KLANJE KURBANA NA TEMELJU KUĆE

AlejkumusSelam!

Na pitanje da li je čovjek obavezan da na temelj zakopane kuće kolje ovna ili da li je istina da nije dozvoljeno useljenje bez obavljenog takvog čina (klanja ovna), da li je to ostao adet ili je propis po islamu, odgovorio je prof. Dr. Enes Ljevaković, inače fetva-i-emin, ovim odgovorom: “Nema vjerske obaveze klanja kurbana na temelju kuće. To je naš bosanski običaj, a ne neki obavezujući islamski propis. To ne spada ni u naređene ni u zabranjene, već u dozvoljene adete na temelju općeg principa da su sve stvari dozvoljene osim onih koje su izričito zabranjene“. (pitanja@rijaset.ba, Klanje kurbana na temelju kuće). Kada bi se hodže koje tvrde da je svakom muslimanu obaveza da se kurbanska krv prolije na temelju kuće makar držali odgovora onog ko je postavljen ispred zvanične institucije kojoj pripadaju?

Međutim, ovaj odgovor je samo djelimično tačan, tj. prvi dio u kojem se kaže da nema vjerske obaveze klanja kurbana na temelju kuće i da je to naš bosanski običaj, a ne neki obavezujući islamski propis. A riječi “to ne spada ni u naređene ni u zabranjene, već u dozvoljene adete na temelju općeg principa da su sve stvari dozvoljene osim onih koje su izričito zabranjene”, ne priliči da ih izrekne neko kome je povjeren emanet šerijatskog odgovaranja na pitanja. Jer ko imalo poznaje islamska pravila i principe zna da se opći princip “sve stvari su dozvoljene osim one koje su izričito zabranjene” odnosi na adete, tj. međuljudske postupke a ne na ibadete kod kojih važi drugi opći princip koji glasi “osnov u ibadetima je zabrana sve dok nemamo dokaz da je propisano“.

Sa druge strane, običan musliman pravi jasnu razliku između ražnja, koji se kolje da bi se ljudi počastili i nahranili, i između klanja kurbana koji se kolje u ima Allaha kao vid ibadeta (ili u ime šejtana i džina kojima se približuje preko tog ibadeta, što predstavlja veliki širk). A nema sumnje da je klanje kurbana jedan od najvećih ibadeta u islamu. Pa kako se može reći za klanje kurbana na temelju kuće, a klanje kurbana je čisti ibadet oko čega nema razilaženja među učenjacima, da ne spada ni u naređene ni u zabranjene adete. Ispravno je da je klanje kurbana na temelju kuće po Šerijatu zabranjeni adet, jer je samo klanje kurbana ibadet, a za ovo klanje kurbana (na temelju kuće) nema dokaza u Šerijatu pa mu je osnova zabrana. I ne samo to nego dokazi ukazuju da je ovaj običaj paganska zaostavština i djelo širka (upućivanje ibadeta nekom mimo Allaha) svejedno velikog ili malog, o čemu će biti govora.

Treba znati da klanje na temelju kuće nije običaj koji je prisutan samo kod Bošnjaka, jer je ovaj običaj prisutan i kod srpskog naroda. Naime, prilikom gradnje kuće u srpskom narodu postoji običaj klanja na temelju. Na istočnom dijelu iskopanog temelja kuće mora se nešto zaklati: svinja, jagnje, ili pijetao. Zatim se glava “žrtvene” životinje zakopa ispod kamena-temeljca. Kod njih se vjeruje da je taj običaj preostatak drevnog oblika žrtvovanja nekog člana kuće, kao dar “dušama predaka”, od kojih se kao uzdarje očekivalo da novoj zgradi podare sigurnost, a članovima porodice u novoj kući zdravlje i dugovječnost.

Takođe, stari niški Romi veruju da svaka kuća ima svog anđela čuvara – Sajbiju. Zato je potrebno, pošto neko sagradi, ili se se useli u novu kuću, da prinese žrtvu Sajbiji, tako što će u kućnom temelju da zakolje ovcu. Za ovu priliku se kupuje što veći bijeli ovan sa povijenim rogovima. Tim povodom se priređuje večera za kuću da bi ukućani u novom domu imali dobro zdravlje, i da bi u kući vladao mir i porodična harmonija.

Idejna pozadina klanja kurbana na temelju kuće kod Bošnjaka je da ako se ne prolije krv na temelju sa klanjem kurbana da će se prosut krv nekog drugog, tj. da se tim klanjem zaštite radnici na kući ili ukućani od neke nesreće. Ili drugo tumačenje da kolje kurban na temelju radi bereketa i zaštite od nevolja. A opće uvjerenje kod mnogih je da ako se ne zakolje da nije nikako dobro za radnike koji rade na kući, samoj kući i ukućanima, a zašto nije dobro i kako ni sami ne znaju.

Nema sumnje da klanje kurbana, ovna, jagnjeta ili neke druge životinje kod Srba, Roma i Bošnjaka ima pagansku pozadinu. To da li je ovo naslijeđeno od starih Slovena, bogumila ili nekog trećeg to zahtijeva da se napravi istraživanje, a sa šerijatske strane porijeklo ovog paganskog adeta nije bitno niti ono utiče na konačan sud o ovome.

