Samo ove četiri stvari kvare abdest – zapamtite ih i rahat ste

Prvo : Sve što izađe na dva prirodna otvora [polni organ i analni otvor], a došlo je u šerijatskim tekstovima da kvari abdest, poput izmeta, mokraće, mezja, vedja i vjetra. Ispravno je da u ovo ne ulazi bijelo pranje, razni iscjedci kod žena, zrak koji izlazi iz polnog organa žene i slično.

Drugo : Gubitak svijesti i duboki san, dok drijemanje i kunjanje ne kvare abdest.

Treće : Dodirivanje šakom bez zastora svog ili tuđeg polnog organa [svejedno od strane žene ili muškarca] sa strašću. Dok dodirivanje polnog organa drugim dijelovima tijela [mimo šake] ili bez strasti ne kvari abdest. Oko ovog pitanja ima veliko razilaženje, najbliže je da dodir polnog organa ne kvari abdest nego je samo mustehab iz tog razloga obnoviti abdest.

Četvrto : Jedenje devinog mesa.

Sve gore spomenute stvari koje kvare abdest su zasnovane na vjerodostojnim dokazima. Naravno, postoje i druge stvari oko kojih učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li one kvare abdest, poput diranja tijela žene bez zastora, izlazak krvi i gnoja iz tijela, povraćanje i slično. Ispravno je da sve ove stvari ne kvare abdest.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Hvala Allahu, Nema sumnje da čovjeka pogađaju duševne bolesti poput brige za budućnošću, tuge za prošlošću, te da je ova vrsta bolesti opasnije od tjelesnih i fizičkih bolesti. Liječenje duševnih bolesti terapijama koje je propisao šerijat, tj. rukjom, je uspješnije nego liječenje medicinskim putem.

Neki od tih lijekova navode se u hadisu Ibn Mes’uda: „Kad god jednog roba zadesi tuga ili briga pa on kaže: ‘Allahu moj, ja sam Tvoj rob, sin Tvoga roba i sin Tvoje robinje, moja glava je u Tvojoj ruci[1], Tvoja odredba se nadamnom sprovodi, i tvoj sud prema meni je pravedan! Ja Te molim svakim Tvojim imenom kojim Si sam Sebe nazvao, ili Si njime podučio nekog od Svojih stvorenja, ili Si ga objavio u Svojoj Knjizi, ili Si ga ostavio u gajbu – nepoznatom kod Sebe, molim Te da Kur’an učiniš proljećem srca mog, svjetlom prsa mojih, prekrivačem tuge moje i odagnačem brige moje.’, Allah će mu dati izlaz.“

Ova dova je jedna od terapija koju je šerijat propisao.

Također i dova: „Nema boga osim Tebe, slavljen Si, ja sam prema sebi nepravedan bio.“ Ko želi više informacija po ovom pitanju, može da pogleda knjige poput: El-Vabilu-s-Sajjib od Ibn Kajjima El-Dževzijje, El-Kelimu-t-Tajjib od Ibn Tejmijje, El-Ezkar od Nevevijja, Zadu-l-Me’ad od Ibn Kajjima El-Dževzijje.

Međutim, kada vjerovanje oslabi, oslabi i djelovanje ove terapije na dušu, pa su ljudi počeli da se oslanjanju na medicinu više nego što se oslanjanju na lijek koji nudi islam. Kada vjerovanje ojača, onda i djelovanje terapije koja je propisana islamom ima poptuniji uticaj i ne samo to, nego ta terapija dosta brže djeluje nego što djeluju lijekovi.

