Alejkumusselam.
Odgovor na ovo pitanje nam je došao u vjerodostojnom hadisu. Naime, prenosi se od Behz ibn Hakima od njegovog oca od njegovog djeda da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem rekao: “Teško onome ko priča a laže da bi time nasmijao ljude, teško njemu, teško njemu”. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Ahmed, Bejheki, Hakim i Darimi, a dobrim ga je ocijenio Tirmizi, dok Ibn Hadžer smatra da mu je sened jak (Bulugul-meram, broj 1516) a Albani ga je ocijenio takođe dobrim u “Sahihul-džami'i”.
Ovaj hadis je jasan dokaz da je zabranjeno laganje sa ciljem nasmijavanja ljudi. A dodaje imam Sane'ani u svo komentaru ovog hadisa u knjizi “Subulus-selam” da je zabranjeno onima kojima se pričaju laži sa ciljem nasmijavanja a oni znaju da je to laž da prisustvuju i slušaju jer to predstavlja potvrđivanje munkera (onoga što je zabranjeno), nego je na njima da to negiraju ili da napuste to društvo. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.
Potpuno i propisano nazivanje selama je da musliman kaže: ESSELAMU ALEJKUM, kao što je došlo u šerijatskim tekstovima Kur'ana i Sunneta.
Kaže malikijski učenjak Ibn ebi Zejd El-Maliki u svojoj knjizi Er-Risala: “Nazivanje selama je da čovjek kaže: ESSELAMU ALEJKUM, a onaj ko mu odgovara da kaže: VE ALEJKUMUSSELAM, ili da nazove selam riječima: SELAM ALEJKUM”. A malikijski učenjak El-Adevi u komentaru ove knjige kaže: “Nije ispravno pozdravljanje niti odgovaranje na pozdrav samo sa riječju SELAM, jer je on (nazivanje selama) ibadet pa se u tome slijedi poput namaza”. Ovo je prvi stav učenjaka po ovom pitanju, tj. da nije ispravno nazivanje selama samo sa riječju SELAM bez dodatka ALEJKUM.

Dok druga skupina smatra da je dozvoljeno skraćeno pozdravljanje samo sa riječju SELAM. Od učenjaka koji podupiru ovaj stav je Bin Baz, rahimehullah. Naime, kada je upitan o nazivanju selama odgovorio je sljedeće: “Nazivanje selama biva riječima ESSELAMU ALEJKUM, ili ESSELAMU ALEJKE, a dozvoljeno je da se naziva i sa SELAM ALEJKE, a ako bi pozdravio u skraćenom obliku samo sa ESSELAM nema smetnje, jer je Ibrahim, alejhisselam, odgovorio “SELAMUN” (misli na 25.ajet sure Ez-Zarijat), tj. ALEJKUM SELAM, melecima na njihov pozdrav SELAMA, pa tako nema smetnje u ovome (ovakvom skraćenom pozdravljanju)”.

Ovome se još mogu dodati riječi Uzvišenog: “A na Dan kada oni Njega sretnu On će ih pozdraviti sa SELAMUN” (El-Ahzab, 44). Takođe, riječi Uzvišenog kada govori o stanovnicima Dženneta: “U njima će se riječju SELAM pozdravljati” (Ibrahim, 23).

Međutim, dokazivanju sa ovim i sličnim ajetima može se prigovoriti sljedeće:
– Da ajet o međusobnom pozdravljanju Ibrahima, alejhisselam, sa melecima je u stvari šerijat Ibrahima, alejhisselam, a učenjaci se međusobno razilaze da li su šerijati poslanika prije Muhammeda, alejhisselam, obavezujući i njegovom Ummetu. Ispravno je po ovom pitanju, a Allah zna najbolje, da propisi u prijašnjim šerijatima nisu obavezujući za ovaj Ummet, a naročito oni propisi koji su pojašnjeni u šerijatu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u što ulazi i način pozdravljanja.

