Alejkumusselam!

Nema nikakve smetnje da pokloniš imetak koji je tebi dat kao hedija. Ono što je došlo u Šerijatu je da je zabranjeno vraćanje poklonjene stvari od osobe kojoj je data osim oca kome je dozvoljeno da vrati ono što je poklonio svom djetetu. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg prenosi Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhu, a koji je mutefekun alejhi: “Onaj koji vrati ono što je poklonio je poput psa koji povrati a zatim pojede ono što povrati”.

A u hadisu od Ibn Omera i Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije dozvoljeno čovjeku muslimanu da da poklon a zatim da ga vrati osim ocu koji pokloni svome djetetu”. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže, Nesai i Ahmed a vjerodostojnim su ga ocijenili Tirmizi, Ibn Hibban i Hakim. Običaj i shvatanje nekih ljudi da se ne poklanja ono što se dobije kao poklon nema osnova u Šerijatu. Prema tome nema smetnje da poklanjaš ono što je tebi poklonjeno. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam!

S obzirom da nisi navela boju krvi, a što bitno utiče na propis, odgovor se sastoji u sljedećem: Ako je boja krvi tamno crvena, a ta boja krvi je ustvari menstrualna krv, onda kada ti se pojavi krv tada imaš hajz a kada nestane prestao ti je hajz, bez obzira što ti čistoća kratko traje i što po dva puta u mjesecu imaš hajz. Ibret je u pojavi i nestanku menstrualne krvi, pa kada prestane krvi onih sedam dana, kako navodiš, dužna si da obavljaš sve vjerske dužnosti koje su obavezne u stanju čistoće. To što ti se dva puta pojavljuje hajz u jednom mjesecu može biti posljedica džinskog djelovanja, sihra ili tjelesnih promjena.

A ako je boja krvi izrazito crvena, tj. liči na običnu ljudsku krv, onda je to istihaza i tada tvoje stanje potpada pod propis osobe u stanju istihaze. A to je da sedam dana krvarenja brojiš hajzom a ostale dane u mjesecu da klanjaš, svejedno izlazila krv ili ne izlazila, s tim da za svako namasko vrijeme uzimaš novi abdest kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima u kojima je pojašnjeno stanje osobe u istihazi. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam!

Ako se pod ovim pitanjem podrazumijeva šerijatski status ženidbe sa kitabijkom, tj. sa kršćankom i jevrejkom, iako se to ne može razumjeti iz njegovog konteksta, onda bi odgovor bio sljedeći.

Kaže Uzvišeni: “I čestite vjernice su vam dozvoljene, i čedne kćeri onih kojima je data Knjiga prije vas, kad im vjenčane darove njihove dadete s namjerom da se njima oženite, a ne da s njima blud činite i da ih za ljubavnice uzimate“. (El-Maide, 5) Ovim ajetom Uzvišeni je dozvolio muslimanima da žene kitabijke, odnosno kršćanke i jevrejke, po ispravnom mišljenju učenjaka, iako su se učenajci razišli oko tumačenja na koga se misli pod riječima “onih kojima je data Knjiga prije vas“.

Pa kaže dio učenjaka da se to odnosi na Israelćane, tj. Židove, a na čemu je šafijski mezheb, dok druga skupina učenjaka smatra da se misli samo na zimmije, tj. kitabijke koje žive u muslimanskim zemljama, a ne na kitabijke sa kojima su muslimani u ratu. A Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, je bio stava da nije dozvoljena ženidba kršćanke.

A ono na čemu je većina učenjaka ovog Ummeta je dozvola ženidbe kitabijke uopćeno pod šartovima spomenutim u ajetu, tj. da ta kitabijka bude čedna, da joj se da mehr, da ženidba ne bude vid prostitucije ili bluda sa ljubavnicom, to jest da bude šerijatski brak koji ispunjava sve svoje ruknove i šartove. I ovo je bila praksa muslimana od ashaba do dana danas da žene čedne kršćanke i Židovke. S tim da je stav nekih učenjaka koji smatraju da muslimanu koji boravi u kjafirskoj zemlji nije dozvoljeno ili da je mekruh i preče da ostavi ženidbu kitabijki zbog negativnih i loših posljedica takvog braka na njegovu djecu i njega samog.

