Alejkumusselam. Bez obzira na san i njegovo tumačenje ti si obavezna da praktikuješ vjerske propise, tj. da klanjaš, postiš … tj. treba da učiš vjeru putem slušanja predavanja, čitanjem islamskih novina i literature i slično.

Ako ti ovaj san nije znak da što prije raščistiš sa obavezom klanjanja i pridržavanja vjere, onda ne znam koji znak bi kod tebe mogao probuditi iman.

Inače ja se ne bavim tumačenjem snova jer to nije za svakoga, ali ti moram reći da ti je san prelijep jer ima duboko značenje. Dovoljno je da te Allah ovim snom upozorava na Sebe i na Sudnji dan.

Nemoj gubiti vrijeme trudeći se da po svaku cijenu saznaš tumačenje ovog sna, jer se na snovima ne izgrađuju islamski propisi. Ti si dužna biti muslimanka koja se pridržava vjerskih propisa šta god da sanjaš.

Okreni novu stranicu u svom životu koja će biti ispunjena imanom, vjerom, robovanjem Jedinom Allahu, subhanehu ve te'ala, i svime onim što krasi jednu zrelu islamsku ličnost.

Budi ponosna što te Allah izabrao da budeš muslimanka i što te uputio na pravi put, jedino Njemu pokorna. Uživaj u ljepoti Islama i imana jer je prava i istinska dunjalučka sreća u iskrenom praktikovanju vjere sa kojom je došao Mustafa (Odabranik), sallallahu alejhi ve sellem. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Fudbal se smatra najrasprostranjenijim i najpopularnijim sportom na svijetu jer se njegovim povodom organizuju mnogobrojna takmičenja na različitim stepenima lokalnim i svjetskim nivoima i to u veoma pretjeranom obliku. Bavljenje fudbalom, praćenjem fudbalskih aktivnosti preovlađuje sve druge stvari života u mnogim sredinama i kod velikog broja ljudi, tako kada bi to nazvali sportskom epidemijom i općom zaluđenosti ne bi pogriješili. Ova sportska igra ima svoj izrazito jak nacionalni karakter kada neki fudbalski tim prestavlja određenu zemlju ili naciju, zbog čega izaziva ogromno zanimanje kod običnih masa gdje oni navijaju i gore od želje da njihov tim pobijedi. Naravno, ne treba zaboraviti ni ulogu medija u uveličavanju i uljepšavanju fudbala i fudbalskih takmičenja. Popularnost fudbala i fudbalera se dovoljno očituje samo u jednoj stvari a to je prodaja i kupovina igrača među klubovima, čija cijena dostiže granice imaginarnog, pa npr. španski klub Real Madrid je kupio igrača Zejnuddina Zejdana od talijanskog Juventusa za više od šezdeset milion dolara. Tako da je u općem smislu sportska igra nogomet postala društveno zlo, ekonomski i politički problem na svjetskom nivou.

Šerijatski status igranja nogometa

Ova sportska igra je u osnovi šerijatski dozvoljena ako je čista od šerijatsko spornih stvari, jer se ona zasniva na mnogim koristima za ljudsko tijelo od njegovog jačenja, trčanja, tjelesnih treninga i vježbi i slično, na čemu je u osnovi zasnovan futbal.

Od savremenih učenjaka koji su dozvolili igranje nogometa, naravno u njegovom savremenom obliku su između ostalih saudijski šejh Abdulmuhsin Ez-Zamil, alžirski šejh Ebu Bekr El-Džezairi koji ga dozvoljava kada se sa igranjem fudbala namjerava jačanje tijela kako bi bilo spremno za vođenje džihada na Allahovom putu, egipatski šejh Seid Sabik i jordanski šejh Mešhur Hasan, ova dvojica zadnjih smatraju da je igranje fudbala mustehab ako se sa njim cilja jačanje tijela. Naravno, svi oni koji su dozvolili igranje fudbala uvjetuju da ta igra bude čista od šerijatski spornih stvari (koje ćemo navesti poslije), u protivnom, igranje nogometa je mekruh ili čak haram ovisno od zabranjenih stvari sa kojima se pomiješa kao i bilo koja druga sportska igra.

Onaj ko analizira oblike upražnjavanja ovog sporta, za kojeg smo rekli da je u osnovi dozvoljen, u današnje vrijeme vidjeće da je vrlo malo tih načina igranja nogometa koji su čisti od onog što je u Šerijatu zabranjeno i pokuđeno. Uglavnom, ti dozvoljeni oblici se mogu odnositi na igranje fudbala od strane omladine kada se okupe i igraju fudbal kao vid rekreacije, razonode i zabave, pri čema nema klađenja, budu šerijatski obučeni i ne izgovaraju ružne riječi i psovke.

Neke šerijatski sporne stvari u bavljenju nogometom
Prvo: gubljenje mnogo vremena od strane onoga koji igra nogomet i onih koji nogometna takmičenja, što često vodi u izostavljanje vadžiba, poput obavljanja namaza, posta mjeseca Ramazana, zapostavljanje traženja rizka (opskrbe), sticanja šerijatskog znanja, odgoja djece i slično. Ono što puno uzrokuje gubljenje vremena je mnoštvo raznoraznih fudbalskih takmičenja na različitim nivoima tokom cijele godine, mimo svjetskog prvenstva i prijateljskih utakmica među klubovima i državama, što je odvelo da je glavna okupacija mnogih ljudi praćenje ove ili one utakmice.

Drugo: upropaštavanje imetka koje se očituje u sljedećem:
– ulaganje ogromnih materijalnih sredstava u izgradnji velelepnih stadiona,
– rasipanje imetkom prilikom pripreme za utakmice, njihovo prisustovanje i posmatranje,
– kupovina igrača velikim svotama novca i davanje velikih novčanih premija igračima,
– davanje velikih mjesečnih plata trenerima,
– trošenje ogromnog imetka u kockanju i klađenju na rezultat određenih utakmica prilikom čega se dva tima dogovore da izgubljena ekipa plaća troškove, medalje, hranu i ostalo, ili klađenje van i u sportskim kladionicama a sve ove vrste klađenja i kockanja su šerijatski zabranjene.
Kaže Uzvišeni: “Ne rasipajte (imetak); On ne voli one koji rasipaju” (El-E'araf, 31), i kaže: “Daj bližnjem svome pravo njegovo, i siromahu, i putniku, ali ne rasipaj mnogo, jer su rasipnici braća šejtanova, a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan”. (El-Isra’, 26-27) Takođe, Allah, dželle še'nuhu, je zabranio upropaštavanje imetka kao što je došlo u hadisu kojeg bilježi Buharija gdje kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “… i mrzi kod vas rekla kazala, mnoštvo zapitkivanja i upropaštavanje imetka”.

Treće: izazivanje mržnje i neprijateljstva. Skoro da nema utakmice a da se između igrača, njihovih navijača i običnih masa ne izazove protivništvo, neprijateljstvo i mržnja koji dalje vode u psovanje, vrijeđanje, fizičko napadanje među igračima, navijačima a veoma često odvede do nanošenja materijalne štete po ulicama, a nema sumnje da je sve ovo islam zabranio. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu mutefekun alejhi: “Nemojte se međusobno mrziti, zaviditi jedni drugima, spletkariti jedni protiv drugih, budite Allahovi robovi braća…”.
Čak mnoga ova neprijateljstva među klubovima, državnim ekipama i slično odvedu kao rezultat poraza u utakmici do ubistva i ranjavanja. Od tih primjera je smrt 48 osoba i ranjavanje preko 600 između navijača dva tima u Turskoj 1968.god. U sličnim okršajima među navijačima Nigerije 1979.god. ubijeno je 24 osobe. A 1985. god. u Belgiji je stradalo 38 osoba a povrijeđeno preko 200, dok su u istoj godini ubijene 53 osobe a mnogi drugi ranjeni u Britaniji a sve kao posljedica fudbalskih utakmica. Na fudbalskom svjetskom prvenstvu 1994.god.kolumbijski igrač, nakon što je greškom dao svojoj ekipi, bio je ubijen. A u Iraku je sudija dao crveni karton jednom od igrača, nakon čega je ovaj izašao sa stadiona i vratio se sa puškom i ubio sudiju. Ovakvih primjera je na pretek, a slično se dešava i među onima koji se neprofesionalno bave fudbalom, kako među omladinom, odraslim tako i među prijateljima.

