Mišljenje fakiha o pitanju liječenja rukjom ?

Piše: Husnija Sarkić
Nema sumnje da musliman mijenja svoje stanje, ponekad bude bolestan, a ponekad zdrav. Neke od bolesti koje ga zadese su manje a neke više opasne, a mudrost Allaha, dželle – še’nuhu, je u njihovom određivanju. Te bolesti niko ne može izliječiti osim Allah, dželle – še’nuhu. On izliječi koga hoće, a ostavlja bolesnog koga hoće. Neke od tih bolesti budu čak uzrok smrti. I sve je to od Njegove mudrosti. I pored toga, dozvolio je Allah, dželle – še’nuhu, da čovjek traži uzročnike bolesti, a da istovremeno bude potpuno oslonjen na Njega.
Načini liječenja su mnogobrojni. Neki se ostvaruju rukjom i dovama i to bivaju najveći uzročnici izlječenja. Također, mogući su i materijalni, odnosno medicinski (المحسوسة) uzročnici izlječenja, koji su poznati kroz Objavu ili iskustvo i praksu.
MIŠLJENJE FAKIHA O PITANJU LIJEČENJA

Islamski učenjaci imaju tri stava o liječenju:
Vadžib – to je mišljenje nekih potonjih (المتأخرون) malikija, šafija i hanbelija;
Mustehab – i to je mezheb šafija;
El-dževaz – dozvoljeno – sljedbenici ovog mišljenja su se podijelili na četiri mišljenja:
Da je apsolutno dozvoljeno (dzevaz mutlak). To je hanefijski stav i stav nekih malikija;
Poželjno je. Ovo je mišljenje nekih malikija i odabrano mišljenje kod nekih hanbelija;
Bolje ga je ostaviti. Ovo je opet mišljenje nekih hanefija, malikija i hanbelija koji navode da je liječenje mekruh. Rekao je Kurtubi da je ovo mišljenje nekih istaknutih prvaka, među kojima je spomenuo Ibn Mes’uda, Ebu Derda’a, radijallahu ‘anhuma, i neke tabi’ine.
Bolje da ga ostavi onaj ko ima jak tevekkul, a bolje da se liječi onaj ko je slab, ko nije izdržljiv. I to je mišljenje nekih šafija. (Hasan b. Ahmed El – Feki, Ahkjamu el-edvijetu fi eš-šeri’ati el-islamijeti, str. 27-28.)

DOKAZI DOZVOLJENOSTI LIJEČENJA

Hadis koji bilježi Buharija od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Nije spustio Allah bolest a da za nju nije spustio lijek.“ (Ibn Hadžer El-’Askalani, Fethul-Bari bi šerh Sahihil- Buhari, Ed-daru Er-rejanu lit-turasi, Kairo, 1987., X/141.)
Hadis koji bilježi Muslim od Džabira, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Za svaku bolest postoji lijek, ako se upotrijebi pravi lijek, bolesti nestaje, uz Allahovu dozvolu.“ (Muslim, Sahih, Knjiga o miru, br.2204; Ebu Davud: Knjiga o medicini, br. 3874.)
Hadis: „Liječite se, zaista Allah, azze ve dželle, nije dao ni jednu bolest a da za nju nije dao lijek, osim jedne bolesti; starosti.“ ( Bilježi ga Ahmed u Musnedu, Buhari u Edebul-mufredu, Ebu Davud u knjizi o medicini: 3855, Et-Tirmizi, 4/383 i kaže da je hasenu-ssahih. Kaže Hakim da mu je sened vjerodostojan.)
Ovi hadisi su dokaz dozvoljenosti liječenja. Čak se posljednjim hadisom iznosi naredba liječenja. Ako se ovo naređenje ne odnosi na obavezu, onda je mendub.
Oni koji su rekli da je bolje ostaviti liječenje kao dokaz navode dva hadisa:
Od Ataa ibn Ebi Rebaha, rahimehullah, prenosi se da je rekao: „Ibn Abbas, radijallahu ‘anhuma, me upitao: ‘Hoćeš li da ti pokažem stanovnicu Dženneta?’ Rekao sam: ‘Naravno!’ Rekao je: ‘Ova crnkinja je došla Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i rekla: ”Imam padavicu i otkrivam se kad me zadesi, pa moli Allaha za mene!” Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, joj reče: ”Ako hoćeš strpi se i dobit ćeš Džennet, a ako hoćeš molit ću Allaha da te izliječi.” Rekla je: ”Strpit ću se.” Potom je rekla: ”Otkrivam se kada me to zadesi, pa moli Allaha da se ne otkrivam.” Pa je uputio Allahu dovu za nju.’“ (Muttefekun ‘alejh; Buhari mea’ el-Feth, 6/114; Muslim bi šerhi Nevevi, 16/131.)
Prenosi Ibn Abbas, radijallahu ‘anhu, poduži hadis o onima koji će ući u Džennet bez polaganja računa i patnje, u kojem se navodi da su oni opisani kao: „Oni koji nisu tražili da im se uči rukja.“ I ovaj hadis je muttefekun ‘alejh. (Ibn Hadžer El-’Askalani, Fethul-Bari bi šerh Sahihil- Buhari, 1/199.)

