SKLAPANJE BRAKA BEZ ODREĐIVANJA MEHRA

Alejkumusselam. Ako pod “procijenio mladu” misliš na mehr onda se to vraća na pitanje šerijatskog statusa mehra prilikom sklapanja braka.
Po ispravnom mišljenju učenjaka davanja mehra od strane muža ženi je vadžib jer Uzvišeni kaže: “I draga srca ženama vjenčane darove njihove podajte; a ako vam one od svoje volje od toga šta poklone, to s prijatnošću i ugodnošću uživajte”. (En-Nisa, 4) A dokaz iz sunneta da je davanje mehra vadžib je hadis mutefekun alejhi u kojem je došlo da je neki siromašan čovjek htio da se oženi pa ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pitao da li ima nešto od imetka da joj da kao mehr, a on mu je odgovorio da nema ništa. Na što mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Potraži (nešto) pa makar to bio prsten od željeza”. Iz ovoga se razumije da ako je iko imao opravdanje da se oženi bez mehra to je bio ovaj siromah, međutim to mu nije bilo opravdanje da se oženi bez mehra što jasno ukazuje da je davanje mehra vadžib.
Spominjanje visine mehra je najbolje da se izvrši prilikom sklapanja bračnog ugovora. Dokaz za to su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu mutefekun alejhi čovjeku kojeg je vjenčavao: “Vjenčao sam vas dvoje sa onim (mehrom) što znaš napamet iz Kur’ana”. Takođe, navođenje visine mehra pri sklapanju braka sprečava svađu i spor oko mehra koji mogu doći poslije.
Treba znati da spominjanje mehra prilikom sklapanja braka nije rukn (temelj) niti šart ispravnosti i valjanosti braka, nego je mehr vadžib i on je posljedica braka. Pa tako, ako bi se sklopio brak a da se pri tome ne spomene visina mehra, brak je potpuno ispravan. Visina mehra se može dogovoriti i nakon bračnog ugovora pa čak i nakon što čovjek priđe ženi. Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: “Nije vaš grijeh ako žene pustite prije nego što u odnos s njima stupite, ili prije nego što im vjenčani dar odredite”. (El-Bekara, 236) Dokaz da je dozvoljeno i ispravno dogovoriti se oko visine mehra nakon sklapanja bračnog ugovora je hadis od Ukbe ibn Amira, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vjenčao čovjeka i ženu a da nije odredio mehr među njima. A taj čovjek je bio od onih koji su prisustvovali u bitci na Hudejbiji i dobio je dio ratnog plijena na Hajberu, pa kada je bio na samrti rekao je: “Zaista me je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vjenčao sa tom i tom osobom mehr a nisam joj odredio mehr i nisam joj ništa dao, i ja vas uzimam za svjedoka da sam joj dao mehr u visini mog dijela ratnog plijena na Hajberu”. Njegova žena je uzela taj mehr i prodala ga nakon njegove smrti za sto hiljada. Ovaj hadis bilježe Ebu Davud i Hakim, a vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, Zehebi i Albani.
Takođe, ako se pri sklapanju vjenčanog ugovora ne spomene visina mehra, a nakon toga muž pusti ženu, tj. da joj talak ili on preseli (umre), ona ima pravo na tzv. mehr misl, tj. na mehr koji je u visini mehra kojeg su dobile njene rodice sa očeve strane ili majčine strane, a ako nema rodica ibret je u porodici koja je na nivou porodice njenih roditelja. Argument za propisanost određivanja mehra misl je predaja od Abdullaha ibn Mes’uda, radijallahu anhu, u kojoj je došlo da je kod njeg tražila presudu žena čiji je čovjek umro a nije joj odredio mehr niti joj je prišao (nije imao polni odnos sa njom). Pa je Ibn Mes’ud, radijallahu anhu, rekao: “Ona ima pravo na mehr njoj sličnih žena (mehr misl) i ima pravo na nasljedstvo, a obavezna je da čeka iddet”. Zatim je posvjedočio ashab M’akal ibn Sinan, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na isti način presudio Berve’i bint Vašik, radijallahu anha. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Hakim, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim, Zehebi, Albani i Šuajb Arnaut, a Tirmizi kaže da je hasen sahih (dobar vjerododstojan).
Iz svega ovoga ne treba razumjeti da je dozvoljeno usloviti pri sklapanju braka da nema mehra, to nije dozvoljeno oko čega nema razilaženja među učenjacima. S tim da su se razišli oko toga kakva je posljedica takvog vjenčanja, pa jedni kažu da je brak ispravan a uslovljavanje nedavanja mehra neispravno, dok drugi smatraju da je sam vjenčani ugovor neispravan.
Prema tome, vaše vjenčanje je potpuno ispravno i ne treba ponovo da se vjenčate, s tim da se sada trebate dogovoriti oko visine mehra čime ti postaješ obavezan da joj ga daš. Takođe, trebate znati da je samo davanje mehra dozvoljeno da se odgodi i to tako da se odgodi davanje čitavog mehra, njegove polovine i slično, shodno tome kako se vas dvoje dogovorite. Zadnji i krajnji rok davanja mehra je talak (puštanje žene) i smrt jednog od njih dvoje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com