Alejkumusselam! Pitanje kontaktiranja duša umrlih sa dušama živih u snovima je veoma aktuelno, zanimljivo i interesantno. Nerijetko čujemo kako je neko sanjao preminulog rođaka, oca ili majku nakon njihove smrti, te sa njim razgovarao o njegovom stanju u kaburskom životu. Ili se dešava da umrla osoba u snovima traži da za nju daju sadaku, uče Kur’an i slično. Ili da u snovima vidi da je umrla osoba u prelijepim baščama, zelenilu, vrtovima. Ponekad umrla osoba dolazi u snove i traži od onog ko je sanja da rade određeno djelo ili prestanu raditi neka djela kako bi ona prestala biti kažnjavana. I drugih sličnih primjera je mnogo.

Postavlja se pitanje da li je zaista moguće da se duša živog u snu sretne sa dušom umrlog i da razmjenjuju informacije, razgovaraju i slično. I da li je to o čemu ga obavještava umrla osoba istina? Takođe, da li treba raditi po onome što zahtijevaju i traže duše umrlih od živih?

Kontaktiranje i susretanje duša umrlih sa dušama živih u snovima je pitanje oko kojeg učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Skupina učenjaka smatra da se duše živih susreću u snovima sa dušama umrlih u njihovom zagrobnom životu. Ovo je stav Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, Se’id ibn Džubejra, Ibn es-Salaha, Sefarinija, Ibnul-Kajjima koji je sa gorljivošću zastupao i branio ovaj stav, Abdurrahmana es-S’adija od savremenih učenjaka i mnogih drugih. Mnogi mufessiri prenose ovo mišljenje prilikom tumačenja 42. ajeta sure Ez-Zumer sa kojim se dokazuje ovaj stav, poput Kurtubija, Ibn Kesira, Begavija, S’alebija i mnogih drugih.

Prenosi Kurtubi u svom tefsiru (15/260) da su Ibn Abbas, radijallahu anhuma, i drugi mufessiri rekli da se duše živih i umrlih susreću u snovima i međusobno prepoznaju shodno Allahovom mešietu (volji), pa kada se sve duše hoće vratiti u svoja tijela Allah zadrži duše umrlih kod Sebe a vrati duše živih u njihova tijela. A kaže Se’id ibn Džubejr: “Zaista, Allah zadržava duše umrlih kada umru i uzima duše živih kada spavaju pa se one međusobno prepoznaju onoliko koliko Allah hoće, a zatim zadrži duše onih koji su umrli a vraća duše drugih“.

Oni dokazuju svoj stav riječima Uzvišenog, tj. gore spomenutim ajetom: “Allah uzima duše u vrijeme smrti njihove – a koja nije umrla – u snu njenom. Tad zadržava onu kojoj je odredio smrt, a šalje drugu do roka određenog” (Ez-Zumer, 42). Kaže Abdurrahman es-S’adi u svom tefsiru (str. 725): “Ovaj ajet je dokaz da su duša i nefs tijelo koje opstoji samo po sebi, da se ona (duša) po svojoj suštini razlikuje od suštine tijela, da je ona stvorenje koje je mudro osmišljeno, Allah sa njom rapolaže tako što je usmrćuje, zadržava i šalje, i da se duše živih i umrlih susreću u Berzehu (zagrobnom životu), sastaju se i međusobno razgovaraju, a zatim Allah vrati duše živih (u njihova tijela) a zadrži duše umrlih“.

Na osnovu ovog ajeta neki učenjaci pojašnjavaju snove u kojima čovjek sanja umrlu osobu sa kojom razgovara da je to rezultat susretanja duše koja izađe iz tijela spavača i duše te umrle osobe koju sanja. Postoji i drugačiji tefsir ovog ajeta, a to je da se i pod dušom koja se zadržava i dušom koja se šalje misli pod obe duše na dušu umrlog a ne pod dušom koja se šalje (vraća) da se ne misli na dušu onog koji spava. Ovakvo tumačenje ajeta između ostalih je izabrao i šejhul-islam Ibn Tejmije. Zato on u svojim fetvama (Medžmu’ul-fetava, 5/453) kaže: “A ono što se spominje od susretanja duša onih koji spavaju i duša umrlih to ne negira ono što je došlo u ajetu (misli na Ez-Zumer, 42) a niti tekst ajeta ukazuje na to (na susretanje duša živih i duša umrlih u snovima)“.

