Liječenje muškarca od strane žene i obratno?

Alejkum selam ve rahmetullahi ve berekatuhu…

a.) Žena i medicina: Ono što moramo ovom prilikom naznačiti, prije nego li se upustimo u detaljnije obrađivanje ovog pitanja, jeste to da su muslimani, tačnije muslimanke, prvi utemeljitelji rada bolničarki i medicinskih sestara, još prije 1400 god., jer nam brojne predaje iz toga doba ukazuju na to da su žene muslimanke učestvovale u ratnim pohodima sa Allahovim Poslanikom, s.a.w.s., i njegovim ashabima, tako da je laž i izmišljotina ono što nam se danas servira i plasira, tj. da je Britanka Florence Nightingale (1820-1910.) prvi utemeljitelj aktivnosti i rada bolničarki i medicinskih sestara!

Osnovno pravilo je da ženama nije dozvoljeno da liječe muškarce, niti je muškarcima dozvoljeno da liječe žene – izuzev u nuždi, kao npr. da se neka osoba nađe u životno ili tjelesno ugroženoj situaciji, a u datom momentu ne postoji doktor istoga pola koji bi mogao pružiti prvu pomoć ili adekvatno liječenje, ili su u pitanju ratne situacije – shodno sljedećim predajama:

Ummu ‘Atijja el-Ensarijja, r.a., kaže: „Bila sam u 7 ratnih pohoda sa Allahovim Poslanikom, s.a.w.s. – čuvala bih im karavanu, pripremala im hranu, liječila i gledala ranjenike.“ (Muslim, br.4793.; Sunen, Ibnu Madždže, br.2856.; Musned, Ahmed, br.20811.)

Ummu Selema, r.a., upita Allahovog poslanika, s.a.w.s.: „O Allahov Poslaniče, mogu li poći sa tobom u borbu?” Poslanik, s.a.w.s., reče: “O Ummu Seleme, ženama nije naređeno da idu u džihad.” Reče: “Liječiću ranjene, liječiću od oka, pojiću vodom…” Reče: “Onda, da.“ (el-Mu’udžem el-Kebir, Taberani, br.739.)

Lejla el-Gifarijja, r.a., kaže: „Bila sam žena koja je išla u pohod sa Allahovim Poslanikom, s.a.w.s. – liječila sam ranjenike.“ (el-Mu’udžem el-Kebir, Taberani, br.20568.)

Umma ‘Atijja, r.a., kaže: „Išle smo u pohod sa Allahovim Poslanikom, s.a.w.s. – liječile smo ranjene i ukopavale ubijene.“ (el-Mu’udžem el-Kebir, br.20674.)

Ummu ‘Atijja, r.a., kaže: „Učestvovala sam u nekoliko pohoda sa Allahovim Poslanikom, s.a.w.s. – liječila sam ranjene, pripremala im hranu, i čuvala im poputninu.“ (Sunen, el-Darimi, br.2422.)

Ummu Kebša, žena iz Uzret Kuda’a, reče: „O Allahov Poslaniče, dozvoli mi da idem u pohod sa tom i tom vojskom.” Reče: “Ne.” Rekoh: “O Allahov Poslaniče, ne želim se boriti, već želim liječiti ranjenike, i bolesnike, i pojiti ih.” Reče: “Da se ne bojim da se ne uzme za pravilo (sunnet), i da se ne govori: Ta i ta je otišla sa vojskom – dozvolio bih ti, zato sjedi kod kuće.“ (el-Mu’udžem el-Kebir, br.20938.)

Ša’abi, rhm., prenosi da je Abdullah r.a., rekao: „Za vrijeme bitke na Uhudu žene su gledale ranjenike, pojile i liječile ih!“ (Musannef, Ibnu Ebi Šejbeh, br.37926.)

