Koje je značenje ajeta iz sure Sad od 21. do 25. ajeta?

„A da li je do tebe doprla vijest o parničarima kada su preko zida hrama prešli, kad su Davudu upali, pa se on njih uplašio. “Ne boj se” – rekli su – “mi smo dvojica parničara, jedan drugom smo nažao učinili, pa nam po pravdi presudi; ne budi pristrasan, i na Pravi put nas uputi. Ovaj prijatelj moj ima devedeset i devet ovaca, a ja samo jednu, i on mi reče: ’Daj ti nju meni!’ – i u prepirci me pobijedi.” “Učinio ti je, doista, krivo! – reče Davud – “time što je tražio da tvoju ovcu doda ovcama svojim; mnogi ortaci čine nepravdu jedni drugima, ne čine jedino oni koji vjeruju i rade dobra djela; a takvih je malo.” I Davud se uvjeri da smo Mi baš njega na kušnju stavili, pa oprost od Gospodara svoga zamoli, pade licem na tle i pokaja se. I Mi smo mu to oprostili, i on je, doista, blizak nama i divno prebivalište ga čeka.“ (Sad, 21-25)

Ibn Džuzejj spominje: „Izraz (na'džetun) u jeziku označava ovcu, ali se u ajetima misli na ženu…Prenosi se da bi ljudi u Davudovom vremenu jedan drugog pitali da pusti svoju ženu, ako mu se svidi, kako bi se oženio njome. To je bio njihov običaj koji tada niko nije smatrao pokuđenim. Tako je jedne prilike Davudovo oko palo na jednu ženu koja mu se dopala pa je pitao njenog muža da je pusti, a što je on i uradio…Davud je već imao 99 žena, pa mu je Allah poslao meleke da mu navedu primjer za njegov postupak. Riječi parničara: ’Daj ti nju meni!’, je ukaz na Davudovo traženje od spomenutog čovjeka da se rastavi od svoje žene. Davud mu je odgovorio: ‘Učinio ti je zulum time što je tražio da tvoju ovcu doda svojim ovcama’, čime je Davud iznio dokaz protiv sebe samog…Davud je osjetio da je to bio ukor od Allaha zbog onog što je počinio…Iz ovog događaja ne proističe da je Davud učinio nešto što je po tadašnjem vjerozakonu bilo zabranjeno, nego je ukoren zbog nečega što je bilo halal, a što je on trebao izbjeći zbog visokog ranga i vjere. Oni koji su čvrsti u vjeri, katkad bivaju ukoreni za ono što drugi ne budu…Imao je 99 žena pa mu nije trebala još jedna…“

Tumačeći ove ajete, imam Ibn Kesir navodi: „U vezi ovoga mufessiri navode kazivanje, čija je većina preuzeta iz priča koje nam prenose Sinovi Israilovi, i u pogledu toga, ne postoji ispravna predaja koju je obaveza slijediti…Tako da je najpreče ograničiti se na učenje ovih ajeta, prepuštajući znanje o tome Allah Uzvišenom…“

Također, i šejh Šenkiti spominje da se u vezi ovog kazivanja ne prenosi nijedna ispravna predaja od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.