Selam alejkum, interesuje me mišljenje brata Zijada o iznošenju ovih argumenata o navedenim meselama, tj., da li on smatra da su argumenti ispravni i na mjestu, ili možda smatra da su argumenti slabi. Nek vas Allah nagradi i mislim da bi bilo dobro da se odgovor ne objavljuje javno. Evo mesela:
“Korištenje tespiha i zajednički zikr u namazu”
Oduvijek je kod nas bila praksa da se poslije namaza zajednički zikri (tespih čini) i da se zajednički uči dova. I naši stariji su lijepo govorili: “Kada se dije sijeno, treba lijepo dovršiti”, aludirajući time na tespihanje i učenje dove nakon namaza. Međutim, jedan od novih pogleda koji se kod nas nameću je etiketiranje ovog čina novotarijom, pa imamo situacije kada neko mujezini da neće zajednički da tespiha, smatrajući da je tim činom “upotpunio” svoju vjeru. Nije ništa drugo uradio osim što je zbunio naš narod i pokušao uvesti smutnju i razdor. Ako neko ne želi da mujezini onako kako je uobičajeno, o nda je bolje da se ne upušta u mujezinjenje jer će tako samo povećati zbunjenost džematlija.
Imam Nevevi, poznati učenjak u komentaru Muslimovog Sahiha kaže da nema zapreke da se zajednički obavlja zikr dok god imamo u džamiji nekoga koga tome treba podučiti. Naša dosadašnja praksa u Bosni je pokazala da imamo toliko ljudi među našim džematlijama koji će, ako nemaju u rukama tespih, i ako im još mujezin glasno ne kaže šta treba da izgovaraju, samo šutjeti. Pa zašto onda smeta da ljudi, ako im to olakšava zikr, koriste tespih ili neko drugo pomagalo? A ko hoće da zikri na prste, što je i bolje, neka tako postupa, ali neka mu ne smetaju oni koji to rade pomoću tespiha ili kakvog drugog pomagala. Osim toga, tespih je kod nas oduvijek imao vjersko obilježje.
Obavljanje namaza po drugim mezhebima
Forsiranje drukčijeg načina klanjanja nije donijelo nikakve pozitivne rezultate u našoj sredini, nego je samo unijelo zabunu među našim narodom. Treba imati na umu međusobno uvažavanje i poštivanje učenjaka različitih mezheba. Prenosi se da je imam Šafija klanjao u Bagdadu, u blizini Ebu Hanifinog kabura, pa nije učio kunut-dovu na sabah-namazu, kao što je to bila njegova uobičajena praksa i njegov stav. Kada su ga upitali o tome, on je odgovorio: “Pa zar ne zaslužuje vlasnik ovog kabura (misli na Ebu Hanifu) da bude poštovan!?”
Imam Šafija je znao da je to sredina u kojoj ljudi klanjaju po hanefijskom mezhebu i zbog toga je tako postupio, ne želeći da unosi razdor i nesporazume među ljude. Ponekada vidimo pojedince koji, želeći primijeniti neke hadise u namazu, koji se koriste kao argumenti u drugim fikhskim pravcima, na taj način unose zabunu i remete ustaljeni način klanjanja. Zaboravljaju da je sloga i zajedništvo farz, a da su to stvari koje su sunnet, ili čak mustehab, samo pohvaljene. Od tih shvatanja je dizanje ruku prije i poslije ruku’a, koje ima hadisku podlogu u drugim mezhebima, ali je očuvanje naše sloge preče i važnije od toga.
Nekada pojedinci u džamijama pokušavaju sve nas “podučiti” kako se klanja vitr-namaz, da treba kunut-dovu učiti dižući ruke i to poslije ruku’a i tome slično. Oni zaboravljaju da je to samo jedan od načina klanjanja vitr-namaza. Pa zar je to jedini ispravan način, a ono kako su naši dragi djedovi klanjali i kako danas milioni ljudi širom svijeta klanjaju, nije ispravno? Na ograničenost ovakvog razumijevanja vjere, kao i upitnost ovakve namjere ukazuje i to da su zaboravili da je vitr-namaz bolje klanjati kod kuće i to na način kako oni smatraju da je to najbolje, a ne da ovako javno zbunjuju narod u džamiji.