Imajući u vidu sve spomenuto, klanje neke životinje prilikom gradnje kuće, na kraju ili početku same izgradnje se može podijeliti u sljedeća tri stanja:

Prvo: da vlasnik kuće koja se gradi prilikom akcije saljevanja ploče ili temelja kuće zakolje ovcu ili ovna, ali ne na temelju ili ploči, sa ciljem da nahrane prisutne koji su se odazvali akciji bez ikakvih praznovjernih uvjerenja. Ovaj vid klanja u osnovi nije sporan iako je bolje da se ljudi klone i ovog načina klanja kako se ne bi vezivao za klanje kurbana na ploči.

Drugo stanje: da se zakolje kurban (ovan ili ovca) na temelju ili ploči sa uvjerenjima koje smo gore spomenuli: radi bereketa i zaštite od nevolja, jer ako se ne prolije krv na temelju sa klanjem kurbana da će se prosut krv nekog drugog ili jednostavno da se mora prolit krv na temelju. S tim da oni koji zakolju kurban na temelju sa ovakvim ili sličnim uvjerenjima smatraju da je Uzvišeni Allah taj koji je učinio klanje kurbana zaštitom od zla i onim sa čime se dobija bereket i hair u kući. Klanje kurbana na temelju kuće u ovakvom obliku je šerijatski zabranjeno, predstavlja novotariju, oponašanje pagana u njihovim vjerskim običajima i mali širk.

Dokaz da je zabranjeno je hadis od Sabit ibn Ed-Dahhaka, radijallahu anhu, u kojem prenosi da se neki čovjek zavjetovao da će zaklati devu na mjestu Buvane, pa je o tome pitao Poslanika, sallahu alejhi ve sellem. A on ga je upitao: “Je li na tom mjestu bio neki od džahilijetskih kipova koji se obožavaju?”, on mu je odgovorio da nije. Zatim ga je priupitao: “Je li se na tom mjestu praznovao neki džahilijetski praznik?”, a on mu je takođe odgovorio da nije. A onda mu je rekao Poslanik, sallahu alejhi ve sellem: “Ispuni svoj zavjet, zaista nema ispunjavanja zavjeta sa kojim se griješi Allahu, ni sa kojim se kidaju rodbinske veze niti u onome što sin Ademov ne posjeduje”. (Ebu Davud 3313, vjerodostojnim ga ocjenjuju Ibn Hadžer i Albani)

Hadis upućuje da je zabranjeno klati devu (ovcu ili ovna) na mjestima gdje su mušrici imali svoje kipove ili gdje su obilježavali svoje praznike. A klanje ili žrtvovanje ovna, ovce i slično na temelju kuće je od ostataka paganskih običaja, te prema tome muslimanu nije dozovljeno na osnovu gore spomenutog hadisa da na istom mjestu (tj. temelju kuće) kolje šerijatski ispravan i opravdan kurban a kamoli da kolje kurban sa uvjerenjima kako je kod nas običaj.

Dokaz da je ovo novotarija i oponašanje pagana u njihovim vjerskim običajima je nedvojbena činjenica da u Šerijatu nije ništa preneseno niti od Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, niti ashaba niti selefa ovog Ummeta po pitanju klanja kurbana na temelju kuće. Klanje kurbana je ibadet a nijedan ibadet nije dozvoljeno činiti ako nemamo u tome uporište u Šerijatu. S toga nema sumnje da je klanje kurbana na temelju kuće novotarija u vjeri a uz to još predstavlja oponašanje pagana u njihovim vjerskim običajima jer je klanje kurbana na temelju kuće ostatak paganskih običaja.

A da je klanje kurbana na temelju kuće u ovom obliku mali širk to proizilazi iz toga što oni koji kolju kurban na temelju kuće radi zaštite, bereketa i svega drugog što je spomenuto, oni su učinili sebebom i razlogom nešto (tj. klanje kurbana na temelju kuće) što Šerijat nije učinio razlog za postizanje i dobijanje onog što misle da time postižu (tj. bereket, zaštitu i slično).

Treće stanje: da se na temelju ili ploči kuće zakolje kurban (ovna ili ovcu) džinima, melecima, ili bilo kome drugom mimo Allaha sa uvjerenjima da ga isti zaštite od nevolja i slično. Ovaj vid klanja kurbana na temelju kuće je veliki širk koji izvodi svoga počinioca iz vjere. Nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da je klanje kurbana nekome mimo Allaha veliki širk.

Prema tome, klanje kurbana na temelju kuće radi bereketa, zaštite i da bi se krv prosula je paganski običaj koji je zabranjeno raditi, on predstavlja novotariju u vjeri, oponašanje pagana u vjerskim običajima i može biti mali ili veliki širk shodno stanju i uvjerenju onog koji radi to djelo. Ve billahi tevfik.

Mr. Zijad Ljakić

preuzeto sa stranice http://www.n-um-com