Rekao je Ebu Umer ibn Abdul-Berr El-Maliki El-Andelusi, rahimehullah: „Bili su u ovom ummetu velikani, najbolji prethodnici, učenjaci i skupine koji su trpili bolest, dok ih Allah nije izliječio, a bilo je među njima doktora i učenjaka, koji ih nisu zbog toga ukorili.“ (Et-Temhid: 5/78)
Ibn Tejmije spominje da se skupina ashaba i tabi’ina nije liječila, kao što su Ebu Bekr, Ubejj ibn Ka’b i Ebu Zerr, radijallahu ‘anhuma. (Medžmu’ul-Fetava: 21/564)

REZIME

U navedenim mišljenjima razmimoilaženja i suprotstavljanja objašnjavamo tako što svako mišljenje odgovara određenoj situaciji. Rekao je Ibn Tejmije: „Ljudi su se razišli po pitanju liječenja: da li je mubah, mustehab ili vadžib? A najispravnije je da ponekad biva haram, ponekad mekruh, ponekad mubah, ponekad mustehab, a ponekad vadžib.“ ( Medžmu’ul-fetava: 12/18) Haram biva zbog lijeka koji se uzima, kao što je upotreba alkohola, ili zbog onog što bude u toku liječenja, kao npr. da liječnik gleda u ono što je avret u toku liječenja, bez nužde. Vadžib je onda kada život oboljelog bude u pitanju ako se ne bude liječio.
Šejhu Muhammedu Salihu El-Usejminu postavljeno je pitanje o propisu liječenja, pa je odgovorio: „Propis liječenja se može podijeliti u nekoliko vrsta: Ako prevladava mišljenje da će lijek koristiti, a velika je mogućnost štete njegovim ostavljanjem, tada je liječenje obavezno – vadžib; ako prevladava mišljene da će lijek koristiti, a ne postoji mogućnost štete njegovim ostavljanjem, tada je liječenje bolje od njegovog ostavljanja; Ako se izjednače mogućnosti tada je ostavljanje liječenja bolje. ( Fetawa fi ahkami-l-dženaiz od šejha Muhameda Saliha El-Usejmina, sabrao fetwe Fahd ibn Nasir Es-Sulejman, Daru Es-Surajja, I izdanje, Rijad, 2003. godine, str. 13.)

DA LI JE RUKJA IBADET?

Rukja je ibadet Uzvišenom Allahu. Ona je jedno od najboljih djela. Naveli smo već mišljenja oko njene propisanosti. Rako je Ibn Tejmijje, rahimehullah: „Istjerivanje džina spada među najveće oblike džihada, stoga on (misli se na učača rukje) bi se trebao paziti da ne pomaže svom neprijatelju da ga nadvlada preko vlastitih slabosti – grijeha.“ (Ibn Tejmije, Poslanica o džinima, str.99.)