Drugi stav učenjaka je da je susretanje duša živih tokom sna sa dušama umrlih stvar gajba (nepoznatog) i ne može se o tome ništa znati osim ako smo o tome obavješteni u šerijatskim tekstovima (Kur’ana i Sunneta). A nema ajeta i hadisa koji direktno ukazuju na to. Prema tome, da bi se tako nešto tvrdilo treba imati dokaz. Naravno, zagovorači prvog stava i mišljenja smatraju da imaju dokaze. Njihov prvi dokaz je spomenuti 42. ajet u suri Ez-Zumer, o čemu je već bilo govora.

Njihov drugi dokaz je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Tufejla ibn Amra Ed-Devsija, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Tufejl sa nekim čovjekom iz njegovog naroda učinio hidžru u Medinu, pa je taj čovjek obolio, izgubio nadu (u život) a zatim rasjekao zglobove na prstima iz kojih je tekla krv dok nije umro. Nakon toga Tufejl ga je sanjao, bio je lijepog izgleda s tim da je imao zamotane ruke. Pa ga je upitao: “Šta je sa tobom uradio tvoj Gospodar?” A on mu odgovori: “Oprostio mi je zbog hidžre prema Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem”. “A zašto su ti ruke zamotane”, pitao ga je. On odgovori: “Bi mi rečeno: ‘Nećemo ti popraviti ono što si sam upropastio’”. Zatim je te snove Tufejl ispričao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa je on, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allahu moj oprosti i njegovim rukama“. Hadis je po njima direktan dokaz po ovom pitanju.

Naime, Tufejl, radijallahu anhu, je sanjao da je razgovarao sa čovjekom koji se ubio i on ga je obavijestio o svom stanju u zagrobnom životu, zatim je taj san Tufejl ispričao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a on prihvatio taj san kao istinu našto ukazuje to da je dovio Allahu da mu oprosti i rukama. Jedino što se može prigovoriti ovom dokazivanju da u hadisu ništa ne ukazuje na to da su se njihove duše srele nego da ga je on sanjao a san je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potvrdio kao istinu.

Od onoga sa čime zagovarači ovog mišljenja podupiru svoje mišljenje su mnoštvo primjera, hikaja (priča) i događaja koji su se desili prethodnicima ovog Ummeta po ovom pitanju. Naime, kažu da ono što spavač vidi u snovima od stanja umrle osobe, njenog stepena u Džennetu, ako su njegovi snovi dobri snovi (ru’ja saliha), onda je to što sanja spavač stvarnost. Prenosi se u vjerodostojnim predajama od mnogih učenjaka selefa ovog Ummeta da su u snovima vidjeli umrle i pitali ih o njihovom stanju pa su ih oni o tome obavijestili, a zatim su nama prenijeli te snove. A ovo su prenosili učenjaci i imami ovog Ummeta, pa da ovo prenošenje snova nema fajde i ibreta i da se ne uzima oni to ne bi spominjali ljudima niti bi to pisali u svojim knjigama.

Moguće je da ono što se sanja od stanja nekog umrlog da je to trenutno stanje tog umrlog i da će hajr i uživanje ostati takvo ili se još više povećati, a ako je u lošem i zlom stanju da će se promijeniti na bolje Allahovom dobrotom i milošću.

Od rivajeta koji se prenose u ovom kontekstu je sljedeće:
Ono što prenosi Ebu Davud u svom Sunenu (nakon hadisa broj 3281.) da nakon što su Zendži ubili njegovog šejha Muhammeda ibn Muhammeda ibn Hallada on ga je vidio u snovima i pitao ga: “Šta je sa tobom Allah uradio?” “Uveo me u Džennet“, on mu je odgovorio.

Rivajet kojeg bilježi Ibn Tejmije u “Minhadžus-sunne” (2/201), u njemu navodi da je ‘Amr ibn Murre El-Džumeli, a on je bio šejh Sufjana Sevrija, viđen u snovima i upitan: “Šta je sa tobom Allah uradio?” A on je odgovorio: “Oprostio mi je zbog moje ljubavi prema Aliji ibn ebi Talibu i klanjanja namaza u njihovom vremenu”.

Bilježi Zehebi u “Tezkiretil-huffaz” (2/15) od pouzdanog ravije Hubejš ibn Mubeššira da je sanjao imama hadisa Jahju ibn Me’ina i pitao ga: “Šta je Allah sa tobom uradio?” On je odgovorio: “Dao mi je blago, oženio me sa 300 hurija i pripremio mi ono što je između dvaju vrata”.

Prenosi se od Sufjana ibn ‘Ujejne da je vidio Sufjana Sevrija nakon njegove smrti da u Džennetu leti od palme do drveta od drveta do palme govoreći: “Za ovako nešto neka se trude trudbenici” (Es-Saffat, 61). Pa mu bi rečeno: “Šta te je uvelo u Džennet?” A on odgovori: “Bogobojaznost”.

Kaže Salih ibn Bišr: “Čim je umro ‘Ata’ Es-Sulemi vidio sam ga u snovima, pitao sam ga: ‘O Ebu Muhammede, zar ti nisi sa skupinom umrlih?’, odgovorio je : ‘Naravno’. ‘Šta si postao nakon smrti?’, pitao sam ga. ‘Tako mi Allaha, došao sam kod Gospodara koji mnogo prašta, koji je mnogo zahvalan i kod koga je ogromni hajr’, odgovorio je on”.

Prenosi Ebu Bekr ibn ebi Merjem da je u snovima vidio Vefa’ ibn Bišra nakon njegove smrti pa ga je pitao šta je radio. A on mu je odgovorio: “Spasio sam se od svih teškoća”. Zatim ga je upitao koje djelo je našao najboljim, a on odgovori: “Plakanje iz straha od Allaha”.

Prenosi se od Abdullah ibn Abdulaziza da je vidio svoga oca u snovima nakon što je umro, vidio ga je u bašči i pitao ga je koje djelo je našao da je najbolje. Pa mu je odgovorio njegov otac: “Istigfar, sine moj”. Takođe, prenosi Suhejl da je sanjao Malik ibn Dinara nakon njegove smrti pa mu je rekao: “O Ebu Jahja, da mi je znati sa čime si došao pred Allaha”. A on mu odgovori: “Došao sam sa mnogo grijeha koje mi je Allah izbrisao zbog lijepog mišljenja o Njemu”.

A od savremenih primjera je ono što se prenosi od šejha Usejmina da je sanjao svoga šejha Abdurrahmana Es-S’adija pa ga je pitao šta je to što mu je najviše koristilo kod Allaha a on mu je odgovorio: “Lijep ahlak”. A šejh Es-S’adi je bio poznat po lijepom ahlaku.

Svi ovi primjeri koji se navode od učenjaka selefa ovoga Ummeta ukazuju da su mnogi od selefa bili na stavu da se duše živih i umrlih mogu sresti i mogu kontaktirati u snovima. Naravno, ovi rivajeti ne mogu biti šerijatski argument sa kojim se dokazuje ovo pitanje.

