Da li smijanje tokom namaza kvari abdest i namaz ?

Piše: Amir Durmić

Tuga i radost su osnovne emocije kojima svaki insan ispoljava svoje unutarnje pozitivno ili negativno raspoloženje. Tuga je najčešće popraćena plačem, a radost smijanjem. Skoro sa sigurnošću možemo tvrditi da u globalu ne postoji nijedan čovjek na svijetu koji se nije smijao ili plakao. Ovakvima nas je naš Gospodar stvorio. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: ”Zar on nije obaviješten o onom što se nalazi u listovima Musaovim i Ibrahimovim… i da On na smijeh i plač navodi.” (En-Nedžm, 36.-43.)

Smijao se i Muhammed, s.a.v.s., kao najodabraniji Allahov poslanik i najbogobojazniji čovjek koji je hodao po zemaljskoj površini. Govorio je Džerir b. Abdullah el-Bedželi, r.a.: ”Poslanik, s.a.v.s., se od mene, nakon što sam primio islam, nikada nije zaklonio, niti me je ikad vidio a da se nije nasmijao (u drugom rivajetu: osmjehnuo).” ( Buharija, br. 6089, Muslim, br. 2475.)
Imam Tirmizi u svome djelu ”Eš-Šemailu el-Muhamedijje” spominje devet hadisa u kojima se spominje smijeh Poslanika, s.a.v.s., od čega su četiri zabilježena kod Buharije i Muslima, a hadisa na ovu temu je mnogo više.
Iako se smijao, Poslanik, s.a.v.s., u tome nije pretjerivao, a njegov smijeh nikada nije prelazio u kikot ili gromoglasan smijeh, već bi se zadržao na osmijehu ili bi mu se samo ukazali kutnjaci. Od Abdullaha b. Harisa, r.a., prenosi se da je rekao: ”Poslanikov, s.a.v.s., smijeh nije bio ništa više od osmijeha.” (Tirmizi, br. 3651, Ahmed, 4/190. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u ”Muhtesaru Šemail”, br.194. Vidjeti i ”Sahihul-džami’a”, br. 4861.)
Iako je smijeh dozvoljen, u njemu ne treba pretjerivati, jer puno smijeha umrtvljuje srce.

Pitao je Poslanik, s.a.v.s.: ”Ko će od mene preuzeti sljedeće riječi da radi po njima ili da pouči nekoga ko će raditi po njima?” Ebu Hurejre, r.a., rekao je: ”Ja, Allahov Poslaniče.” Kaže Ebu Hurejre, r.a.: ”Tada me je Poslanik, s.a.v.s., uzeo za ruku i nabrojao pet stvari:
‘….i nemoj pretjerivati sa smijanjem, uistinu mnogo smijanja umrtvljuje srce.”’ (Tirmizi, br. 2305, Ibn Madže, br. 4193, Ahmed, 2/310 i drugi. Albani ga je ocijenio dobrim u ”Es-Sahiha”, br. 930 i u ”Sahihu Edebil-Mufred”, br. 252 i 253. Ahmed Šakir, r.h., u opaskama na ”Musned” imama Ahmeda ocijenio ga je slabim u osnovi pod brojem 8081, da bi nakon podužeg govora o ovom hadisu zaključio da je hasen li-gajrihi, odnosno prihvatljiv zbog drugih hadisa koji pojačavaju navedenu predaju.)
Postoje vremena i situacije u kojima smijeh nikako ne dolikuje, a ponekad biva i strogo pokuðen, pa i zabranjen. Namaz je sigurno jedna od takvih situacija. Ipak, pošto su ljudi samo ljudi, manjkavi, slabašni i skloni greškama i propustima, nije nemoguće da se u toku namaza čovjek osmjehne ili čak gromoglasno nasmije. To se vjerovatno desilo većini onih koji redovno klanjaju, pa makar i jednom u životu, a kolaju priče, u čiju vjerodostojnost nećemo ulaziti, da se u pojedinim džematima znalo desiti da se naglas nasmije imam, a za njim i sve muktedije, za vrijeme klanjanja jednog od farz-namaza.
Za smijanje u toku namaza veže se jedan bitan fikhsko-pravni propis koji je predmet razilaženja meðu islamskim učenjacima još od vremena prvih generacija muslimana. Radi se o tome da li smijanje u namazu kvari samo namaz ili takva radnja kvari i abdest i namaz.