Svima nam je poznata priča o grupi koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao u izvidnicu. Htjeli su da se odmore kod jednog plemena, ali ih oni nisu ugostili. Allah je dao da poglavara tog plemena ujede zmija. Tada su stanovnici tog mjesta kazali: „Idite kod tih ljudi koji se tu odmaraju i pitajte ih imaju li nekoga ko zna da uči.“ Ashabi su im kazali: „Nećemo učiti vašem poglavaru, dok nam ne dadnete toliko i toliko ovaca.“ Oni su kazali da to nije problem, pa je jedan od ashaba otišao i učio tom kojeg je zmija ujela. Učio mu je suru El-Fatiha, pa je ovaj ustao kao da je pušten sa užeta. Ovako je djelovala sura El-Fatiha jer je proučena iz srca punog vjerovanja. Nakon što se ova izvidnica vratila, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je tog čovjeka upitao: „A odakle znaš da je ova sura lijek?“

Ali, u našem vremenu je vjera kod ljudi oslabila, te su se ljudi počeli oslanjati i uzdati samo u ono što vide. Na drugoj strani postoje ljudi koji se igraju sa umovima ljudi koji se smatraju dobrim učačima, međutim, oni samo uzimaju imetak ljudi na neispravan i nedozvoljen način. Ljudi su između dvoga: onih koji su otišli u jednu krajnost i smatraju da učenje nema nikakvog uticaja i onih koji su otišli u drugu krajnost poigravajući se sa ljudskim razumima, učeći nešto što je čista varka i laž.

Između ove dvije krajnosti postoji srednji put.[2]

Korištenje lijekova za fizičke bolesti ne isključuje mogućnost korištenja i terapija propisanih islamom poput učenja Kur’ana, dova i sl. I jedno i drugo je moguće praktikovati, kao što je to činio i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. On je kazao: „Trudi se da radiš ono što će ti koristiti, traži pomoć od Allaha i ne malaksaj.“ Također je kazao: „O Allahovi robovi, koristite lijek, ali se ne liječite sa nečim što je zabranjeno.“

ODGOVORIO: ŠEJH MUHAMMED SALIH EL-MUNEDŽDŽID
[1] Tj. moj život je podređen Tvojoj volji i Ti njime upravljaš. (op. rev.)

[2] Ibn Usejmin, Fetava Islamijje, 4/465-466.
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Ve alejkesselam! Hvala Allahu Gospodaru svjetova, salavat i selam na Poslanika Njegova a zatim: Postoje govori jednog dijela uleme koji se kritički odnose na kravatu kao nemuslimanski običaj pogotovo u muslimanskim zemljama. Neki to smatraju pokuđenim i bespotrebnim oponašanjem nevjernika. Međutim, ispravno je da nema smetnje niti zabrane da musliman odjene kravatu u sklopu određene odgovarajuće odjeće pod uvjetom da mu nije namjera oponašati nevjernike. To je postao običaj u nošnji poput pantalona. Sve dok odjeća ispunjava šerijatske uvjete za dozvoljenost ona je i dozvoljena. S druge strane ljepše je izbjeći oponašanje makar i vanjštinom ako za to nema potrebe. Allah najbolje zna.

Na pitanje odgovorio Jasmin Durić, prof.
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Što se tiče određivanja kible za ljude koji žive na udaljenim mjestima od Meke, osnovni način je da se od mjesta u kome žive odredi pravac prema Meki u odnosu na strane svijeta. A onda na osnovu toga uz pomoć kompasa, Sunca po danu, zvijezde Sjevernjače po noći, mahovini i slično određuje se pravac prema kibli, svejedno čovjek bio u gradu, na selu, na njivi, na brdu ili šumi.

Takođe, musliman ako ima blizu svoje kuće ili stana džamiju ili mesdžid on se treba ravnati na osnovu njih. Ako ima komšije muslimane koji tu duže žive a klanjaju oni sigurno znaju pravac kible pa treba njih pitati. A od savremenih načina i mogućnosti da čovjek veoma lahko i jednostavno odredi pravac Kible iz svoje kuće ili stana je svakako određivanje pomoću programa Google Earth na internetu.

Pa tako na primjer, za muslimane koji žive na Balkanu i srednjoj Evropi pravac Kible je na jugoistočnoj strani svijeta. Musliman bi trebao znati kako da odredi na osnovu kompasa, Sunca, Sjevernjače, mahovine, mravinjaka i slično stranu sjevera, a zatim na osnovu poznavanja gdje je sjever vrlo lahko se odredi pravac jugoistok, tj. pravac Kible.