A ako se pod pitanjem misli na ašikovanje i zabavljanje sa kitabijkom kao što se ašikuje sa muslimankom, onda odgovor na ovo pitanje možeš naći u nekoliko pitanja na koja je već odgovoreno a koja se tiču šerijatskog stava o ašikovanju uopćeno, svejedno bila žena muslimanka ili kitabijka. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Ovo pitanje, kao što se da primjetiti, je jedno od mnogih pitanja oko kojih postoji razilaženje među islamskim učenjacima. Koji god mi stav izabrali od tri postojeća po ovom pitanju, a prvo je da se spušataju najprije koljena, drugo da se spuštaju prvo ruke a treće da se klanjač spušta na ruke ili noge shodno šta mu je lakše, pa šta god ko od učenjaka izabrao da je ispravnije mišljenje ovo razilaženje će ostati do Sudnjeg dana.

A moje zauzimanje stava da je ispravnije ovo ili ono mišljenje neće donijeti ništa novo osim da ću se pridružiti ovoj ili onoj skupini učenjaka. Naravno, ovo kažem na ovom mjestu zato što dokazi sa kojima se argumentiraju sva tri mišljenja imaju svoju težinu. Međutim, pošto istina ne može biti mnogostruka nego samo jedna pa tako i po ovom pitanju samo je jedno od ova tri mošljenja ispravno. A pošto sam ovdje ja upitan smatram da je stav da se prvo spuštaju ruke bliži istini zbog sljedećeg.

Prvo: hadisa u kojem je došlo: “Kada neko od vas čini sedždu neka se ne spušta kao što se spušta deva, neka spusti svoje ruke prije svojih koljena”. Hadis bilježe Ebu Davud i Nesai’ a Ibn Hadžer i Albani ga ocjenjuju vjerodostojnijim od hadisa u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spuštao ptvo koljena. A u rječnicima arapskog jezika se prednje devine noge nazivaju nogama a ne rukama, a da se devine prednje noge u arapskom jeziku nazivaju noge a ne ruke ukazuje sam nastavak hadisa “neka spusti svoje ruke prije svojih koljena”. Zabrana spuštanja koljena koja je došla u ovom hadisu ne znači da je to haram nego da je pokuđeno prvo spustiti koljena jer se pri tome pravi buka, kako to pojašnjavaju neki učenjaci.

Drugi dokaz je ono što je prenešeno od Abdullah ibn Omera, radijallahu anhuma, da bi on prvo spuštao ruke a zatim koljena i rako je da je tako radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Ovo bileži Buharija u svom Sahihu, Ibn Huzejme, Hakim i Bejheki, a predaja je vjerodostojna kako je ocjenjuju Hakim, Zehebi i ostali. A općepoznato je da je Ibn Omer, radijallahu anuhma, bio najgorljiviji ashab u slijeđenju postupaka Poslanika, sallalllahu alejhi ve sellem , u svim detaljima života a posebno ibadeta. A ono što se prenosi od Omera, radijallahu anhu, da bi spuštao prvo koljena a zatim ruke, to ukazuje na dozvolu spuštanja prvo koljena i da to nije haram, ali da je sunnet prvo spustiti ruke. A Allah zna najbolje.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam!

Da bi se na ovo odgovorilo potrebno je ukratko i uopćeno pojasniti pitanje činjenja dobrih djela i poklanjanja njihovog sevapa umrlima. Naime, nema razilaženja među učenjacima Ehli sunneta da umrli imaju koristi od djela živih u dvije stvari. Prva – ono što je umrli uzrokovao tokom svoga života pa mu teče nagrada nakon njegove smrti, a u ovo ulaze troje: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično), dobro dijete koje dovi svome roditelju i znanje od kojeg se koriste ljudi.

