Šta je čovjekova uloga i zadaća na Zemlji?

Allah, Subhanehu ve Te’ala, stvorio je čovjeka zbog određenog cilja, funkcije i potvrðenog zadatka. Podredio mu je sve ne Zemlji u vidu mora, rijeka, vjetrova, kiša, brda, dolina, flore, faune i drugih Allahovih stvorenja na Njegovoj zemlji. Nadahnuo ga je da otkrije neke zakonitosti prirode i pravila života kako bi postao sposoban da doðe do ovog važnog cilja zbog kojeg ga je Uzvišeni Allah stvorio. Znači, cilj je velik, zadatak je mukotrpan, a dato povjerenje teško. čak su se nebesa, zemlja i brda prestrašili tog povjerenja i odbili da ga ponesu. Uzvišeni kaže: “Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je, zaista, prema sebi nepravedan i neznalica.“ (El-Ahzab, 72) Ibn Abbas kaže: „Povjerenje ovdje znači pokornost.“ Ibn Kesir kaže: „To je zaduženje prihvatanjem naredbi i zabrana uz uslov: Ako ih izvršava biva nagrađen, ako ih ostavi bit će kažnjen.“; Tefsir Ibn Kesir, 6/477)

Ovaj veliki cilj, mukotrpni zadatak i teški emanet kojeg je ponio insan i kojeg je jedino zadobio u odnosu na druga stvorenja jeste od Allaha dato namjesništvo na Zemlji. Gospodar svih gospodara, Vladar svih vladara, Silni na nebesima i Zemlji stvorio je čovjeka da bi ga postavio kao namjesnika na Svojoj zemlji i učinio ga odgovornim pred Njim za ono što mu je dao kao namjesništvo. Allah , Azze ve Dželle, obavještavajući meleke o zadatku zbog kojeg je stvorio čovjeka, kaže: „A kada Gospodar tvoj reče melecima: “Ja ću na Zemlji halifu postaviti!”, oni upitaše: “Zar ćeš na Zemlji postaviti onoga koji će na njoj nered širiti i krv prolijevati?! A mi Tebe veličamo hvalom i kako Tebi dolikuje štujemo!” On reče: “Ja znam ono što vi ne znate.” (El-Bekare, 30)

Imam Et-Taberi kaže: „Ja ću na zemlji postaviti Moga namjesnika koji će suditi umjesto mene meðu ljudima. Taj namjesnik je Adem, a i svaki onaj koji doðe na njegovo mjesto u pokornosti Allahu i bude sudio pravedno meðu Njegovim stvorenjima.“ (Tefsir Ibn Kesir, 1/70)

Ibn Kesir kaže: „Shvatili su da je halifa namjesnik onaj koji sudi meðu ljudima zbog meðusobnih nepravdi i zabranjuje im da čine zabrane, prijestupe i grijehe. Ovo je rekao i El-Kurtubi.“ (Tefsir Ibn Kesir, 1/29)

Zatim kaže: „El-Kurtubi i drugi argumentirali su ovim ajetom obaveznost postavljanja halife kako bi sudio meðu ljudima u onome u čemu se razilaze, dokinuo razilaženja, pomogao onome kome je nanešena nepravda u odnosu ko nepravdu čini, izvršavao kazne, sprječavao činjenje razvrata i izvršavao druge važne stvari koje se mogu ostvariti samo putem imama. Ono s čime se obavezno može upotpuniti i ono postaje obavezno. “ (Tefsir Ibn Kesir,1/72)

Čovjekovo namjesništvo na Zemlji i njegovi uslovi

čovjekovo namjesništvo na Zemlji uokvireno uslovima, a on je pridržavanje za pokornost Gospodaru i Vladaru, Onome koji odreðuje naredbu i zabranu, ostvarenjem Njegovih naredbi, željom za Njegovom nagradom, izbjegavanjem Njegovih zabrana, te bojazni od Njegove kazne. Sve to biva u okviru respketa, ljubavi i veličanja. Zato je pitanje čovjekovog namjesništva na Zemlji, samo po sebi, pitanje robovanja Allahu koji je Nadmoćan nad Svojim robovima. Uzvišeni kaže: „Džine i ljude sam stvorio samo zato da Meni u ibadetu budu.” (Ez-Zarijat, 56)

Ibn Tejmijje kaže: „U svakom vremenu biva obožavan onim što je naredio baš u tom vremenu.“ (Kaidetun dželile fit-tevvesuli vel-vesile, str. 41)

Ibn Kesir kaže: „Značenje ajeta je: Uzvišeni je stvorio ljude da Ga obožavaju Jedinoga bez pripisivanja sudruga. Ko mu se pokori, On će ga najpotpunije nagraditi, a ko mu je nepokoran, najoštrije će ga kazniti.“ (Muhtesar tefsiri Ibn Kesir, 2/387)

Zavjet prirodne uroðenosti (fitra)

Allah, Azze ve Dželle, zna veličinu emaneta i težinu obaveze koju je ponio čovjek kao slabo i ovisno biće o svome Gospodaru i Stvoritelju. Mudri i o svemu obaviješteni Allah, Koji ne zadužuje nikoga preko njegovih mogućnosti, stvorio je čovjeka s prirodnim instiktom spoznaje svoga Gospodara, izražavanja Njegove Jednoće, pridržavanja pokornosti i robovanja Jedinome Njemu Koji nema sudruga. Zato čovjek samo od Njega prihvata i nikome se drugome ne okreće.