A ako nije sam u stanju da na ovakav način određuje stranu Kible ili nije siguran u sebe treba obavezno da se raspita kod komšija muslimana, na osnovu najbližeg mesdžida i tako dalje. U svakom slučaju vadžib je da klanjaš u pravcu Kible al treba da znaš da nikad ne možeš odrediti taj pravac 100%, kako ti kažeš, nego približno. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Prilikom uzimanja abdesta nije prenešeno da se uče bilo kakve dove ili ajeti izuzev učenja Bismile samo jedanput na početku abdesta. A s obzirom da je uzimanje abdesta ibadet, a ibadete nije dozvoljeno činiti osim onog što je došlo potvrđeno u Kur’anu i vjerodostojnom Sunnetu. A pošto učenje dova i ajeta prilikom abdesta nije prenešeno, učenje toga je novotarija koju nije dozvoljeno praktikovati.

Učenje Bismile na početku abdesta je prenešeno u rivajetu od Ebu Hurejre da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, rekao: “Nema namaza onome ko nema abdesta niti abdesta onome ko ne spomene Allahovo ime”. Bilježe ga Ebu Davud, Ibn Madže i Ahmed. Takođe, bilježe Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed od Se’id ibn Zejda isti hadis, kao i Ibn Madže i Ahmed od Ebu Se’ida. Ono što je bitno naglasiti da su svi rivajeti ovog hadisa veoma slabi.

Zato kaže imam Ahmed: “Nije mi poznat vjerodostojan hadis po pitanju učenja Bismile na početku abdesta”. Kaže imam Buharija: “Najbolji hadis u ovom poglavlju (učenja Bismile na početku abdesta) je hadis Rebbah ibn Abdurrahmana (tj. hadis Se’id ibn Zejda)”. A za samog Rebbah ibn Abdurrahmana kaže Buharija da je munkerul-hadis, tj. da prenosi jako slabe hadise. Pa ako je po Buhariji najbolji hadis po ovom pitanju od onog koji prenosi jako slabe hadise pa šta je onda sa hadisima koji su gori od ovoga.

Nakon što se napravi analiza ovih rivajeta u kojima se prenosi hadis “Nema abdesta onome ko ne spomene Allahovo ime” dođe se do rezultata da su ti hadisi ništavni i veoma slabi, što znači da se zbog mnoštva njihovih rivajeta ne mogu podignuti na stepen dobrog hadisa. Iako ima učenjaka koji misle drugačije. Takođe, stvar koja dodatno ukazuje na slabost ovog hadisa je činjenica da je prenešeno mnoštvo vjerodostojnih hadisa u mnogobrojnim rivajetima od velikog broja ashaba u Sahihima Buharije i Muslima gdje se detaljno opisuje abdest Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a da ni u jednon jedinom hadisu nije spomeuto da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio Bismilu na početku abdesta.

Isto tako od stvari koje ukazuju na slabost ovog hadisa je sam tekst hadisa “Nema abdesta onome ko ne spomene Allahovo ime” čime se negira valjanost abdesta onome ko ne izgovori Bismilu. A da se sa tako slabim hadisima negira valjanost abdesta je veoma upitno i daleko. Izuzev ako bi protumačili hadis sljedećim značenjem: Nema potpunog abdesta onome ko ne spomene Allahovo ime, što bi značilo da je učenje Bismile mustehab a ne šart valjanosti abdesta, naravno kod onih učenjaka koji smatraju da je ovaj hadis dobar i prihvatljiv.

Ispravno je, a Allah zna najbolje, da je učenje Bismile na početku abdesta mustehab, ali ne na osnovu hadisu koji je veoma slab te ne može biti dokaz po ovom pitanju, nego na osnovu drugih situacija u kojima je došlo da je propisano da se uči Bismila, poput učenja Bismile pred polni odnos sa ženom sa čime Buharija u svom Sahihu dokazuje da je sunnet učiti Bismilu pri abdestu. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba