Moje pitanje je povodom sledeceg:
u Americi mnogi bosanci a I ljudi iz drugi drzava dovode djecu za vrjeme namaza ili iftara sto je jako dobro, al poslje ovog dobra dolazi sledece! ta djeca galame, trcu po mehdzidu, kad se klanja kad imam izgovori veledalin oni se jednostalno proderu ono rastegnu da je stvarno za zalosno cuti, neka se I smiju ono u sebi neki malo I naglas a neka ne stoje mirno u safu, na moju opasku odma dobijem od pojednini bosanaca odgovor kao pusti ih I poslanik je trpio djecu na vratu za vrjeme na maza!. pa te molim ako imas koi hadis ili fetvu po pitanju toga?. Napominjem ovdje se radi pretezno kod bosanaca ne svi al dobrim djelom koi su nedavno poceli da praktikuju vjeru islam.
Ve alejkumusSelam,
Odgojno-pedagoške instrukcije koje vam preporučujemo kao svjetiljku u budućem nastojanju bolje izgradnje ibadetske ličnosti svoje djece, kad je u pitanju redovno obavljanje pet dnevnih namaza su:
1. Djeca stiču ubjeđenje da je sve ono što odrasli rade ispravno, a da su njihovi očevi najpotpunije i najsavršenije ličnosti. Zato ih djeca oponašaju i povode se za njima u velikom broju stvari. Djeca, u ranim godinama mladosti, ne osvrću se mnogo na sugestije sa strane ako pred njima nema nekoga ko će im biti primjer za kojim će se povesti i koji će im praktično pokazati životne postupke. Zbog toga očevo obavljanje namaza ostavlja veoma jake utiske na njegovo dijete i čini da se ono ugleda na njega.
2. Na roditelju je da se pomogne dovom upućenom Allahu, dž.š., kako je to radio Ibrahim, a.s. Allah, dž.š., nam u vezi s tim navodi njegove riječi: “Gospodaru moj, daj da ja i potomci moji obavljamo namaz; Gospodaru naš, Ti usliši molbu moju”. (Ibrahim: 40)
3. Roditelj treba znati da su kazne (batine) zadnje sredstvo koje će upotrijebiti u privikavanju svoje djece na obavljanje namaza, kako ne bi zbog toga dijete licemjerno obavljalo namaz i propustilo ga odmah čim mu se za to ukaže prilika.
4. Na roditelju je da poduči svoje dijete abdestu i taharetu (čišćenju), teorijski i praktično, uz malo praktične vježbe gdje će mu dozvoliti da sam uzima abdest, naravno pod njegovom kontrolom, pa u slučaju da pogriješi, podučit će ga ispravnom postupku, uz krajnju blagost i ljubaznost, bez ikakve vike, dreke i sl. Ako uzme abdest bez ikakve greške – pohvalit će ga i zagrliti, eventualno i poljubiti, pokazujući djetetu znakove zadovoljstva njegovim postupkom.
5. Roditelj treba podučiti svoje dijete vrijednostima i fadiletima abdesta, kako bi ga podstakao na to da se kasnije samo stara o abdestu, i postizanju njegovih vrijednosti.
6. Podučavanje djece namazu treba raditi još u njihovim najranijim godinama, bez nekog direktnog podučavanja, dakle indirektnim putem kao što je klanjanje nafila-namaza kući, pred svojom djecom, što ostavlja veoma jak dojam kod njih, jer kad dijete bude gledalo oca kako polaže svoju glavu na tlo, čineći sedždu Allahu, dž.š., i kako skrušeno stoji, zadubljen u svome namazu, ne obazirući se na ono što se okolo dešava – time niče klica veličine Allaha, dž.š., u njihovim srcima i dušama, a isto tako se ovim putem djeca podučavaju pokretima namaza, i dovede u situaciju da oni to jednostavno zavole.
7. Roditelj ne smije biti grub sa svojim djetetom u oblasti abdesta i tahareta prije nego što ono postane zrelo razlučiti dobro od zla, a niti po pitanju pokrivanja avreta, već će ga ostaviti da ga slijedi i prati, i da klanja s njim u kakvom god halu da je, i ne smije ga odvraćati od klanjanja namaza s njim, jer ako u tim godinama bude odbijen od namaza (a ono je, u tim godinama, u osnovi oslobođeno obaveznosti namaza) može se desiti da dijete kasnije zamrzi obavljanje namaza.
8. Kad napuni sedam godina roditelj je obavezan narediti svom djetetu obavljanje namaza, na osnovu riječi Muhammeda, s.a.v.s.: “Naredite svojoj djeci da obavljaju namaz kada budu navršili sedmu godinu.”(hasen) Tada će mu staviti u obavezu izvršavanje ili ispunjavanje preduvjeta i šartova namaza kao što su taharet, abdest, pokrivanje avreta (stidnih dijelova tijela) i sl.
9. Ne smijemo dozvoliti da djetetovo navršavanje sedme godine života prođe neopaženo, već se moramo postarati da taj važan događaj u njegovom životu najavimo, da ga upoznamo sa njegovom veoma važnom obavezom, a to je obavljanje namaza. Kad dijete napuni sedmu godinu života, i klanja svoj prvi farz-namaz, lijepo bi bilo da roditelj pozove njegove drugove na jedno malo slavlje povodom ovog lijepog događaja, ili na primjer da mu kupi lijep ručni sat na poklon, koji će ga kasnije podsticati na obavljanje namaza u njegovom vremenu.
10. Na roditelju je da kontrolira djetetovo ophođenje prema namazu, da ga opominje s vremena na vrijeme, i da ne osjeća prilikom toga, možda, dosadu ili nešto slično. Ako otac bude odsutan ili zauzet, oporučit će nekome da prati njegovo dijete kod obavljanja namaza, nekog ko će ga, također, upozoravati na važnost, veličinu, i njegov značaj za čovjeka. Prenosi se od Ibnu Mes’uda da je rekao: Kontrolišite svoju djecu po pitanju namaza, i navikavajte ih na dobro, jer je dobro proizvod navika.
11. Nije strašno da roditelj s vremena na vrijeme nagradi svoje dijete za redovno obavljanje namaza, ali ga ne smije naviknuti na to. Roditelj će svaki put mijenjati uručene hedije (nagrade).
12. Roditelj omiljene stvari treba vezati za namaz, pa će tako, npr., zakazati izlet ili neku rekreaciju poslije ikindije ili akšam-namaza, gdje će dijete biti podstaknuto time, pa će se spremiti za namaz na početku njegova vremena, jer ga poslije toga očekuje ono što on voli.
13. Roditelj će i sve svoje obaveze sa djecom planirati prema namazima, pa će tako djeca znati rasporediti svoje vrijeme prema namazima.
14. Djecu, s vremena na vrijeme, treba upoznati sa fadiletima (vrijednostima), namaza preko kur’anskih ajeta ili Poslanikovih, s.a.v.s., hadisa, kako bi oni, u svojim glavama, imali jednu potpuniju sliku o namazu i njegovom značaju u islamu.
15. Dijete se mora navikavati, a posebno poslije desete godine, na obavljanje propisanih nafila prije i poslije farz-namaza, a također se treba podsticati i na noćni namaz, pa makar i na samo nekoliko minuta. Otac može najaviti svojoj djeci da će ustati u toliko i toliko sati po noći kako bi klanjao noćni namaz, poslije čega će ih ostaviti kako bi se ona takmičila u tome ko će prvi ustati u to vrijeme, a da ih on ne probudi, kako bi pojačao njihovu želju i kako bi se polako oslanjali na sebe. Sa njima će klanjati lagano, neće duljiti u namazu, a ako dijete ophrva san, reći će mu da ode leći, iz milosti prema njemu.
16. Ako dijete neredovno obavlja namaz poslije desete godine, na roditelju je da svoje dijete posavjetuje i opomene šerijatskim stavovima o namazu, pa ako dijete i dalje nastavi biti neredovno ukorit će ga riječima ili izružiti, ili će ga izbjegavati tako što nakratko neće govoriti s njim, ili se neće šaliti s njim ili će mu uskratiti neke njemu drage stvari (poput igranja fudbala, vožnje biciklom, video-igrica i sl.), pa ako sve navedeno ne bude imalo utjecaja kod djeteta, tek će se tada roditelj poslužiti kaznama, tj. batinama, na osnovu riječi Muhammeda, s.a.v.s.: … a udarite ih, zbog namaza, kada navrše deset godina.