PITANJE OSTAVLJANJA LIJEČENJA KUR’ANOM

„Što se tiče ostavljanja (opsjednutog) prijatelja bez da mu se pomogne, to je isto kao ostavljanje onoga koji je napadnut. Pomaganje napadnutom je farzi-kifaje, svakome u skladu s njegovim mogućnostima, kao što je izvješteno da je Resulullah, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao, što se navodi u oba Sahiha: “Musliman je brat svakom muslimanu, on ga ne ostavlja u potrebi, niti mu nanosi štetu, …” (Sunen Ebu Davud, Mektebetul – me’arif, Rijad, bez god. izdanja, br. 4893. Njegovu vjerodostojnost potvrdio je Albani. Ovaj hadis je prenio ‘Abdullah ibn Omer, a postoji i druga predaja od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu.)
Ako on nije u mogućnosti da mu pomogne ili je zauzet nečim što je više obavezujuće, ili je neko drugi otišao da pomogne opsjednutoj osobi, njemu više nije obaveza da to učini. Ako je, s druge strane, on jedini prisutan, a nije zauzet nečim što je više obavezujuće, to mu onda postaje prijekom naredbom da istjera džina iz opsjednute osobe.“ Ibn Tejmije, Poslanica o džinima, str.108-109.Uzvišeni Allah je rekao: „Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih…“ „Ako su okolnosti izvan mogućnosti ne bi se trebao izlagati nevoljama uzimajući ono što nije kadar obavljati.“(Prethodni izvor, str.99)
Prema tome, učiti rukju opsjednutoj osobi je farzi-kifaje onome ko ispunjava uvjete za to, kada se pokaže nužna potreba, ali je rukju kao zanimanje bolje izbjeći.

UVJETI ZA ONOG KOJI LIJEČI KUR’ANOM

Mnogi autori u literaturi koja se bavi ovom tematikom navode određena svojstva* – (Ovakav odabir nalazimo kod dr. Muharema Štulanovića, za kojeg s pravom možemo reći da je prenosilac znanja o ovoj oblasti kod nas u vrijeme poslije rata, kad se ono bilo potisnulo iz prakse i običaja naših muslimana usljed zabrane bavljenja egzorcizmom od strane komunističkog sistema. O ovoj vrsti liječenja moglo se potvrdno slušati samo od najstarijih praktičara vjere, koji su poznavali one koji su se bavili ovakvom metodom liječenja, koju su ljudi nazivali „istjerivanje šejtana“. Čak su u tome bile umješne i žene. Naravno, njih su uvijek predstavljali kao dobre vjernice i nisu ih ničim lošim okarakterizirali u svojim govorima (što govori o njihovim svojstvima)- i uvjete* (Vidi naslov: Svojstva učača rukje, Štulanović Muharem, Liječenje Kur’anom od ograjisavanja, sihra-vradžbine i uroka, Fikhski propisi, istine i kontroverze, IPA Bihać, Bihać 2005. godine, str.48. i : Kakav treba biti onaj koji liječi, Vehid Abduselam Bali, Zaštita od džina i šejtana, Udruženje za promociju i afirmaciju mladih intelektualaca „PAMI“, Sarajevo, 2006.,str. 86.) , – koji se trebaju naći kod onih koji se bave liječenjem. Iako su to bitni uvjeti, bolje je da su to svojstva onih koji se bave liječenjem. Ibn Tejmijje, rahimehullah, nazvao je onog koji liječi Kur’anom, mudžahid.
Dakle, svojstva učača rukje su:
-da bude na akidi selefa, popraćenoj praksom u riječima i djelima;
-da ima jekin u to da je Kur’an lijek, a da je Allah, subhanehu ve te’ala, Onaj koji liječi;
-da je poznavalac islamske doktrine o džinima;
-da je poznavalac fikha (Navodi se kao uvjet i poznavanje šejtanskih spletki i zavođenja. Vidi Vehid Abduselam Bali, Zaštita od džina i šejtana, str. 79. Primjer kada je Ibn Tejmijje, rahimehullah, učio oboljelom mladiću od ludila rukju, pri čemu „se džinica javila i rekla: -Ja ga volim. Rekao joj je: Ali on tebe ne voli. Rekla je: Želim na hadždž s njim. Rekao je: On ne želi na hadždž s tobom. Rekla je: Izaći ću zbog tebe. Rekao je: Ne, izađi pokoravajući se Allahu i Poslaniku. Rekla je: Dobro, izlazim. Nakon toga, čovjek je sjeo okrenuo se lijevo-desno i rekao: Šta ću ja kod šejha?“)
-lijepo je da je oženjen onaj ko se bavi liječenjem;
-treba biti u stalnoj pokornosti Allahu, dželle-še’nuhu, sa ihsanom;
-da ne čini grijehe u govoru i djelima;
-da redovno praktikuje sve vidove dnevnog zikra;
-da ima iskren i ispravan nijet kod liječenja.

