NAPLAĆIVANJE UČENJA KUR'ANA (dova, hatmi, mevluda, salla) UMRLIMA (tzv. neobaveznih vjerskih usluga)

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Naplaćivanje svega što je navedeno od usluga: ispratne dove (iz džamije ili kuće), učača na kaburu, učenje salle, učenje sedmine, četeresnice, kelime-i-tevhida (iz džamije ili kuće), hatme dove, mevluda, Jasin-šerifa i hatme za umrlog je batil (ništavno) i novotarija. Nije dozvoljeno naplaćivanje ili uzimanje imetka za spomenute usluge. Umrli od ovakvog učenja Kur'ana, dova i mevluda nemaju nikakvu nagradu na ahiretu. Također, ovo predstavlja bespravno jedenje tuđeg imetka.

Dokaz za spomenuto je sljedeće:

Prvo – Nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, ridvanullahi alejhim, da su uopšte učili Kur’an za duše umrlih, bez naplaćivanja, a kamoli sa naplaćivanjem. Oni su imali umrlih kojima su mogli učiti Kur’an, pa da je u tome bio hajr ne bi ih mi u tome pretekli. Poklanjanje hatme i učenje Jasina za dušu umrlog nema osnova ni u vjerodostojnom niti u slabom sunnetu.

Drugo – Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li sevap i nagrada učenja Kur’ana, kada se pokloni umrlim, bez naplaćivanja, uopšte stiže njima, tj. da li imaju koristi od toga.
Složni su učenjaci Ehli sunneta da umrli imaju koristi od djela živih u sljedećem: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično) koju je dao umrli, dobro dijete koje dovi svome roditelju, znanje (knjige, predavanja i slično) koje ostavi umrli od kojeg se koriste ljudi, dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega, obavljanje Hadždža za njega i post. Sve ovo je potvrđeno u šerijatskim tekstovima i oko njih nema razilaženja među učenjacima osim oko posta. A ispravno je da umrli od posta živog za njega ima koristi kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu mutefekun alejhi: “Ko umre, a ostao je dužan post, neka posti za njega njegov velij (dijete)”.
A što se tiče ostalih dobrih djela, poput namaza, učenja Kur’ana, klanja kurbana i zikrenja sa nijetom da sevap od tih djela ide umrlim, islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li uopšte stiže nagrada ovih djela umrlima.
Prvo mišljenje – da umrli imaju koristi od poklanjanja nagrade učenja Kur'ana (namaza, zikrenja i kurbana) umrlom. Ovo je stav Ebu Hanife i Ahmeda.
Njihov najjači dokaz je kijas (analogija) na ona dobra djela (poput sadake, dove i Hadždža) za koja je došlo u Šerijatu da od njih umrli ima koristi. Kažu: nema razlike između dove, istigfara i sadake od kojih umrli ima koristi kada mu ih pokloni živi i između namaza, učenja Kur’ana i zikra i poklanjanja sevapa istih umrlima.
Drugo mišljenje – da umrli od toga nema koristi. Na ovome su imam Malik i Šafija.
Oni to dokazuju sa tri dokaza koja vrijedi ovdje spomenuti:
Prvi: ajet “I insanu ne pripada osim ono što je on uradio” (En-Nedžmu 39) , u kojima se negira da čovjek ima koristi od tuđih djela, osim što je došlo kao izuzetak.
Drugi: to nije prenešeno ni riječima niti djelom od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba niti tabi’ina.
Treći: pitanje stizanja sevapa je stvar gajba, tj. nepoznatog, kojeg jedino Allah zna, a nije nam prenešeno da umrlima stiže sevap učenja Kur’ana kada ga živi pokloni njemu.

Treće – Islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje oko dozvole naplaćivanja poučavanja Kur'anu (hadisu i fikhu), učenja ezana i imameta, a ovo su propisana djela.
Rezime stavova učenjaka po ovom pitanju je:
Prvo mišljenje –nije dozvoljeno. Ovo je mezheb hanefija i hanabila.
Drugo mišljenje – opšta dozvola. To je stav nekih učenjaka malikijskog mezheba, jedno od mišljenja Šafije, rivajet od Ahmeda, stav Ibn Hazma i potonjih učenjaka hanefijskog mezheba.
Treće mišljenje – dozvola u poučavanju Kur'ana, a oko hadisa i fikha je pokuđeno ili neispravno. Ovo je mezheb malikija i šafija.
Četvrto mišljenje – dozvoljeno je samo u potrebi. Ovo je treći rivajet Ahmeda i stav Ibn Tejmije.

Četvrto – Kada učač uči Kur'an za novac, on nema nagrade (sevapa) za to učenje, jer ga ne uči radi Allaha, nego radi novca, pa ga ne može ni pokloniti umrlom. Znači, umrli od toga nema koristi.

Peto – Ova praksa predstavlja krivo tumačenje vjere od koje je čist hanefijski mezheb na koji se pozivaju. U protivnom, neka iznesu dokaze iz hanefijskih knjiga.

Šesto – To je zloupotreba i iskorištavanje vjerničkih osjećanja prema svojim umrlima.

Sedmo – Ovo je zabranjeno jedenje tuđeg imetka, jer za takvu praksu nema dokaza ni u Kur'anu ni u vjerodostojnom sunnetu.

Osmo – Ovim se podstiču muslimani na nepraktikovanje propisa vjere u toku života, jer se to može nadoknaditi plaćanjem učenja Kur'ana, dova, Jasina, hatmi i slično nakon njihove smrti.

Deveto – Da je ova praksa haram, batil i novotarija potvrđuju to fetve savremenih učenjaka širom islamskog svijeta.

Kada plaćanje učenja Kur’ana (dova, hatmi, mevluda, sedmina) umrlim postane stalna vjerska praksa koja je institucionalno uređena i organizovana, gdje je i cjenovnik naplaćivanja javno obješen, kao što je u mnogim našim džematima, onda nema sumnje da to predstavlja veliku devijaciju, iskrivljenje vjere i novotariju. Kur’an nije objavljen mrtvima nego živima. Kaže Uzvišeni: “To je samo Opomena i Kur’an jasni, da opomene onog ko je živ, i obistini Riječ protiv nevjernika” (Jasin, 69-70). To nije bila praksa ni Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, niti selefa ovog Ummeta, niti imama mezheba i njihovih sljedbenika.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com