– A što se tiče dokazivanja sa ajetima u kojima je došlo da će se stanovnici Dženneta međusobno pozdravljati sa riječju SELAM ili da će ih Allah, subhanehu ve te'ala, tako pozdraviti, ako prihvatimo da se pod riječju SELAM u ovim ajetima misli na pozdravljanje samo sa SELAM a ne da znači da je ovo skraćen stil kur'anskog izražavanja pod kojim se misli na “SELAM ALEJKUM”, onda ovi ajeti govore o onome što će biti u Džennetu. A ono o čemu smo obaviješteni da će biti u Dženentu iz toga se ne mogu izvlačiti šerijatski propisi za dunjaluk. U protivnom, neko može doći i dokazivati dozvolu pijenja vina na dunjaluku jer će stanovnici Dženneta piti vino.
Ono na što ukazuju šerijatski tekstovi je da je međusobni pozdrav muslimana “ESSELAMU (ili SELAMUN) ALEJKUM (ili ALEJKE)”. Meni nije poznat neki vjerodostojan hadis u kojem je došlo da su se Poslanik, sallallahu aljhi ve sellem, i ashabi međusobno pozdravljali samo sa SELAM, a kamoli da nas je na takav način pozdravljanja (selamljenja) uputio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

A što se tiče hadisa spomenutog u pitanju “Širite selam među vama”, značenje hadisa kako ga tumače komentatori poput Nevevija je: širite pozdrav SELAM među vama, tj. pozdravljajte i one koje znate i one koje ne znate od muslimana kako bi se širila i ljubav među vama. Što znači da se u hadisu pod riječju SELAM apsolutno ne misli da je to oblik pozdravljanja, jer je oblik pozdravljanja ESSELAMU ALEJKUM, nego da se međusobno pozdravljamo sa SELAMOM a ne nekim drugim pozdravom poput DOBRO JUTRO, MERHABA i slično.

I na kraju, dovoljno je da se navede ono što imam Nevevi govori o adabima SELAMA u svom komentaru Sahiha Muslima (7/291): “Prenosi Ibn Abdulberr i drugi da je idžamau muslimana na tome da je nazivanje selama sunet a odgovor na njega farz. Najmanji oblik nazivanja selama je da kaže: ESSELAMU ALEJKUM, a ako je onaj kome se naziva selam jedna osoba onda je najmanji oblik ESSELAMU ALEJK, s tim da je bolje da kaže ESSELAMU ALEJKUM kako bi to obuhvatalo i njega i njegova dva meleka (pratioca). A potpunije od toga je da doda VE RAHMETULLAHI, takođe VE BEREKATUHU. A ako bi rekao SELAM ALEJKUM bilo bi ispravno. …”.

Prema tome, od suneta je, najpotpunije i najispravnije da se muslimani međusobno pozdravljaju riječima “ESSELAMU (ili SELAMUN) ALEJKUM (ili ALEJKE)”, znači sa dodatkom ALEJKUM (ALEJKE). Pogotovo što dodatak riječi ALEJKUM itekako daje smisao samom pozdravu, jer kada kažemo ESSELAMU ALEJKUM to znači: Neka je selam (Allahova zaštita, ili spas) na vas. A kada kažemo prilikom pozdravljanja samo SELAM, što znači Allahova zaštita ili spas, tim načinom pozdravljanja nismo upotpunili misao te riječi ili dovu onome koga pozdravljamo, tj. sama ta riječ SELAM u ovom kontekstu nema značenje pozdrava.

A oko ispravnosti i valjanosti pozdravljanja samo sa riječju SELAM učenjaci se međusobno razilaze, a oni argumenti sa kojima se opravdava i dokazuje dozvola istog su upitni i diskutabilni, o čemu je bilo govora. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.
Oko teme pričanja i govora prilikom obavljanja nužde prenose se tri hadisa:

Prvi – bilježi Muslim od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je čovjek prolazio pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je vršio malu nuždu, pa mu je nazvao selam a on, sallallahu alejhi ve sellem, mu nije odgovorio.

Drugi – bilježi Ibn Madže od Džabira, radijallahu anhu, da je čovjek prolazio pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je vršio malu nuždu, pa ga je poselamio. Pa mu je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada me vidiš u tom stanju nemoj mi nazivati selam, a ako mi nazoveš selam neću ti odgovoriti”. Ovaj hadis vjerodostojnim ocjenjuju Abdulhak El-Išbili i Albani, a dobrim Ibn Hadžer.

Treći – bilježi Ebu Davud, Ahmed, Hakim i ostali, od Ebu Se'ida, radijallahu nahu, da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Da dva čovjeka izađu da obave veliku nuždu i pri tome otkriju stidna mjesta i razgovaraju, to zaista Allah mrzi”. Hadis ocjenju Hakim i Šuajb Arnaut vjerodostojnim, a slabim Ebu Davud i Albani zbog Ikrime ibn Ammara oko čije pouzdanosti postoji razilaženje i zbog poremećaja u senedu hadisa.

Po pitanju pričanja u kupatilu, wc-u i slično, islamski pravnici imaju tri mišljenja:

Prvo: da je pričanje prilikom vršenja nužde mekruh (pokuđeno) i ovo je stav većine učenjaka.

Dokazuju to sa gore spomenutim hadisom od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je čovjek prolazio pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je vršio malu nuždu, pa mu je nazvao selam a on, sallallahu alejhi ve sellem, mu nije odgovorio.

I sa hadisom od Džabira, radijallahu anhu, da je čovjek prolazio pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je vršio malu nuždu, pa ga je poselamio. Pa mu je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada me vidiš u tom stanju nemoj mi nazivati selam, a ako mi nazoveš selam neću ti odgovoriti”.

Kažu da čovjek koji je nazvao selam nije zaslužio da mu se odgovori jer ne trebati nazivati selam onome ko vrši nuždu, pa tako ko nazove selam nekome ko je u takvom stanju u kojem ne priliči da se naziva selam, takav ne zaslužuje da mu se odgovori na selam.

Međutim, ovakvom dokazivanju je prigovorio šejh Usejmin rekavši da je ovo tumačenje veoma slabo jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije obrazložio njegovo neodazivanje na selam zbog toga što je bio u stanju u kojem ne priliči da mu se odgovori na selam.

Takođe, zagovarači ovog stava kažu da je pričanje prilikom obavljanja nužde dozvoljeno Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi odgovorio na selam jer je odgovoriti na selam vadžib. Ovakvo tumačenje, kaže šejh Usejmin, ima smisla kod onih koji smatraju da je pričanje prilikom nužde haram.

Drugo mišljenje: da je pričanje prilikom obavljanja nužde haram. Ovaj stav između ostalih je i jedan od rivajeta imama Ahmeda.

Oni svoj stav dokazuju sa sve tri gore spomenuta hadisa. Kažu da hadis od Ibn Omera, radijallahu anhuma, ukazuje da je pričanje prilikom obavljanja nužde dozvoljeno Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi odgovorio na selam jer je odgovoriti na selam vadžib.

Ovakvom dokazivanju se može prigovoriti, kao što kaže šejh Usejmin, da nije tačno da on nije odgovorio na selam, nego je on odgodio odgovor na selam nakon što je obavio nuždu.

Treće mišljenje: da prilikom obavljanja nužde ne treba pričati osim po potrebi, kao na primjer da se nekom na nešto ukaže, ili da mu se neko obrati pa da mu odgovori, ili mu treba neka osoba pa se boji da će otići od njega, ili da traži od nekog da mu donese vode i tome slično. Ovaj stav zastupaju pored prvih fakiha i šejh Bin Baz i Usejmin od savremenih učenjaka.

Osim što šejh Usejmin na osnovu hadisa od Ebu Se'ida, radijallahu nahu, u kojem je došlo da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Da dva čovjeka izađu da obave veliku nuždu i pri tome otkriju stidna mjesta i razgovaraju, to zaista Allah mrzi” smatra da je pričanje u ovoj situaciji, tj. kada dvojica ljudi istovremeno obavljaju nuždu gledajući jedan drugom u stidno mjesto i razgovaraju, haram.

Po zagovaračima ovog stava gore spomenuti hadisi od Ibn Omera i Džabira, radijallahu anhum, ne ukazuju na zabranu i pokuđenost nego na to da je preče ostaviti razgovor prilikom obavljanja nužde ili boravka u kupatilu i wc-u a da je po potrebi nema smetnje.

Nakon svega spomenutog može se reći da je odabrano mišljenje shodno dokazima ono što zastupaju učenjaci trećeg stava, tj. da prilikom obavljanja nužde ne treba pričati osim po potrebi i da najviše što se može reći je da je to mekruh (pokuđeno), a Allah zna najbolje.

Prema tome, pitanje ostavljanja govora u kupatilu nije vezano za boravkom džina i šejtana u njemu, jer oni svakako borave i u kući, nego je vezano za nepriličnost govora prilikom obavljanja nužde. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Hadis koji govori o spavanju na stomaku se prenosi od pet ashaba:

Prvi – od Jeiš ibn Tihfe ibn Kajs ibn El-Gaffar od njegovog oca da je spavao u mesdžidu poslije sehura na stomaku pa ga je neki čovjek pomjerao nogom rekavši mu: “Zaista Allah mrzi ležanje na ovakav način”, pa kada je pogledao a ono Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Hadis bilježe Ebu Davud, Nesai, Ibn Madže i Ahmed, a ocjenjuju ga Ibn Abdulberr, Albani i Šuajb Arnaut slabim zbog poremećaja oko imena Tihfeta ibn Kajsa i nepoznavanja njegovog stanja (tj. da li je pouzdan ili nije).

Drugi – od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio nekog čovjeka kako leži na stomaku, pa mu je rekao: “Zaista Allah ne voli ovako ležanje”. Hadis bilježe Tirmizi, Ahmed i Ibn ebi Šejbe, a Buharija, Ebu Hatim (on je pojasnio da se radi o istom hadisu koji se prenosi od Jeiš ibn Tihfe) i Mukbil El-Vadi'i ga ocjenjuju slabim, dok ga Ahmed Šakir i Albani ocjenjuju vjerodostojnim a Šuajb Arnaut dobrim. Naravno ocjeni dvojice imama hadisa (Buhariji i Ebu Hatimu) se daje prednost.

Treći – od Amr ibn Šerida Es-Sulemija da kaže da im je prenešeno da Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi našao nekoga da leži na licu a na njegovoj stražnjici nema ništa dirnuo bi ga nogom rekavši: “To je Allahu najmrži način ležanja”. Bilježi ga Ahmed, njegov rivajet je mursel, to jest slab jer u senedu nema ashaba.

Četvrti – od Ebu Umame, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naišao u mesdžidu na čovjeka koji spava na licu, pa ga je udario nogom rekavši: “Ustani, to je džehennemski način spavanja”. Bilježi ga Ibn Madže i Buharija u “El-Edebu el-mufred”, a u njegovom senedu je Velid ibn Džemil koji je jako slab ravija, zato ovaj hadis Albani ocjenjuje slabim.

Peti – od Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je pored njega prošao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a on je spavao na stomaku, pa ga je udario nogom rekavši: “O Džunejdib, to je ležanje stanovnika Džehennema”. Biljež ga Ibn Madže, a Busiri kaže da je slab dok Albani na jednom mjestu kaže da je vjerodostojan a na drugom da je slab.

Nakon navođenja svih rivajeta ovog hadisa može se konstatovati da u svakom rivajetu ima slabosti.

Oni učenjaci koji ga ocjenjuju vjerodostojnim ili dobrim, poput Ahmeda Šakira, Albanija, Šujaba Arnauta i Abdulaha Sa'dija, čine to na osnovu mnoštva rivajeta, dok drugi učenjaci smatraju da se ovako slabi rivajeti ne mogu podići na stepen dobrog hadisa.

A što se tiče šerijatskog statusa spavanja na stomaku, većina učenjaka smatra da je to samo mekruh a ne haram, poput tabi'ina Ibn Sirina i Tirmizija.