Enes b. Malik, r.a., kaže: „Allahov Poslanik, s.a.w.s., bi išao u ratni pohod sa Ummu Sulejm i ženama od ensarija – pojile bi vodom i liječile bi ranjenike.“ (Muslim, br.4785.; Sunen, Ebu Davud, br.2533.; Sunen, Tirmizi, br.1575.; el-Sunen el-Kubra, Nesa’i, br.7515.; Musned, Ebu Ja’ala, br.3295.; el-Sunen el-Kubra, Bejheki, br.18312.)

Imam el-Nevevi, rhm., kaže: „Ovo je dokaz dozvoljenosti polaska žena u ratni pohod, i služenje njihovim sposobnostima po pitanju pojenja vodom, liječenja itd.. ovo liječenje se odnosi na njihove bližnje rođake i muževe, a što se tiče ostalih – nije im dozvoljeno dodirivati ih osim u nuždi i potrebi.“ (Pogledaj. Šerhul-Nevevi ala Muslim, br.3375.)

U poglavlju pod naslovom „Da li će muškarac liječiti ženu ili žena muškarca“ imam Buharija bilježi predaju od Rubejji’a bint Mu’avvize b. Afra’e, r.a., koja pripovjeda: „Išli smo u ratne pohode sa Allahovim Poslanikom, s.a.w.s. – pojili bi vojsku i opsluživali ih, te vraćali ubijene i ranjene za Medinu.“ (Buharija, br.5679.)

Hafiz Ibnu Hadžer el-Askelani rhm., kaže: „Dozvoljeno je ženi da liječi muškarce-strance, u slučaju nužde, koja će se u datom momentu procjenjivati, kada je u pitanju gledanje, dodirivanje itd., o čemu smo podrobnije govorili i u poglavlju Kitabul-Džihad.“ (Pogledaj: Fethul-Bari, 10/136.)

Imam Ibnu Bettal el-Kurtubi rhm., kaže: „Ovo će se dozvoljavati samo pouzdanim starijim ženama, koje su sigurne od zapadanja u fitnu i iskušenje. Što se tiče mlađih žena, njima nije dozvoljeno da stupaju u kontakt sa muškarcima izuzev svojih bližnjih.“ (Pogledaj: Šerhu Sahihil-Buhari, 9/395.)

Imam el-Zerhuni, rhm., kaže: „Ženi je dozvoljeno da liječi muškarca i da je muškarac liječi u nuždi, i ako se sigurno od zapadanja u fitnu i iskušenje.“ (Pogledaj: Šerhul-Buhari, br.5679., 8/50.)

Na osnovu svega navedenog, žena muslimanka smije liječiti samo žene, a muškarce-strance samo u prijekoj nuždi, kada će se posebno čuvati i obraćati pažnju na svoje ponašanje, odijevanje i hidžab, na boju svoga glasa, na obaranje pogleda, osamu sa pacijentom i dodirivanje tijela ili pak stidnih dijelova tijela bez nužde ili prijeke potrebe, a Allah dž.š., najbolje zna!

b.) Pohvaljeno je podsjećati na šehadet muslimana koji je na samrti, a što se tiče nemuslimana, obaveza nam je za života ga pozivati i upoznavati ga sa šehadetom i islamom, a upitno je kol’ko će on imati koristi od talkina i šehadeta koji će im se učiti na samrti, jer je hadisom rečeno: „Allah prima tevbu i pokajanje Svoga roba sve dok ne zapadne u smrtni hropac (tj. sve dok ne počne davati dušu i umirati)!“ (Tirmizi, br.3537.; Ibnu Madždže, br.4253.)

Što se tiče učenja Kur’ana ili dove za oprost i rahmet umrlom nevjerniku, to je muslimanima zabranjeno, shodno ajetu: „Vjerovjesniku i vjernicima nije dopušteno da mole oprosta za mnogobošce, makar im bili i rod najbliži, kad im je jasno da će oni stanovnici Džehennema biti. A što je Ibrahim tražio oprosta za svoga oca bilo je samo zbog obećanja koje mu je dao. A čim mu je bilo jasno da je on Allahov neprijatelj, on ga se odrekao. Ibrahim je doista bio pun sažaljenja i obazriv.“ (el-Tevba, 113-114.)

Odgovor priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha