Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

O fetvi

Fetvu koja govori „o jedenju mesa koje je uvezeno od Ehlul-Kitabija (jevreja i kršćana) u islamske zemlje, da je ono u osnovi dozvoljeno (halal), osim ako ima dokaz o neispravnosti postupka klanja, također da bi čovjek pretjerivao, ako bi se raspitivao…“ treba razumjeti baš onako kako je i napisano.

Osnova je da je meso (životinja koje su nam dozovljene) od muslimana i Ehlu Kitabija halal po idžmau (konsenzusu) učenjaka, a meso od mušrika, ateista, murteda i ostalih haram. Izlazi se iz ove osnove ako imamo dokaz da zaklano meso koje nam dođe od strane muslimana ili Ehli Kitabija ne ispunjava šartove šerijatskog klanja.

Takođe, tačno je da nas Allah, subhanehu ve te'ala, u osnovi nije zadužio i opteretio da stalno pitamo i raspitujemo se o mesu koje nam dođe od muslimana i Ehli Kitabija. Isto tako nije od ahlaka da muslimana pitaš u njegovoj kući jel mu meso halal ili nije, jer je to vid uvrede, nepovjerenja i sumnje u njegovu vjeru.

Kako ovu fetvu primjeniti u praksu kod nas u Bosni?

Došlo je u fetvi i to smo pojasnili da se izlazi iz ove osnove (da je meso od muslimana i Ehlu Kitabija halal) ako imamo dokaz da zaklano meso koje nam dođe od strane muslimana i Ehli Kitabija ne ispunjava šartove šerijatskog klanja.

Eh, tu je naš problem. Mi imamo jasne i očigledne dokaze da su šartovi šerijatskog klanja kod nas u Bosni a i kod onih od kojih uvozimo van Bosne poremećeni. Primjeri tog poremećaja su općepoznati svima onima koji su se bavili tom tematikom na terenu. Ovo neispunjenje šartova klanja mesa se prvenstveno ogleda u dva šarta: 1- načinu klanja i 2- osobi koja kolje.

Način klanja

Od standardnih načina klanja su: pikovanje, upucavanje raznim vrstama pištolja, udaranje čekićom, strujni udar, onesvještavanje vrelom vodom u kojoj je struja određenog napona, ubodom noža, i mnoge druge vrste takozvanog omamljivanja životinja pri klanju. Nakon omamljivanja životinje pristupi se klanju iste ili joj se odsiječe glava, pri čemu je velika sumnja, a često nema sumnje, da je hajvan (životinja) umro prije klanja čime biva strvina koju je zabranjeno jesti po idžamu učenjaka.

Ovakav način klanja je opća pojava koja se dešava u firmama, mesnicama kao i kod privatnog klanja.

Osoba koja kolje

Od šartova šerijatskog klanja je da osobe koja vrši klanje bude musliman ili Ehli Kitabija.

Ljudi koji se ubrajaju u muslimane (što je doskora bilo nacionalno određenje) u našim krajevima se mogu svrstati u nekoliko skupina u smislu njihove pripadnosti Islamu:

Prva skupina – muslimani koji svoj Islam potvrđuju riječima i praksom, počevši od ruknova Islama (namaza, posta, zekata, …) pa nadalje, brojnost i procenat ove skupine je još uvijek jako mal.

Druga skupina – „muslimani“ po porijeklu, tj. koji potiču iz muslimanske porodice, a koji svoj kufr, ateizam, neznaboštvo, riddet i otpadništvo, sekularizam, komunizam i slično, javno ispoljavaju. Oko kufra ove skupine nema sumnje, s tim da je njena brojnost i procenat takođe mal.

Treća skupina – „muslimani“ po porijeklu, tj. koji potiču iz muslimanske porodice ili roditelja muslimana, a koji su tokom odrastanja doživjeli otpadništvo od vjere, tj. oni ne praktikuju ništa od temelja vjere ali se istovremeno ne deklarišu kao ateisti ili nevjernici. Ovo je najmnogobrojnija skupina „muslimana“ Bošnjaka u Bosni.

Četvrta skupina – muslimani po porijeklu, tj. koji potiču iz muslimanske porodice ili roditelja muslimana, a koji ponekad upražnjavaju neke obrede Islama, tj. ponekad klanjaju i poste, ili ponekad poste ali ne klanjaju, ili daju zekat i sadekatul-fitr ali rijetko klanjaju i poste i slične kombinacije. Brojnost ove skupine je na drugom mjestu, tj. poslije treće. Oko Islama ove skupine učenjaci imaju podijeljeno mišljenje shodno razilaženju oko ostavljača namaza.

Prema tome, nije skriveno koliko je mali broj muslimana koji uopće klanjaju kod nas u Bosni: ili onih koji klanjaju samo za bajrame, ili samo za ramazan i džume, ili klanjaju al šaraju, ili klanjaju bešvakat al ne u džematu, itd. A koliko je onih drugih koji javno i sramno psuju Allaha, vjeru, Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, džamiju, K'abu i slično. Ili drugih koji ne primjenjuju ništa od vjere: ne klanjaju, niti poste, niti ovo niti ono. Ili trećih koji otvoreno ispoljavaju svoj ateizam i nevjerovanje. A sav ovaj bućkuriš se ubrajaju u muslimane u Bosni.

Kako jesti meso od onog koji je zaklao a njegova pripadnost Islamu je upitna ili nikad nije pao Allahu na sedždu? Još ako se u jednoj osobi spoji ovo dvoje: sporan način klanja kada kolje životinju i nepraktikovanje temelja Islama, prije svega namaza, pa ako je to još i opća pojava među muslimanima u Bosni, a nažalost još uvijek jeste, onda nema sumnje da imamo dokaze da pri klanju hajvana nisu zadovoljeni šartovi šerijatskog klanja, ili da je stanje sumnjivo te da treba provjeravati.

Zato je jedino ispravan način na koji će se musliman sačuvati od ovog sumnjivog mesa i poremećaja sa kojim se izašlo iz osnovne dozvole mesa od muslimana i Ehli Kitabija, da provjerava od koga kupuje i gdje jede meso.

Odgovori na konkretna pitanja

– Da li smijemo kupovati meso po marketima, nevodeći računa ko ga je zaklao, bilo da se radi o mesu koje je uvezeno iz susjedni zemalja ili firmi iz Bosne?

Odgovor: Shodno gore spomenutom, nije dozvoljeno u našim krajevima kupovati mesne proizvode bilo gdje i bilo od koga, nego je obaveza provjeravati i raspitivati gdje se prodaje i čije je meso halal zaklano. A muslimani praktikanti vjere u svakom mjestu kao mještani tog kraja znaju gdje se može kupiti halal meso i koja mesnica ili firma ispunjava šarte islamskog klanja a koja ne.

– Pitanje koje me već duže vrijeme zbunjuje, a razlog toga je sledeći: mnogi moji prijatelji koji slijede sunnet i čvrsto se drže vjere jedu meso i mesne namjernice na kojima ne piše halal, a takođe i po ćevabdžincama jedu ako prodavac ne prodaje alkohola u njima, iz razloga što smatraju da je to uredu zato što je Bosna islamska zemlja, i svo meso u Bosni proizvedeno i zaklano da je halal.

Odgovor: Praksa mnogih tvojih prijatelja je potpuno pogrešna zbog gore navedenog, takođe da li meso halal ili ne to nema veze sa time da li prodavac prodaje alkohol ili ne. Argument te dozvole „zato što je Bosna islamska zemlja“ je vrhunac nepoznavanja šerijatskog tremina darul-islam (islamska zemlja).

Detaljno pojašnjenje ovog termina i njegovog spuštanja na državu Bosnu i Hercegovinu se može pročitati na ovom linku:
http://www.zijad-ljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=693:je-li-bosna-darul-islam-islamska-drava-ili-darul-kufr-kjafirska-drava&catid=87:savremena-pitanjaaktuelno&Itemid=44

A Allah zna najbolje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

O tom pitanju je pisano u odgovoru na temu rezanja noktiju i otklanjanja dlaka pod linkom:

http://www.zijad-ljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=534:neuklanjanje-dlaka-i-noktiju-od-strane-onoga-ko-kolje-kurban-u-prvih-10-dana-zul-hiddeta-propis-mudrost-i-na-koga-se-odnosi&catid=82:erijatsko-klanjekurbanakikalov&Itemid=44

U tom odgovoru pred kraj teksta je došlo sljedeće:

„Na koga se odnosi ovaj propis

Iz vanjskog značenje hadisa Ummu Seleme, radijallahu anha, i govora učenjaka po ovom pitanju se razumije da se pokuđenost (ili zabrana) otklanjanja dlaka ili noktiju odnose na onoga ko nijeti klanje kurbana za sebe ili ga dobrovoljno kolje za nekoga drugog. A što se tiče onoga ko kolje kurban za nekoga drugog na osnovu vesijeta (oporuke) ili punomoći taj ne potpada pod ovaj propis.

Takođe, ako glava porodice kolje kurban za sebe i za sve članove kuće ispravno je da se propis odnosi samo na glavu porodice, s tim da ima učenjaka koji smatraju da se odnosi na sve članove kuće za koje se kolje kurban.

Pogrešno je shvatanje da onaj ko zanijeti klanje kurbana a zatim otkloni dlake ili obreže nokte u prvih deset dana Zul-hidždžeta da mu kurban neće biti primljen, jer nema direktne veze između primanja kurbana i propisanosti neotklanjanja dlaka i noktiju.

Nego najviše što se može reći da onaj ko tako uradi bez opravdanja da je učinio ono što je oprečno naredbi i uputi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa po onima koji to zabranjuju treba učiniti tevbu a po drugima ne treba.

A osobe koje imaju opravdan razlog, tj. zbog zdravstvene potrebe ili slično, da otklanjaju dlake ili nokte, ili ako se nokat slomi pa pričinjava neprijatnost, u ovom slučaju nema smetnje u otklanjanju dlaka i noktiju.“

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Upitan je šejhul-islam Ibn Tejmije (Medžmu'ul-fetava, 25/288): “Koji dan je vrijedniji, dan Arefata, petak, ramazanski bajram ili kurbanski bajram?”

Pa je odgovorio: “Zahvala pripada Allahu. Složni su učenjaci da je najbolji dan u sedmici petak. A najbolji dan u godini je dan Kurban bajrama. Neki učenjaci kažu da je to dan Arefata, a prvo je ispravnije, jer je došlo u Sunenu da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Najbolji dan kod Allaha je dan kurbanskog bajrama, zatim El-Karra (dan poslije)’, jer je to dan velikog hadždža (spomenutog u 3.ajetu sure Tevbe) po mezhebu Malika, Šafije i Ahmeda. Isto tako je potvrđeno u Sahihu od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ‘Dan kurbanskog bajrama je dan velikog hadždža’. U tom danu se rade dobra djela koja se ne rade ni u jednom drugom, poput stajanja na Arefatu i boravka na Muzdelifi, bacanja kamenčića na ‘Akabi, klanja kurbana, brijanja i tavafa Ifade. Zaista su ova djela najbolja po Sunnetu, a oko čega su složni učenjaci”.

Hadis kojeg spominje Ibn Tejmije: “Najbolji dan kod Allaha je dan kurbanskog bajrama, zatim El-Karra (dan poslije, 11.Zul-Hidždže, kada je boravak na Mini)”, bilježe Ebu Davud, Ahmed, Bejheki, Ibn Hibban i Hakim. Kažu Bejheki i Ševkani da je dobar, a Ibn Hibban, Hakim i Albani da je vjerodostojan.

Od hadisa u kojima je došla vrijednost određenih dana u godini su:

– Poznati vjerodostojni hadisi o vrijednosti prvih deset dana Zul-Hidždžeta.

Pošto je riječ o deset dana, nema potrebe da ih u kontekstu ovog pitanja (najboljeg dana u godini) navodimo.

– Hadisi o vrijednosti dana petka.

Petak je najbolji dan u sedmici, oko čega nema razilaženja, ali to nije tema pitanja pa ni njih nećemo navoditi ovom prilikom.

