Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

O upotrebi kraljevskog zrna u liječenju sihra nije ništa došlo u šerijatskim tekstovima. Niti je o koristi kraljevskog zrna u liječenju sihra govorio neko od uleme.

Njihova upotreba se potvrdila korisnom kod učača rukje u liječenju sihra koji je pojeden ili popiven. Efekat ovih zrna sa strane što ovo zrno uzrokuje jak proljev, pa se očekuje da se time izbaci sihr koji se nalazi u probavnim kanalima (stomaku). Ako sihr nije pojeden niti popiven, onda nema efekta piti to zrno radi liječenja sihra.

Korištenje ovih zrna kod nas na Balkanu nije nešto novo, ono se već dugo godina koristi.

Iz iskustva znam mnogo opsihrenih osoba čiji je sihr bio u stomaku, a kojima konzumiranje ovog zrna nije mnogo koristilo u izlječenju, a kamoli izliječilo. Što znali da je pogrešno preuveličavati moć i značaj korištenja ovog zrna.

U kontekstu ove teme, tj. izbacivanja sihra iz stomaka, došlo je u dva hadisa (u kojima ima slabosti) da se pije čaj od Sene.

Detaljnije o tome, pročitaj na ovom linku:

https://www.ehlus-sunne.ba/index.php/sihr-meleki-dzinni-sejtani/626-ljekovitost-sene-hadisi-lijek-za-probavu-i-sihr-u-stomaku

U tekstu koji reklamira kraljevsko zrno pogrešno je navedeno da se nauči na zrno, jer naučavanje pri liječenju se čini samo na tečne stvari, poput vode, meda, ulja čurokota i maslinovo ulje, dok se nije pokazalo da ima efekta u naučavanju na čvrstu hranu i slično. Također, ispravno je da nad jogurtom koji je izmješan sa izmrvljenim zrnom treba naučiti ajete sihra (El-Bekaru 102, El-E'araf 117-120, Junus 79-82, Taha 65-70) uz Ajetul-kursij, Ihlas, Felek i Nas.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ne postoji vjerodostojan, slab niti izmišljen šerijatski tekst, ni hadis niti predaja od ashaba i selefa, koji ukazuju da jedna hidžama vrijedi kao 10 rukji, shodno tome što sam ja utvrdio.

Ne samo to, nego nema šerijatskog teksta koji uopće ukazuje da je propisano, korisno i vrijedno činiti hidžamu onima koji imaju sihr, džinski dodir ili urok. O tome, da hidžama koristi u liječenju od sihra, govorili su neki učenjaci, poput Ibn el-Kajjima (Zadul-mead, 4/124), i učači rukje su to ustanovili u praksi.

Prema tome, ne postoji hadis u ovom značenju. A nije dozvoljeno prenositi nepostojeće hadise, izreke ili riječi i pripisivati ih Poslaniku, sallallahu aljehi ve sellem. Kaže Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, u hadisu mutefekun alejhi: „Ko slaže na mene, neka sebi pripremi mjesto u Džehennemu“.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika Muhammeda, a zatim:

Dovoljno je po ovom pitanju da navedem fetve i odgovore savremenih učenjaka.

Upitana je Stalna komisija za fetve u Saudiji o propisu dodirivanja žene od strane učača rukje uz argument da se time vrši pritisak na džine, također, slično dodirivanje žene dešava od strane ljekara u bolicama, a učenje rukje je vrsta liječenja. Odgovor je bio sljedeći:

“Učaču rukje nije dozvoljeno da dira bilo koji dio tijela žene kojoj uči rukju, jer je u tome fitna. Na njemu je samo da uči bez diranja tijela žene. Razlika je između liječenja učača i liječenja ljekara, jer ljekar ponekad ne može vršiti liječenje bez dodira organa tijela žene kojeg želi liječiti, za razliku od učača rukje, jer se njegov način liječenja učenje i zapljuckivanje koji ne zahtijevaju diranje”.

Na slično pitanje, šejh Bin Baz je odgvoorio: “Međutim, ne stavlja svoju ruku ni na koji dio njenog tijela, jer je žena avret (tj. njeno tijelo je stidno mjesto), nego liječi bez toga, uči na mjesto bola, …, uči na mjesto gdje ima bol bez dodirivanja”.

Kaže šejh Abdullah Džibrin: “Nije dozvoljeno muškarcu strancu da dodiruje bilo koji dio tijela žene pri učenju rukje, niti je njoj dozvoljeno da pokazuje bilo šta od tijela, poput prsa, vrata i slično”.

U fetvi na slučno pitanje, šejh Abdurrahman es-Suhajm je odgovorio: “Učač koji dira tijelo žene strankinje pri učenju rukje, nije dozvoljeno kod njega ići na rukju, jer je zabranjeno diranje tijela žene strankinje”.

