Vješanje i kačenje zaštite i zapisa na odrasle ili djecu nije dozvoljeno, jer je to vješanje talismana, a Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je zabranio vješanje talismana. A ako su ti talismani vradžbine, amuleti ili je na njima ispisan govor nerazumljivog značenja, ili imena šejtana ili džina ili nepoznata imena ili nešto drugo, to je onda zabranjeno- haram, jer to ruši akidu-vjerovanje, i apsolutno vodi ka širku po konsenzusu-idžmau svih muslimana.

Ali ako su ti talismani (zapisi) iz Kur’ana, ili iz šerijatom propisanih dova, ispravnije je mišljenje učenjaka, da ni takvo vješanje nije dozvoljeno, jer njihovo vješanje vodi ka vješanju onog što nije dozvoljeno, a ako se otvore vrata tome ljudi će to proširivati, pa će vješati i ono što nije dozvoljeno. S druge strane, vješanjem Kur’ana na dijete mi ponižavamo Kur’an, jer se djeca ne mogu čuvati od odlaska u nužnik, i od prljavštine (nedžaseta) i drugog, i ako bi se na djecu vješao Allahov govor, time bi se obezvrijedio, te stoga vješanje tih stvari nije dozvoljeno.

A to što se time postiže duševni rahatluk ili izlječenje od bolesti, to ne upućuje da je to dozvoljeno, jer je možda duševno olakšanje ili izlječenje bolesti poslije vješanja tih stvari, potrefilo Allahovu odredbu i određenje, a oni misle da je to radi vješanja. Kad je moguće da to bude i sa strane istidradža-prepuštanja ili kazne kako bi zapali u još veće zlo. Otuda kažemo da postizanje cilja čovjeka koji čini ove stvari, koje nisu propisane, ne upućuje na njihovu dozvoljenost, jer je to ili s strane istidradža, kazne ili je to potrefilo Allahovu odredbu, a to nema veze s vješanjem tih stvari, za koje ljudi misle da je zbog kačanja i time bivaju iskušani.

Na pitanje odgovorio:Multeka min fetava Šejh Salih Fewzan – 1/166-167

Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Došlo je u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Se’ida El-Hudrija, radijallahu anhu, da je jedan od ashaba učio Fatihu kao rukju prvaku nekog plemena kojeg je ujeo škorpion a koje je odbilo da ih ugosti kada su prolazili i zanoćili kod njih. Učio je rukju Fatihom uslovivši učenje naplatom sa dijelom stada (nekoliko ovaca, u rivajetu 30 ovaca). Nakon što je prvak izliječen i uzet dio stada, došli su Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i pitali o propisu toga kako su postupili. On im je odobrio postupak rekavši: „Kako si znao da je ona (učenje Fatihe) rukja? Ispravno ste postupili, podijelite (zaradu-ovce) i računajte i mene u podjeli (ovaca)“. U rivajetu kod Buharije: „Zaista je najpreče ono što naplaćujete Allahova knjiga“.

Nema razilaženja među učenjacima, na osnovu ovog hadisa, da je dozvoljeno naplatiti liječenje učenjem šerijatske rukje. Skupina učenjaka smatra da iako je dozvoljeno naplatiti da je preče ne uzimati nadoknadu tražeći od Allaha nagradu.

Takođe, treba praviti razliku između onoga ko traži da naplati učenje rukje i onoga kome se nudi novac (ili drugi imetak) bez njegovog traženja za učenje rukje. Ovom zadnjem nema smetnje da uzme ono što mu se daje našto ukazuje hadis od Omera, radijallahu anhu, da mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao kada je odbio da uzme imetak koji mu je davao: „Kada ti se nešto daje bez tvoga traženja, uzmi i udijeli“. Bilježi ga Muslim.

Naplaćivanje učenja rukje može imati dva oblika:

Prva vrsta – da učač kaže bolesniku (ili onome ko ga je doveo): ako ga i kada ga Allah izliječi učenjem rukje, platit ćeš mi toliko i toliko novca (imetka). Pa kada bolesnik bude potpuno izliječen (poslije prve, pete ili desete tukje), dužni su platiti dogovoreno. Ova vrsta naplaćivanja je ona koja je došla u hadisu Ebu Se’ida El-Hudrija, radijallahu anhu, i ona nije sporna i upitna. U ovoj vrsti naplaćivanja nema smetnje da se uslovi veća vrijednost imetka, recimo 500 eura i slično. Međutim, u praksi rijetko koji učač naplaćuje na ovaj način.

