Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Da bi odgovor bio precizan tražio sam jedan primjerak tih ugovora. Vezano za gore postavljeno pitanje oko nepreciziranja cijene kupoprodaje malina i kupina, u Ugovoru o otkupu maline i kupine kojeg imam stoji:

„Član 11. Ugovorne strane su saglasne da se cijena maline i kupine određuje na osnovu tržišnih uslova, te da se konačna cijena utvrđuje u drugoj polovini berbe. Kupac (tj. firma koja otkupljuje) ima pravi mijenjati cijene maline i kupine svakodnevno, zavisno od cijena na tržištu i kvaliteta.“

Prije odgovora na konkretno pitanje neophodno je navesti mes'elu propisa kupoprodaje u kojoj nije poznata (određena) cijena proizvoda (robe), jer je odgovor na pitanje izgrađen na njoj.

Naime, islamski pravnici uslovljavaju određene šartove da bi kupoprodaja bila ispravna i dozvoljena.

Uslovljavaju tri šarta vezana za kupca i prodavača:

1- pristanak obje strane (ako je jedna od strana prisiljena, trgovina je batil)

2- da su slobodni, pametni i umno zreli (nije ispravna kupoprodaja lude osobe, djeteta i roba)

3- da je roba ili novac u njihovom vlasništvu (ili da su opunomoćeni da u ime druge osobe trguju)

Također, uslovljavaju tri šarta vezana za novac i robu:

1- da je roba od one koju je dozvoljeno koristiti (da nije alkohol, svinjetina i slično)

2- da su novac i robu u mogućnosti da se predaju drugoj strani

3- da su cijena i roba (opis i količina) određeni i poznati.

Oko detalja spomenutih šartova ima razilaženja, al to nije predmet ovog pitanja.

Što se tiče šarta određivanja cijene robe, učenjaci imaju dva općepoznata stava:

Prvi stav – da je poznavanje cijene robe uslov valjanosti kupoprodaje.

To jest, ako se nešto proda bez navođenja cijene, ta kupoprodaja nije valjana.

Ovo je stav većine učenjaka ovog ummeta. Na njemu su svečetiri pravne škole:

hanefije (Šerhu fethil-kadir 6/260, el-Bahu er-raik 5/294),

malikije (Hašijetud-dusuki 3/14, Mevahibul-dželil 4/276),

šafije (Mugnil-muhtaž 2/22, Nihajetul-muhtadž 3/405),

hanabile (Keššaful-kinna'i 3/174, El-Insaf 4/309).

Drugi stav – dozvola prodaje bez navođenja i određivanja cijene robe.

Ovo je stav Ibn Tejmije i Ibnul-Kajjima (Bedai'ul-fevaid 4/50). Također, navodi Ibn Tejjmije da je ovo stav unutar hanbelijskog mezheba koji suprotan općepoznatom stavu mezheba. (Nezarijjetul-‘akd str. 155-156)

Dokaz prvog stava učenjaka: zabrana prodaje u kojoj ima GARER, tj. čija je završnica nepoznata. Zabrana prodaje garer je došla u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem on kaže: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio prodaju garer“. Napoznatija definicija prodaje garer je prodaja čiji je ishod nepoznat.

Odgovor učenjaka drugog stava na ovaj argumnet je da se zabranjena prodaja garer odnosi na nepoznavanje robe (poput prodaje plodova prije nego što se ispolji valjanost ploda) a ne nepoznavanje cijene robe. Također, kažu da se cijena robe može naknadno dogovoriti na obostrano zadovoljstvo.

Dokaz drugog stava učenjaka:

Prvi – opći šerijatski tekstovi ukazuju na dozvolu prodaje ako je zasnovana na pristanku i zadovoljstvu obje strane. A nepoznavanje cijene robe ne šteti samoj kupoprodaji jer se može vratiti na na vrijednost prodaje slične robe, a u slučaju prevare, prevarena strana ima pravo izbora, tj. da poništi ugovor.

Drugi – hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu u kojem je došlo da su bili na putovanju pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kupio devu od Omera, radijallahu anhu, a zatim je odmah poklonio Ibn Omeru, radijjallahu anhuma, a da nisu dogovorili cijenu deve. (Nezarijjetul-akd 155)

Treći – praktični idžma (konsenzus) muslimana oko dozvole prodaje hljeba i mesa bez određivanja cijene.

Odabrano mišljenje je drugi stav učenjaka, tj. valjanost i dozvola prodaje bez određivanja cijene robe. Jer hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu presuđuje po ovom pitanju.

S tim da je praktično najbolje i najsigurnije raditi po prvom stavu učenjaka, tj. da se odmah odredi cijena onoga što se prodaje, kako kupac i prodavač ne bi dolazili u stanje spora, nezadovoljstva i sukoba jer prethodno nisu dogovorili cijenu.

