PRODAJA DŽAMIJE KOJA JE U FUNKCIJI

Alejkumusselam.

Ko izgradi mesdžid i dozvoli ljudima da klanjaju u njemu taj mesdžid je time izašao iz vlasništva onog ko ga je sagradio i postao vakufski imetak, tj. uvakufljeni mesdžid radi Allaha, kojeg nije dozvoljeno srušiti, prodati, pokloniti niti premjestiti na neko drugo mjesto. Onaj ko ga je sagradio (početni vlasnik) nema pravo da ga vrati u svoje privatno vlasništvo po stavu svih učenjaka Ummeta. Dio učenjaka smatra da je taj objekat vlasništvo svih muslimana a dio da je Allahovo vlasništvo (u prenesenom smislu).

A što se tiče prodaje uvakufljenog mesdžida, nema razilaženja među učenjacima da nije dozvoljeno prodati mesdžid ako služi svojoj funkciji zbog koje je sagrađen i ako ga klanjači koji su klanjali u njemu nisu napustili (iz opravdanog razloga). A onaj ko ga proda griješan je, a ko ga kupi on nije postao njegov stvarni vlasnik jer je kupoprodaja šerijatski ništavna.

Zatim su se učanjaci podijelili na dva mišljenja oko dozvole prodaje mesdžida ako mesdžid ne služi svojoj funkciji zbog koje je sagrađen (jer je ostario, oronuo, pokvarili se neki njegovi dijelovi i slično) ili ako su ga klanjači koji su klanjali u njemu napustili (iz opravdanog razloga poput promjene mjesta stanovanja, udaljenosti i slično).

Prvi stav učenjaka je opća zabrana prodaje (uvakufljenog) mesdžida ma koji povod i razlog tome bio, a prodaja i ako se izvrši nije valjana. Ovo je stav većine učenjaka, tj. Ebu Hanife u jednom od dva rivaje od njega, ovo je mezheb hanefija, takođe ovo je mezheb Malika i Šafije kao i Ahmeda u jednom od dva rivajeta od njega.

Njihov dokaz je hadis mutefekun alejhi od Ibn Omera, radijallahu anhuma, u dugom hadisu u kojem je došlo da je Omer, radijallahu anhu, uvakufio zemlju koju je dobio na Hajberu. Između ostalog u hadisu je došlo, a što je vezano za temu o kojoj govorimo, da je Omer, radijallahu anhu, uvakufio tu zemlju da se ne prodaje, ne nasljeđuje niti poklanja, a plodovi od nje da se daju siromasima, rodbini, za oslobađanje iz robstva, na Allahovom putu … A u rivajetu kod Buharije je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dadni kao sadaku zemlju (uvakufi je), tako da se ne prodaje niti poklanja nego da se udjeljuje njen plod”. Prema tome, hadis je jasan da se uvakufljeni imetak, a u što ulazi i mesdžid, ne prodaje.

Drugi stav je dozvola prodaje mesdžida ako mu je stanje kako je spomenuto, pod šartom da se novac (ili imetak) za koji se proda utroši u neki drugi mesdžid a najbolje je da to bude mesdžid koji je najbliži prvom (prodanom).

Ovaj stav zastupa Ebu Hanife u drugom rivajetu od njega, njegov učenik Ebu Jusuf, takođe Ahmed u rivajetu a što je ujedno i mezheb hanabila, Šejhul-islam Ibn Tejmije i ostali.

Oni argumentiraju ovu dozvolu time što se prodajom mesdžida kada dođe u ovakvo stanje, tj. ako mesdžid ne služi svojoj funkciji zbog koje je sagrađen (jer je ostario, oronuo, pokvarili se neki njegovi dijelovi i slično) ili ako su ga klanjači koji su klanjali u njemu napustili (iz opravdanog razloga poput promjene mjesta stanovanja, udaljenosti i slično), time se ne narušava zabranjena prodaja u hadisu jer se ona odnosi na vakuf koji služi svojoj svrsi. Sa druge strane, prodajom mesdžida kada dođe u gore spomenuto stanje se produžava nagrada vakifa koji ga je uvakufio za razliku od njegovog ostavljanja da potpuno propadne.