Druga vrsta – da učač naplaćuje učenje rukje tokom jednog tretmana svejedno izliječio se bolesnik ili ne. Ova vrsta naplaćivanja rukje je naravno dozvoljena, s tim da učač u ovom slučaju naplaćuje utrošeno vrijeme na tretmanu a ne izlječenje. A to znači da naplaćivanje treba biti usklađeno sa satnicama (ako uzmemo da jedan tretman ne bude više i duže od sahat vremena) drugih radnika, recimo majstora nekog zanata.

Moja procjena je, shodno životnom standardu ljudi u BiH i da se naplaćuje po drugoj vrsti naplaćivanja, da bi naplaćivanje jednog tretmana učenja rukje trebalo biti između 20 i 30 KM najviše, a što predstavlja najveću majstorsku satnicu. Jer terapija ne garantuje izlječenje, te ima smisla naplatiti utrošeno vrijeme i rizik rada tim poslom. Učači koji su se posvetili tom poslu, ako bi naplaćivali po 20 ili 30 KM po tretmanu, dnevno mogu zaraditi od 100 do 300 KM, što je sasvim dovoljna dnevna zarada.

Međutim, da naplaćivanje rukje koja traje najviše sahat vremena bude između 50 i 100 KM ili čak više, to je preskupo našem standardu života, nije srazmjerno utošenom trudu niti obećaje ozdravljenje. Sa druge strane, bojati je se da to predstavlja zloupotrebu ljudske bolesti, belaja i muke. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkum selam ve rahmetullahi ve berekatuhu! Neka Allah, džellešanuhu, nagradi Vašeg muža za trud koji je uložio pozivajući Vas u islam, neka Vas nagradi i učvrsti i neka vam podari radost pogleda u vašem djetetu.

Ako ste izostavljali namaz kad ste sklopili brak pa se potom pokajali (ti – prihvatajući islam, on – vraćajući se namazu i drugim propisima islama) – u tom slučaju ne morate obnavljati bračni ugovor, on je, inšallah, ispravan. Naime, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije tražio da oni koji prihvate islam obnove bračne ugovore skopljene prije islama. U tom slučaju supružnici neće obnoviti bračni ugovor, bez obzira na to u kojim je okolnostima i na koji način taj isti ugovor sklopljen. U pogledu toga ne postoji razilaženje među islamskim učenjacima, kako to kaže Ibn Kudama u djelu “El-Mugni”.

Međutim, ako ste se prvo vratili islamu pa se onda, kako Vi kažete, obećali jedno drugom i stupili u brak, tad morate sklopiti novi bračni ugovor, onako kako Šerijat zahtijeva, i to što prije, jer je zabranjeno živjeti u takvoj bračnoj vezi. I obavezni ste se pokajati Svevišnjem Allahu zbog prijestupa, a Allah prima pokajanje i milostiv je. (Ovdje smo parafrazirali fetvu Stalne komisije za pravna rješenja i fetvu šejha Muhammeda el-Munedždžida.)

Na pitanje odgovorio: prof.Abdurrahman Kuduzović

Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

El-Buhari (4216, 5523) i Muslim (1407) zabilježili su predanje u kojem stoji da Alija, radijallahu anhu, pripovijeda da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u Bici na Hajberu zabranio stupanje u privremeni brak i jedenje mesa domaćih magaraca. Imam Muslim (28, 1406) zabilježio je da er-Rebi b. Sebra el-Džuheni prenosi od svog oca, koji je kazao da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio privremeni brak rekavši: “To vam je od danas pa do Sudnjeg dana zabranjeno…” Privremeni brak zabranjen je do Sudnjeg dana, a njegova prvobitna dopuštenost derogirana je prema učenjacima ehli-sunneta.

Šiije dozvoljavaju sklapanje privremenog braka i smatraju da je ovaj brak sastavni dio vjere i vjerovanja. Oni kažu da je Džafer es-Sadik izjavio: “Nije od nas onaj ko ne vjeruje u povratak dvanaestog imama i ko ne smatra dozvoljenim privremeni brak.” (Vidjeti: Men la jahduruhul-fekih, 2/148, Vesailuš-šia, 14/438, i Tefsirus-safi, 1/347.) Nisu se čak ni time zadovoljili nego su predvidjeli žestoku kaznu za one koji ne stupe u ovakav brak, pa su rekli: “Ko umre a ne bude stupio u privremeni brak, na Sudnji će dan doći sakat.” (Vidjeti: Fethullah el-Kašani, Menhedžus-sadikin /356/.)