(Pedagog daje prednost principu poticaja, pobude i hrabrenja nad zastrašivanjem i batinama. Pravi odgajatelj će se ponekad praviti slijepim kad su u pitanju djetetove greške. Dakle, neće ga kažnjavati za svaku greškicu, ali će mu lijepo dati do znanja, skrenuti mu pažnju i otvoreno ukazati na njegovu grešku. Ako dijete i dalje nastavi prekorit će ga, ili će mu se namrštiti. Ako dijete i preko toga nastavi ružit će ga javno pred svojom porodicom ili drugovima, ali bez psovki ili ličnog ponižavanja djeteta.
Ako se i dalje bude oglušivalo, zaprijetit će mu se batinama ili će se nabaviti prutić koji će biti okačen o zid kako bi ga dijete, s vremena na vrijeme, gledalo.)
17. Ako roditelj nije aktivno podučavao namazu svoje dijete odmah poslije sedme godine života, ne smije pristupiti batinjanju odmah poslije desete godine, već će s njim raditi polako i oprezno, postepeno, kako bi se dijete naviklo na namaz.
18. Dijete se mora navikavati na džemat od malena kako bi se njegovo srce vezalo za džamiju, upoznalo sa ulemom, i naučilo adabe (principe) ponašanja i slušanja na predavanjima ili halkama ilma. Djeca su takva po prirodi da vole oponašati starije u njihovim postupcima, tako da će ona, samim odlaskom sa svojim roditeljima u džamiju, polako poprimati osobine i praksu starijih.
19. Roditelj mora pripremiti dijete prije nego što ga odvede u mesdžid ili džamiju, na taj način što će mu opisati džamiju, kako se ne bi nečim iznenadilo, i tako što će mu s vremena na vrijeme davati do znanja da će ga odvesti u džamiju i svaki spomen džamije će biti vezan uz neke lijepe riječi, poput: Kupio sam ti ove slatkiše pored one džamije, ili iz one radnje do džamije i sl. Ako roditelj slučajno prođe sa djetetom pored džamije, reći će mu: Pogledaj ovu prelijepu građevinu! To se zove džamija. Jednog dana ću te povesti da tamo klanjaš sa mnom …
20. Roditelj će, prije nego što odvede svoje dijete u džamiju, pripremiti atmosferu u džamiji tako što će se dogovoriti sa imamom ili mujezinom ili s nekim od džematlija da ljubazno dočekaju njegovo dijete i da se lijepo ophode sa njim, kako bi osjetio druželjubivost, i kako bi u tim ljudima vidio svoje oslonce, i bio miran uz njih. Ovakva dobrodošlica s takvim gostoprimstvom uveliko doprinosi tome da dijete zavoli namaz, i da će namaz imati posebno mjesto u njegovom srcu.
21. Ako je imam džamije slučajno jedan od onih koji vole oduljiti svojim namazom ili klanjati predugo, što je u suprotnosti sa sunnetom Poslanika, s.a.v.s., roditelj će ga upozoriti na to da je došao sa djetetom kako ne bi oduljio sa namazom.
22. Na roditelju je da svoje dijete upiše u mekteb, kako bi savladalo kur’ansko pismo, naučilo odlomke Kur’ana napamet, sa svim pravilima učenja – i, naravno, sve to pred imamom džamije koji treba, po pravilu, biti okićen praksom Muhammeda, s.a.v.s., i njegovim sunnetima, imamom koji će biti živa islamska ličnost i primjer djetetu kakav musliman treba biti!
23. Dijete treba vezati za džamiju putem različitih aktivnosti poput takmičenja, islamskih kvizova, izleta ili pak kraćih ekskurzija koje će ostaviti veoma jak dojam kod njega.
24. Pred djetetom treba pričati o džumi-namazu, upoznati ga sa vrijednostima i fadiletima petka, podučavajući ga propisima džume-namaza i džemata.
25. Roditelj ne smije primoravati dijete na ono što dijete ne može podnijeti kad je džuma-namaz u pitanju, jer ponekad dijete ne može izdržati kompletnu hutbu, a da ne pokvari abdest, ili pak ne može izdržati samu džumu-namaz zbog njegove dužine. Prenosi se od Ebu Hurejre, r.a., da je jedanput za vrijeme džume-namaza naišao na nekog dečkića, pa mu reče: Dijete, idi igraj se! Ono odgovori: Ja sam došao u džamiju! Ebu Hurejre, r.a., mu opet ponovi: Idi igraj se! Ono reče: Ja sam došao u džamiju! Ebu Hurejre, r.a., mu reče: Sjedi onda dok se imam ne pojavi na mimberu. Dijete odgovori: Dobro.