ŠTA UTIČE NA USPJEŠNOST RUKJE

Prije svega, nužno je napomenuti da se ništa ne dešava bez Allahove volje i odredbe, od dobra ili zla. „Prenosi se da je ‘Ubade bin Samit, r.a., na svojoj samrti rekao svome sinu: ‘Sine moj! Ti nećeš okusiti slast pravog imana sve dok ne budeš znao da te nije moglo mimoići ono što te zadesilo, niti zadesiti ono što te mimoišlo.’“ (Muhammed Neim Jasin, Iman: temelj-suština-negacija, prijevod Zuhdija Adilović, VSK za pomoć BiH, Sarajevo, 1998., str. 105.)
Prema tome, samo izlječenje je stvar Allaha, dželle-še’nuhu, i moramo znati da je stanje svakog od nas u Allahovim rukama. Pored navednih uvjeta koje treba da ispuni učač rukje i svojstava koja treba da ima kod sebe, bitno je i postavljanje onog koji se liječi prema samom činu liječenja, bez obzira na njegovu bolest, njenu težinu, zastarjelost ili stadij. Dva su ubjeđenja koja se moraju naći i kod učača i kod oboljelog: da Allah doista sve može i da je Kur’an lijek.
Dakle, bude li imalo sumnji u jedno od ovo dvoje, izlječenje se dovodi u pitanje. Prvo se razumijeva tako što nema ništa a da Allah ne može, pa i izliječiti nekog ko je bolestan, a drugo se razumijeva tako da se ne javlja sumnja da možda tom i tom oboljelom Kur’an nije lijek, i da je kod njega riječ o psihičkoj bolesti medicinske prirode. Smiješno je za učača rukje da tako što i kaže.
„Liječenje napada koji su posljedica duševne opsjednutosti zahtjeva dva faktora, jednog od strane opsjednute osobe, a drugog od strane liječnika.
Što se tiče opsjednutog čovjeka od njega se zahtjeva lična snaga, iskreno okretanje Stvoritelju svih stvorenja i ispravan način traženja utočišta, gdje će srce i jezik biti u harmoniji. Jer, uistinu ovaj način liječenja je, zapravo, bitka i ratnik neće biti kadar pobijediti neprijatelja ako ne ispuni dva uslova: da samo njegovo oružje bude jako i oštro i da mu ruka bude čvrsta. Za slučaj da jedan od ova dva uslova ne budu ispunjena, dugi mač neće biti od koristi. Šta ako oba ova uslova nedostaju? Srce će biti u stanju opustošenosti i potpunog uništenja u odnosu na Tevhid, vjere u Allaha, bojazni od Allaha i okretanja Njemu. Kao takvo, ono će biti razoružano i bespomoćno.
Potreba koju liječnik mora ispunjavati je da on također posjeduje oba ova faktora, u tolikoj mjeri da onaj koji istjeruje džinna treba samo da kaže: „Izlazi iz njega!“ ili „Bismillah“, ili „La havle ve la kuvvete illa billah“, da bi postigao cilj.“ (Ibn Tejmije, Poslanica o džinima, str. 154 – 155.)