Islamski učenjaci se jednoglasni u tome da smijanje mimo namaza ne kvari čistoću i da zbog toga nije obaveza uzimati abdest. Isto tako saglasni su da glasno smijanje u namazu kvari namaz, te da ga je obaveza ponoviti. (”El-Evsat” od Ibn Munzira, 1/166, ”El-Medžmu”, 2/61.) Meðutim, razilaze se na dva mišljenja u pogledu toga da li smijanje u namazu kvari i namaz i abdest ili samo namaz.

PRVO MIŠLJENJE

Oni koji zastupaju mišljenje da smijanje u namazu kvari namaz i abdest su: Hasan el-Basri, En-Nehai, Sufjan es-Sevri i El-Evzai. (”El-Evsat” od Ibn Munzira, 1/166.)
Govorio je El-Evzai: ”Nisam bio čvrstog mišljenja o statusu onoga ko se nasmije u namazu sve dok nisam sreo Sufjana es-Sevrija, pa sam ga o tome upitao, a on mi je odgovorio: ‘Ponovit će abdest, a zatim i namaz’, pa sam prihvatio njegovo mišljenje.” (Tarihu Bagdad, 4/162.)
Ovog mišljenja su i učenjaci hanefijskog mezheba. (Vidjeti: ”El-Mebsut”, 1/220, ”El-Hidaje fi šerhi bidajetil-mubtedi”, 1/18, ”Bedaiu-senai’a”, 1/136-137.)
Svoj stav grade na nekoliko hadisa i predaja koje se prenose na ovu temu, a sve su one ništavne ili jako slabe:

1- Od Ebul-Alije prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., jedne prilike predvodio namaz svojim ashabima kada je u mesdžid ušao slijepac, pa je upao u lokvu punu vode koja se nalazila u mesdžidu. Neki od prisutnih ashaba su se nasmijali, a Poslanik, s.a.v.s., nakon što je završio namaz, naredio je onima koji su se nasmijali da ponove i abdest i namaz.
(Predaju je zabilježio Darekutni, br. 612, Ibn Ebi Šejbe 1/424, Abdur-Rezzak, 2/376, i drugi.)

Ova predaja je slaba po ocjeni mnogih islamskih učenjaka. Ebul-Alije, koji prenosi ovaj hadis, nije spomenuo osobu od koje je hadis čuo, tako da predaja spada u kategoriju mursel hadisa.
Nakon što je naveo mnoge verzije spomenutog hadisa, imam Darekutni je rekao:
”Ispitao sam sve lance prenosilaca ovog hadisa koji sam spomenuo u ovom poglavlju, a koje se vežu za Ebul-Alija, pa sam uvidio da je on ovaj hadis učinio murselom i nije spomenuo izmeðu sebe i Poslanika, s.a.v.s., osobu od koje je hadis čuo. Prenosi Asim el-Ahvel od Ibn Sirina, koji je veoma dobro poznavao Ebul-Alija i El-Hasena, da je o njima dvojici rekao: ”Ne uzimajte mursel hadise od njih dvojice jer oni nisu marili od koga uzimaju hadise.” (Sunen Darekutni, 2/214.)
Ibn Hadžer, r.h., kaže: ”Bilježi Ibn Adijj od Ahmeda b. Hanbela da je rekao: ‘O smijanju (u namazu) nema vjerodostojnog hadisa, ni hadisa o slijepcu koji je upao u bunar, sve te predaje vežu se za Ebul-Aliju koji je po pitanju tog hadisa pobrkao…” (Et-Telhisul-habir, 1/214.)
Kaže šejh Albani, r.h.: ”Ovaj hadis ima mnogo puteva kojim se prenosi, a svi su oni slabi i ne postoji nijedna predaja koja je validna kao dokaz….” (Irvaul-galil, 2/117.)
Takoðer, imam Ez-Zejlei pojasnio je slabost svih puteva ovog hadisa u ”Nasbur-raje”, 1/106.

2- Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Ko se nasmije u namazu neka obnovi i abdest i namaz. (Tarihu Bagdad, 4/261. Šejh Albani ga je ocijenio slabim u Daiful-džami’a, br. 5680.)

3- Od Džabira, r.a., prenosi se da je rekao: Poslanik, s.a.v.s., nam je rekao: ”Onaj ko se od vas nasmije u namazu neka uzme abdest, a zatim neka ponovi namaz.” (Darekutni, br. 655.)
Nakon što je spomenuo ovaj hadis, rekao je imam Darekutni, r.h.: Rekao nam je Ebu Bekr en-Nejsaburi da je ovaj hadis munker i nije ispravan…” (Sunen Darekutni, 2/241.)

Postoje još mnoge predaje u kojima se spominje naredba da se nakon smijanja u namazu ponovi i abdest i namaz, meðutim sve su one ništavne ili jako slabe, tako da ne mogu poslužiti kao ispravan argument u ovom slučaju.
Pored citiranih riječi islamskih učenjaka o slabosti svih hadisa na ovu temu, navodimo i govor imama Nevevija, r.h., kao istinskog autoriteta u hadiskoj i fikhskoj znanosti, koji kaže:
”U osnovi ne postoji nijedna vjerodostojna predaja koja govori o tome da smijanje u namazu kvari abdest . One predaje koje se prenose od Ebul-Alija i njegovih drugova, te od Imrana b. Husajna, r.a., i ostalih, su slabe ili ništavne po saglasnosti hadiskih učenjaka koji su rekli da na ovu temu nema vjerodostojnog hadisa.” (El-Medžmu’, 2/61.)

DRUGO MIŠLJENJE
Druga skupina učenjaka smatra da onaj ko se glasno nasmije u namazu nije pokvario abdest već samo namaz. Ovo mišljenje zastupa velika skupina ashaba, tabiina i ostalih velikih učenjaka iz reda prvih generacija, od kojih su i sljedeći:
Džabir b. Abdullah, Ebu Musa el-Eša’ri, Kasim b. Muhammed, Ata b. Ebi Rebbah, Ez-Zuhri, Urve b. Zubejr, Seid b. Musejjib, Mekhul, Ebu Bekr b. Abdur-Rahman, Haridže b. Zejd b. Sabit, Sulejman b. Jesar, Jahja b. Ebi Kesir, imam Malik, Šafija, Ahmed, Ishak i Ebu Sevr, Eš-Ša’bi, Ibn Sirin i drugi. (Vidjeti: ”El-Evsat” od Ibn Munzira 1/167, ”El-Mugni”, 1/304, ”El-Medžmu”, 2/60, ”Bidajetul-mudžtehid”, 1/83.)
Dokazi ove skupine učenjaka uglavnom se baziraju na riječima Ibn Abbasa, r.a., kada je upitan o čovjeku koji se nasmije u namazu, pa je odgovorio:
”Ponovit će namaz, a neće obnavljati abdest.”

Predaju je zabilježio Buhari u svome ”Sahihu”, br. 34, ali talikan – bez lanca prenosilaca. Lanac prenosilaca ove predaje spojio je Bejheki u ”Sunenul-kubra”, 1/144, i Darekutni u ”Sunenu”, br. 658. Bilježe je još i Abdur-Rezzak u ”Musannefu”, od 2/377, Ebu Ja’la u ”Musnedu”, br. 2259. Predaju spominje i Ibn Hadžer u ”Metalibul-Alije, br.130. Kaže imam El-Hejsemi: ”Bilježi ga Ebu Ja’la a njegovi prenosioci su pouzdani.” Vidjeti: ”Medžmeuz-zevaid”, 2/82.

