Odlazak kod roditelja sam

Od početka braka se nametao jedan problem, odlazak kod roditelja i izlazak sa prijateljima. Stupili smo u brak mladi i sve je bilo uredu prvih par mjeseci, kasnije supruga je počela da negoduje i da dramatizuje svaki moj izlazak iz kuće, bilo da idem sa prijateljim na kafu ili u posjetu kod roditelja ili brata (koji dođe iz inostranstva). Hoću da kažem da skupa obilazimo i moje i njene roditelje, skupa izađemo sa prijateljima, pa čak i mojim bratom. Porodični odnosi nisu narušeni u tom kontekstu. Ali ja nekad osjetim potrebnu da trebam obići roditelje sam, da nekad izađem sa bratom na kafu kada dođe iz dijaspore sam, i da se viđam sa prijateljima. Svi ti izlasci su umjereni i u trajanju od 1 do 2h i nisu česti rasporedim ih jednom sedmično ili nekad 2 puta, nekad ni ne izađem. Da li je greška sa moje strane što uopšte nekad sam želim obilazit roditelje, i izaći s priajteljima ili nije. Zaposlen sam i nemam vremena tokom sedmice. Toliko se loše osjećam kad mi je supruga neraspoložena i uplakana, pa često odlučim da ne odem u zadnje vrijeme, ni roditelji ne forsiraju da dolazim, al eto drago im je kad ih iznenada obiđem. Pa nekad odem i u džamiju, pa ostanem 5 minuta duže, već je problem u kući.

Pokušao sam obaviti razgovor na lijep način bez svađe 3,4 puta ali djelimično uspješno. U tom trenutnku se čini da je uredu, a kasnije ista priča. Također dovim Allahu da mi podari znanje u međuljudskim odnosima, rodbinskim odnosim i braku pa da znam kako da postupim, ali jednostavno koji god razgovor ili metodu iskoristim uvijek isti problem.

Također svaki izlazak najavim, dogovorim se sa suprugom da se i ona dogovori sa svojim prijateljicama, koji slabo ima, kako bi joj vrijeme prije prošlo. Predložim joj da je odbacim do njenih roditelja na jedan sat, pa ću doći, ništa ne pije vode.

Izgovor je da ja ne želim provoditi vrijeme sa njom, da potenciram da idem sam da je oni ne vole, šta ću izać na kafu s prijateljima i tako.

S prijateljima izađem 1 u mjesecu, i to rijetko, to mi na kraju i nije bitno, uvijek sam birao priajtelje sa kojima ću imat, fin pozitivan, kontruktivan razgovor, u češće vrijeme i na temu vjere tako da nije to samo sjedenje u prazno. Sada ne izlazim skoro nikako kako ne bi ulazio u svađu.

Kakav stav da zauzem, šta da uradim, je li ispravno uopšte sam obići roditelje i izaći sa bratom više i sam ne znam?

Hvala!