Četvrto: upadanje u neke oblike širka, veličanje kjafira i oponašanje istih.
Nerijetki su slučajevi pretjeranog veličanja igrača i predstavljanja istih kao stvorenja koja se obožavaju tako što se opisuju neki veliki igrači svjetskog ranga kao idoli i oni koji se obožavaju što shodno stepenu i razumijevanju ovoga može odvesti čak i u veliki širk. Praćenje, izučavanje i poznavanje biografije određenih igrača, čiji život je ispunjen drogom, zinalukom, nemoralom svake vrste i slično, od strane mnogih muslimana uveliko prevazilazi njihovo poznavanje sire Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegovih časnih ashaba, učenjaka i dobrih prethodnika ovog Ummeta. Oblačenje dresova sa imenima i slikama poznatih kjafirskih igrača, čak do te mjere ih uzdižu da u njima obavljaju neke ibadete poput namaza i Umre. Sve to ukazuje na zabranjeno veličanje, uzdizanje i oponašanje onih koji to ne zaslužuju. Strastveno praćenje određenih utakmica do te mjere da se strahom, brigom i gorljivošću prati utakmica, što često odvede, zbog poraza njegovog tima, u nezadovoljstvo sa Allahovim kaderom, veliku tugu i žalost i gubljenja volje za normalnim životom.
A općepoznato je svakom muslimanu da je širk najveći grijeh, kao i da je oponašanje kjafira zabranjeno muslimanima. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih” (Ebu Davud (4031), Ibn ebu Šejbe (19401) i Bejheki u “Šu'abil-iman” (1199), a ocijenili su ga dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, El-‘Iraki, Ibn Tejmije, Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (10/271), Albani u “Irvaul-galil” (1269) i Sulejman ‘Alevan).
Takođe, nije dozvoljeno veličanje kjafira jer kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Islam se uzdiže i ne uzdiže se iznad Islama”. Bilježe ga Darekutni (3663), Bejheki (6/205) i ostali, kaže Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (3/175) da mu je sened hasen (dobar), takođe takvim ga je ocijenio Albani u “Irvaul-galil” (5/107).

Prenosi se da je Ebu Musa El-Eš'ari, radijallahu anhu, dok je bio namjesnik u Iraku uzeo kršćanina za pisara, pa mu je to prigovorio Omer, radijallahu anhu, rekavši: “Nemojte ih (nemuslimane) uzdizati kada ih je Allah ponizio, nemojte im biti bliski kad ih je Allah udaljio i nemojte im ukazivati povjerenje kada ih je Allah obilježio kao nepovjerljive”. Predaju bilježi Bejheki u svom “Sunenu”.
Peto: otkrivanje nadkoljenice (stegna) kod igrača, što je avret kod većine učenjaka na osnovu hadisa: “Nadkoljenica je avret” (Ebu Davud i Tirmizi, a oko njegove vjerodostojnosti ima razilaženja), zatim miješanje muškaraca i žena u publici koje je šerijatski zabranjeno, kupanje igrača u zajedničkim kupatilima potpuno golih prilikom čega gledaju jedni drugima u stidna mjesta, parada polugolih plesačica pred početak utakmice i u pauzama, psovanje i vrijeđanje u publici i mnogi drugi munkeri koji su sastavni dio utakmica.

Nakon svega predočenog može se reći da se savremeno profesionalno bavljenje fudbalom, kao i praćenje i prisustovanje istom kreće između pokuđenosti i harama, shodno šerijatsko spornim stvarima na kojima se zasniva.
A što se tiče tebe lično, u osnovi dozvoljeno ti je da se baviš fudbalom, po mnogim učenjacima, ako se možeš sačuvati od zabranjenih stvari koje prate ovu vrstu sporta. Između ostalog da klanjaš namaz u njegovo vrijeme, da ne ostavljaš post zbog utakmica, da ne otkrivaš svoja stidna mjesta, izbjegavaš psovanje i ružne riječi, miješanje sa ženama, itd. Takođe, nema smetnje da primaš platu čiji su izvori naplaćivanje ulaznica gledaocima kao i raznorazne donacije jer u tome nema ništa šerijatski sporno, izuzev ako bi zarada na utakmicama bila rezultat klađenja i kockanja. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Igranje šaha se može vršiti u različitim stanjima i okolnostima, pa shodno tim stanjima i okolnostima zavisi i propis igranja istog.
Naime, zabranjeno je igranje šaha po idžmau učenjaka ako je igra zasnovana na jednoj od tri sljedeće stvari:

a. ako se igra za nagradu ili uz klađenje,

b. ako vodu u ostavljanje vadžiba, poput namaza i slično,

c. ako vodi u haram, izaziva laž, neprijateljstvo, mržnju i ružne riječi.

d. Ovaj idžma prenose Ibn Tejmije u Medžuul-fetava (3/216) i Er-Ruhajbani u Metalibu ulinnuha (3/702).

A ako je igranje šaha čisto od gore spomenutih stvari učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.’

Razlozi razilaženja učenjaka oko propisa šaha su prije svega što šah nije bio prisutan i poznat za vrijeme života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego tek se tek pojavljuje među muslimanima nakon islamskih osvajanja u vrijeme ashaba.

Takođe, razlog razilaženja je to što se šah uveliko razlikuje od nerda (igre sa kockama) jer se uglavnom oslanja na razmišljanje za razliku od nerda koji se oslanja na sreću.

Učenjaci imaju tri mišljenja oko igranja šaha:

Prvo mišljenje: opća zabrana igranja šaha.

Ovo je stav većine učenjaka, tj. stav hanefijskog[1] i malikijskog[2] mezheba, većine učenjaka hanbelijskog[3] mezheba i fetva Stalne komisije za fetve iz Saudijske arabije[4] i Muhammeda ibn Ibrahima[5].

Dokazi:

1. Riječi Uzvišenog u prijevodu značenja: “O vjernici, vino i kocka i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite. Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allaha i od obavljanja molitve odvrati. Pa hoćete li se okaniti.” (El-Maide 90-91). A šah je vrsta kocke.

2. Hadis u kojem je došlo da je , da je Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao: “Proklet je onaj ko igra šaha, a onaj ko je posmatra je poput onog ko jede svinjsko meso”[6].

Prenešeno je na temu igranja šaha nekoliko hadisa, međutim, najbolji od njih je gore spomenuti, dok su ostali veoma slabi ili krivotvoreni te nema potrebe za njihovim navođenjem.

3. Kaže Alija, radijallahu anhu: “Šah je kocka nearapa”[7], a kada je prolazio pored ljudi koji su igrali šaha, rekao je: “Kakvi su ovo kumiri kojima se i dan i noć klanjate?”[8]

4. Kaže Ibn Omer, radijallahu anhu: “Šah je gori od nerda”[9].

5. Šah je zabranjen analogno nerdu, jer je igra koja odvraća od spominjanja Allaha i obavljanja namaza.

Drugo mišljenje: igranje šaha je pokuđeno.

Ovo se prenosi od Šafije[10] a na tome su većina učenjaka šafiijskog mezheba[11]. Kaže Šafija: “Mi ne volimo igranje šaha a ono je blaže od nerda”[12].

Dokazuju svoj stav sljedećim:

1. Šah je igra od koje nema koristi zato je pokuđena.[13]

2. Prenosi se da su Se'id ibn Džubejr, Muhammed ibn Sirin, Hišam ibn ‘Urve, Š'abi i Behz ibn Hakim igrali šaha.[14]

Treće mišljenje: igranje šaha je dozvoljeno.

Penosi se da je na ovome bio Ebu Hurejre, Se'id ibn el-Musejjib i Se'id ibn Džubejr[15], Ebu Jusuf od hanefija[16] i neki učenjaci malikijskog mezheba[17].

Dokaz dozvole je:

1. Nema šerijatskog teksta koji upućuje na zabranu niti je šah sličan nekoj zabranjenoj igri.

2. Šah sliči planiranju i sticanju iskustva u vođenju rata, te je poput natjecanju sa kopljem i konjima.

Komentar navedenih dokaza:

Odgovor na dokaze prvog mišljenja:

– ajet govori o kocki koja je uz nagradu ili klađenje, a razilaženje je ako nema nagrade;

– spomenuti hadis je slab, prema tome ne može biti dokaz;

– a zabrana Alije i Ibn Omera, radijallahu anhum, je oprečna dozvoli nekih drugih ashaba, a kada se raziđu oni nisu dokaz jedan protiv drugog;

– upoređivanje šaha sa nerdom nije ispravna, jer nerd je zasnovan na slušajnosti i sreći a šah sliči sposobnosti planiranja i sticanju iskustva u vođenju rata, pa je bliži natjecanju sa kopljem i konjima.

Odgovor na dokaze trećeg mišljenja:
– upoređivanje šaha sa treniranjem za vođenje rata nije cilj kod većine igrača šaha nego im je namjera igra, zabava i klađenje.

Radžih je pokuđenost igranja šaha ako je igra čista od zabranjenih stvari, jer nema jasnog i vjerodostojnog šerijatskog teksta niti ispravnog kijasa (analogije) koji upućuje na zabranu, dok sa druge strane imamo predaje da su mnogi od selefa dozvoljavali a i sami igrali tu igru. A ono što je spomenuto od dokaza sa kojima se zabranjuje i pokuđuje igranje šaha validno je da sa njima pokudi ova igra. Još ako tome dodamo da su mnogi islamski pravnici smatrali da se odbija svjedočenje onih koji igraju šah[18], onda se pokuđenost čini najbližim stavom po ovom pitanju.

Igranja šaha nema neke vidljive koristi, osim što je dobro sredstvo za ubijanje dragocjenog vremena. Sa druge strane, nerijetko oni koji ga igraju dođu u stanje na kojem je idžmau učenjaka da je tada haram igrati šah, poput kockanja ili igranja za ulog, ostavljanje namaza, izazivanja neprijateljstva, mržnje i slično. Ve billahi evfik.

[1] El-fetava el-hindije (4/368) i Bedai'us-sanai'i (6/270).

[2] El-Mudevvenetu el-kubra (4/79).

[3] Keššaful-kinna'a (4/39) i Muntehel-iradat (2/611).

[4] Broj fetve 2342 (16/3/1399 po hidžri), 3900 (29/8/1401 po hidžri) i 4010 (20/10/1401 po hidžri).

[5] Fetava Muhammed ibn Ibrahim (8/122-128).

[6] Bilježi ga ‘Alauddin el-Hindi u knjizi Kenzul-‘ummal (40636). Hadis je slab zbog dvije stvari: 1- što je mursel, tj. Habbetu ibn Muslim kaže da je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, te je u lancu prenosilaca je izostavljen ashab, 2- što je Habbetu ibn Muslim medžhul, tj. nepoznat kao ravija sa strane pouzdanosti.

[7] Bejheki (20928) i kaže Bejheki da je ova predaja mursel (slab), ali ima rivajeta koji je podupiru.

[8] Bejheki (20929), prenosi Ibn Kudame u “El-Mugni” (14/155) da je Imam Ahmed rekao da je ovo najvjerodostojnije što je prenešeno o šahu.

[9] Bilježi ga Bejheki (20934).

[10] Muhtesar-muzeni (5/257) i El-Havi el-kebir (17/177).

[11] El-Muhezzeb (2/415) i Revdatut-talibin (11/225).

[12] El-Umm, Šafija (8/189).

[13] El-Muhezzeb (2/415).

[14] Bilježi Bejheki (20922, 20923, 20924 i 20926).

[15] El-Mugni (14/155) i Nejlul-evtar (8/259).

[16] Fethul-kadir (8/498).

[17] Ez-Zehire (8/283).

[18] El-Mugni (14/156).

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Ko izgradi mesdžid i dozvoli ljudima da klanjaju u njemu taj mesdžid je time izašao iz vlasništva onog ko ga je sagradio i postao vakufski imetak, tj. uvakufljeni mesdžid radi Allaha, kojeg nije dozvoljeno srušiti, prodati, pokloniti niti premjestiti na neko drugo mjesto. Onaj ko ga je sagradio (početni vlasnik) nema pravo da ga vrati u svoje privatno vlasništvo po stavu svih učenjaka Ummeta. Dio učenjaka smatra da je taj objekat vlasništvo svih muslimana a dio da je Allahovo vlasništvo (u prenesenom smislu).

A što se tiče prodaje uvakufljenog mesdžida, nema razilaženja među učenjacima da nije dozvoljeno prodati mesdžid ako služi svojoj funkciji zbog koje je sagrađen i ako ga klanjači koji su klanjali u njemu nisu napustili (iz opravdanog razloga). A onaj ko ga proda griješan je, a ko ga kupi on nije postao njegov stvarni vlasnik jer je kupoprodaja šerijatski ništavna.

