Je li dozvoljeno jesti u restoranu gdje se samo ulaz plaća?

Jedan od uvjeta da bi kupoprodajni ugovor bio dozvoljen jeste da roba koja se prodaje bude poznata, tako da se zna njena količina i osobine koje utječu na cijenu. Temelj ovog uvjeta jeste hadis koji prenosi Ebu Hurejra, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio prodaju uz neizvjesnost i rizik. (Muslim, br. 1513)

Učenjaci naglašavaju da se ova zabrana odnosi na prodaju koja nosi veliku neizvjesnost, dok se mala neizvjesnost, koja je prisutna u mnogim ugovorima, tolerira.

Ibn Rušd kaže: “Učenjaci su složni da veliki rizik u prodajnoj robi nije dozvoljen, a da je mali rizik dozvoljen.” (Bidajetul-mudžtehud, 2/155)

U spomenutim restoranima poznate su vrste hrane i pića koje se nude i poznata je cijena obroka, dok količina prodate hrane i pića nije precizno određena, nego se razlikuje od jednog gosta do drugog. U ovom ugovoru postoji neznanje o količini prodate robe, međutim, takvo nešto se tolerira i tretira se malim rizikom koji ne utječe na zabranu ugovora.

Klasični učenjaci, navodeći primjer neznanja koje se tolerira u ugovorima, spominju javna kupatila, koja su iznajmljivana tako da se plati određena naknada, a vrijeme koliko će korisnik ostati i količina vode koju će potrošiti nisu precizno definirani i razlikuju se od jednog čovjeka do drugog. Pored toga, učenjaci su složni u tome da je iznajmljivanje kupatila dozvoljeno, jer se takav vid neizvjesnosti tolerira. (Nevevijev komentar Muslimovog Sahiha, 10/156) Neizvjesnost u prodaji na način kako to čine spomenuti restorani slična je ovoj.

Međutim, osoba koja zna da jede neprirodno mnogo, trebala bi s tim prethodno upoznati prodavača. Šejh Usejmin o tome kaže: “Postoje restorani koji prodaju hranu tako da odrede cijenu, naprimjer dvadeset rijala, a zatim gost jede do sitosti. Da li je to dozvoljeno? Mislim da se to tolerira, jer je obrok poznat i to je od onoga što svijet obično tolerira. Međutim, ako čovjek, znajući sebe, zna da jede mnogo, dužan je upozoriti vlasnika, jer se ljudi u tome razlikuju!” (Preuzeto sa: Sualun ve dževab, fetva br. 91 480)

Ibn Kajjim, nakon što navodi primjere dozvoljene prodaje u kojoj postoji određena doza rizika, odnosno neznanja o prodatoj stvari, poput kupovine lubenice, oraha u ljusci i sl., kaže: “Nije svaki rizik uzrok zabrane; rizik koji je mali ili rizik od kojeg se ne može sačuvati, ne sprečava ispravnost ugovora.” (Zadul-mead, 5/820)

Ipak, ako u praktičnom radu tih restorana, pored neizvjesnosti u količini, postoje velike varijacije u kvaliteti, vrsti i vrijednosti hrane, u tom slučaju neizvjesnost postaje velika i izlazi iz granica tolerancije. Uzvišeni Allah najbolje zna!

Odgovorio: Dr. Hakija Kanurić

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba