Uvaženi brate, što se tiče tvog ubjeđenja da je namaz u džematu obaveza, to je ispravno i to potvrđuju mnogi hadisi Allahovog Poslanika. Jedan od njih jeste i poznati hadis u kojem se govori o slijepcu kojeg je Allahov Poslanik upitao: ”Čuješ li poziv na namaz (ezan)?” ”Da”, rekao je. ”Onda se odazovi tom pozivu”, kazao je Allahov Poslanik. (Muslim, od Ebu Hurejre, r.a.)

Isto tako, tačno je da je sunnet prilikom namaza podizati ruke, prilikom početnog tekbira, prilikom odlaska na ruku’, nakon povratka sa ruku’a i nakon ustajanja sa drugog rekata na treći, što je potvrđeno u poznatom hadisu koji su zabilježili Buharija i Muslim od Ibn Omera, r.a.

Što se tiče savjeta, savjetujem ti da prilikom klanjanja u džematu ostaviš one radnje koje su sunnet i koje su nepoznanica ljudima u tvom džematu. Na tebi je da se maksimalno potrudiš da budeš primjeran džematlija i da ne činiš ono što kida veze jednog džemata. Sve spomenuto se odnosi na stvari koje su sunnet (dobrovoljne), kao što je dizanje ruku u namazu, micanje prsta na tešehhudu, glasno izgovaranje ”amin” nakon Fatihe.

Isto tako, treba da znaš da je u svim spomenutim stvarima hanefijska pravna škola zastupala stav da spomenute stvari nisu od sunneta, što je dodatni faktor i razlog da se tim pitanjima pristupi sa mnogo tolerancije. Da, isto tako, ljudi bi trebali da toleriraju i mišljenje onih koji su zauzeli suprotan stav, koji je možda, gledano s aspekta dokaza, i prioritetniji, ali ako to već ne čine (većinom kao posljedica godina i neznanja), onda onaj ko je svjestan toga treba da bude ona strana koja će to balansirati.

Kada su u pitanju stvari koje učenjaci svrstavaju u novotarije, u tim pitanjima čovjek neće uzeti učešće. Tako, naprimjer, neće učestvovati u zajedničkom zikru, jer ni Allahov Poslanik ni prve generacije muslimana nisu prakticirali zajednički zikr.

Razlika je više nego jasna: onda kada je u pitanju djelo koje je sunnet (dobrovoljno), mi kažemo da se ta djela trebaju ostaviti ako je u tome korist koja vodi ujedinjavanju srca ljudi iz džemata i nadamo se da onaj ko tako postupi sa nijjetom izbjegavanja cijepanja džemata, da će biti nagrađen zbog svoje dobre namjere. Ali, kada su u pitanju grijesi i novotarije, u tom slučaju čovjek neće učestvovati u tome.

Uvaženom šejhu današnjice Abdul-Azizu bin Bazu postavljeno je sljedeće pitanje: “Je li dozvoljeno izostaviti glasno izgovaranje ‘amina’ u namazu i ne podizati ruke u namazu?’’, pa je odgovorio: “Da, ako se nalazi u sredini, među ljudima koji ne podižu ruke u namazu niti glasno izgovaraju ‘amin’, u toj situaciji je prioritetnije da to ne čini, kako bi se zbližila njihova srca i kako bi ih mogao pozvati u dobro – hajr i kako bi imao priliku da ih poduči, da ih usmjerava i popravlja njihove nedostatke. Ako bi čovjek činio suprotno onome što oni smatraju ispravnim, to bi izazvalo njihovo negodovanje zato što oni smatraju da je (samo) to vjera, smatraju da je vjera da se ruke podižu samo kod početnog tekbira, tako su odrasli i tako naučili od svojih učenjaka.

Isto tako je i sa glasnim izgovaranjem ‘amin’. Poznato je razilaženje među učenjacima u pogledu tih pitanja: neki su kazali da se ‘amin’ izgovara naglas, a neki su kazali da se ne izgovara naglas. U nekim hadisima spomenuto je da je Poslanik podizao glas prilikom izgovaranja ‘amin’, dok je u drugim spomenuto da je to izgovarao sniženim tonom. Ispravno mišljenje jeste da je pohvalno izgovaranje ‘amin’ naglas.

Onaj ko to ostavi, ostavio je samo pohvalnu stvar, zato mu’min neće učiniti ono što je pohvalno ako to vodi cijepanju među muslimanima, međusobnom razilaženju, smutnjama. Štaviše, mu’min, a isto tako i daija, treba da ostavi pohvalnu stvar ako iz njegovog ostavljanja proizlazi veća korist. U tom kontekstu spominje se da je Allahov Poslanik odustao od rušenja Kabe i njene ponovne izgradnje na temeljima Ibrahima, a.s., govoreći: ‘’Da Kurejšije nisu tek prihvatili vjeru’’. Zbog toga je Poslanik Kabu ostavio onakvom kakva jeste i nije je promijenio zbog opće koristi.’’ (Fetve Bin Baza, tom 29, str. 274-275)

A Allah najbolje zna!
Na pitanje odgovorio: prof. Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Što se tiče dove nakon proučenog Kur’ana, u sunnetu Allahovog Poslanika ne postoji posebna dova za tu priliku. Osoba koja završi hatmu, ako se radi o hatmi koja je proučena od strane pojedinca izvan namaza, može svojim riječima da uputi Allahu dovu za ono što je njemu potrebno i to je mnogo prioritetnije nego da uči neku dovu čije značenje ne razumije. Naravno, ovako treba da čini iz uvjerenja da će Allah, nadati se, uslišati čovjekovu dovu nakon učinjenog dobrog djela, a to je u ovom slučaju hatma, a ne iz ubjeđenja da postoje dokazi u kojima je spomenuto da se dova nakon hatme prima.

Preneseno je da su neki ljudi iz prvih generacija, poput ashaba Enesa ibn Malika, r.a., nakon završavanja hatme učili dovu, što ukazuje da to nije zabranjeno.

Što se tiče drugog pitanja, tačno je da je sedžda tilavet sunnet (pohvalan čin), a na osnovu toga mi kažemo da onaj ko u namazu prouči ajet u kojem ima sedžda tilavet, a koji se nalazi u sredini sure, može da učini sedždu izravno nakon što prouči ajet u kojem ima sedžda, da se podigne sa sedžde i da nastavi sa kiraetom – učenjem, a ako je sedžda tilavet na kraju sure u zadnjem ajetu, tada može da učini sedždu tilavet nakon čega će se vratiti na kijam i kada se potpuno ispravi i smiri, može otići na ruku’, a može i da nastavi da uči neku drugu suru.
Isto tako, ako nikako ne učini sedždu, nije grješan, jer smo kazali da je ispravno mišljenje da je sedžda tilavet pohvalan čin. A Allah najbolje zna!
Na pitanje odgovorio: prof. Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Uvaženi moj brate u vjeri, vaše pitanje je veliki pokazatelj čovjekove svakodnevne potrebe za šerijatskim znanjem. Prenosi se da je imam Ahmed govorio: “Čovjekova potreba za znanjem veća je od potrebe za hranom i pićem, zato što čovjek jednom ili dva puta dnevno ima potrebu za hranom, a njegova potreba za znanjem je u broju njegovih udisaja.” (Nadretun-ne’im, 7/ 2980)

Prvo, treba da znaš da si učinio veliki grijeh. Niko od učenjaka ummeta nije dozvolio da čovjek svjesno klanja bez abdesta. Većina učenjaka takav postupak smatrala je velikim grijehom, a imam Ebu Hanife takav postupak, da neko svjesno klanja bez abdesta, smatrao je nevjerstvom (kufrom) zbog toga što je to po njemu ismijavanje sa vjerom.