Zatim su se učanjaci podijelili na dva mišljenja oko dozvole prodaje mesdžida ako mesdžid ne služi svojoj funkciji zbog koje je sagrađen (jer je ostario, oronuo, pokvarili se neki njegovi dijelovi i slično) ili ako su ga klanjači koji su klanjali u njemu napustili (iz opravdanog razloga poput promjene mjesta stanovanja, udaljenosti i slično).

Prvi stav učenjaka je opća zabrana prodaje (uvakufljenog) mesdžida ma koji povod i razlog tome bio, a prodaja i ako se izvrši nije valjana. Ovo je stav većine učenjaka, tj. Ebu Hanife u jednom od dva rivaje od njega, ovo je mezheb hanefija, takođe ovo je mezheb Malika i Šafije kao i Ahmeda u jednom od dva rivajeta od njega.

Njihov dokaz je hadis mutefekun alejhi od Ibn Omera, radijallahu anhuma, u dugom hadisu u kojem je došlo da je Omer, radijallahu anhu, uvakufio zemlju koju je dobio na Hajberu. Između ostalog u hadisu je došlo, a što je vezano za temu o kojoj govorimo, da je Omer, radijallahu anhu, uvakufio tu zemlju da se ne prodaje, ne nasljeđuje niti poklanja, a plodovi od nje da se daju siromasima, rodbini, za oslobađanje iz robstva, na Allahovom putu … A u rivajetu kod Buharije je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dadni kao sadaku zemlju (uvakufi je), tako da se ne prodaje niti poklanja nego da se udjeljuje njen plod”. Prema tome, hadis je jasan da se uvakufljeni imetak, a u što ulazi i mesdžid, ne prodaje.

Drugi stav je dozvola prodaje mesdžida ako mu je stanje kako je spomenuto, pod šartom da se novac (ili imetak) za koji se proda utroši u neki drugi mesdžid a najbolje je da to bude mesdžid koji je najbliži prvom (prodanom).

Ovaj stav zastupa Ebu Hanife u drugom rivajetu od njega, njegov učenik Ebu Jusuf, takođe Ahmed u rivajetu a što je ujedno i mezheb hanabila, Šejhul-islam Ibn Tejmije i ostali.

Oni argumentiraju ovu dozvolu time što se prodajom mesdžida kada dođe u ovakvo stanje, tj. ako mesdžid ne služi svojoj funkciji zbog koje je sagrađen (jer je ostario, oronuo, pokvarili se neki njegovi dijelovi i slično) ili ako su ga klanjači koji su klanjali u njemu napustili (iz opravdanog razloga poput promjene mjesta stanovanja, udaljenosti i slično), time se ne narušava zabranjena prodaja u hadisu jer se ona odnosi na vakuf koji služi svojoj svrsi. Sa druge strane, prodajom mesdžida kada dođe u gore spomenuto stanje se produžava nagrada vakifa koji ga je uvakufio za razliku od njegovog ostavljanja da potpuno propadne.

Takođe, oni to dokazuju predajom od Omera, radijallahu anhu, o kojoj će biti govora, inšaallah, u nastavku.

Unutar drugog stava učenjaka je i skupina koja dozvoljava da se mesdžid koji je u funkciji premjesti na drugo veće i prikladnije mjesto, ili da se proda ako je postao tijesan (i slično) pod šartom da se od tih sredstava napravi drugi mesdžid. Ovaj stav se prenosi od Omera, radijallahu anhu, Ahmeda u rivajetu od njega i izabrao ga je Šejhul-islam Ibn Tejmije.

Kaže Ibn Tejmije (Medžmu'ul-fetava, 31/21): “A što se tiče toga da se mesdžid zamijeni sa nekim drugim zbog određene koristi uz mogućnost korištenja prvog, po tom pitanju postoje dva mišljenja u mezhebu Ahmeda, a njegovi učenici imaju podijeljeno mišljenje oko toga. Međutim, dozvola je očitija u predajama od Ahmeda i njegovim dokazima, dok oko drugog mišljenja nije od njega prenešena jasna predaja …”. Na drugom mjestu bilježi Ibn Tejmije (Medžmu'ul-fetava, 31/215): “A kaže (Ahmed) u rivajetu od Ebu Taliba: ‘Ako je u mesdžidu tijesno klanjačima nema smetnje da se on premjesti na drugo, prostranije mjesto od njega'”.

Dokaz sa kojim dokazuju ovu dozvolu je predaja koju bilježi imam Ahmed u svom Musnedu od Kasima (unuka Ibn Mes'uda, radijallahu anhu) da je rekao: “Kada je Abdullah ibn Mes'ud, radijallahu anhu, otišao do Bejtul mala (u Kufi) a S'ad ibn Malik (namjesnik) je izgradio dvorac i napravio mesdžid kod vlasnika datula. Pa je obijen Bejtul mal a uhvaćen je čovjek koji ga je obio, zatim je o tome obaviješten Omer ibn El-Hattab, radijallahu anhu, pa je on odgovorio da se čovjeku (lopovu) ne siječe ruka, da se premjesti mesdžid i napravi Bejtul mal u njegovoj kibli jer će neprestano u mesdžidu neko klanjati. Pa je Abdullah premjestio mesdžid i sproveo ovaj plan”. Za ovu predaju kažu Hejsemi i Abdulaziz Tarifi (savremeni muhadis) da je joj lanac prenosilaca do Kasima vjerodostojan a da Kasim nije čuo (prenosio hadise) od svoga djeda Ibn Mes'uda, radijallahu anhu. A to znači da ovaj rivajet ima prekid u svom senedu. Međutim, imam Ahmed je ovu predaju od Omera, radijallahu anhu, prihvatio i radio po njoj, a na to ukazuje ono što prenosi njegov sin Salih da je Ahmed rekao: “Priča se da je Bejtul mal obijen iz mesdžida u Kufi pa je Abdullah ibn Mes'ud premjestio mesdžid, te je današnje mjesto datula na mjestu starog mesdžida”.

Ovaj zadnji stav, tj. da je dozvoljeno premjestiti postojeći mesdžid zbog tjesnoće na drugo prostranije mjesto, kao i drugo mišljenje u globalu po kojem je dozvoljena prodaja mesdžida koji nije u funkciji, je odabran stav po ovom pitanju zbog argumenata sa kojim se dokazuju.

Prema tome, nema smetnje da se proda postojeća džamija sa ciljem da se od tih sredstava sagradi džamija na drugom mjestu pod šartom da se sva dobijena sredstva od prodaje postojeće džamije utroše za izgradnju buduće.

Takođe, treba napomenuti da postojeći mesdžid nije dozvoljeno prodati onome za koga se zna, na osnovu njegove izjave ili pouzdanih informacija, da će ga pretvoriti u crkvu ili od njega napraviti ili na njegovom mjestu (nakon što se sruši) objekat u kojem će se činiti harami i griješiti prema Allahu, dželle še'nuhu, poput kafane, banke sa kamatom i slično. Ovo je zabranjeno jer je to vid potpomaganja u griješenju koje je zabranjeno kur'anskim ajetom. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Uzvišeni Allah je obavezao svoje robove da sude po Njegovom Šerijatu i da traže presudu u onome što je došlo u njemu. On je upozorio na traženje presude u nečemu mimo onoga što je On objavio i obavijestio nas je da je to osobina munafika. Takođe, Uzvišeni nam je stavio do znanja da je svako vladanje i svaka presuda mimo onoga što je došlo u objavi da je to džahilijetsko suđenje i presuđivanje. Pojasnio nam je Uzvišeni da nema ljepše i bolje od Njegove presude i zakleo je se da Njegovi robovi ne vjeruju potpuno sve dok u svojim međusobnim sporovima ne uzmu za presuditelja Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a zatim da ne osjete nikakvu nelagodnost u njegovoj presudi, nego da se potpuno predaju tome. Takođe, Uzvišeni nam je stavio do znanja da je nesuđenje po onome što je On objavio kufr, zulum i griješenje. Sve spomenuto Uzvišeni je spomenuo u svojoj plemenitoj Knjizi Kur'anu.