Takođe, oni to dokazuju predajom od Omera, radijallahu anhu, o kojoj će biti govora, inšaallah, u nastavku.

Unutar drugog stava učenjaka je i skupina koja dozvoljava da se mesdžid koji je u funkciji premjesti na drugo veće i prikladnije mjesto, ili da se proda ako je postao tijesan (i slično) pod šartom da se od tih sredstava napravi drugi mesdžid. Ovaj stav se prenosi od Omera, radijallahu anhu, Ahmeda u rivajetu od njega i izabrao ga je Šejhul-islam Ibn Tejmije.

Kaže Ibn Tejmije (Medžmu'ul-fetava, 31/21): “A što se tiče toga da se mesdžid zamijeni sa nekim drugim zbog određene koristi uz mogućnost korištenja prvog, po tom pitanju postoje dva mišljenja u mezhebu Ahmeda, a njegovi učenici imaju podijeljeno mišljenje oko toga. Međutim, dozvola je očitija u predajama od Ahmeda i njegovim dokazima, dok oko drugog mišljenja nije od njega prenešena jasna predaja …”. Na drugom mjestu bilježi Ibn Tejmije (Medžmu'ul-fetava, 31/215): “A kaže (Ahmed) u rivajetu od Ebu Taliba: ‘Ako je u mesdžidu tijesno klanjačima nema smetnje da se on premjesti na drugo, prostranije mjesto od njega'”.

Dokaz sa kojim dokazuju ovu dozvolu je predaja koju bilježi imam Ahmed u svom Musnedu od Kasima (unuka Ibn Mes'uda, radijallahu anhu) da je rekao: “Kada je Abdullah ibn Mes'ud, radijallahu anhu, otišao do Bejtul mala (u Kufi) a S'ad ibn Malik (namjesnik) je izgradio dvorac i napravio mesdžid kod vlasnika datula. Pa je obijen Bejtul mal a uhvaćen je čovjek koji ga je obio, zatim je o tome obaviješten Omer ibn El-Hattab, radijallahu anhu, pa je on odgovorio da se čovjeku (lopovu) ne siječe ruka, da se premjesti mesdžid i napravi Bejtul mal u njegovoj kibli jer će neprestano u mesdžidu neko klanjati. Pa je Abdullah premjestio mesdžid i sproveo ovaj plan”. Za ovu predaju kažu Hejsemi i Abdulaziz Tarifi (savremeni muhadis) da je joj lanac prenosilaca do Kasima vjerodostojan a da Kasim nije čuo (prenosio hadise) od svoga djeda Ibn Mes'uda, radijallahu anhu. A to znači da ovaj rivajet ima prekid u svom senedu. Međutim, imam Ahmed je ovu predaju od Omera, radijallahu anhu, prihvatio i radio po njoj, a na to ukazuje ono što prenosi njegov sin Salih da je Ahmed rekao: “Priča se da je Bejtul mal obijen iz mesdžida u Kufi pa je Abdullah ibn Mes'ud premjestio mesdžid, te je današnje mjesto datula na mjestu starog mesdžida”.

Ovaj zadnji stav, tj. da je dozvoljeno premjestiti postojeći mesdžid zbog tjesnoće na drugo prostranije mjesto, kao i drugo mišljenje u globalu po kojem je dozvoljena prodaja mesdžida koji nije u funkciji, je odabran stav po ovom pitanju zbog argumenata sa kojim se dokazuju.

Prema tome, nema smetnje da se proda postojeća džamija sa ciljem da se od tih sredstava sagradi džamija na drugom mjestu pod šartom da se sva dobijena sredstva od prodaje postojeće džamije utroše za izgradnju buduće.

Takođe, treba napomenuti da postojeći mesdžid nije dozvoljeno prodati onome za koga se zna, na osnovu njegove izjave ili pouzdanih informacija, da će ga pretvoriti u crkvu ili od njega napraviti ili na njegovom mjestu (nakon što se sruši) objekat u kojem će se činiti harami i griješiti prema Allahu, dželle še'nuhu, poput kafane, banke sa kamatom i slično. Ovo je zabranjeno jer je to vid potpomaganja u griješenju koje je zabranjeno kur'anskim ajetom. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com