Dok šejh Usejmin (Šerhu Rijadissalihin, str. 924) smatra dozovljenim spavanje na stomaku ako je takav način spavanja čovjeku prijatniji a da treba izbjegavati spavanje na stomaku u prisustvu ljudi zbog lošeg prizora.

Dok sa druge strane Ibnul-Kajjim u knjizi “Zadul-mead” govori opširnije o mudrosti sa zdravstvene strane zabrane ležanja na stomaku koja je došla u hadisima a navodi takođe stav Tirmizija da je to mekruh a ne haram.

Neki učenjaci navode štetne posljedice spavanja na stomaku, jer kažu da u Šerijatu nije ništa pokuđeno a da u tome nije neka šteta za čovjeka. Pa tako kažu da spavanje na stomaku otežava disanje, vodi u ukoćenost vrata, otežava rad srca i mozga, štetno utiče na djecu i slično.

Uglavnom, najviše što se može reći za spavanje na somaku, uzimajući u obzir slabost hadisa u kojima se zabranjuje ležanje na stomaku, je da je to mekruh, tj. pokuđeno, kao i da stalno ležanje na takav način štetno utiče na zdravlje čovjeka kako mnogi tvrde.

Sunnet je ležati na desnoj strani našto je podsticao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kako se prenosi u vjerodstojnim hadisima, a dozvoljeno ležati na lijevoj strani i leđima.

Prema tome, nema nikakve smetnje da se ležeći na stomaku odmaraš ili da učiš u takvom položaju, jer se pokuđenost ležanja na stomaku odnosi na spavanje.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Granice i pravila pokornosti i poslušnosti roditeljima su jedno od najpreciznijih i ujedno najkomplikovanijih šerijatskih pitanja, a ono što ga još više čini težim je veoma malo literature i pisanog teksta o tome.

Opći propis pokornosti roditeljima

Allah – subhanehu ve te'ala – je pojasnio u Svojoj Plemenitoj Knjizi koliko je ogromno pravo roditelja kod njihove djece, obavezao je djecu da im čine dobročinstvo i upozorio na neposlušnost prema roditeljima i zabranio je.

Kaže Uzvišeni: „Gospodar tvoj zapovijeda da samo Njemu ibadet činite i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: “Uh!” – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim“. (El-Isra, 23)

„I Allahu ibadet činite i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte! A roditeljima dobročinstvo činite, i rođacima, i siročadi, i siromasima,…“ (En-Nisa, 36)

„Mi smo oporučili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti“. (Lukman, 14)

Na osnovu ovih i drugih šerijatskih tekstova nema razilaženja među učenjacima da je činjenje dobročinstva roditeljima fard ajn, tj. stroga vjerska obaveza, svakom muslimanu i muslimanki. Jedan od najvećih vidova činjenja dobročinstva prema roditeljima je pokornost u onome što naređuju.

Od šerijatskih tekstova koji jasno i nedvosmisleno ukazuju na obavezu poslušnosti roditeljima i zabranu nepokornosti njima je hadis mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ebu Bekreta, radijallahu anhu. U hadisu je došlo da je

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao tri puta: „Hoćete li da vas obavijestim o najvećim velikim grijesima?“ A zatim rekao: „Činjenje širka Allahu, neposlušnost roditeljima i lažno svjedočenje“. U ovom hadisu je jasno naglašeno da je nepokornost roditeljima jedan od najvećih grijeha, tj. da je muslimanu i muslimanki vadžib da budu pokorni roditeljima.

Stavovi mezheba i učenjaka oko pokornosti roditeljima i tumačenje određenih detalja

