–118, El-Muamelatul-malijetul-mu‘asire, Šubejr, str. 325–326, i El-Muamelatul-malijetul-mu‘asire, Halid el-Mušejkih)

El-Asr

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/