Također, na pitanje diranja tijela žene tokom rukje, da nije dozvoljeno, odgovorili su sljedeći učenjaci: Ibn Usejmin, Salih Fevzan, Mustafa el-Adevi i Sulejman el-Madžid.

Prema tome, učaču rukje nije dozvoljeno da drži, dira i pipka tijelo žene strankinje, također nije dozvoljeno ženi da ide kod učača za kojeg zna da dira tijelo žene tokom rukje. Dodirivanje tijela žene nije presudno i odlučujuće za izlječenje. Ako ima potrebe da neko drži ili dira njeno tijelo, to može muškarac njen mahrem sa kojim je došla na rukju ili neka druga žena.

Ve billahi revfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Osnova pri liječenju opsjednutog ili opsihrenog je da mu se uči šerijatska rukja i da se naredi džinnu da napusti tijelo bolesnog ili da se koriste druge općepoznate i prihvaćene metode.

A po pitanju udaranja opsjednutog ili opsihrenog, učenjaci imaju dva mišljenja; jedni dozvoljavaju pod određenim uvjetima, dok drugi negiraju (neki od njih zabranjuju dok drugi smatraju da nije propisano niti potrebno).

Stav onih koji dozovljavaju pod određenim uvjetima:

Naime, potvrđeno je da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, udario šakom u prsa ashaba koji je bio opsjednut džinnom i naredio džinnu da izađe iz njegovog tijela.

Bilježi Ibn Madže i Abdulvahid er-Ruvjani u svom Musnedu od Osmana ibn ebi el-‘Asa da je rekao: „Kada me je Allahovov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postavio za upravitelja Taifa, prilikom klanjanja nešto me je sprečevalo tako da nisam znao šta klanjam.“ Pa je otišao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i obavijestio ga o tome. On mu je rekao: „To je šejtan. Približi mi se“. Pa mu se približio i sjeo na noge. Kaže: „On je udario u moja prsa šakom i zapljucnuo u moja usta i rekao: „Izlazi, Allahov neprijatelju“. To je ponovio tri puta, a zatim rekao: „Vrati se na svoj posao“. Kaže Osman: „Poslije toga mislim da mi nije dolazio (šejtan)“.

Vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, El-Busiri u Zevaidu i šejh Albani u Silsili sahiha (6/999). Kaže Šu'ajb Arnaut da mu je sened jak.

Nije prenešeno da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koristio štap, bič niti nešto slično prilikom liječenja rukjom. S tim da se praksa udaranja opsihrenog i opsjednutog prenosi od nekih učenjaka selefa ovog ummeta, poput imama Ahmeda i šejhul-islama Ibn Tejmijje.

Bilježi Kadi Ebu J'ala u „Tabekatul-hanabile“ (1/233) da je imam Ahmed sjedio u svome mesdžidu, a halifa el-Abbas el-Muvekkil je poslao svog čovjeka da ga obavijesti o robinji koju je zaposjeo džin i da zatraži od njega da dovi za njeno zdravlje. Pa je Ahmed izvadio drvene papuče iz odvoda za abdest, pružio ih halifinom čovjeku i rekao: „Idi u kuću Emir pravovjernih, sjedi kod glave robinje i reci mu (džinu): Pita te Ahmed, šta ti je draže, da izađeš iz ove robinje ili da budeš udaren 70 puta ovom papučom?“. On je otišao u kuću halife i rekao (džinu) poput onoga što je rekao imam Ahmed. A oholnik (džin) je odgovorio na jeziku robinje: „Čujemo i pokoravamo se, kada bi na Ahmed naredio da ne boravimo u Iraku, ne bi boravili u njemu. Jer on je pokoran Allahu, a ko je pokoran Allahu, njemu je sve pokorno“. Pa je izašao iz robinje, pa se smirila rodila je evlad. A nakon što je umro Ahmed ponovo joj se vatio oholnik (džin), pa je el-Mutevekkil poslao svog čovjeka Ebu Bekru el-Merruziju te ga je upoznao o stanju. El-Merruzi je uzeo papuču i otišao do robinje pa mu se obratio Ifrit (vrsta džina oholnika) na jeziku robinje: „Neći izaći iz ove robinje, neću ti biti pokoran niti primam od tebe. Ahmed ibn Hanbel je bio pokoran Allahu, pa nam je bilo naređeno da mu budemo pokorni“.

Argument iz ove priče je prijetnja imama Ahmeda džinu da će biti izuderan papučom, što znači da je smatrao da je to dozvoljeno pri istjeravanju džina iz opsjednutog. A govor džina da im je naređeno da budu imamu Ahmedu budu pokorni treba uzeti sa rezervom, jer nije šerijatski tekst i bliže je da predstavlja laž. Jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je bio više pokoran Allahu pa nije prenešeno da su mu džini bili pokorni, niti da im je to bilo naređeno, čak suprotno tome ezijetili su i njega i druge ashabe koji su bili bolji od imama Ahmeda.