Gore spomenuti šerijatski tekstovi su opći propis činjenja dobročinstva prema roditeljima i poslušnosti njima, međutim oko mnogih detalja i propisa vezanih za obavezu dobročinstva i pokornosti roditeljima učenjaci imaju podijeljeno mišljenje i detaljno pojašnjenje istih. Od tih mes'ela su: dobročinstvo prema roditeljima koji nisu muslimani, traženje dozvole od roditelja nemuslimana za odlazak u dobrovoljni džihad, kome dati prednost prilikom oprečnosti između naredbe majke i naredbe oca, dobročinstvo prema roditeljima koji žive u kjafirskoj zemlji (darul-harb), vidovi i oblici dobročinstva i pokornosti roditeljima, traženje dozvole za putovanje radi trgovine i slično, traženje dozvole za odsustvo i putovanje radi traženja šerijatskog znanja, pokornost roditeljima u ostavljanju ili potpunom nečinjenju suneta (mustehaba), pokornost roditeljima u njihovom zahtjevu puštanja supruge, pokornost roditeljima u činjenju harama ili ostavljanju vadžiba, dunjalučka kazna ezijeta i maltretiranja roditelja i mnoge druge mes'ele. O svim spomenutim mes'elama učenjaci su govorili i pisali a što se može naći u fikhskim knjigama.

Nas ovdje zanima propis traženja dozvole od roditelja za odsustvo i putovanje radi sticanja šerijatskog znanja. O ovom pitanju su govorili fakihi hanefijskog (Bedai'us-sanai'a 7/98, Tebjinul-hakaik 3/242, Hašijetu Ibn Abidin 3/220) i malikijskog (El-Furuk 2/513m Hašijetud-dusuki 2/172) mezheba.

Hanefijski učenjaci su propis za traženje dozvole od roditelja, bilo ono radi sticanja znanja, radi trgovine ili posla, postavili pravilo na osnovu kojeg se zna koda je obaveza tražiti dozvolu roditelja za putovanje a kada nije. Suština tog pravila se sastoji u sljedećem: svako putovanje u kojem opasnost za život djetetu nije dozvoljeno putovati bez izuna (dozvole) roditelja, zbog brige roditelja za svoju djecu čime se njima nanosi šteta. I obrnuto:svako putovanje u kojem nema opasnosti djetetu je dozvoljeno putovati bez dozvole roditelja pod šartom da oni nemaju potrebu za njegovim hizmetom. U ovom slučaju je dozvoljeno putovati bez dozvole jer time im ne nanosi štetu.

Vjerovatno su hanefijski učenjaci došli do ovog pravila praveći kijas (analogiju-usporedbu) na obavezu traženja dozvole od roditelja za odlazak u dobrovoljni džihad, a što je došlo u vjerodostojnim hadisima.

Za razliku od hanefija, malikije prave razliku između stepena i vrste znanja koje se želi sticati na tom putovanju da li se to znanje može steći u mjestu življenja ili ne. Pa kažu: ako je putovanje radi sticanja znanja koje ne može naći u svom mjestu življenja, poput znanja razumijevanja Kitaba, Suneta, Idžma i mes'ela u kojima ima razilaženja i stepena kijasa (analogije), onda je dozvoljeno putovati bez izuna roditelja i nema pokornosti njima u tome, pod uslovom da je dijete od osoba koje su u mogućnosti da stiču taj stepen šerijatskog znanja.

Malikije ovo tumačenje argumentiraju time što je sticanje znanja na stepenu mudžtehida fard kifajem, a Uzvišeni kaže: „I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i naređivati da se čini dobro, a zlo zabranjivati“ (Ali Imran, 104). A oni koji traže znanje na način silepog slijeđenja (taklida) a koje se može naći u svom mjestu življenja, njima nije dozvoljeno putovanje radi sticanja takvog znanja bez dozvole roditelja.

Isto tako, malikije obavezuju traženje dozvole od roditelja kada se putuje na putovanje radi trgovine ako tu vrstu trgovine koju želi obaviti može naći u mjestu življenja, a ne obavezuju traženje dozvole u suprotnom, tj. ako se ta trgovina ne može obaviti u mjestu življenja.

Prema tome, rezime stavova učenjaka ova dva mezheba je sljedeći:

– hanefije propis traženja dozvole roditelja vežu za sigurnost i opasnost samog putovanja, pa ako je putovanje nesigurno i opasno (po život ili tijelo) obavezuju traženje dozvole roditelja a u protivnom ne obavezuju,

– dok malikije taj propis vežu za mogućnost zadovoljavanja te potrebe zbog koje se putuje u mjestu življenja, pa ako se to može naći u mjestu življenja obavezuju izun roditelja a u protivnom ne obavezuju.