Onome ko sklopi privremeni brak garantiraju veličanstvenu nagradu, čak tvrde da će onaj ko sklopi četiri privremena braka biti na razini Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. U vezi s tim, izmislili su hadis: “Ko jedanput sklopi privremeni brak imat će razinu kao Husejn, alejhis-selam, ko ga sklopi dva puta imat će razinu kao Hasan, ko ga sklopi tri puta imat će razinu kao Alija, a onaj ko privremeni brak sklopi četiri puta imat će nagradu kao ja.” (Vidjeti: Fethullah el-Kašani, Menhedžus-sadikin /356/.)

Ne postoji nijedna religija koja dozvoljava stupanje u bračnu vezu s udatom ženom, a šiije to dozvoljavaju. Junus b. Abdurrahman upitao je er-Ridaa: “Šta misliš o ženi koja sklopi privremeni brak potom se razvede i uda za drugog čovjeka prije nego što joj istekne priček?” “To je njen grijeh, a ne grijeh onog čovjeka koji se njome oženi”, odgovori on. (Vidjeti: Men la jahduruhu-fekih, 2/149, i Vesailuš-ši‘a, 14/456.)

Fadl, štićenik Muhammeda b. Rašida, ispričao je sljedeće: “Rekao sam Ebu Abdullahu: ‘Stupio sam u privremeni brak s jednom ženom, pa sam pomislio: možda ima muža. Raspitao sam se te sam ustanovio da je zbilja udata!’ Ebu Abdullah reče mi: ‘A zašto si se uopće raspitivao!’” (Men la jahduruhu-fekih, 2/149, i Vesailuš-ši‘a, 14/457)

Očito je da je privremeni brak moralna anarhija pod plaštom uživanja; i, nažalost, šiije su ovu vrstu braka pripisali islamu, te su tako iznijeli veliku laž i potvoru. Evo ovako o privremenom braku govori šejh Selim el-Hilali, autor djela (iz tri toma) “Enciklopedija zabrana u islamu”, koje je, Allahovom dobrotom, prevedeno i objavljeno na bosanskom jeziku.

Na pitanje odgovorio: prof.Abdurrahman Kuduzović

Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Uvažena sestro u vjeri, pošto se iz vašeg pitanja dâ zaključiti da je propis čupanja obrva vama poznat, o tome nećemo govoriti, osim što ćemo potvrditi da je islam strogo zabranio čupanje obrva, pa je u vjerodostojnim hadisima zabilježeno da je Allahov Poslanik prokleo ženu koja to čini i onu kojoj se to čini.
Nakon toga, slijedi pitanje da li je to dopušteno činiti na inicijativu muža?

Pokornost žene mužu uvjetovana je dopuštenošću čina koji muž traži od supruge, što nije slučaj u vašem pitanju. U ovoj situaciji muž traži od žene da se “uljepša” na način koji je vjera strogo zabranila, čak je počinilac tog djela proklet jezikom Allahovog Poslanika. Kazao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Nema pokornosti stvorenjima u nepokornosti Stvoritelju – Allahu; pokornost je u dobročinstvu.” (Ebu Davud, br. 2625, od Alije, radijallahu anhu, vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani) Ovaj hadis je veliki temelj u poglavlju pokornosti stvorenjima, bez obzira o kome se radilo. Pokornost stvorenjima je u granicama dozvoljenih stvari, nikako u onome što je zabranjeno vjerom.

Savjet: Smatram da vaša majka treba da na lijep i blag način porazgovara s vašim ocem, te mu pojasni da to što čini ne radi kako bi se protivila njemu i njegovim zahtjevima, već zato što je to stvar precizirana vjerom. Također, da se maksimalno potrudi da udovolji njegovim zahtjevima u drugim stvarima, kako bi na taj način pridobila i omekšala njegovo srce.

Napomena: Čudno je stanje onih žena koje praktikuju vjeru, pokrivene su i klanjaju, a tako lahko se upuštaju u spomenuti grijeh, čupanje obrva, a u velikom broju slučajeva to niko od njih ne traži. Na njima je dodatna odgovornost onda kada se neko pozove na njih i njihove postupke, pa to traži od svoje supruge, a dokaz dopuštenosti spomenutog postupka jeste postupak spomenutih žena. A Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio: prof.Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com