A od onoga što se prenosi od Ibn Tejmijje je sljedeće:

Kaže Ibn Tejmijje u „Medžmu'ul-fetava“ (19/60): „Zbog toga je ponekad potrebno udaranje radi ozdravljenja opsjednutog i istjerivanja džina iz njega. Udara se sa veoma mnogo udaraca. Udarci padaju na džina, ne osjeća ih opsjednuti sve dok se ne osvijesti opsjednuta osoba i obavijesti da nije osjetila ništa od toga (udaranja). To ne ostavlja traga na njegovom tijelu. Nekad se udara jakim štapom po nogama, oko 300, 400 ili više ili manje udaraca, tako da kad bi tim udarcima bio udaran čovjek ubilo bi ga. Znači, udaranje biva na džina, a džin vrišti i, urliče i priča prisutnima o mnogim stvarima. Mi smo već ovako radili i iskusili mnogo puta, opis toga bi dugo trajao, u prisustvu mnogih ljudi“.

Na drugom mjestu, također, kaže Ibn Tejmijje (Medžmu'ul-fetava, 24/277): „Čovjek biva opsjednut, priča nepoznatim jezikom, pa biva udaran po tijelu jakim udarcima, tako da kada bi se tako udarala deva, ostavilo na njoj mnogo traga. A opsjednuti pored toga ne osjeća udaranje niti zna šta je govorio“.

Navodi Ibnul-Kajjim u „Zadul-me'ad“ (4/68) sljedeće: „Pričao mi je (tj. njegov šejh Ibn Tejmijje) da je jedanput učio (taj) ajet (tj. riječi Uzvišenog: ‘Zar mislite da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete vratiti?’ El-Mu'minun, 115) u uho opsjednutog, pa je džin rekao: ‘Da’, ravukavši glas. Pa kaže: ‘Uzeo sam prut i udarao ga (džina u tijelu opsjednutog) po njegovim vratnim venama tako da su mi ruke klonule od udaranja. Prisutni nisu imali sumnje da će on umrijeti od udaraca. U toku udaranja džin je rekao: ‘Ja ga volim’. Odgovorio sam: ‘On tebe ne voli’. Kaže on: ‘Ja želim sa njim da obavim hadždž’. ‘One ne želi sa obavi sa tobom’, odgovorio sam. Kaže džin: ‘Ja ću ga ostaviti iz počasti prema tebi’. Odgovorio sam: ‘Ne, nego iz pokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku’. Zatim džin reče: ‘Ja izlazim iz njega’. Opsjednuti je sjeo, okretao se lijevo i desno i rekao: ‘Šta me je dovelo kod šejha?’ pitali su ga: ‘A svo ovo udaranje?’ odgovorio je: ‘Zašto bi me šejh udarao a nisam učinio grijeh?’ Nije osjećao uopće da je bio udaran“.

Iz navedenih što se prenosi od Ibn Tejmijje neki učenjaci su zaključili da je udaranje opsjednutog dozvoljeno pod određenim uvjetima, a ti uvjeti su:

1- Da udaranje bude od strane iskusne i stručne osobe, koja zna mjesta koja se udaraju i zna stanje (mjesto boravka i kretanje) džina u tijelu opsjednutog.

Neiskusni učač može nanijeti ogromnu tjelesnu štetu ili čak ubiti opsjednutog, a što se dešavalo. Djelovanjem neiskusnih učača se širi loše mišljenje o rukji i islamu uopćeno.

2- Da se udara džin a ne opsjednuti. Ako udarci padaju na opsjednutog a ne na džina, treba prestati sa primjenom istih.

Učač koji nema iskustva ne bi trebao da se upušta u udaranje osim laganim udarcima, na njemu je da proces liječenja svede na učenje rukje i naređivanje džinima da izađu.

Drugi stav učenjaka je negiranje te prakse.

Šejh Albani je upitan o udaranju opsjednutog, pa je odgovorio da to nije prenešeno u sunnetu nego se prenosi da je to radio Ibn Tejmijje. Zatim kaže da je dozvoljeno pod uslovom da udarac pada na džina a ne na opsjednutog i da je koristi opsjednutom kao što sam Ibn Tejmijje kaže. (https://www.youtube.com/watch?v=LrUBa4zHz4o)

Na drugom mjestu u Silsili sahiha (6/417) je žestoko negirao jako udaranje koje ponekad uzrokuje i ubistvo bolesnog.

