Koji se uvjeti moraju ispuniti da bi čovjek bio dužan davati zekat na imetak?

Uvjeti obaveznosti zekata jesu sljedeći: islam, sloboda, stalno posjedovanje imovine u visini nisaba i da imetak pregodini u čovjeka, osim ako se radi o žitaricama i plodovima, na koje se daje deset posto. Ovdje ćemo navedene uvjete i objasniti.

Prvi uvjet obaveznosti davanja zekata jest da čovjek bude musliman. Iz toga slijedi da nevjernik nije dužan davati zekat, a ako bi ga i dao, to mu ne bi bilo primljeno, na osnovi Božijih riječi: “A prilozi njihovi neće biti primljeni zato što u Allaha i u Njegova Poslanika ne vjeruju, što s predanošću namaz ne obavljaju i što samo preko volje udjeljuju” (et-Tevba, 54). Kad kažemo da krivovjerni nisu dužni davati zekat i da im ne bi bio primljen ako bi ga dali, to ne znači da na ahiretu neće biti kažnjeni za izostavljanje ove obaveze. Evo o tome Allahovih, dželle šanuhu, riječi: “Svaki je čovjek odgovoran za ono što je radio, osim sretnikā, oni će se u džennetskim baščama raspitivati o nevjernicima: ‘Šta vas je u Sekar dovelo?’ ‘Nismo’, reći će, ‘bili jedni od onih koji su namaz obavljali i od onih koji su siromahe hranili, i u besposlice smo se s besposlenjacima upuštali, i Sudnji smo dan poricali, sve dok nam smrt nije došla’” (el-Muddessir, 38–47). Ovaj je ajet očit kao dokaz da će oni koji nisu vjerovali biti kažnjeni na ahiretu zbog podbacivanja u izvršavanju islamskih propisa.

Drugi uvjet jest da čovjek bude slobodan, što znači da rob ne daje zekat, tim prije jer sve što on posjeduje pripada njegovu vlasniku. Dokaz za to jesu sljedeće Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Ako čovjek proda roba koji posjeduje određeni imetak, taj imetak pripada prodavcu, osim ako kupac uvjetuje da imetak ide uz roba” (el-Buhari, 2379, i Muslim, 80 i 1543). Čak kad bismo i pretpostavili da rob ima pravo raspolagati imetkom zbog toga što ga posjeduje, taj njegov imetak na koncu pripada vlasniku, koji ima pravo uzeti sve što rob ima. Otuda, imetak roba nije njegovo potpuno vlasništvo, za razliku od slobodnih ljudi.

Treći uvjet jest da čovjek posjeduje visinu nisaba, a njegova je visina određena šerijatom; visina nisaba razlikuje se od imetka do imetka. Onaj ko ne posjeduje imetka u visini nisaba, taj nije dužan davati zekat, jer se smatra da ima malo imetka i ne može njime drugima pomagati. Valja znati da je određena i donja i gornja granica nisaba kad se radi o zekatu na stoku, za razliku od drugih kategorija imetka: na njih je određena gornja granica nisaba, a zekat se na sve preko toga daje srazmjerno količini istog tog imetka.

I četvrti uvjet obaveznosti davanja zekata jest da imetak pregodini u čovjeka. Da je zekat na imetak obavezno davati prije nego što protekne godina dana od njegova posjedovanja, u tome bi bila nepravda prema bogatima; da se čeka duže od godinu dana, to bi imalo za posljedicu štetu po siromašne. Eto, tako je šerijat, precizno odredivši da s tim u vezi protekne godinu dana, izabrao sredinu i uspostavio balans između prava bogatih i prava siromašnih. Prema tome, kad bi čovjek umro prije nego isteka godine dana, ili kad bi njegov imetak propao prije tog roka, obaveza zekata spala bi. Pa ipak, ovdje se izuzimaju tri kategorije imetka: zarada koja se ostvari prlikom trgovanja, mladunčad koja dođu na svijet i imetak na koji se daje deset posto. U pogledu zarade mjerodavna je glavnica imetka, glede mladunčadi njihova majka, dok se zekat na žitarice i plodove daje prilikom žetve, odnosno berbe.

Šejh Muhammed b. Usejmin