Ove tri stvari su spomenute u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu (1631): “Kada umre sin Ademov prekida mu se djelo osim u trome: trajnoj sadaci, dobrom djetetu koje mu dovi i znanju od kojeg se koriste oni poslije njega”. Druga stvar: dobra djela koja čine drugi ljudi za umrlog, tj. sa nijetom da umrlom stigne nagrada tih djela, od tih stvari su: dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega i obavljanje Hadždža za njega. Za ove četiri stvari su došli šerijatski tekstovi Kur’ana i sunneta koji potvrđuju da umrli ima koristi od njih ako ih živi učini za njega. Oko posta za umrlog postoji razilaženje među učenjacima, a ispravno je da umrli od toga ima koristi kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu koje bilježe Buharija (1952) i Muslim (1147): “Ko umre a ostao je dužan post neka posti za njega njegov velij (dijete)”.

Znači, ovo su djela od kojih umrli ima koristi kada ih za njega učini neko od živih. Da još jednom ponovimo ta djela su: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično) koju je dao umrli, dobro dijete koje dovi svome roditelju, znanje (knjige, predavanja i slično) koje ostavio umrli od kojeg se koriste ljudi, dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega, obavljanje Hadždža za njega i post. Sve ovo je potvrđeno u šerijatskim tekstovima i oko njih nema razilaženja među učenjacima osim oko posta.

A što se tiče ostalih dobrih djela poput namaza, učenja Kur’ana i zikrenja sa nijetom da sevap od tih djela ide umrlim, islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li uopće stiže nagrada ovih djela umrlima. Takođe, u ovo ulazi i klanje kurbana umrlom, jer o tome nije ništa prenešeno. Pa tako imami Ebu Hanife i Ahmed smatraju da ko uradi ova djela i pokloni njihov sevap umrlim da mu to koristi. Dok imami Malik i Šafija smatraju da umrli od toga nema koristi. I jedni i drugi su složni da po ovim pitanjima nije prenešeno ništa vjerodostojno. Oni koji smatraju da umrlima koristi učenje Kur’ana i drugih gore spomenutih djela dokazuju to kijasom (analogijom) na ona dobra djela (poput sadake, dove i Hadždža) za koja je došlo u Šerijatu da od njih ima koristi umrli. Znači oni nemaju drugog dokaza osim kijasa, tvrdeći da nema razlike između dove, istigfara i sadake od kojih umrli ima koristi kada mu ih pokloni živi i između namaza, učenja Kur’ana i zikra i poklanjanja sevapa istih umrlima.

Učenjaci koji smatraju da poklanjanje sevapa učenja Kur’ana, klanjanja namaza i zikrenja umrlom ne koristi dokazuju to sa tri dokaza koja vrijedi ovdje spomenuti:
Prvi: riječi Uzvišenog: “I insanu ne pripada osim ono što je on uradio” (En-Nedžmu 39), u kojima se negira da čovjek ima koristi od tuđih djela. I kažu da je ovo opće pravilo iz kojega se izuzima ono što je došlo od dobrih djela da koristi umrlom u drugim šerijatskim tekstovima.

Drugi: da učenje Kur’ana (zikrenje i namaz) i poklanjanje sevapa tog djela umrlom nije prenešeno ni riječima niti djelom od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a da tome pouči svoj Ummet imalo je itekako potrebe. Takođe, to nije bila praksa ashaba niti tabi’ina.

Treći koji je ujedno i najjači dokaz: da je pitanje stizanja sevapa nekog djela koje čini živa osoba umrlom stvar gajba, tj. nepoznatog, kojeg jedino Allah zna. A nije nam prenešeno da umrlima stiže sevap učenja Kur’ana kada ga živi pokloni njemu.
Ovaj drugi stav učenjaka, na čemu su imam Šafija i Malik je bliži ispravnom gledajući na snagu dokaza.

Prema tome, učenje Kur’ana i poklanjanje nagrade tog učenja umrlom nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, ridvanullahi alejhim. Takođe, poklanjanja hatme za dušu umrlog nema osnova u vjerodostojnom sunnetu. Na tebi je da činiš dobra djela za koja je prenešeno u šerijatskim tekstovima da umrli imaju koristi od njih, jer to je ono što je sigurno. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com