Prema tome, spomenuti kupoprodajni ugovor otkupa malina i kupina je šerijatski valjan.

Ostaje pitanje: da li je pametno ovakve ugovore sklapati. Jer ovakvi ugovori uglavnom idu na štetu proizvođača i prodavača malina i kupina, zato što je u ovom ugovoru naknadno određivanje cijene u potpunosti prepušteno kupcu.

Savjet i rješenje je: da prodavač zahtijeva da se ugovor pravi pred samu berbu a istovremeno da se istraži tržišna cijena malina, te na osnovu toga da se odmah u ugovoru odredi cijena malina i kupina. Ili u najmanju ruku da se odredi minimalna cijena otkupa ispod koje prodavač neće prodavati.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Bavljenje kupoprodajom (trgovinom) na berzi je dozvoljen kada se ispune općepoznati i prihvaćeni šartovi trgovine kod islamskih pravnika.

Neki šartovi su vezani za prodavača i kupca, a neki za robu i novac sa kojima se trguje.

Šartovi vezani za prodavača i kupca su:

Prvi – da se kupoprodaja vrši uz dobrovoljni pristanak prodavača i kupca.

Ako je jedan od njih dvojice bespravno prisiljen na kupoprodaju njihova trgovina je batil (ništavna).

Drugi – da su obojica (i prodavač i kupac) osobe kojima je šerijatski dozvoljeno da raspolažu imetkom, tj. da su slobodni, punoljetni i pametni. Kupoprodaja dječaka (do 7 godina), budale (glupaka ili maloumnika), lude osobe i roba bez dozvole njegovog vlasnika je neispravna i nevalidna. Izuzetak ovome su sitne stvari, poput kupovine hljeba (kruha) i slično.

Treći – da obojica vlasnici (ili da opunomoćeni od vlasnika) onoga sa čime posluju (kupac novca a prodavač robe). U protivnom njihova trgovina nije dozvoljena.

Šartovi vezani za robu i novac sa kojima se trguje su:

Prvi – da je roba od stvari koje su Šerijatom dozvoljene da se koriste. Nije dozvoljeno trgovanje alkoholom, drogom, svinjetinom, muzičkim instrumentima, strvinom i slično.

Drugi – da je robu i novac moguće preuzeti prilikom kupoprodaje ili nakon nje. Nije ispravna prodaja otete robe, odbjegle životinje i slično, jer ih nije moguće preuzeti.

Treći – da su količina i vrsta robe koja se kupuje i novca sa kojim se plaća poznati i precizno utvrđeni i dogovoreni. Nije ispravna prodaja robe koju kupac nije vidio ili koja nije poznata opisom ili primjerkom.

Za sve navedene šartove postoje jasni šerijatski argumneti čije naviđenje nije predmet ovog pitanja.

Prema tome, bilo koja kupoprodaja, svejedno bilo u trgovinama, berzama ili preko interneta, koja ispuni navedene šarte ona je šerijatski valjana, a u protivnom nije ispravna.

Promjena ili kupovina druge valute

Da bi bilo dozvoljeno mijenjati (ili kupovanje) valute jednu za drugu (poput dolara sa eurima) potrebno je da se ispuni samo jedan šart, a to je da mijenjanje ili kupovanje bude iz ruke u ruku.

U hadisu Ubadete ibn Samita, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihi je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „… A kada su vrste imetka (misli se na: zlato, srebro, dolare, dinare, eure i slično) različite, prodajite kako hoćete ako je iz ruke u ruku“.

Plaćanje kupljene robe preko banke u kon.markama, koje službenik odmah na licu mjesta pretvori u dolare (ili eure) shodno valutnom kursu tog dana šerijatski, potpada pod dozvoljenu promjenu jedne valute u drugu. Prema tome, u takvom plaćanju preko banke nema šerijatske zapreke.

Sporni vidovi kupoprodaja preko interenta

Ono našto treba upozoriti su dva sporna vida bavljenja trgovinom preko interneta (vjerovatno ovih spornih načina ima više, ali ovo je ono što je za sada došlo do mene):

Prvi je: KUPOVINA ZLATA I SREBRA PREKO INTERNETA

O tome sam detaljnije govorio na ovom linku:

http://zijadljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=634:kupovina-zlata-i-srebra-preko-interneta&catid=77:ekonomijatrgovina&Itemid=44

Drugi je: PRODAJA ROBE KOJA SE NE POSJEDUJE.