Ibnul-Kajjim je u svojoj knjizi “Er-Ruh” žestoko i sa gorljivošću zastupao stav da se u snovima duše živih i umrlih susreću, kontaktiraju i razgovaraju jedne sa drugima, u prilog tome je odužio sa iznošenjem dokaza i navođenjem hikaja (priča) koje to potvrđuju. Između ostaloga kaže Ibnul-Kajjim:

“Susretanje duša živih i umrlih ukazuje na to da živi vidi umrlog u snovima, da ga pita a umrli ga obavijesti o onome što živi ne zna pa se poklopi da se vijest umrlog podudara sa onim što je bilo u prošlosti i što će biti u budućnosti. Nekad ga umrli obavijesti o imetku kojeg je zakopao na nekom mjestu za koje niko nije znao osim njega, a ponekad mu kaže da je imao dug, navede mu svjedoke i argumente koji to potvrđuju. A još očitije od toga je da ga mrtvi obavijesti o djelu koje je radio za koje niko od živih ne zna, a još jasnije od ovoga je to da ga umrli obavijesti da će im on doći (umrijeti) u to i to vrijeme pa se desi kao što mu je rekao …” (Er-Ruh, 21).

Nakon svega spomenutog može se konstatovati da je kontaktiranje i susretanje duša živih sa dušama umrlih u snovima moguće, a što potvrđuju 42. ajet iz sure Ez-Zummer i hadis od Tufejl ibn Amra kojeg bilježi Muslim. A ako bi se prigovorilo dokazivanju ovog pitanja iz ova dva šerijatska teksta, ono što bi trebalo da presudi po ovom pitanju je svakako hadis mutefekun alejhi u kojem je došlo da su lijepi snovi dio nubuvveta. Naime, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od nekoliko ashaba: Ebu Hurejre, Ubadeta ibn Samita, Enesa ibn Malika i Ebu Se’ida El-Hudrija (njegov rivajet bilježi samo Buharija), radijallahu anhum, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Snovi mu’mina (u rivajetu: lijepi snovi) su četrdeset i šesti dio nubuvveta“.

Značenje ovog hadisa je da su snovi mu’mina istina kao što je i nubuvvet istina, odnosno ono sa čime dođe vjerovjesnik (tj. sa nubuvvetom) je istina a četrdeset šesti dio te istine su lijepi snovi mu’mina. Pa tako ono što mu’min sanja od susretanja, kontaktiranja i razgovora sa umrlim potpada i ulazi u značenje ovog hadisa i ako bi negirali susretanje duša.

Naravno, neophodno je na ovom mjestu napomenuti nekoliko stvari:

Prvo – da kontaktiranje živih u budnom stanju sa dušama umrlih a što se naziva “prizivanje duhova ili duša” i sve ono što se desi tom prilikom od razgovora sa “duhovima i dušama”, obavještavanje o gajbu i slično, sve ovo nije potvrđeno u šerijatskim tekstovima nego se radi o kontaktiranju sa džinima i šejtanima i proricanju budućnosti i sudbine. Bavljenje prizivanjem duhova i svime što proizilazi iz toga je haram oko čega ne bi trebalo biti sumnje, i naravno ovo pitanje ne potpada pod gore spomenutu mes’elu kontaktiranja duša živih i umrlih u snovima.

Drugo – ako u snovima umrli traži od onoga koji ga sanja (ili nekoga drugoga) da uradi nešto što je po Šerijatu haram, mekruh, novotarija ili nešto što nije propisano onda je to znak da to nisu lijepi snovi koji imaju istinito značenje nego da je se tu upleo šejtan. A ako umrli u snovima traži da se učini neko dobro djelo, poput vraćanja duga, klanja kurbana, udjeljivanja sadake i slično, nema nikakve smetnje da se udovolji tom zahtjevu jer su ta djela svakako u Šerijatu propisana.

Treće – ispravno mišljenje učenjaka po pitanju kontaktiranja duša živih i umrlih u snovima je da je to moguće i da je to istina na što ukazuju gore spomenuti šerijatski dokazi a što je stav ogromne skupine učenjaka ovog Ummeta od ashaba, tabi’ina pa nadalje. Međutim, bitno je podcrtati i naglasiti da se po ovom pitanju ne treba ići previše široko niti da ova stvar postane glavna životna vjerska preokupacija i zanimacija na kojoj se izgrađuje sve što je vezano za sudbinu jednog čovjeka. Nego je ispravno da se ova stvar svede na njenu mjeru koja joj po Islamu i pripada.

