PRIMANJE HEDIJA, PLATA ILI HRANE POVODOM KJAFIRSKIH PRAZNIKA

Alejkumusselam.

U pitanju ima mnogo podpitanja pa će odgovor biti prilagođen tome.

Razmjena hedija između muslimana i kjafira
Dozvoljeno je muslimanu da prima hedije i poklone od kjafira kao i obrnuto, tj. da daje poklone kjafirima ma koje konfesije bili. Od argumenata koji ukazuju na ovu dozvolu su sljedeći hadisi:
– Hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Ebu Humejda, radijallahu anhu, u kojem on kaže da su bili sa Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, u bici na Tebuku pa je kralj Ejleta dao hediju, tj. bijelu mazgu i ogrtač, Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
– Hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu u kojem prenose Abbas i Ebu Sufjan ibn El-Haris, radijallahu anhuma, da su bili stalno sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, u bici na Hunejnu a on je jahao bijelu mazgu koju mu je poklonio Fervete ibn Nufase El-Džuzane (koji nije bio musliman).
– Bilježi Buharija u svom Sahihu da je Omer, radijallahu anhu, poklonio ogrtač svome bratu u Mekki koji je bio mušrik.
– Takođe bilježi Buharija u svom Sahihu da je Esmu bint Ebu Bekr, radijallahu anhauma, posjetila njena majka mušrikinja iz Mekke pa joj je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da održava rodbinske veze sa njom, a u što ulazi davanje hedija.
Prema tome, ovi hadisi jasno ukazuju da je muslimanu dozvoljeno da daje hedije kjafiru i da prima od njega.

Primanje poklona (ili hrane, novčane nadoknade i slično) od strane kjafira povodom njihovih praznika

Oko propisa primanja hedija koje se daju povodom nemuslimanskih praznika ucenjaci imaju tri stava:
Prvi stav – da nije dozvoljeno, jer to predstavlja učestvovanje, pomaganje i veličanje njihovih praznika.
Ovo je stav Stalne komisije za fetve u Saudiji i Bin Baza.
Drugi stav – da ne treba primati hedije, jer je vid učestvovanja u njihovim praznicima.
Ovo je stav Ibn Usejmina.
Treći stav – da nije dozvoljeno primiti od muslimana ako mu nije bila praksa prije toga da poklanja, a da je dozvoljeno od kjafira primiti ono sto nije samo po sebi haram.
Kazu da primanje od kjafira nije potvrđivanje njihovog praznika, nego to treba činiti radi dave i pridobijanja.
Kao dokaz je naveo predaje od Alije, Aiše i Ebu Berzeta, radijallahu anhum, da su primali ili dozvolili uzmanje hedija od voća a zabranili meso. (vjerodostojnost ovih predaja nisam istraživao)
Ovo je stav Ibn Tejmije i Muhammeda Saliha el-Munedždžida.
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije u svojoj knjizi “Iktidau es-sirati el-mustekim“ (str. 227): “A ko da hediju muslimanima povodom ovih praznika, a inače nije uobičajeno da u drugim vremenima mimo praznika da im daju slične hedije, nije dozvoljeno da primi njegovu hediju, a naročito ako je hedija takva da se njome pomaže musliman u oponašanju kjafira, poput poklanjanja svijeće i sličnog za božić, ili poklanjanje jajeta, mlijeka i stoke za mali četvrtak koji se praznuje na kraju njihovog posta. Takođe, ne poklanja se bilo kome od muslimana hedija povodom i radi ovih praznika (kjafirskih praznika), a naročito ako se radi o nečemu sa čime se pomaže u oponašanju kjafira kao što smo već naveli“.

Ispravniji stav je zabrana i odbijanje primanja hedije, na čemu su prva dva stava, a Allah zna najbolje.
Stav Ibn Tejmije je kontradiktoran, jer kako može biti zabranjeno od muslimana a dozvoljeno od kjafira. Također, kako je zabranjena prodaja onoga sa čime se pomažu u prazniku, čestitanje, učestvovanje u prazniku i slično, jer je to vid obilježavanja i učestvovanja u niihovom prazniku, a onda primanje hedije koju ti da kjafir na dan i povodom tog praznika nije učestvovanje u prazniku. Ovo je očita kontradiktornost, ili je sve zabranjeno i sporno ili nije ništa.
Prema tome, nije dozvoljeno uzimanje tih hedija, jer to predstavlja veličanje njihovih praznika, potvrđivanje istih, kao i pomaganje i podržavanje kjafira u njihovom kufru u kojem se nalaze. Takođe, primanje hedija od njih ovim povodom predstavlja izraz poštovanja i pomaganja nevjernika u ispoljavanju i propagiranju obilježja njihove derogirane i iskrivljene vjere, a samo učestvovanje u tome je iskazivanje radosti zbog njihovih vjerskih praznika što često odvede da muslimani praznuju i učestvuju u njihovim praznicima kao da je to njihov praznik.
Ispravno je da u ovo ulazi i primanje i uzimanje hrane koju kjafiri naprave povodom njihovih praznika i dijele je zbog toga. Takođe, ono što je često praksa u nemuslimanskim zemljama da se povodom uskrsnih i božičnih praznika dijele novčane nadoknade ili trinaeste i posebne plate povodom njihovih praznika. Iz ove zabrane se izuzima dijeljenje trinaeste plate, regresa i slično koje se podudari sa spomenutim praznicima a dijele se nevezano za njihove vjerske praznike niti povodom njih, nego se daju na kraju radne godine.