– Hadisi o vrijednosti dana Arefata, a od tih hadisa su sljedeći:

Prvi – Od Džabira, radijallahu anhu: “Nema dana boljeg kod Allaha od dana Arefata. Allah se spusti na zemaljsko nebo, pa se hvali stanovnicima nebesa sa stanovnicima Zemlje. Kaže: …”. Bilježi ga Ibn Hibban. Slabim ga ocjenjuje Albani, a prihvatljivim i dobrim Ibn Hibban, El-Munziri i Šuajb Arnaut. Međutim, u hadisu je ravija Ebu el-Zubejr, koji je mudellis (što je karakteristika slabosti), takođe ravija Muhammed ibn Mervan el-‘Ukajli, oko čije pouzdanosti ima razilaženje. Ispravno je ono na čemu je šejh Albani.

Ovaj hadis bilježe i Ibn Huzejme, Begavi, Ebu J'ala i Bezzar, ali bez dodatka hadisa “Nema dana boljeg kod Allaha od dana Arefata” koji je bitan na ovom mjestu.

Drugi – “Najbolji dan je dan Arefata kada se podudari sa petkom, on je bolji od 70 hadždževa mimo petka”.
Bilježe ga Ibn Hibban i Taberani, kaže šejh Albani u “es-Silsiletu ed-da'ife” (broj 207) da je hadis “batil la asle lehu” (ništavan, nema osnova, tj. seneda).
Ili u rivajetu: „Najbolji dan u kojem izađe Sunce je dan Arefata kada se podudari sa petkom, on je bolji …“. Kaže Alabani u “es-Silsiletu ed-da'ife” (broj 1193) da nema osnova (seneda).

Mnogo je hadisa koji govore o vrijednosti dana Arefata: da je to dan u kojem Allah najviše ljudi oslobađa od Vatre (bilježi Muslim) i u kojem najviše oprašta grijehe, dan u kojem se sa postom onima koji nisu na Hadždžu opraštaju grijesi za prošlu i iduću godinu (bilježi Muslim).

Zbog ovih hadisa je imam Nevevi u svom komentaru Muslimovog Sahiha, nastojeći da pomiri hadise o vrijednosti dana Arefata i dana petka, nageo stavu da je dan Arefata najbolji dan u godini, a petak najbolji dan u sedmici.

Najbliže je, a Allah zna najbolje, ono što navodi šejhul-islam Ibn Tejmije, da je dan Kurban bajrama najbolji dan u godini. Argument koji presuđuje po tom pitanju je vjerodostojan hadis: “Najbolji dan kod Allaha je dan kurbanskog bajrama, zatim El-Karra (dan poslije).

Sa druge strane, hadisi u kojima je došlo da je dan Arefata najbolji dan su slabi. Osim toga, u danu Kurban bajrama se rade dobra djela koja se ne rade ni u jednom drugom, poput stajanja na Arefatu i boravka na Muzdelifi, bacanja kamenčića na ‘akabi, klanja kurbana, brijanja i tavafa Ifade.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Nema smetnje da onaj ko dobije kurbansko meso proda isto. Oko toga ne postoji nikakva zabrana u šerijatskim tekstovima, a islamski pravnici su to jasno naglasili. Onaj kome se udijeli je krajnji korisnik i vlasnik koji može da radi sa tim mesom sta hoće: da ga jede, podijeli ili proda.

Zabrana prodaje kurbanskog mesa, na čemu je idžma učenjaka, se odnosi na onog koji kolje kurban, a ne na onoga kome se udijeli.

Fetva koju si poslao u pitanju je čisti promašaj u poimanju ovog pitanja, jer tretira kurbansko meso kao vakuf kojeg nije dozvoljeno prodavati osim u iznimnim situacijama. Oni koji udijele kurbansko meso medresama nisu ih time uvakufili, jer se hrana ne može uvakufiti.

Prema tome, nema šerijatske smetnje da medrese prodaju kurbansko meso ili ga kompenziraju za neki drugi proizvod ili uslugu. Također, nema smetnje da se zbog toga kurbansko meso udjeljuje medresama.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Prenešeno je u vjerodostojnim hadisima da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao dužu kosu u nekoliko oblika shodno njegovom stanju i poslu kojim se bavio.