I zato je najispravnije i najsigurnije da se po ovom pitanju mu’min ponaša onako kako je prenešeno od selefa ovoga Ummeta, a to je da se u snovima od umrlih uzimaju vijesti o njihovom stanju (da li im je oprošteno ili nije, da li uživaju i slično), koja dobra djela najviše koriste i zbog kojih Allah, dželle še’nuhu, oprašta i obilno nagrađuje, ili vijesti o tome da je umrli ostao dužan da uradi neko dobro djelo i tome slično. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumus-selam! Sihr se, uz Allahovu dozvolu, može obnoviti, a najčešći su sljedeći znakovi ili simptomi:

– Poremećaj psihičkog stanja, odjednom bez ikakvog razloga, da se opet pojave simptomi ljutnje, tuge, plača i straha,
– Bol u donjem dijelu leđa jer je to područje preko kojeg ulazi džinn zadužen za čuvanje sihra,
– Osjećaj učestalog gušenja bez ikakvog razloga,

– Pojava lijenosti i jakog umora, kao nakon napornog treninga,
– Puno spavanja i teško buđenje iz sna,
– Određeni poremećaji kod nekih osjetila, kao što su vid, sluh, okus i sl. Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio: Ebu Bilal – svršenik Medinskog fakulteta
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumus-selam! Ima jedna metoda koja se pokazala veoma efikasnom kad je u pitanju “slamanje” karina koji čovjeku ubacuje razne misli. Naime, radi se o učenju sure KAF. Znači, svaki dan po jednom proučiti navedenu suru, ali poslije svakog namaza po sedam puta ponavljati ajete iz te sure i to od 17. do kraja 29. ajeta. Dakle, ove ajete ponavljati svaki dan po sedam puta nakon svakog namaza i vidjet ćeš, uz Allahovu pomoć, da će došaptavanja nestati. Ovo raditi najmanje jednu sedmicu.

Na pitanje odgovorio: Ebu Bilal – svršenik Medinskog fakulteta
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumus-selam! Koliko ja znam, najbolja sura i koja se pokazala, uz Allahovu pomoć, veoma efikasnom u otklanjanju uroka jeste sure El-Enbija. Možda će se sad neko zapitati, a pogotovo ko malo bolje poznaje tematiku liječenja duhovnih bolesti, otkud baš sura El-Enbija? Zbog toga što se u njoj nalaze ajeti u kojima se ukazuje milost i pomoć Božijim poslanicima, ajeti u kojima Allah, dž.š., prima dove svojih poslanika i preko kojih ih je izliječio i otklonio od njih nevolje, kao što je Ejub, a.s.

Na pitanje odgovorio: Ebu Bilal – svršenik Medinskog fakulteta
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumus-selam! Hadiski učenjaci razišli su se po pitanju značenja ovoga hadisa, pa jedan mali dio učenjaka smatra da je pokuđeno traženje lijeka pored oslonca na Allaha. Međutim, velika većina uleme odbija ovakvo mišljenje, a to je da se lijek ne treba tražiti nego se čovjek treba jako osloniti na Allaha koji daje bolest i lijek.

Drugi dio uleme smatra da se pod “netraženjem učenja rukje” misli na način korištenja rukje koju su korisitili predislamski Arapi, jer su se oni žigosali vatrom i usijanim željezom, koristeći pritom razne vrste rukje, kako bi otklonili bolest, pa je upravo zbog toga svaka rukja koja je nejasna ili ima nejasno značenje, ili u kojoj je širk – strogo zabranjena. Poslanik, s.a.v.s., rekao je: “Zaista su rukje, hamajlije i ljubavne čarolije – širk.” (Ebu Davud, Ibn Madže, a šejh Albani, rahimehullah, smatra ga sahih hadisom)

Dakle, u ovom hadisu Poslanik, s.a.v.s., jasno je rekao da je rukja širk, ali se ovdje misli na rukje koje su korisitli mušrici i koje su zabranjene.