Pravilo zabranjene neposlušnosti roditeljima

Imam Nevevi u svom Komentaru Muslimovog Sahiha (1/189) prenosi nekoliko veoma bitnih činjenica oko propisa pokornosti roditeljima. On kaže: „A što se tiče suštine zabranjene neposlušnosti roditeljima po Šerijatu, malo je onih (učenjaka) koji su to precizno odredili.

Rekao je šejh imam Ebu Muhammed ibn Abdusselam, rahimehullah: ‘Nisam našao pravilo na koje bih se oslonuo oko neposlušnosti roditelja i onome što je specifično za njihova prava, jer su učenjaci složni da njima (roditeljima) nije vadžib biti pokoran u svemu što naređuju i zabranjuju. Zabranjen je djetetu odlazak u džihad bez dozvole roditelja, zbog toga što im teško pada mogućnost njegovog ubistva ili gubljenja nekog organa tijela, i zbog žestoke tuge koja bi ih zbog toga obuzela.

Ovome je pridodato svako putovanje u kojem se roditelji boje za njegov (djetetov) život ili tjelesni organ’. Ovo su riječi Ebu Muhammed.

Kaže šejh Ebu ‘Amr ibn Es-Salah, rahmetullahi alejhi, u svojim fetvama: ‘Zabranjena neposlušnost roditeljima je svako djelo (djeteta) koje ezijeti (nanosi štetu i uznemirava) roditelja i tome slično i to onaj ezijet koji nije bezazlen (lagan i nebitan), s tim da to djelo nije od djela vadžiba’. Kaže: ‘Mnogi kažu da je poslušnost roditeljima obavezna u svemu što nije grijeh (prema Allahu), a suprostavljanje njihovoj naredbi je neposlušnost. Mnogi učenjaci obavezuju pokornost roditeljima u nejasnim pitanjima (šubuhat – tj. čiji propis nije potpuno jasan da li je dozvoljen ili ne)’. Kaže: ‘Nije stav nekih naših učenjaka, da je dozvoljeno (djetetu) putovanje radi sticanja znanja i radi trgovine bez dozvole roditelja, oprečan ovome što sam spomenuo, jer je ovo uopćen govor, a ono što sam ja spomenuo je pojašnjenje te uopćenosti’. A Allah zna najbolje“.

Iz teksta kojeg prenosi imam Nevevi od učenjaka šafijskog mezheba Ibn Abdusselam i Ibn Salaha može se rezimirati sljedeće:

– da su učenjaci složni da nije vadžib biti poslušan roditeljima u svemu što naređuju i zabranjuju,

– svako putovanje u kojem se roditelji boje za život ili gubitak nekog organa djeteta nije dozvoljeno putovati bez dozvole roditelja, a ovo je analogno na propis putovanja u dobrovoljni džihad za koji je došao šerijatski tekst,

– zabranjena neposlušnost je svako djelo djeteta koje nije vjerski vadžib sa kojim nanosi teži ezijet (uznemiravanje i šteta koji nisu mali i bezazleni) roditeljima,

– nema pokornosti roditeljima u griješenju prema Allahu.

Ovome treba dodati još jedan detalj oko zabranjene neposlušnosti sa kojom se nanosi teži ezijet roditeljima, a to je ono što navode Ibn Hadžer El-Askalani i Ibn Hadžer El-Hejtemi. Da zahtjevi i ponašanje roditelja ne proizilaze iz čiste gluposti i nedostatka pameti a koju može skužiti svaka pametna osoba.

Granice i pravila pokornosti roditeljima

Nakon svega spomenutog mogu se precizirati granice i pravila pokornosti roditeljima:

Prvo pravilo –nije vadžib biti poslušan roditeljima u svemu što naređuju i zabranjuju. Oko ovoga nema razilaženja među učenjacima, jer se opća zabrana neposlušnosti ili naredba pokornosti roditeljima ograničava drugim šerijatskim tekstovima.