Prvi oblik je da mu je kosa dopirala do resica ušiju (ili na arapskom: vefre). Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Bera ibn Malika, radijallahu anhu, da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je imao kosu koja je dopirala do resica njegovih ušiju”. A u rivajetu kod Muslima: “Kosa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je bila do polovine njegovih ušiju”.

Drugi oblik je da mu se dužina kose bila između ušiju i ramena (ili na arapskom lemme). Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Enesa, radijallahu anhu, da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je imao kosu koja je između njegovih ušiju i ramena”. A u rivajetu od Aiše, radijallahu anha, kod Ebu Davuda i Tirmizija se prenosi da je ona rekla: ” Kosa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je bila ispod ušiju i iznad ramena”.

Treći oblik je da je puštao kosu do ramena (ili u arapskom džemme). Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Enesa, radijallahu anhu, da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je imao kosu koja je dopirala do ramena”. Ovaj zadnji oblik je stanje na kojem je najčešće Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio.
Bitno je naglasiti da nije potvrđeno u Sunnetu da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, puštao kosu duže od ramena kao što je bio običaj žena. A hadis u kojem se prenosi da je kosu vezivao u pletenice, bilježe ga autori Sunnena, međutim on je slab, takvim ga ocjenjuje imam Buharija, a i njegov tekst je oprečan vjerodostojnim hadisima u kojima je došlo da nije vezivao kosu u pletenice. Takođe, nije prenešeno da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, brijao glavu osim za vrijeme obreda hadždža i umre.
Učenjaci i islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje oko toga da li je puštanje duge kose muškarcima sunnet ili je to samo dozvoljeni običaj.

Prvo mišljenje: da je puštanje duge kose sunnet, tj. ko to radi slijedeći Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u tome ima nagradu za to. Ovo je najpoznatiji rivajet i zvanični stav u hanbelijskom mezhebu i drugih učenjaka koji se slažu sa njima. Oni svoj stav dokazuju time što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao dugu kosu, a njegova praksa je sunnet.

Takođe, dokazuju to i hadisom od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko pusti kosu neka je uređuje”. Bilježi ga Ebu Davud, vjerodostojnim ga ocjenjuje Albani a dobrim Ibn Hadžer.

Takođe, dokazuju hadisom od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio dječaka kojemu je dio kose bio obrijan a dio pušten pa im je rekao: “Ili obrijte svu kosu ili pustite svu kosu”. Bilježe ga Ebu Davud i Nesai a Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim.

S tim da je u Buharijinom i Muslimovom Sahihu došlo od istog ravije da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio “EL-KAZEA”, tj. da se dio glave obrije a na drugom dijelu ostavi kosa.

Međutim, dokazivanje sa svim ovim spomenutim hadisima je upitno jer se sa prvim može dokazivati da je sunnet uređivanje kose a ne puštanje, dok drugi hadis uzimaju zagovarači drugog mišljenja kao osnovni dokaz za svoj stav.

Drugo mišljenje: da puštanje duge kose nije sunnet nego samo dozvoljena stvar, čak neki učenjaci kažu da je bolje kraćenje kose od puštanja. Ovo je mezheb hanefija, stav Ibn Abdulberra od malikija i drugih. A od savremenih učenjaka izabrao ga je šejh Ibn Usejmin.

Dokazuju svoj stav time da praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u puštanju kose predstavlja običaj koji nije propisano slijediti jer nisu prenešene riječi koje ukazuju da je puštanje duge kose sunet.

Takođe, dokazuju hadisom kojeg bilježe Ebu Davud i Ibn Madže od Vail ibn Hudžra, radijallahu anhu, da je došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a imao je dugu kosu, pa čim ga je vidio rekao mu je: “Zloslutnja (zlo), zloslutnja (zlo)”. On se vratio i potkratio kosu i došao mu ponovo sutradan, pa mu je rekao: “Ja nisam mislio na tebe, a to je bolje”. Vjerodostojnim ga ocjenjuje šejh Albani. Hanefijski učenjak Tahavija nakon navođenja ovog hadisa u “Muškilul-asar” kaže da ovaj hadis ukazuje da je kraćenje kose bolje od puštanja i dodaje da ono što Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učini boljim od toga nema nešto bolje i da je obaveza to smatrati boljim a ostaviti ono što mu je oprečno.