Dizanje ruku prilikom učenja dove i potiranje lica nakon toga
Kod ovakvih pitanja se ne smijemo ograničiti samo na brošure u kojima su izneseni jednostrani stavovi pojedinih učenjaka. Da pogledamo šta se govori u hadiskim zbirkama o ovom pitanju. Nije mi jasno zašto pojedincima toliko smeta dizanje ruku prilikom učenja dove i zašto to smatraju novotarijom, kada se kao primjer mutevatir hadisa navodi upravo to da je Poslanik, s.a.v.s., dizao ruke prilikom učenja dove, u raznim prilikama.
Abdullah ibn Abbas, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Molite Allaha dlanovima okrenutim prema nebu, a nemojte dlanove okretati prema zemlji, a kada završite sa dovom, onda rukama potarite vaša lica!”25 Ibn Reslan, u komentaru Ebu Davudovog Sunena, kaže: “U ovom hadisu imamo dokaz da je onome ko uči dovu i u njoj nešto traži sunnet da dlanove svojih ruku okrene prema nebu, a ako u dovi traži da se prekine neko iskušenje (kao npr. kišna dova, zbog suše), onda se ruke okrenu prema zemlji.” Ibn Reslan dalje nastavlja: “… Iz ovoga hadisa se zaključuje da onaj ko je učio dovu, nakon dove potare svoje lice dlanovima…”26
Hakim bilježi slijedeću predaju u kojoj Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Kada učiš dovu, okreni svoje dlanove prema nebu, a kada završiš sa dovom, onda svojim dlanovima potari svoje lice!”27
Omer ibn El-Hattab, r.a., kaže: “Kada god bi Poslanik, s.a.v.s., učio dovu, nikada ne bi spuštao svoje ruke dok sa njima ne bi potrao svoje lice.” Također se u hadisu kaže: “Kada vjernik digne ruke prilikom učenja dove, Allah, dž.š., se stidi da mu te ruke vrati prazne.”28
Ako je već u hadisu tako rečeno, u čemu je onda zapreka da se sa tim bereketom na dlanovima potare lice, nakon proučene dove. Poslanik, s.a.v.s., je također, u svojoj bolesti učio na svoje dlanove sure (El-Felek i En-Nas) i onda bi tim dlanovima potirao svoje tijelo. Kada je oslabio, onda bi to radila Aiša, r.a., i potirala ga svojim dlanovima. Dova nakon namaza se prima, pa je vrlo praktično da se tada obratimo Allahu, dž.š., dovom i da tom prilikom dignemo ruke i nakon toga njima potaremo naše lice.
Bez obzira što se u senedima nekih od ovih hadisa nalaze pojedini slabi prenosioci, ipak metn, tj. tekst ovih hadisa doseže do deredže dobrog, hasen-hadisa i nema nikakve zapreke da se po njim a postupa, kako to obrazlaže veliki broj učenjaka u svojim knjigama. Moramo imati više razumijevanja za naš narod koji je uobičajio na jedan način klanjati, učiti dovu i moramo obostrano imati više razumijevanja i tolerancije, ali moramo izbjegavati i provociranje i uznemiravanje drugih, koji su pored nas.
______________________________________
25 Hadis su zabilježili Ebu Davud i Ibn Madže.
26 Komentar Ebu Davudovog Sunena od Ibn Reslana, 2/452.
27 Pogledaj Et-Telhisu ‘l-habir od Ibn Hadžera, 1/250.
28 Hadis su zabilježili Tirmizi 9/329 (3446) Ed-D’avat, Hakim, Taberani i drugi.”
Alejkumusselam.
Kao prvo, ne vidim zašto bi bilo dobro da se ne iznosi javno kako doktori islama argumentiraju svoje stavove u škakljivim mes’elama za naše podneblje.
Kao drugo, bitno je navesti ko argumentira na ovakav način. To jest, gore spomenuta pitanja su navedena na stranici http://www.dzemat-oberhausen.de pod naslovom “Savjeti muslimanskoj omladini (dr. Fuad Sedić i dr. Izet Terzić) Tekst je objavljen u hrestomatiji: SAVREMENE MUSLIMANSKE DILEME, pluralizam, ljudska prava, demokratija, pravda, džihad, ekstremizam, terorizam. Priređivač: Ahmet Alibašić. Izdavač: Centar za napredne studije, Sarajevo, 2009./1430. h.g. (pdf-izdanje)“.