Na pitanje o udaranju i davljenju opsjednutog tokom rukje, Bin Baz je odgovorio da se to prenosi od nekih imama (uleme) a da to nije dokaz. Praksa Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i ashaba je bila učenje ajeta i dova. Zatim zaključuje da je vadžib da se to (udaranje i davljenje) ne radi, da se ne izlaže toj opasnosti, jer da je u tome bilo hajra radili bi to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabi, a većinom udaranje predstavlja nagađanje koje može odvesti u propast bolesnog. (Medželletul-buhus, broj 1543, prenešeno iz poslanice: Osvještavanje bolesnika)

Šejh Ibn Usejmin kada je upitan o udaranju i davljenju opsjednutog kaže: „Neki učenjaci su udarali opsjednutog i smatrali da iako se udara opsjednuti udarac pada na džina a ne na njega. Od onih od koga se to prenosi je šejhul-islam Ibn Tejmijje. Međutim, da li čemo to dozvoliti svakome? Smatram da nije dozvoljeno davljenje bolesnog pri učenju (rukje) zbog opasnosti koja je u tome“. (Medžmu'u fetava ve resail, 17/33)

Također, udaranje i davljenje opsjednutog je negirao i šejh Salih Fevzan. Kaže onaj ko udara opsjednutog on nije učač rukje nego onaj ko ezijeti (nanosi bol). Rukja je da se uči bolesnom i puše u mjesto bolesti, a ne da udara i davi. Neki, poput Ibn Tejmijje, kažu da udaranjem opsjednutog udarac ne pada na bolesnog nego na džina. Ovo mogu raditi samo specijalizirani za to, ali da svaki učač udara i davi bolesne, ne otvaraju se ova vrata.

(https://www.youtube.com/watch?v=1FULTFgCDIc)

Rezime govora o ovome je sljedeće:

Ispravan je prvi stav učenjaka, a Allah zna najbolje. Naravno, osnova je da se uči Kur'an, dovi i traži od džina da napusti tijelo, da se koriste poznate terapije konzumiranja naučenog na meda, ulja (čurokotovog i maslinovog) i vode. A u iznimnim situacijama, tj. kada je džin oholnik (marid), dozvoljeno je uadarati džina (tj. opsjednutog) pod uslovom da se zadovolje dva gore spomenuta šarta:

1- Da udaranje bude od strane iskusne i stručne osobe.

2- Da se udara džin, a ne opsjednuti.

Oni koji se bave liječenjem najbolje znaju da ima stanja teškog sihra ili opsjedanja u kojima učenje ne pomaže koliko pomaže udaranje džina, s tim da su to iznimna stanja. Dokaz dozvole udaranja opsjednutog (tj. džina u njemu) kada za time ima potrebe su vjerodostojan hadis, a u razumijevanje ovog pitanja i praktikovanja ovakvog načina liječenja možemo se osloniti i na ono što se prenosi od imama Ahmeda i Ibn Tejmijje.

Napomena: Učači koji u svakoj rukji odmah navale i počnu da tuku opsjednutu ili opsihrenu osobu, također, oni koji koriste željezne šipke i slične predmete za udaranje, te učenje rukje pretvore u scene premlaćivanja kao stalnu i redovnu praksu, uz to još diraju tijelo žena, za njih se može reći da prelaze granice po ovom pitanju i da se na njih mogu odnositi gore spomenute fetve šejha Albanija, Bin Baza, Ibn Usejmina i Saliha Fevzana. Islam nije došao niti propisao ovakve metode liječenja pri učenju rukje. To jeste, udaranje opsihrenog ili opsjednutog je izuzetak kojeg iskusan učač zna kada i na kome ga treba upotrijebiti.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Nije potvrđeno u šerijatskim tekstovima niti u praksi da šejtan Karin ima ikakavu ulogu u činu sihra, džinskog dodira ili uroka.

Argumenti Kur'ana i vjerodostojnog sunneta ukazuju da je posao šejtana Karina, koji je pratilac svakog insana do njegove smrti, ubacivanje vesvesa (sumnji i nejasnoća), obmanjivanje i zavođenje, pa shodno snazi ili slabosti imana, znanja i djela muslimana jako je ili slabo djelovanje i utjecaj šejtana Karina.

Postavlja se pitanje, odakle onda dolaze te priče o djelovanju i ulozi karina u sihru i opsjedanju? Odgovor je: od iscjelitelja ili učača rukje koji ovo pitanje nisu zasnovali na znanju, i od sihrbaza, nadriljekara varalica i šarlatana čiju ulogu znamo.

Prema tome, nema dokaza niti je tačno da često učenje rukje uznemirava šejtana Karina kao što ga ne uznemirava stalno i konstantno učenje i druženje sa Kur'anom. Da je to tačno, onda bi oni koji stalno uče Kur'an ili ga ponavljaju radi održavanja hifza imali problema tog tipa.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com