Alejkumusselam!

Kaže Uzvišeni u Svojoj Knjizi: “Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji. On stvara šta hoće! On poklanja žensku djecu kome hoće, a kome hoće – mušku, ili im daje i mušku i žensku, a koga hoće, učini bez poroda; On uistinu sve zna i sve može” (Eš-Šura, 49-50). Znači, Allah je taj koji koga hoće opskrbi potomstvom a koga hoće ostavi ga bez potomstva. Pa tako i tvoja rodica, treba da zna da je sve u Njegovoj, subhanehu ve te’ala, moći i volji. Pa ako On hoće daće joj djecu a ako neće pa niko joj ih mimo Njega ne može dati.

S toga treba da dovi i traži od Allaha da joj da djecu ako je to dobro za nju, jer nekada Allah uskrati nešto svome robu iz ljubavi prema njemu jer da mu to da to bi bio musibet i nevolja za njega. Ona ne zna šta je za nju dobro, pa neka dovi i traži od svoga Gospodara ono što je najbolje za nju, ako su to djeca da je opskrbi njima a ako nisu da je Allah sačuva.

To što ona klanja i što su joj roditelji hadžije ne znači da ne smije imati iskušenja u životu, naprotiv najviše iskušenja imaju oni koji se najviše drže vjere, poput poslanika, vjerovjesnika, pobožnjaka i dr. Kada Allah zavoli nekog roba stavi ga na iskušenja, pa tako i ona ne treba da smatra da je ovim Allah zaboravio i ostavio nego treba da je ubijeđena da joj Allah daje samo ono što je najbolje za nju. A mi ne znamo šta je za nas najbolje a Allah zna. Kaže Uzvišeni: “Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Allah zna, a vi ne znate” (El-Bekara, 216). Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam!

Sto se tiče učenjaka Ebu Ishaka Huvejna i Muhammeda Hassana to su dva selefijska učenjaka iz Egipta koji su na ispravnoj akidi i menhedžu, i komotno se za njih može reći da su među najučenijom ulemom u Egiptu.

To što jednog optužuju da je tekfirovac a drugog da je ihvanija to dolazi od strane skupine tzv. Medhalijevaca a to nije tačno, to je laž i izmišljotina na njih.

A ovo je ujedno zgodna prilika da se ukratko pojasni ko su medhalijevci jer od njih dolazi svo to bljuvanje i pljuvanje i po onome kome treba i po kome ne treba.

Medhalijevci su nastali u Saudijskoj Arabiji pa su se poslije proširili u ostale krajeve svijeta: Egipt, Kuvajt i Jordan, a naročito je njihov uticaj jak u Evropi među selefijama. Nazvani su medhalijevci po saudijskom šejhu Rebi’a El-Medhali, a u arapskom svijetu su poznati i kao Džami’ije po istoimenom šejhu. Prepoznatljivi su bili po žestokoj i pretjeranoj kritici pokreta Ihvanu Muslimin, džemata Teblig, sufija i svih onih koje oni proglase novotarima svejedno bili džemati ili pojedinci. U zadnje vrijeme se njihova otrovna oštrica okrenula prema sljedbenicima El-Kaide i tekfirovaca.

Za sebe tvrde da su oni jedine i prave selefije, pa su ih neki učenjaci nazvali zbog toga SAMOZVANE SELEFIJE, a istina je da su poružnjali sliku selefija kod drugih džemata tako da mnogi i ne znaju da postoje druge selefije mimo njih. Sljedbenici ovog džemata, pokreta ili fikre (ideje) se u osnovi pozivaju na akidu selefa ovog Ummeta, na čvrsto držanje za Kur’ana i sunneta onako kako su ih razumjele prve generacije, bore se protiv svih vrsta novotarija u vjeri, itd. Ono što se s opravdanjem prigovara ovom džematu i ovoj fikri (ideji) je između ostalog:

Prvo: temeljna osnova na kojoj počiva ovaj džemat je da se ophode kao havaridži prema učenjacima i daijama, smatrajući ih kjafirima ili novotarima zbog grešaka koje im pripisuju. Kao murdžije su prema vladarima u muslimanskim zemljama pri čemu opravdavaju sve što rade a ako im se neko usprotivi makar i riječima on je po njima haridžija. Kao rafidije su prema džematima, sakupe njihove greške i onda ih optuže da su na dalaletu i stranputici. Kao kaderije se ophode prema Židovima, kršćanima i kjefirima, smatraju da nama nema izlaza od potčinjenosti kjafirima, niti imamo mogućnosti da se od toga oslobodimo, svaki džihad je unaprijed osuđen na propast i nema džihada bez imama (vođe muslimana) po njihovom tumačenju.

Drugo: po njima onaj ko novotara ne proglasi novotarom i sam je novotar, pravdaju svoj menhedž vrijeđanja, omalovažavanja i odvraćanja od učenjaka i daija time što je Allah spomenuo u Kur’anu greške vjerovjesnika, da čovjek pogriješi u nekim temeljima vjere to je kod njih neoprostivo. Smatraju da je džematski rad za Islam majka svake fitne jer oni prave jednakost između pokuđenog strančarenja i propisanog džematskog rada za Islam. Ističu greške davetskih džemata a prešućuju njihova dobra djela kako bi opravdali svoje napade na njih, zato smatraju da su savremeni islamski džemati skupine koje su na dalaletu i koje ruše jedinstvo ovog Ummeta.

Analizirati stanje Ummeta i upoznati njenog neprijatelja je po njima šerijatski zabranjeno poput analiziranja iskrivljenog Tevrata. Zato po njima razumijevanjem stvarnosti se trebaju baviti samo vladari a da se time bave islamisti to je za njih gubljenje vremena i bezvrijedan posao. Po njima nema džihada bez dozvole imama, džihad je obavezivanje sa onim za što nemamo snage te s toga nema grijeha u njegovom ostavljanju, zato je kod njih najbolji džihad da se ostavi džihad, a najbolja priprema za džihad je da se ostavi ta priprema. Takođe, smatraju da se ne treba politički angažovati jer je bavljenje politikom danas šerijatski sporno a na učenjacima i daijama je da upozoravaju na to.

Načini i sredstva dave su po njima tevkifije, tj. ona su šerijatski strogo određena i sve što nije došlo u šerijatskim tekstovima je novotarija, što nije ispravno. Prenošenje tuđih riječi vlastima je jedan od temelja na kojima počiva njihova dava pa ćeš tako naći da se pomažu sa bičem vladara kako bi ušutkali one koji se sa njima ne slažu, umjesto da koriste dokaze i argumente. Stavljaju sebe na stepen velikih imama učenjaka Ehli sunneta kada svoje protivnike proglašavaju novotarima. Često upotrebljavaju frazu “nije na menhedžu selefa” ili “nije na menhedžu Ehli sunneta vel džema’ata”. Spuštaju riječi selefa o upozorenju na novotare na daije i učenjake koji su od Ehli sunneta vel džema’ata.

U svom ophođenju prema vladarima kod njih nema tevhida hakimije (da pravo propisivanja zakona pripada samo Allahu), nema kod njih kufra kod vladara osim da ga oni otvoreno kažu. Ne može se din uspostaviti bez države. Smatraju obaveznim da se šuti na devijacije onih koji su na vlasti, pa je zato kod njih ko jezikom negira munker kod nekog vladara haridžija, tj. poziva na ustanak protiv vladara. Nema naređivanja dobra niti odvraćanja od munkera bez dozvole vladara muslimana ….Ovo je ukratko što bi se moglo reći o ovoj skupini.

Ne treba da zavede i zbuni to što navode fetve, tekstove i slično od velikih savremenih šejhova i učenjaka ovog Ummeta poput Albanija, Bin Baza, Usejmina i Saliha Fevzana to je samo zato da bi se krili iza njihovih velikih imena, iako su ovi šejhovi kritikovali njihov menhedž u dawi. Takođe, razlog navođenja fetvi ovih šejhova je i to što su to jedini preostali šejhovi koje oni nisu proglasili novotarima, zabludjelim i da nisu na menhedžu selefa.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com