A što se tiče odgovora na pitanje on glasi:
Prva mes’ela (Korištenje tespiha i zajednički zikr u namazu)
Argumentiranje opravdanosti zajedničkog zikrenja u namazu sa:
– “oduvijek je kod nas bila praksa da se poslije namaza zajednički zikri (tespih čini) i da se zajednički uči dova”,
– “naši stariji su lijepo govorili: “Kada se dije sijeno, treba lijepo dovršiti”, aludirajući time na tespihanje i učenje dove nakon namaza”,
– etiketiranje ovog zajedničkog zikra novotarijom i zajedničko netespihanje je zbunjivanje našeg naroda i pokušaj uvođenja smutnje i razdora,
– “dosadašnja praksa u Bosni je pokazala da imamo toliko ljudi među našim džematlijama koji će, ako nemaju u rukama tespih, i ako im još mujezin glasno ne kaže šta treba da izgovaraju, samo šutjeti. Pa zašto onda smeta da ljudi, ako im to olakšava zikr, koriste tespih ili neko drugo pomagalo”,
– “tespih je kod nas oduvijek imao vjersko obilježje”, …
Ovakvo argumentiranje i opravdavanje nekog postupka u najmanju ruku ne priliči nekome ko završi neki pa i najlošiji islamski fakultet a kamoli nekom doktoru islama. U Šerijatu su argumenti i dokazi ajeti iz Kur’ana, vjerodostojni hadisi, idžma učenjaka i kijas (analogija) (a oko ostalih dokaza kao izvora Šerijata ima veliko razilaženje među učenjacima).
Nema sumnje da je zajednički zikr (ne korištenje tespiha, jer oko njega ima razilaženje) novotarija, a dokaz je hadis mutefekun alejhi od Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu laejhi ve sellem, rekao: “Ko uvede u ovu našu stvar (vjeru) ono što nije od nje to se odbija”.
Druga mes’ela (Obavljanje namaza po drugim mezhebima)
A što se tiče onoga što je navedeno po pitanju mes’ele obavljanja namaza po drugom mezhebu:
– “forsiranje drukčijeg načina klanjanja nije donijelo nikakve pozitivne rezultate u našoj sredini, nego je samo unijelo zabunu među našim narodom”,
– oni koji to rade unose zabunu i remete ustaljeni način klanjanja, zaboravljaju da je sloga i zajedništvo farz, a da su te stvari (dizanje ruku prije i poslije ruku’a) samo pohvaljene sunnet, …
Sve navedeno je neprihvatljivo jer slijeđenje mezheba nije vjerska obaveza, tj. slijeđenje nekog određenog mezheba nije vadžib niti mustehab, dozvoljeno običnom muslimanu (mukallidu) da slijedi bilo kojeg učenjaka ili mezheb. A obavezivanje muslimana da slijede neki određeni mezheb (bio hanefijski ili neki drugi) je novotarija u vjeri našto ukazuje sljedeće:
1. Hadis mutefekun alejhi: “Ko uvede u našu vjeru nešto što nije od nje, to se odbija”. A ovi su obavezali muslimane onim čime ih Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nisu obavezali, te su time došli sa novotarijom.
2. Najbolje generacije ovog Ummeta selefu salih nisu bili na ovome u vjeri, što znači da to i nije bilo od vjere, nego je nastalo kao rezultat slabosti i pada ovog Ummeta sa zatvaranjem vrata idžtihada.
3. Sami imami mezheba nisu obavezivali ljude da slijede njihove mezhebe, nego su ih podsticali na slijeđenje onoga što su sami oni slijedili, tj. Kur’ana i Sunneta.
4. Obaveza slijeđenja jednog imama u svemu stavlja tog imama na stepen bezgriješnosti u vjeri, a to je svojstveno samo za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Rečeno je Ebu Hanifi: “Ako ti nešto kazeš, a Allahova knjiga je oprečna tome”, reče on: “Ostavite moj govor radi Allahove knjige”. Onda mu je rečeno: “A ako se hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, suprostavlja tvom govoru”, kaze: “Ostavite moj govor radi hadisa”, te mu bi rečeno: “A šta ako se govor ashaba ne slaže sa tvojim govorom”, “Ostavite moj govor radi govora ashaba”, reče on. (Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.83.)
Kaže hanefijski učenjak Ibnul-Hummam u knjizi “Et-Tahrir”: “Po ispravnom mišljenju, nije obaveza strogo se držati jednog mezheba, jer njegovo slijeđenje nije obavezno. Nema vadžiba osim onoga što su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinili vadžibom, a oni nisu obavezali nikog od ljudi da slijedi mezheb jednog od imama mimo drugih imama…”. (Et-Takrir vet-tahrir fi ‘ilmil-usul, Ibn Emir el-Hadždž, 3/468).