Takoðer u dokaze ove skupine učenjaka spada i činjenica da smijeh mimo namaza ne kvari abdest po jednoglasnom mišljenju učenjaka, pa ga tako ne kvari ni i namazu, a uz to smijeh nije nečistoća niti vodi ka njoj. Pored ove zdrave analogije uzima se u obzir i činjenica da ne postoji nijedna ispravna predaja koja bi eventualno išla u korist ovom mišljenju, tako da se ostaje na osnovi, tj. da abdest kvari samo ono za što postoji validan argument iz Kur’ana, vjerodostojnog hadisa ili konsenzusa islamskih učenjaka. (”El-Mugni”, 1/304, ”El-Medžmu”, 2/60.)

OSMIJEH U NAMAZU

Što se tiče osmijeha u namazu koji ne preraste u grohotni smijeh te ostane samo na razvlačenju usana, islamski učenjaci su saglasni da to ne kvari ni abdest niti namaz, izuzimajući Ibn Sirina, r.h., koji nije pravio razliku izmeðu smijanja i osmijeha. (”El-Evsat” od Ibn Munzira, 5/124.)
Mnogi kao dokaz da smiješak u namazu ne kvari namaz navode predaju od Džabira, r.a., da je rekao:
”Klanjali smo s Poslanikom, s.a.v.s., u vrijeme Bitke na Bedru, pa se je osmjehnuo u namazu. Kada je završio namaz, rekli smo mu: ‘Allahov Poslaniče, vidjeli smo da si se osmjehnuo?!’
Na to je on odgovorio: ‘Pored mene je prošao melek Mikail vraćajući se iz potjere (nevjernika), a na njegovim krilima su tragovi prašine. On mi se nasmijao, a ja sam se njemu osmjehnuo.”’
Ovu predaju bilježi Ebu Ja’la el-Musili u svome ”Musnedu”, br. 2010, Ebu Ne’im el-Asbehani u ”Terihu Asbehan”, br. 1222, Ibn Hibban u ”El-Medžruhin”, 3/84, Ibn Adijj u ”El-Kamil”, 7/95. El Hejsemi, r.h., nakon što je spomenuo ovaj hadis, rekao je: ”Bilježi ga Ebu Ja’la, a u njegovom lancu prenosilaca je i El-Vazia b. Nafi’a koji je metruk, tako da je ova predaja ništavna. Vidjeti: ”Medžmeuz-zevaid”, 6/84, ”El-Metalibul-Alije”, br. 4368, i ”Nasbur-raje”, 1/109.

ANEGDOTA

Vezano za ovaj propis i raspravu oko njega navodi se jedan zanimljiv slučaj iz vremena imama Šafije, r.h. Jedne prilike Šafija se raspravljao sa čovjekom koji se zvao Hasan b. Zijad el-Lu’lui el-Kufi, koji je zastupao mišljenje da smijanje u namazu kvari i namaz i abdest, pa ga je neki čovjek upitao kakav je propis one osobe koja bi u toku namaza progovorila i potvorila slobodnu ženu (da je učinila blud). On mu je odgovorio da bi namaz takve osobe bio pokvaren pa bi ga morao ponoviti, a da abdest ne bi izgubio. Tada mu je imam Šafija rekao:
”Potvora u namazu je kod tebe na manjem stepenu (grijeha) od smijanja?” Tada je ovaj El-Lu’lui uzeo svoje papuče i otišao.
(”Mizanul-i’tidal”, 1/491, ”El-Kamil” od Ibn Adijja, 2/319.)

A Allah najbolje zna!

Prvi put objavljeno: Subota, 29 Prosinac 2007 10:07

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/