ZINALUK I PRINUDNI BRAK

Alejkumusselam. Zinaluk je jedno od najrazvratnijih djela u islamu. Definicija zinaluka u Šerijatu je: polno opčenje sa ženom, svejedno bila ona udata ili ne, izvan šerijatski validnog bračnog ugovora. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “I ne približavajte se bludu, jer to je razvrat, kako je to ružan put!”. (El-Isra’ 32) Takođe, kaže navodeći osobine robova Milostivog: “I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; – a ko to radi, iskusiće kaznu” (El-Furkan 68). Ovi i mnogi drugi ajeti jasno i nedvosmisleno zabranjuju zinaluk. Zabrana zinaluka je takođe povrđena sunnetom u mnogim vjerodostojnim hadisima i na ovome je idžmau učenjaka ovog Ummeta. Ko od muslimana zanegira da je zinaluk zabranjen a živi među muslimanima on je kjafir, jer utjerava Uzvišenog Allaha u laž.

U početku islama kazna za zinaluk je bila zatvor za udatu osobu a proklinjanje i ukor za neoženjene i neudate. Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: “Kada neka od žena vaših blud počini, zatražite da to protiv njih četvorica od vas posvjedoče, pa ako posvjedoče, držite ih u kućama sve dok ih smrt ne umori ili dok im Allah ne nađe izlaz neki. A ako dvoje to učine, izgrdite ih; pa ako se pokaju i poprave, onda ih na miru ostavite, jer Allah prima pokajanje i samilostan je”. (En-Nisa’ 15-16)

Zatim je ova kazna za udatu i oženjenu osobu derogirana sa sto bičeva i kamenovanjem. Ova derogacija je potvrđena u ajetu čiji je tekst i čitanje derogirano a propis i značenje ostalo, taj ajet je: “Starac i starica kada učine zinaluk kamenujte ih zauvijek, to je opomena od Allaha, Allah je silan i mudar”. Bilježe Buharija i Muslim u svoja dva Sahiha da Omer, radijallahu anhu, rekao a sjedio je na minberu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Zaista je Allah poslao Muhammeda, sallahu alejhi ve sellem, sa istinom i objavio mu Kitab, a od onog što mu je bilo objavljeno je ajet o kamenovanju. Čitali smo taj ajet, zapamtili ga i razumjeli ga. Kamenovao je (zinalučare) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i mi smo kamenovali poslije njega. Pa se bojim kada prođe dugo vremena da će neko kazati: mi ne nalazimo kamenovanje u Allahovoj knjizi, pa će zalutati ostavljajući farz koji je Allah objavio. Zaista je kamenovanje oženjene muške i udate ženske osobe u Allahovoj knjizi istina, kada postoji dokaz (4 svjedoka), trudnoća ili priznanje”. Takođe, prvobitna kazna je derogirana hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od ‘Ubadete ibn Es-Samita, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uzmite od mene, uzmite od mene, Allah im (znalučarima) je našao izlaz, neoženjeni sa neudatom (kazna je) sto bičeva i godina dana progonstva, oženjeni sa udatom (kazna je) sto bičeva i kamenovanje”. Da se udata žena koja učini zinaluk kamenuje, naravno kada se to dokaže šerijatsko priznatim dokazima, na tome je idžamu učenjaka kako to prenosi Ševkani u “Nejlul-evtar” (7/254). Učenjaci su se razišli oko toga da li se mora uz kamenovanje bičevati sa sto bičeva ili ne. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio kao što je prenešeno u vjerodostojnim hadisima da se kamenuju Ma’iz, žena iz plemena Gamidijje i čovjek i žena od Židova koji su počinili zinaluk.

Takođe, prvobitna kazna zinaluka neoženjene i neudate osobe je derogirana kur’anskim ajetom: “Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udara biča, svakog od njih, i neka vas pri vršenju Allahovih propisa ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje, ako u Allaha i u onaj svijet vjerujete, i neka kažnjavanju njihovu jedna skupina vjernika prisustvuje!” (En-Nur 2). Uz kaznu bičevanja propisano je po gore spomenutom hadisu ‘Ubadete ibn Es-Samita, radijallahu anhu, i godina dana progonstva, s tim da se učenjaci razilaze oko progonjenja neudate žene koja učini zinaluk.

Osoba koja bude iskušana ovim velikim razvratnim djelom (zinalukom), a protiv nje nije podignuta optužba zinaluka (jer se javno ne zna za taj gnusni čin), svejedno živjela u zemlji u kojoj se primjenjuju šerijatske kazne ili ne, obavezna je da učini iskrenu tevbu (pokajanje) i da nikoga ne obavještava o tome nego naprotiv da sakrije tu sramotu. Dokaz za ovo su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko uradi nešto od ovih prljavština, neka se sakrije Allahovim prekrivanjem”, a u drugom rivajetu ima dodatak:“A ko nam otkrije svoje djelo mi ćemo izvršiti nad njim kaznu”. Bilježe ga Hakim i Bejheki od Ibn Omera, radijallahu anhuma, a hadis su ocjenili Sujuti i Ibnul-Mulekkin vjerodostojnim, a Iraki dobrim.

Pa kada se iskreno pokaje Allahu Allah prima tevbu svojih robova, kaže Uzvišeni: “Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv”. (Ez-Zumer 53) Od šartova primanja tevbe je da čvrsto odluči da se više nikada neće vratiti na to ogavno djelo.

Osoba koja učini zinaluk nema nikakvo opravdanje za to gnusno djelo u tome što je ušla u brak bez svoje volje. Time joj nije umanjen grijeh niti bi bila manja kazna kada bi se kažnjavala. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com