Drugi dio uleme smatra da je POHVALNO onome ko je jakog imana i ko je jakog sabura da ne koristi rukju, dok onaj ko je SLABOG IMANA i nije siguran u sebe, da je obaveza da mu se uči rukja, kako ne bi došlo do veće štete po njegovo zdravlje i njegovo vjerovanje, jer džinsko djelovanje na vjernika slabog imana može da ugrozi i njegov odnos prema Allahu.

Među ulemom ima i onih koji smatraju da oni koji ostavljaju rukje i oslone se na Allaha i smatraju da bolesnik bude zadovoljan sa Allahovim određenjem u bolesti koja ih je snašla, to NE ZNAČI da čovjek ako se i liječi rukjom time gubi na jačini oslonca na Allaha.

Prenosi nam hafiz Ibn Hadžer, Allah mu se smilovao, da je u vezi ovog hadisa imam El-Kurtubi rekao: “Rukja sa Allahovim imenima sadrži jak oslonac na Allaha i jaku želju za Njegovim zadovoljstvom, jer da ima neke SMETNJE U UČENJU RUKJE (Kur’an), ONDA BI BILA SMETNJA I U DOVI, JER NEMA RAZLIKE IZMEĐU DOVE I ZIKRA, a poznato je da je Džibril, a.s., učio rukju Poslaniku, s.a.v.s., a i Poslanik, s.a.v.s., učio je drugima, a to su uradili i naši dobri prethodnici (selefus-salih) koji su od nas bili učeniji i bogobojazniji.“

Ne bih sada navodio sve te hadise u kojima Poslanik, s.a.v.s., preporučuje da se bolesniku uči rukja, oni su općepoznati. Rekao je Ibn Hadžer: “Zaista nema smetnje da onaj koji se iskreno osloni na Allaha, da uradi i dodatne stvari kako bi određena stvar ili posao bili što efikasniji, kao što je Poslanik, s.a.v.s., prije polaska na Uhud i pored jakog oslonca na Allaha stavio na svoja prsa dva pancira, a također, pored oslonca na Allaha i nadajući se pobjedi od Njega, Poslanik, s.a.v.s., rasporedio je strijelce na brdu Uhud, pa je iskopao hendek oko Medine, i pored jakog oslonca na Allaha.“

Rekao je Ibn Kajjim: “Sahih hadisi ukazuju da traženje lijeka uopće ne utječe na snagu i djelotvornost tevekkula (oslonca) na Allaha.“

Svaki musliman mora znati da postoji pet pravila u vezi liječenja, a to su: ono koje je vadžib, mustehab, mubah, mekruh i haram. Haram liječenje ne treba objašnjavati, jer se tu radi o liječenju nedozvoljenim stvarima. Ali, islamski učenjaci su suglasni da ona osoba koja teško oboli od sihra ili ako njegovo tijelo ili razum opsjedne džinn nevjernik koji ga tjera na činjenje grijeha i čovjek mu se ne može oduprijeti, njemu učenje rukje postaje VADŽIB ILI OBAVEZA, bilo da čovjek uči sam sebi ili da ode nekome ko ima sa time iskustva.

Na kraju, rekao je šejh Ibn Baz, rahimehullah: “ONAJ KOJI POTRAŽI LIJEKA PUTEM RUKJE, NE IZLAZI IZ SKUPINE ONIH KOJI ĆE UĆI U DŽENNET BEZ POLAGANJA RAČUNA.“

Ko želi opširnije o značenju ovoga hadisa, neka se vrati na sljedeća djela: Fethul-Bari, 11/409, poglavlje: Jadhulul-Džennete sebu’ne elfen bi gajri hisab, zatim, Sahihul-Muslim šerhun-Nevevi, 10/211; Fethul-Kadir šerh Edž-Džami‘a es-Sagir. 87.

Na pitanje odgovorio: Ebu Bilal – svršenik Medinskog fakulteta
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com