Kazao je imam Nevevi: “A ako se radi o onome ko zna da nema abdesta, a koji zna da je zabranjeno klanjati bez abdesta, on je počinio veliki grijeh, ali zbog toga nije postao nevjernik, po našem mezhebu, osim ako bi to smatrao dozvoljenim. Ebu Hanife je kazao da je (takva osoba – koja svjesno klanja bez abdesta) nevjernik zbog ismijavanja sa vjerom.’’ ( El-Medžmu, 2/67)

Drugo, tebi je bila minimalna obaveza da uzmeš tejemmum. Određen dio islamskih učenjaka smatrao je dozvoljenim da čovjek u spomenutoj situaciji, ako se doista boji da će biti potvoren za ono od čega je čist, uzme tejemmum. Šejhul-islam Ibn Tejmijje kazao je na više mjesta u svojim Fetvama: ‘’Onaj ko se boji da će, u slučaju da se okupa, biti potvoren za ono od čega je čist i za ono što će mu nanijeti štetu, njemu je dozvoljeno da uzme tejemmum, i da tako klanja, uči i dodiruje Kur’an.” (El-Fetava, 21/ 465) Komentirajući spomenute riječi šejhul-islama, Sejjid Sabik je rekao: “Kao onaj koji prespava kod svoga prijetalja koji je oženjen, pa osvane džunub.’’ (Fikhus-sunne, 1/79)

Treće, učenjaci koji su dozvolili da čovjek u ovakvoj situaciji uzme tejemmum, uvjetovali su to čvrstim ubjeđenjem ili minimalno da kod čovjeka prevlada mišljenje da bi mogao da bude potvoren. Tako da njihov govor treba shvatiti onako kako su oni željeli. Ovo govorimo iz razloga kako se ne bi dešavalo da ljudi govor ovih učenjaka uzmu kao olakšicu, pa kada god im to zatreba, spremni su da kažu kako su se bojali potvore, iako je to zapravo veoma daleko od stvarnosti. Isto tako, u spomenutoj situaciji će se pribjeći tejemmumu samo ako ne postoji mogućnost da se čovjek okupa bez znanja onoga kod koga je noćio.

Četvrto, dragi moj brate, savjetujem ti da se edukuješ u pogledu propisa vjere i savjetujem ti da se istinski pokaješ Allahu zbog postupka koji si učinio.

Peto, drugi dio tvog pitanja malo je nejasan, ali ako misliš na to da li je čovjeku u osnovi obaveza da prije spolnog odnosa uzme abdest, odgovor je da to nije obaveza i ne samo to, već to uopće nije propisan postupak. To u slučaju kada se radi o prvom spolnom odnosu, dok ako se radi o ponovnom spolnom odnosu u toku jedne noći ili dana, prije kupanja, tada je pohvalno da čovjek uzme potpun abdest prije spolnog odnosa.

U “Islamskom priručniku bračne intime” stoji:

“Treba znati da je sunnet uzeti abdest kad supružnici, nakon jednog, hoće imati drugi spolni odnos. Potvrdu za to nalazimo u sljedećem Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, hadisu: ‘Kada čovjek završi sa spolnim odnosom i htjedne imati drugi spolni odnos, neka uzme abdest.‘ (Muslim) U Ibn Huzejminoj verziji stoji dodatak: ‘…neka uzme abdest onako kako ga uzima za namaz.‘

Po mišljenju većinskog dijela učenjaka, uzimanje abdesta u ovom slučaju nije obaveza već pohvalno djelo, dok su neki učenjaci razumjeli da je to obaveza. Učenjaci zahirijske pravne škole i Ibn Habib smatrali su da je onome koji želi spolno općiti po drugi put, obaveza uzeti abdest, dokazujući to ovim hadisom.

Većina islamskih pravnika smatrala je da to nije obaveza, svodeći imperativ izrečen u hadisu s obaveze na pohvalnu stvar, i to predanjem koje su zabilježili imam Hakim i Ibn Hibban: ‘To će drugi spolni odnos učiniti još boljim.’ To potvrđuje i predanje koje je zabilježio imam Tahavi od Aiše, radijallahu anha: ‘Allahov Poslanik spolno bi općio, a potom bi to opet činio a da ne bi uzeo abdest.’