Prodaja onog u čemu se pomažu (kjafiri) u njihovim praznicima
Takođe, kao što nije dozvoljeno primati hedije nije dozvoljeno muslimanu niti da prodaje one stvari sa kojima se pomažu muslimani u oponašanju kjafira u njihovim praznicima.
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije u svojoj knjizi “Iktidau es-sirati el-mustekim“ (str. 227): “I nije dozvoljeno muslimanu da prodaje ono sa čime pomaže muslimane u oponašanju kjafira u njihovom prazniku od hrane, odjeće i slično, jer je u tome pomaganje u munkerima (onome što je zabranjeno)“. A zatim u istoj knjizi na 229. strani kaže: “A što se tiče prodaje njima (kjafirima) od strane muslimana za vrijeme njihovih praznika u onome u čemu se oni pomažu u njihovom prazniku od hrane, odjeće, mirisa i slično ili poklanjanja toga njima, ovo predstavlja pomaganje kjafira u održavanju njihovog praznika koji je haram (po Šerijatu). A ovo je izgrađeno na jednom temelju a to je da nije dozvoljeno prodavati kjafirima grožđe ili sokove od kojih oni prave alkohol, a takođe nije im dozvoljeno prodavati oružje sa kojim se oni bore protiv muslimana“.
Prisustvovanje kjafirskim praznicima i pomaganje u istim
U muslimanskoj državi nije dozvoljeno da zimijje (kjafiri koji plaćaju džizju i žive pod zaštitom muslimana) da javno ispoljavaju proslavljanje i obilježavanje njihovih vjerskih praznika.
Kaže Ibnul-Kajjim u svojoj knjizi “Ahkamu ehliz-zimme“ (3/1245-1250): “Pa kao što njima (kjafirima) nije dozvoljeno njega (praznik) javno ispoljavati, takođe nije dozvoljeno muslimanima da ih podržavaju u tome, niti da ih pomažu, kao ni da prisustvuju sa njima (njihovom praznovanju) oko čega su složni učenjaci koji su zaista učenjaci. Ovo su jasno izjavili fakihi sljedbenici četvorice imama mezheba u njihovim knjigama“, zatim je naveo riječi imama mezheba i njihovih učenjaka koje govore o zabrani gore spomenutog.

Argumenti spomenutih zabrana
Da je prisustvovanje kjafirskim praznicima zabranjeno ukazuju riječi Uzvišenog kada Allah, subhanehu ve te'ala, navodi osobine robova Milostivog: „I oni koji ne svjedoče (ne prisustvuju) laži“ (El-Furkan, 72).
Navodi Ibn Kesir u tefsiru ovog ajeta između ostalih tumačenja da se riječi Uzvišenog „ne prisustvuju laži“ na laži misli na mušričke praznike, a što se prenosi od mnogih mufessira.
Kaže Ibn Kesir: „A kažu Ebul-‘Alije, Tavus, Ibn Sirin, Dahhak, Rebi'a i drugi to su mušrički praznici“.
Znači, ajet jasno govori da Allahovi pravi robovi ne prisustvuju kjafirskim praznicima koji predstavljaju laži i iskrivljenu i deformisanu nebesku objavu i vjeru.
A da je bilo koji vid pomaganja (podrške ili veličanja) kjafirskih praznika takođe zabranjen ukazuju riječi Uzvišenog: „A nemojte se potpomagati u griješenju i neprijateljstvu“ (El-Maide, 2). Ovim ajetom Uzvišeni zabranjuje međusobno potpomaganje muslimana u onome što je grijeh prema Allahu, što znači da je pomaganje kjafira u tome još veći grijeh. A nema sumnje da su njihovi praznici koji su zasnovani za iskrivljenoj i derogiranoj vjeri (ili čak paganskoj) najviši vidovi griješenja prema
Uzvišenom Allahu. Pod ovo pomaganje u griješenju ulazi primanje hedija od njih povodom njihovih praznika, kao i prodaja svega onoga u čemu se pomažu u veličanju tih praznika.
Sa druge strane, primanje hedija od njih povodom tih praznika, prisustvovanje istima, čestitanje i prodaja onoga u čemu se pomažu ti praznici, sve to vodi u oponašanje kjafira u njihovim praznicima. A oponašanje je zabranjeno sljedećim šerijatskim tekstovima:
– Hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih“. Bilježi ga Ebu Davud i Imam Ahmed, a ocijenili su ga dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, Ibn Hadžer, Albani i Sulejman ‘Alevan.

– Takođe, hadis kojeg bilježe imami Buharija i Muslim u svojim Sahihima, a prenosi ga Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Slijedit ćete običaje naroda prije vas, pedalj po pedalj, lakat po lakat, čak kada bi oni ušli u gušterovu rupu i vi biste za njima.” ”Jesu li to židovi i kršćani?”- upitali smo. ”A ko drugi?”, odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com