A što se tiče onih koji studiraju Pravni fakultet, odnosno fakultet na kojem se izučavaju ljudski izmišljeni zakoni, kao i onih koji poučavaju druge ovoj nauci, oni se mogu podijeliti u tri skupine.
Prva skupina:

Onaj ko studira izmišljene ljudske zakone (Pravni fakultet) ili poučava istom kako bi spoznao njihovu suštinu, ili kako bi utvrdio prednost šerijatskih propisa u odnosu na njih, ili kako bi se okoristio od tih zakona u onome što nije oprečno Šerijatu, ili kako bi druge poučio tome, u tome nema smetnje niti onome ko studira niti onome ko predaje. Čak može biti nagrađen u tom djelu kada mu je cilj da pojasni i objelodani mahane i nedostatke tih ljudskih zakona a istovremeno istakne fadl i vrijednost šerijatskih propisa nad njima.
Propis ove skupine ljudi potpada pod propis onih koji uče i istraživaju kamatu i sve što se izučava o kamati na ekonomskim fakultetima, kao i onih koji izučavaju vrste alkohola, kocke i pogrešna vjerska uvjerenja. Takođe, isti status je onoga ko poučava i predaje sve spomenuto kako bi pojasnio šerijatski stav i status o istima, uz čvrsto vjerovanje da su isti zabranjeni, kao i ubijeđenost i vjerovanje da je zabranjeno presuđivati po izmišljenim ljudskim zakonima i tražiti presudu kod njih.

Propis ove skupine nije kao propis onih koji uče sihr ili poučavaju druge njemu jer je sihr sam po sebi zabranjen zbog toga što u sebi sadrži širk i činjenje ibadeta džinima mimo Allaha, dželle še'nuhu. Onaj ko uči sihr i poučava druge njemu ne može doći do cilja bez činjenja spomenutog, tj. širka. Za razliku od onoga koji uči izmišljene ljudske zakone i poučava druge njima ne da bi se po njima radilo, niti zbog uvjerenja u njih niti u njihovu dozvolu, nego sa dozvoljenim i šerijatski opravdanim povodom a što je već navedeno.
Druga skupina:

Onaj ko studira izmišljene ljudske zakone (Pravni fakultet) ili poučava istom kako bi se presuđivalo po njima ili kako bi druge pomagao u tome, uz istovremeno čvrsto vjerovanje da je zabranjeno suditi po onome što Allah nije objavio, međutim na ovo ga je navela njegova strast ili ljubav prema imetku i dunjaluku. Šerijatski status ove skupine je da su oni veliki griješnici, u njihovim djelima je kufr, zulum i fisk, međutim to nije kufr koji izvodi iz Islama nego mali kufr, i mali zulum, i mali fisk koji ne izvode iz vjere. Ovaj stav da oni koji ne sude po onome što je Allah objavio uz uvjerenje da je to haram, da je to veliki grijeh ali ne izvodi iz vjere, je poznat među učenjacima, njega zastupaju Ibn Abbas, radijallahu anhuma, Tavus, Ata’, Mudžahid i skupina učenjaka od selefa i potonjih učenjaka kao što to navode u svojim tefsirima Ibn Kesir, Begavi, Kurtubi i drugi.
Pa tako oni koji studiraju i uče izmišljene ljudske zakone, kao i oni koji podučavaju druge njima slični su onima koji studiraju kamatu, sve što je vezano za alkohol i kocku, kao i oni koji poučavaju druge istima sa ciljem da to primjenjuju u praksi, međutim to rade zbog slijeđenja strasti i materijalne pohlepe, s tim da istovremeno to ne ohalaljuju nego su ubijeđeni da je to haram. Znači, oni znaju i ubijeđeni su da su sve vrste kamata haram kao i da su svi alkoholi i sve vrste kocki haram, međutim zbog njihovog slabog imana i prepuštanja strastima i pohlepi njihovo uvjerenje u zabranu istih nije ih odvratilo od činjenja tih harama. Ovakvi se kod učenjaka Ehlu Suneta ne tekfire, tj. ne proglašavaju kjafirima sve dok ih ne ohalale.
Treća skupina:

Onaj ko studira izmišljene ljudske zakone (Pravni fakultet) ili poučava istom ohalaljujući suđenje po njima, svejedno bio uvjeren da je Šerijat bolji ili ne bio uvjeren u to. Propis ove skupine je da su sa ovim izašli iz Islama po idžmau učenjaka. Jer obaveza suđenja po onome što je Allah objavio je nužno poznata stvar u Islamu, pa onaj ko ohalali da se sudi po nečemu mimo onoga što je Allah objavio potpada pod propis onoga ko ohalali zinaluk, alkohol, kamatu i slično a što je djelo koje izvodi iz Islama po idžmau učenjaka. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com