Tačno je da je ženi zabranjeno uzeti muževo prezime jer Kur’an i sunnet jasno ukazuju da je zabranjeno i veliki grijeh da neko svjesno i namjerno pripiše svoje porijelo nekome mimo njegovog stvarnog porijekla. Onaj ko je to uradio iz neznanja nije griješan ali je dužan da se vrati na svoje pravo prezime čim bude u mogućnosti. Takođe, nije dozvoljeno da supruga uzme muževo prezime ni kao dodatak jer je i u tome polovično pripisivanje porijekla onome ko joj nije ni otac ni djed. Uglavnom, uzimanje porijekla (prezimena) od muža je nemuslimanski običaj koji je oprečen islamu koji strogo zahtijeva da se nazivamo po stvarnim očevima.

Djeca se pripisuju ocu i uzimaju njegovo prezime oko čega nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta, osim što su se razišli oko djece rođene u zinaluku ili djece čiji su roditelji nepoznati.

Nije prezime ibret i mjerilo u tome da li je žena član porodice ili ne, nego je sklapanje validnog šerijatskog braka ono što određuje je li žena član porodice ili ne. Koliko je familija koje imaju isto prezime a nisu članovi iste porodice ili čak nisu ni rođaci a imaju isto prezime.

Odgovorio na pitanje:
Mr.Zijad Ljakić

Puštanje brade je vadžib svakom mušakarcu muslimanu i odlika je njegove muškosti. Dokaz za to je hadis u naredbodavnoj formi: “Puštajte brade a kratite brkove” (mutefekun alejhi). Oko obaveze puštanja brade i griješnosti onog ko brije bradu nema razilaženja među učnjacima ovog Ummeta, takođe, na tome su sve četiri mezheba: hanefijski, malikijski, šafijski i hanbelijski. Učenjaci su se razišli oko kraćenja brade, da li je uopće dozvoljeno i ako jeste koliko? A ispravno je da je dozvoljeno kratiti od brade ono što pređe preko dužine šake a da je kraćenje ispod dužine šake suprotno praksi selefa i onome na što ukazuju vjerodostojni hadisi.

Ne znam koliku bradu ima pjevač ilahija Sami Jusuf, a ako je u pitanju milimetarska ili centimetarska brada onda je to suprotno sunnetu.

Odgovorio na pitanje:
Mr.Zijad Ljakić

Učenje namaske dove koja se uči kod nas nije prenešeno u vjerodostojnim predajama od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te stoga tu takozvanu “namasku dovu” nije propisano učiti. A spomenuti način dovljenja nije prenešen u ovakvom obliku i u zikrovima poslije namaza. Nema smetnje da se tako postupi ponekad, međutim to ne treba da bude stalna praksa. Sa druge strane, jedno od značenja salavata koji se uče na Etehijatu (Allahumme salli ala Muhammedin va ala ali Muhammed –Allahu moj oprosti Muhammmedu i onima koji slijede Muhammeda) je traženje oprosta grijeha, pa bi se takvim dovljenjem (zikrom) ponavljalo ono što se već učilo na Etehijatu.

Odgovorio na pitanje:
Mr.Zijad Ljakić

Učenje Fatihe umrlim osobama nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba niti tabi’ina, a niti selefa (dobrih prethodnika) ovog Ummeta. Da je to od vjere i da je u tome hajr ne bi ih mi u tome pretekli. Ono što nije bila vjera za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije ni danas. Ono što je kod nas praksa da se uči Fatiha u raznim prigodama: za dušu umrlih, nakon zikra poslije farz namaza, nakon ezana, nakon salavata i slično, nema nikakvog osnova u vjeri. To je novotarija koju nije dozvoljeno praktikovati.

Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Onaj ko unese u ovu našu stvar (vjeru) ono što nije od nje to mu se odbija” (mutefekun alejhi). Takodje kaže: “Čuvajte se novina u vjeri, jer je svaka novina novotarija, a svaka novotarija dalalet a svaki dalalet vodi u vatru” (Tirmizi i kaže da je hadis vjerodostojan, a to je potvrdio i Ibn Redžeb i ostali). Učenje Fatihe umrlim ili u bilo kojim drugim prigodama (s obzirom da je ona postala poput džokera u kartama jer kod mnogih muslimana mijenja sve drugo što se uči) je novotarija a svaka novotarija je dalalet, zato nije dozovljeno da se njeno učenje praktikuje osim za ono što imamo dokaz u šerijatskim tekstovima.

A to što Fatihu uče hafizi, političari i mnogi drugi to nije dokaz da je nju propisano učiti. Jer njihovo djelo nije dokaz u Šerijatu nego oni samo moraju imati dokaz za sve što rade a smatraju to od vjere. Ono što mnogi muslimani rade i pripisuju to vjeri islamu nije dokaz da je to od islama, pa makar ih ljudi smatrali učenim, makar oni bili muftije i hodže, pa čak i reis uleme. Svi ovi za ono što rade oni sami moraju imati uporište u Kur’anu i sunnetu, a njihova djela nisu šerijatski dokaz.

Odgovorio na pitanje:
Mr.Zijad Ljakić