Roditelj ne mora prisiljavati dijete da prisustvuje džumi-namazu prije desete godine. Poticat će ga na džumu-namaz, ali neće negodovati ako hoće da klanja džumu. Ako bude htio klanjati odlično je, a ako neće slobodan je do svoje desete godine, poslije koje mora redovno prisustvovati džumi-namazu.
26. Na roditelju je da izabere imama koji dobro i upečatljivo drži hutbe petkom, jer će takav imam svojim predavanjem, svojom hutbom i držanjem ostaviti jak utisak na djecu, a posebno ako djeca budu razumjela govor i shvaćala. Neće biti strašno da roditelj nakon džume-namaza ispita djecu o tome šta su zapamtila od predavanja ili hutbe, i šta su korisno primijetili. Prije nego što ih uvede u džamiju podučit će ih obaveznosti šutnje i tišine i tada će im najaviti da će ih poslije džume-namaza ispitati o tome šta su zapamtila.
Ovo je bilo nekoliko savjeta i primjedbi koje smo ukratko iznijeli roditeljima, a koje oni moraju dobro uvježbati, odraditi i u praksu sprovesti, ako misle na dobru budućnost islamskog ummeta (muslimana), koji se sastoji od naše djece i onoga što mi za njega uradimo, naše djece koja su grude nas samih, tj. dijelovi naših ‘džigerica’, za koje smo odgovorni na dunjaluku, a posebno na ahiretu.
Ako sve navedeno ne bude imalo utjecaja i koristi, čovjek će pribjeći upotrebi batine, ali pod sljedećim uvjetima:
1. Da roditelj nikako ne udara dijete prije njegove desete godine.
2. Da roditelj zna da su batine sredstvo za liječenje i popravljanje problema, a ne za ponižavanje ličnosti i podcjenjivanje, ili (ne daj Bože) za psihičku deformaciju djeteta.
3. Batine nisu osvetničko sredstvo putem koje će roditelj isprazniti svoju (prikolicu) ljutnje i srdžbe, i putem koje će se on smiriti, nego roditelj mora imati na umu da su batine nužno pedagoško-odgojno sredstvo koje mora biti samo u korist djeteta, a ne njemu na štetu.
4. Roditelj ne smije tući svoju djecu kad je nervozan, ili ga je neko drugi razljutio, pa da njegova djeca plaćaju ceh njegove srdžbe.
5. Batine ne smiju biti jake, niti žestoke, a u slučaju da se koristi neko sredstvo, mora biti normalnog oblika poput pruta, omanjeg kaiša i sl..
6. Ne prelaziti s batinama više od tri udarca, a u najgorem slučaju do deset.
7. Roditelj mora paziti da ne udara svoje dijete po licu i po osjetljivim dijelovima tijela. Isto tako ne smije ponavljati udarac po jednom mjestu, već mora mijenjati mjesto udaranja, a također mora proći malo vremena između udaraca, kako bi bol od prethodnog udarca prošla na trenutak.
8. Roditelj ne smije udarati dijete zbog sumnje da je nešto uradilo ili zbog loše pretpostavke, već će pristupiti batinama tek kad ih dijete bude zaslužilo.
9. Da batine odgovaraju počinjenoj greški, tj. da se dijete ne udara zbog neke sitnice, ili ostavi na jednoj batini do dvije, a počinjeno djelo zaslužuje mnogo više.
10. Roditelj mora prestati s batinama ako se dijete sjeti Allaha, dž.š., ili zatraži pomoć od Njega.
11. Treba se truditi ne ponavljati batine i ne učestati s njima, kako se dijete ne bi naviklo na njih, i poslije ne bude marilo hoće li ih dobiti ili ne.
Autor: Muhammed b. Ahmed b. Ismail el-Mukaddem
Prijevod sa arapskog: Sead ef. Jašavić
Islamski Univerzitet Medina
Pripremio, prof. Jasmin Djanan
preuzeto sa http://www.n-um.com