Kaže hanefijski učenjak Alijj el-Kari: “Nije obavezan niko iz ovog Ummeta da bude henefija, malikija, šafija ili hanbelija, nego je obaveza muslimanu ako nije alim da pita jednog od učenjaka, a četvorica imama su od učenjaka…”. (Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.77.)
Kaže Šihabuddin Ebu Šame: “Četiri mezheba su ostala poznata dok su ostali mezhebi napušteni a ambicije većine sljedbenika mezheba su oslabile te su postali mukallidi nakon što je taklid – slijepo slijeđenje bio zabranjen osim slijeđenja Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem. Čak šta više mišljenja imama su dignuta na nivo Kur’ana i Sunneta, a u tom su smislu riječi Uzvišenog: “Oni su, pored Allaha, za bogove uzeli svećenike i monahe svoje” (Et-Tevbe 31). El-Muemmel lirredi ilel-emri el-evveli”, Šihabuddin Ebu Šame, 1/10).
Kaže Ibn Tejmije: “Nije obavezan niko od muslimana da slijedi određenog učanjaka u svemu što kaže, niti da slijedi u tome određen mezheb, a svi su obavezni slijediti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svemu što je naredio i očemu je obavijestio. Svačiji govor se uzima i ostavlja osim govora Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A ono što je dozvoljeno to je da čovjek slijedi određen mezheb jer nema drugog načina da sazna propise Šerijata osim na takav način…”. (Medžmu’ul-fetava, 20/208-209).
Treća mes’ela (Dizanje ruku prilikom učenja dove i potiranje lica nakon toga)
Tačno je da je dizanje ruku prilikom učenja dove prenešeno u mutevatir hadisima, s tim da mi nije poznato da iko od onih protiv kojih je usmjerena knjiga “Savjeti muslimanskoj omladini” negira ovo pitanje (dizanje ruku prilikom učenja dove) i ovu praksu a kamoli da to smatra novotarijom.
A što se tiče spomenutih hadisa o potiranju lica nakon dove, treba znati da potiranje rukama po licu svejedno poslije namaza ili poslije dovljenja dignutih ruku nije prenešeno ni u jednom vjerodostojnom hadisu. A hadis u kojem je došlo da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi podigao ruke prilikom dovljenja ne bi ih spustio sve dok ne potare njima svoje lice kojeg bilježe Ebu Davud od Ibn Abbsa i Tirmizija od Omera, radijallahu anhum, ovaj hadis je munker (veoma loš), takvim ga ocjenjuju Ebu Davud i Ebu Hatim u knjizi “El-‘Ilel” (2/351).
U senedu rivajeta od Tirmizija je Hamad ibn ‘Isa El-Džuheni oko kojrg su složni učenjaci da je slab (Tehzibul-kemal, 7/281). Imam Malik negirao potiranje lica nakon dovljenja, a Sufjan Sevri prezirao, imam Ahmed o tome nije ništao čuo, a imam Bejheki je ono što je prenešeno ocijenio slabim. A šejh Albani je i hadis koji bilježi Tirmizi i hadis koji bilježi Ebu Davud ocijenio veoma slabim u knjizi (Irvaul-galil, 433 i 434).
Takođe, dodaje Albani da nije isparavan stav da ova dva hadisa podupiru jedan drugog zbog velike slabosti u senedima. Prema tome, potiranje lica poslije dovljenja dignutih ruku nije propisano. Čudno je da doktor hadisa nije naveo ili istražio i spomenuo šta su učenjaci rekli o ovim hadisima, tj. da su svi slabi, a negiranje prakse koja je zasnovana na slabim hadisima nije netolerancija i jednostranost.
Uglavnom, uopćena ocjena ovakvog argumentiranja, dokazivanja i obrađivanja nekih aktuelnih šerijatskih pitanja je veoma slaba, nema objektivnosti u pristupu tematici niti su naučno (šerijatskom naukom, naravno) obrađena pitanja, a da ne govorimo o smiješnim (i istovremeno žalosnim) pokušajima opravdavanja postojeće prakse kojekakvim narodnim izrekama ili parolama: “zbunjivanja ljudi i sijanja smutnje i razdora” i “zajedništvo i jedinstvo su farz”. Stiče se dojam da je cilj knjige bio da se po svaku cijenu opravda postojeća praksa praktikovanja vjere u Bosni (i šire) u spomenutim pitanjima, svejedno imali za to dokaza u Šerijatu ili ne i je su li to novotarije ili ne. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com