POSLJEDICE RUKJE

Bez obzira na ishod rukje, ona može imati i negativne posljedice po učača, onog koji se liječi i džinne. Što se tiče učača ona može biti napad i uznemiravanje od strane džinna zbog njegove slabosti. Što se tiče onog koji se liječi, bolest može biti povećana, a što se tiče džinna, oni zadobivaju udarce, oboljevaju pa čak i umru.
Muhammed ibn Abdullah eš – Šibeli, rahimehullah, u svojoj knjizi Akamul el – Merdžan, navodi odgovore na pitanja vezana za liječenje od šejhul – islama Ibn Tejmijje, u koje se kaže: „Ukoliko bolesnik ozdravi dovom, zikrom, naredbom ili zabranom džinnima, udaranjem, grđenjem, proklinjanjem ili sličnim govorom cilj je postignut, bez obzira što to podrazumijeva oboljevanje nekih džinna ili njihovu smrt. To nije nepravedno prema njima, sami su sebi nepravdu nanijeli, ako učač rukje nije bio nepravedan prema njima kao što to rade sihirbazi pa narede ubistvo ili zatočenje džinna koji ne zaslužuje biti ubijen ili zatočen. Tada im se džinni svete, a ako ne mogu njima, onda njihovoj djeci, ženi ili stoci.
Onaj ko u odbrani od njih bude pravedan, što su naredili Allah i Njegov Poslanik, nije učinio nikakvu grešku. On se samo pokorava Allahu i Poslaniku pomažući nevoljnicima i onima kojima je nanesena nepravda na šerijatski način, bez širka i nepravde prema stvorenjima. Takve džinni ne uznemiruju ili zbog znanja da su pravedni, ili što im ne mogu ništa. Ukoliko je džinn nepokoran, a učač slab, može se dogoditi da ga uznemiri.“ (Vehid Abduselam Bali, Zaštita od džina i šejtana, str. 80. Vidi isto Ibn Tejmije, Poslanica o džinima, str. 96-97.)

Što se tiče oboljelog i posljedica koje se mogu javiti, one se uglavnom odnose na ispravan odnos prema liječenju. Ako bolesnik moli džinne za svoje ozdravljenje ili se na bilo koji način pouzda u njih, pa čak i preko sihirbaza koji mu tu uslugu čine, vjerovatnost je veća da će ih džinni još više napadati, a samim tim će biti jači oni koji su ih opsjeli, shodno kur’anskom ajetu: „I bilo je ljudi koji su pomoć od džinnova tražili, pa su im tako obijest povećali.“ „Tj. smatrali smo da smo mi odabraniji od ljudi, jer su oni tražili utočište kod nas kada bi se našli u kakvoj kotlini ili jezivom mjestu u pustinji ili drugdje, kao što je bio običaj Arapa u džahilijetu. Oni su tražili utočište kod džina, velikana tog mjesta, da im nečim ne naude. Pošto su džini vidjeli da se ljudi njih boje, odvažili su se protiv njih i povećano im nanosili neprijatnost i strah.“ (Ibn Kesir, Tefsir Ibn-Kesir, str. 1435.)

KOME SE UČI RUKJA?

Nema smetnje da se rukja uči svakoj osobi koja ima potrebu za liječenjem. Dakle muslimanu, ali i nemuslimanu. Osnova u Šerijatu što se tiče običaja je dozvola, (اباحة), osim ako nije došla izričita zabrana (u tekstovima), a što se tiče ibadeta, osnova je zabrana, osim ako nije došla izričita naredba ili dozvola. (والأصل في عاداتنا الإباحــــة حـتى يجـيء صـارف الإباحـة, وليس مشـروعا مـن الأمــــورغيرُ الذي فـــي شرعنا مذكور , Dr. Mustafa b. Kerametullah Mehdum, Revdatul – fevaid šerh menzumetil – kavaidi libni Si’di, Darul – Išhilija, 1999.)
Kako prema ovom tretiramo pitanje učenja rukje nemuslimanima? Pošto smo već rekli da je rukja ibadet, njena je osnova zabrana, ali pošto postoje tekstovi koji ju dozvoljavaju nemuslimanima, onda je možemo smatrati dozvoljenom. Već smo navodili hadise u kojima su ashabi učili rukju onima koji nisu muslimani, što se da iz analize hadisa vidjeti. Npr. hadis od Haridže ibn es – Salta, čiji amidža je učio Fatihu kao rukju, prolazeći pored ljudi, među kojima je bio jedan okovan u gvožđe, koji su mu se obratili riječima: „Čuli smo da je vaš prijatelj…“ ( Ibn Hadžer El-’Askalani, Fethul-Bari bi šerh Sahihil- Buhari, IV/533.); što asocira da ovi ljudi nisu bili muslimani. Još ću kao dokaz dozvoljenosti navesti sljedeću predaju:
U „Dva Sahiha“ prenosi se da je Ebu Seid el-Hudri rekao: „Grupa ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, otišla je na put. Na putu su došli do jednog logora beduina i tražili su njihovo gostoprimstvo. Beduini su ih odbili primiti, pa su ashabi odsjeli u blizini i krenuli na počinak. U međuvremenu, zapovijednik beduina razbolio se od uboda škorpiona. Njegovi su prijatelji pokušali sve što su znali (da ga izliječe), ali bez uspjeha. Napokon, otišli su i upitali ashabe da li imaju išta što bi izliječilo njihovog vođu. Jedan od ashaba je odgovorio: “Usitinu, slavljen neka je Allah, ja znam koje se djelotvorne dove uče kao lijek za otrovan ujed. Ipak, mi smo vas upitali da nas primite, a vi ste odbili da ponudite gostoprimstvo, i ja neću proučiti ove dove dok se ne nagodimo.” Beduini su ih obradovali i obećali nagraditi s nekoliko ovaca ako uspiju u liječenju njihovog vođe. Odmah zatim je ashab otišao u vođin šator i učio mu suru El-Fatiha, pljuckajući po njemu. Najednom, zapovjednik je povratio snagu kao da je čvrsta vrpca otpuštena. Kada su ga ashabi napustili, zapovijednik je povratio svu svoju snagu. Pošto su beduini ispunili svoje obećanje, ashabi su rekli: “Podijelimo nagradu!” Onaj ashab što je proučio rukju odgovorio je: “Ne činimo ništa dok se ne vratimo Allahovom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i ispričamo mu naš slučaj.” Kasnije, kada su došli kod njega i ispričali mu šta se desilo, on je prokomentarisao: “Kako ste znali da je El-Fatiha rukja? Uistinu, bili ste u pravu. Sada, podijelite ono što imate između sebe i ostavite jedan dio i meni!“ (Sahih Muslim bi šerhi imam En–Nevevi, Mektebetu daru el – fejha, Damask, bez god. izdanja, IV/189, hadis: 2201.)

Ovdje možemo navesti i pozitivnu stranu učenja rukje onima koji nisu muslimani, uzevši u obzir da je to način predstvaljanja svoje vjere, njene primjenjenosti i istinitosti, dakle, da’va u kojoj daija nema potrebe da preže od bilo čega što treba da govori o islamu. Samim tim, Allahovom dozvolom, učenje rukje može biti sebeb nečijeg primanja islama.

Nastaviti će se inšallah. U nastavku, ”Ostala pitanja vezana za liječenje”.

Mail autora: husnija.sarkic@bih.net.ba

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/