Po mišljenju nekih učenjaka, uzimanje abdesta radi ponovnog spolnog općenja nije propis specifičan samo za muškarce, što bi se moglo razumjeti iz Ibn Mes‘udovog predanja, već se podjednako odnosi i na muškarce i na žene, pošto je povod prisutan kod oboje supružnika, a to je otklanjanje slabosti koja podjednako zadesi i muža i ženu nakon spolnog odnosa.“ (Islamski priručnik bračne intime, str. 50) A Allah najbolje zna!
Na pitanje odgovorio: prof. Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Allahova je dobrota neizmjerna i Njegova milost sve obuhvata. Allah, džellešanuhu, nikome ne čini nepravdu, na ovom svijetu, a neće je nikome učiniti ni na ahiretu. Evo o tome Božijih riječi: “Allah neće nikome ni trunku nepravde učiniti. Dobro djelo On će umnogostručiti i još od Sebe nagradu veliku dati” (En-Nisa, 40). Tu je i ajet: “…a Allah nije nepravedan prema robovima Svojim” (Alu Imran, 182).

O, kako su divne ove Allahove, džellešanuhu, riječi, i kako ulijevaju nadu u srce onoga ko pada Gospodaru svjetova na sedždu! Čovjek, naravno, treba strahovati za svoj položaj na Danu sudnjem i treba se bojati da mu dragi Allah neće primiti ibadete. No u tome ne bi trebalo pretjerati, pa da čovjek izgubi nadu u primljenost svojih ibadeta i spas na Danu konačnog polaganja računa.

Svaki namaz je zaseban ibadet, pa se može dogoditi da vjernik podnevski farz, naprimjer, obavi prisebno i skrušeno, a da u ikindijskom farzu, iz stanovitih razloga, unekolike podbaci. Allah, džellešanuhu, neće čovjeku poništiti ispravne, primljene ibadete akoli među tim istim ibadetima bude onih koji nisu primljeni.

Obratimo pažnju na sljedeći ajet: “Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i, doista, nagradit ćemo ih boljom nagradom nego što su zaslužili.” (En-Nahl, 97). Allah će one koji budu činili dobra djela nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili, a nije rekao da će ih nagraditi dobrom, niti lijepom nagradom, već – boljom nagradom. To je tako, jer postoji dobra i bolja nagrada.

I Gospodar svjetova u obzir će uzeti najpotpunije djelo iz određene vrste i nagraditi prema njemu za sva druga djela. Evo tome objašnjenja: Plemeniti će Allah u obzir uzeti onaj čovjekov namaz koji je najprisebnije i napotpunije obavio, pa će sve ostale namaze tretirati kao taj, najbolji, namaz i sukladno tome dati nagradu. Tako će Milostivi Allah učiniti i u pogledu svih drugih djela, iz Svoje neizmjerne plemenitosti, darežljivosti i goleme dobrote. A Allah, džellešanuhu, opet, najbolje zna.

Na pitanje odgovorio: prof. Abdurrahman Kuduzović
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Neka je hvala Allahu. Iz Svoje velike milosti, Allah, džellešanuhu, od ljudi ne traži ono šta nisu kadri podnijeti. Evo o tome Božijih riječi: ‘Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih…’ (El-Bekara, 286). Otuda, onaj ko je džunup a ne može se okupati zbog bolesti ili velike hladnoće, taj ima pravo uzeti tejemum i klanjati, a namaz neće ponavljati nakon što se okupa.

Dokaz je tome predanje Amra b. El-Asa, radijallahu anhu, koji je ispričao sljedeće: ‘<em…i ne ubijajte sami sebe! Allah je, doista, prema vama milostiv’ (En-Nisa, 29). Na to se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, samo osmjehnuo ništa ne rekavši.’ (Ebu Davud. Šejh El-Albani okaraktrizirao je ovo predanje vjerodostojnim.)

Dakle, ako čovjek nema mogućnosti da ugrije vodu, a plaši se da će se razboljeti ukoliko se okupa hladnom vodom, pa uzme tejemum i klanja namaz – ispravno je postupio”, odgovorio je šejh Muhammed el-Munedždžid na pitanje slično Vašem.

U tom slučaju čovjek će uzeti tejemum na sljedeći način: donijet će odluku o uzimanju tejemuma, zatim će izgovoriti bismillu, potom će dotaknuti dlanovima zemlju, zatim će lijevim dlanom potrati desnu nadlanicu pa onda desnim dlanom lijevu nadlanicu i naposlijetku će objema šakama potrati lice. Poslije tejemuma treba izgovoriti zikr koji se izgovara poslije abdesta. A Svevišnji Allah najbolje zna.

Na pitanje odgovorio: prof. Abdurrahman Kuduzović
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com