Bilježi ga Ebu Davud, vjerodostojnim ga ocjenjuje Albani a dobrim Ibn Hadžer. Takođe, dokazuju svoj stav hadisom od Ibn Omera, radijallahu anhuma, kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio “EL-KAZEA”, tj. da se dio glave obrije a na drugom dijelu ostavi kosa. A u rivajetu kod Ebu Davud i Nesai je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio dječaka kojem je dio kose bio obrijan a dio pušten pa im je rekao: “Ili obrijte svu kosu ili pustite svu kosu”. Hadis je šejh Albani ocjenio vjerodostojnim.

Odabrano mišljenje je drugo mišljenje učenjaka, a Allah zna najbolje, tj. da puštanje duge kose muškarcima nije sunet. Da to nije sunet ukazuju sljedeće stvari:

Prva: jasni i nedvosmisleni tekstovi hadisa za koje se može reći da presuđuju po ovom pitanju: “Ili obrijte svu kosu ili pustite svu kosu”, i hadis u kojem se Vail ibn Hudžra, radijallahu anhu, vratio i potkratio kosu i došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ponovo sutradan, pa mu je on rekao: “Ja nisam mislio na tebe, a to je bolje”. Jer da je sunnet puštanje duge kose ne bi rekao “ili obrijte svu kosu” niti bi rekao onome ko je potkratio kosu “A to je bolje”.

Druga: Učenjaci Usulul-fikha djela Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dijele na tri vrste: prva – prirodna svojstva (poput toga da jede, pije, oblači se i slično), druga – svojstva koja Šerijat propisuje (poput kraćenja brkova, puštanja brade, otklanjanja dlaka ispod pazuha i stidnog mjesta, sunećenja, jedenja desnom rukom i slično) i treća – svojstva koja su između ovoga dvoga, tj. oko kojih se učenjaci razilaze da li pripadaju ovoj skupini ili onoj (poput nošenja srebrnog prstena). A djelo puštanja duge kose spada u ovu treću vrstu, s tim da je bliže da spada u prvu, tj. prirodna svojstva. Znači, u djelu puštanja duge kose Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, preovlađuje značenje običaja i prirodnog karaktera općeprihvaćenog i poznatog u njegovom narodu. Da bi to bilo sunnet na to treba da ukazuje neki dodatni argument koji upućuje da je to sunnet, poput toga da se sa ovom praksom musliman razlikuje od kjafira, ili muškarac od žena, ili da se sa njim sprečava loš i pokvaren ahlak, ili nešto slično tome, a pošto ničeg od ovoga nema u puštanju duge kose onda se ta praksa svodi i ubraja u djela Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koja je radio kao prirodna svojstva koja radi bilo koji drugi čovjek.

Treća: da je puštanje kose propisano od strane Zakonodavca Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi na to uputio svoj Ummet kao što ih je uputio na puštanje brade, ili bi im objasnio razloge koji upućuju na propisanost puštanje duge kose. Međutim, nije prenešeno i zabilježeno od njega ništa od toga, naprotiv prenešeno je da je on, sallallahu alejhi ve sellem, obrijao djecu Džafera ibn Ebi Taliba nakon njegove smrti i da je pohvalio kraćenje kose Vabila ibn Hadžera, radijallahu anhu, koja je bila duga.

Što se tiče propisa dlaka (kose) na tijelu čovjeka sa šerijatske strane one imaju tri stanja (propisa):

Prvo – dlake (kosu) koje je zabranjeno otkloniti, poput dlaka brade kod muškarca i obrva kod žena.

Drugo – dlake koje vadžib otklanjati, poput dlaka sa stidnog mjesta i ispšod pazuha i kraćenja brkova.

Treće – dlake o kojima je prešućeno, poput dlaka ruku, nogu, prsa i kose na glavi.

Prema tome, puštanje duge kose kod muškaraca nije sunnet zato što je Poslanik, salllahu alejhi ve sellem, pohvalio kraćenje kose, a drugom prilikom izjednačio puštanje i kraćenje kose. A dužina kose Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, se kretala između resica ili polovine uha do ramena. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com