O tome sam detaljnije govorio u odgovorima na pitanja pod sljedećim linkovima:

ONLINE PRODAJA ROBE KOJA SE NE POSJEDUJE

http://zijadljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=786:-online-prodaja-robe-koja-se-ne-posjeduje&catid=77:ekonomijatrgovina&Itemid=44

PRODAJA ROBE KOJA SE NE POSJEDUJE PUTEM INTERNET SHOPA

http://zijadljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=387:prodaja-robe-koja-se-ne-posjeduje-putem-internet-shopa&catid=77:ekonomijatrgovina&Itemid=44

KUPOVINA ROBE KOJU TRGOVAC NE POSJEDUJE

http://zijadljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=383:kupovina-robe-koju-trgovac-ne-posjeduje&catid=77:ekonomijatrgovina&Itemid=44

Prema tome, ako tvoje ulaganje na berzi ispunjava gore spomenute šartove kuporodaje, i ako ne prodaješ ono što ne posjeduješ, nema smetnje da se baviš kupoprodajom na berzi.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam,

Što se tiče liječenja sa alkoholom, postoji razlika između upotrebljavanja alkohola za liječenje kojeg ljudi koriste za piće, bilo da je to vino, konjak, rakija ili slično, i između lijekova koji u sebi sadrže određeni procenat alkohola. A na ovo zadnje pitanje se ne odnosi pa neće ni biti govora o njemu.
A što se tiče liječenja sa alkoholom, po tom pitanju nam je došao direktan šerijatski tekst. Naime, bilježi Muslim u svom Sahihu da je Tarik ibn Suvejd, radijallahu anhu, pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o vinu (alkoholu) pa mu je zabranio ili mu je rekao da ne voli i mrzi da ga pravi (proizvodi). Pa mu je Tarik rekao da ga samo pravi radi lijeka, a on mu na to odgovori: “Zaista on (alkohol) nije lijek nego bolest”. Ovaj hadis u svojoj općoj formi obuhvata unutrašnje liječenje sa alkoholom pri čemu se unosi alkohol u organizam i vanjsko liječenje pri čemu se bolesnik liječi sa spoljašnje strane tijela oblaganjem i slično.

Kaže Nevevi u svom komentaru Sahiha Muslima (6/483): “U ovom hadisu je jasan tekst da alkohol nije lijek, pa je zabranjeno liječenje sa njim jer on nije lijek …”.

Takođe, ovo opće značenje upotrebe alkohola za unutrašnje i vanjsko liječenje potvrđuju drugi vjerodostojan hadis u kojem je došla zabrana liječenja sa onim što je zabranjeno. Naime, bilježi Buharija u svom Sahihu od Abdullah ibn Mes'uda da je rekao za opojno piće: “Zaista Allah u onome što vam je zabranio nije ga učinio vašim lijekom”. Prenose se iste ove riječi od Ummu Selleme, radijallahu anha, da ih je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kod Bejhekija, Ibn Hibbana i Taberija.

A što se tiče upotrebljavanja alkohola za dezinfekciju rana i slično, savremeni učenjaci imaju podijeljeno mišljenje, manja skupina zabranjuje dok velika većina dozvoljava. A najbliže ispravnom, a Allah zna najbolje, je dozvola upotrebe alkohola za dezinfekciju i slično tome jer to ne ulazi u zabranjeno liječenje sa alkoholom.

Prema tome, nema razlike između unutrašnje ili vanjske upotrebe alkohola pri liječenju, oboje je zabranjeno. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Sahibu uzur je osoba kojoj zbog bolesti, ranjavanja ili slično nekontrolisano izlazi iz prirodnih otvora (ili drugih dijelova tijela) izmet, mokrača ili nešto drugo što kvari abdest (krv, gnoj ili sukrvica) shodno razilaženju učenjaka šta kvari abdest.

A s obzirom da je kod tebe rana na polnom organu i da krv izlazi samo kada mokriš (tako se razumije iz pitanja), ti nisi sahibu uzur. Nisi sahibu uzur iz dva razloga, prvo – jer po ispravnom stavu učenjaka ljudska krv nije nečista niti izlazak krvi (bilo u velikim ili malim količinama) kvari abdest jer za to nema validnog dokaza. Drugo – jer kod tebe izlazak krvi nije nekontrolisan i neprestan nego se dešava prilikom mokrenja.

A što se tiče uzimanja mesha od strane sagibu uzra, nema razlike između njega i onih koji nisu sahibu uzur u dozvoli (olakšici) uzimanja mesha. Osim što je sahibu uzuru propisano uzeti abdest za svaki farz namaz, odnosno za svako namasko vrijeme pet farz namaza, iako se po ovom pitanju učenjaci razilaze. Takođe, za sahibu uzura važe isti šartovi i propisi uzimanja mesha po pitanju trajanja mesha i onoga čime se kvari kao i za one koji nisu sahibu uzur.

A što se tiče nečistoće ljudske krvi, nema razilaženja među učenjacima da je krv hajza i nifasa nečista a oko ljudske krvi mimo ovoga učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Učenjaci četiri mezheba su na stavu da je ljuska krva nečista dok su učenjaci Ševkani, Albani, Ibn Usejmin i mnogi drugi na stavu da je ljudska krva čista.

Za prvi stav učenjaka nema validnog dokaza sa kojim se može dokazivati nečistoća krvi. Dok su dokazi učenjaka drugog stava da je osnova u stvarima da su čiste sve dok nemamo dokaz da je nešto nečisto. Takođe, imamo dokaze da je Poslanik, sallallahu alejih ve sellem, naređivao pranje krvi hajza a nema dokaza da je naređivao pranje obične krvi pored mnoštva primjera i prilika u kojima se navodi da je ashabima tekla krv iz tijela u bitkama pa su u takvom stanju klanjali ili da su radili hidžamu i slično.

Neki učenjaci koji su na stavu da je ljuska krv u osnovi čista kažu da se iz toga izuzima krv koja izlazi na dva prirodna otvora, tj. da je ona nečista jer se miješa sa nečistoćom unutar dva prirodna otvora. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Oko vremena sunećenja nije ništa vjerodostojno prenešeno, zbog toga učenjaci imaju podijeljeno mišljenje po tom pitanju.

Kada je upitan imam Ahmed o vremenu sunećenja odgovorio je: “O tome nisam čuo ništa”.

A kaže Ibnul-Munzir: “Oko vremena sunećenja nema hadisa na kojeg bi se moglo vratiti niti sunneta po kojem se radi”.

Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ibrahim, alejhisselam, se osunetio u (u rivajetu: nakon) osamdestoj godini života u mjestu Kudum”.

Neki učenjaci kažu da je najbolje da se sunećenje izvrši u djetinjastvu jer u tom periodu je najmanje bolno za dijete, te da bi dijete odraslo u potpunom tjelesnom stanju.

Kaže imam Nevevi u “El-Medžmu” (1/351): “Mustehab je staratelju da osuneti dijete u njegovoj mladosti jer je to najblaže za dijete”.

Bilježi Bejheki u svom Sunenu od Džabira, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu laejhi ve sellem, zaklao akiku Hasanu i Husejnu i osunetio ih sedmog dana.

Međutim, sened ovog hadisa je slab kao što su to pojasnili šejh Albani i ostali, te ovaj hadis ne može biti argument po ovom pitanju.

A što se tiče vremena kada je vadžib da se dijete osuneti, po tom pitanju se prenose otprilike neka tri mišljenja: prvo – da je obavezan nakon punoljetnosti da se osuneti, drugo – prije nego što postane punoljetan i treće – kada god hoće, ali da je najbolje prije punoljetnosti.

Prvo mišljenje, da je sunećenje obavezno nakon punoljetnosti, je stav šafijskog mezheba, kao što prenosi imam Nevevi, a dokazuju ga time što uopćeno šerijatske obaveze ne počinju prije punoljetnosti pa tako i sunećenje.

Drugo mišljenje, da je sunećenje vadžib prije nastupanja punoljetnosti, zastupa između ostalih i Ibnul-Kajjim, s tim da je obaveza staratelja da izvrši sunećenje a ne samog djeteta. On dokazuje ovo mišljenje time što je Allahov

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavezao očeve da naređuju svojoj djeci da klanjaju od sedme godine a da ih uderaju od njihove desete godine ako ostavljaju namaz (kao što je prenešeno u hadisu mutefekun alejhi), pa kaže kako se može opravdati njihovo nesunećenje sve dok ne postanu punoljetni. Međutim, ovome se može prigovoriti da je ogromna razlika između obaveze namaza i obaveze sunećenja te da je kijasenje (analogija-upoređivanje) jednog na druga potpada pod tzv. kijas sa razlikom, tj. da ove dvije stvari (namaz i sunećenje) imaju mnogo različitih karakteristika zbog čega je neispravno upoređivati jednu sa drugom.

Od Ibn Tejmije se prenosi (El-Fetav el-kubra, 1/275) da je bio na trećem stavu, tj. da je muslimanu dozovljeno da se suneti kad god hoće a da bi trebao da se osuneti kada se približi godinama punoljetnosti, kao što je to bio običaj Arapa, tako da kada već postane punoljetan bude osunećen.

Nema sumnje da je najbolje i najbezbolnije za dijete da ga staratelj osuneti u djetinjstvu odmah nakon rođenja, s tim da nema dokaza da je to sunnet niti vadžib. A musliman postaje obavezan da se osuneti kada postanepunoljetan jer sa punoljetnošću postaje obavezan da radi i većinu ostalih šerijatskih obaveza, a da je musliman obavezan osunetiti se prije punoljetnosti za to nema dokaza. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com