Drugo pravilo – nema pokornosti roditeljima u grijehu, tj. u činjenju harama ili ostavljanju vadžiba. Poput naredbe roditelja djetetu podigne kredit sa kamatom, ili njihove zabrane da im se punoljetna kćerka pokrije.

Dokaz za ovo je hadis kojeg bilježi Buharija od Alije, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nema pokornosti u grijehu, pokornost je samo u dobru“. Ili vjerodostojan hadis: „Nema pokornosti stvorenju u griješenju prema Allahu“, kojeg bilježe Tirmizi i Ahmed.

Treće pravilo – ako roditelj sa naredbom ili zabranom nanosi očitu štetu djetetu a za to nema šerijatski opravdan i valjan razlog, onda u tome nema pokornosti roditeljima. Poput toga da roditelj naredi djetetu da pusti svoju suprugu a za taj zahtjev nema opravdan šerijatski razlog zbog kojeg se pušta žena nego je rezultat prohtjeva, strasti ili mržnje. Pokornost roditelju u ovome bi nanijelo očitu štetu porodici djeteta.

Dokaz ovog pravila je poznati općeprihvaćeni hadis među učenjacima: „Nema štete (tj. šteta se u Islamu ne prihvata nego otklanja) niti nanošenja štete“. Bilježe ga Ibn Madže, Ahmed i Malik u Muvetteu, vjerodostojnim ga ocjenjuje Albani a dobrim Šuajb Arnaut.

Četvrto pravilo – za svako putovanje u kojem je opasnost po život djeteta ili opasnost gubljenja nekog organa tijela, obaveza djeteta je tražiti izun od roditelja, u protivnom nije obaveza i nepokornost u tome ne predstavlja zabranjenu neposlušnost roditelja.

Dokaz za ovo je kijas na obavezu traženja izuna za odlazak u dobrovoljni džihad a što je došlo u vjerodostojnom Sunetu.

Peto pravilo – zabranjena neposlušnost roditeljima je svako mubah (dozvoljeno) djelo koje roditelji zabrane ili narede djetetu, a koje nije vjerski vadžib niti haram niti se sa njim nanosi očita šteta djetetu, sa čijim neizvršenjem se nanosi teži ezijet (uznemiravanje i šteta koji nisu mali i bezazleni, poput toga da obole) roditeljima, pod uslovom da naredba ili zabrana roditelja ne proizilaze iz gluposti i nedostatka pameti koju može uočiti svaka pametna osoba.

Konkretan odgovor na pitanje

Pošto u tvojoj namjeri odsustva i putovanja radi sticanja šerijatskog znanja u Saudijskj Arabiji nema opasnosti za tvoj život niti opasnosti gubljenja nekog organa tijela, ti nisi obavezan tražiti izun od roditelja za to putovanje.

Njihova zabrana da ideš na studije ne predstavlja zabranjenu neposlušnost roditeljima.

Sa druge strane, razlozi njihove zabrane da studiraš u Saudiji su izgrađeni na netačnim i pogrešnim informacijama i zaključcima, te se s toga tim razlozima ne pridaje ozbiljan i velik značaj. Osim što je potrebno ukazati na netačnost i nesuvislost tih informacija.

Ti njih ubjeđuj kako bi primjenili stav o izmišljenim „vehabijama“ i popustili, a radi ono što misliš da je najbolje za tebe i tvoju vjeru. Ti, kao i mnogi drugi, svojim roditeljima nećeš udovoljiti po pitanju vjere osim da se vratiš unazad i budeš musliman po tumačenju IZ-a i hodža, a Allah te izbavio iz tog pogrešnog i krnjavog tumačenja vjere i uzdigao te na viši stepen.

Sa dužnim poštovanjem prema roditeljima svakog, mi praktikanti vjere moramo biti više samostalni i ozbiljni u djelovanju kada je u pitanju dosljedno držanje i praktikovanje vjerskih propisa. Molim Allaha da ti dao ono što je najbolje za tebe i tvoju vjeru.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com