Uzvišeni kaže: „I kad je Gospodar tvoj od Ademovih sinova iz njihovih kičmi izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovarali: “Jesi, mi svjedočimo” – i zato da na Sudnjem danu ne reknete: “Mi o ovome nismo ništa znali.”Ili da ne reknete: Naši su preci prije nas druge Allahu ravnim smatrali, a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar ćeš nas kazniti za ono što su lažljivci činili?” “I tako, eto, Mi opširno iznosimo dokaze, da bi oni došli sebi.” (El-E’araf, 172-174)

Od Enesa b. Malika, r.a., prenosi se da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „čovjeku stanovniku vatre na Sudnjem danu će se reći: ‘Šta misliš da si imao nešto na zemlji, da li bi se njime otkupio? Reći će: ‘Da,’, Reći će: „Htio sam od tebe nešto lakše od toga, a to sam uzeo još od tebe dok si bio u Ademovim leðima: „Ne pripisuj Mi nikoga!“, pa si odbio pripisujući Mi sudruga.“ (El-Buhari i Muslim)

Od Ibn Abbasa, prema onome što prenosi Ibn Džerir, navodi se da je uzet zavjet od njih da Ga obožavaju i da Mu ništa ne pripisuju. Od Ubejja b. Ka’ba prema predaji od Abdullaha b. Ahmeda iz Musneda njegovog oca, te Ibn Ebi Hatima, Ibn Džerira i Ibn Merdevejha, prenosi se da je Allah, Azze ve Dželle, rekao: „Ja vam pozivam kao svjedoke sedam nebesa i sedam zemalja. Pozivam vam za svjedoka vašega oca da na Sudnjem danu ne bi rekli: ‘Mi ovo nismo znali!’. Znajte da nema drugog boga osim Mene, a ni drugoga Gospodara. Ne smatrajte Mi ništa ravnim. Ja ću vam slati poslanike da vas opominju na Moj zavjet i objavljivati vam knjige.“ Rekli su: „Svjedočimo da si Ti naš Gospodar i Bog! Nemamo drugog gospodara mimo Tebe.“ Tog dana su Mu potvrdili da će biti pokorni.“ (Pogledaj tekstove ovih predaja u prvod dijelu knjige Me’aridžul-kabul, str 34)

Allahova milost nalaže da neće nikoga kazniti osim poslije uspostavljanja poslaničkog dokaza
I pored uspostavljanja dokaza i prestanka opravdanja, Sveznajući i o svemu obaviješteni Allah iz Svoje nedostižne mudrosti i iz milosti prema nama, htio je da sinove Ademove ne krivi i ne kažnjava samo zbog kršenja Zavjeta prirodne uroðenosti. Htio je da nikoga ne kazni osim poslije uspostavljanja poslaničkog argumenta. Uzvišeni kaže: „A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali!” (El-Isra, 15)

Allah je slao poslanike jedne za drugima koji su opominjali ljude na njihov prvi zavjet za njihovim Gospodarem i Tvorcem, a i na veliki emanet koji je stavio na njihova pleća na Njegovoj zemlji. Poslanici su im nareðivali da se pridržavaju zahtjeva Allahovog upostavljanja namjesništva za njih u ovome životu. Posljednje opravdanje kojim bi sinovi Ademovi mogli raspravljati pred njihovih Gospodarom je dokinuto: “Poslali smo poslanike koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakvog opravdanja pred Allahom imali. A Allah je Silan i Mudar.” (En-Nisa, 165)

Imam Ibnul-Kajjim kaže: „U razumima nema ništa jasnije niti uzvišenije od spoznaje o savršenstvu Stvoritelja ovog svijeta i Njegove lišenosti od svake mahane i manjkavosti. Poslanici su došli da podsjete na ovu spoznaju i da je podrobno pojasne. Prirodna uroðenost označava priznanje sreće i nesreće ljudskih duša i konačne kazne ili nagrade na drugom svijetu. Podrobno pojašnjenje te kazne ili nagrade, sreće ili nesreće zna se samo putem poslanika. Poslanici upozoravaju na ono što prirodne uroðenosti ljudi sadržavaju, a onda to podrobno pojašnjavaju. Zato je čisti razum u potpunoj suglasnosti sa ispravnim predajama. Šerijat se u potpunosti poklapa sa fitrom i meðu njima nema kontradiktornosti.“ (Šifaul-alil, 301-302)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: „…takoðer, činjenje ili ostavljanje traženja oprosta i pokajanja u slučaju neznanja prije nego što sazna da je to ružno djelo i prije nego što mu se pošalje poslanik i prije nego što se nad njim uspostavi argument. Uzvišeni kaže: „A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali!” (El-Isra, 15) Ono što su radili prije poslanika bilo je ružno i odvratno. Meðutim, dokaz se nad njima ne uspostavlja osim dolaskom poslanika, a to je mišljenje ogromne većine islamskih učenjaka.

Velika većina učenjaka iz prvih i zadnjih generacija smatra da su širk i džahilijjet prije dolaska poslanika odvratno i ružno djelo. Meðutim, zaslužuju kaznu isključivo poslije dolaska poslanika.“ (Medžmu’ul-fetava, 11/165)

Tako Allah, Azze ve Dželle, u ovom životu nije ljude same sebi prepustio nego ih je obuhvatio putem vjerovjesništva i njegovog svjetla još od samog Adema, a.s., sve dok Allah ne preuzme zemlju i one na njoj. Poslanice uz razum, prirodnu uroðenost i njihovu suglasnost sa Allahovim dokazima po svemiru načinio je takvima da predstavljaju svjetiljke koje upućuju sinove Ademove na put stizanja do njihovog Gospodara, a one koji odlutaju vraćaju na Allahov pravi put.

Piše: doc. dr. Emir Demir
Preuzeto sa minber.ba
https://minber.ba/ovjekova-uloga-i-zadaa-na-zemlji/