Alejkumusselam.

Odgovor na ovo se vraća na pitanje da li je alkohol čist ili nečist, pa ako je nečist onda nije dozvoljeno da se usta ispiraju sa nečistoćom i obrnuto ako je obrnuto.

Oko čistoće alkohola, svejedno bio on medicinski ili obični, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Osnov u stvarima je da su čiste sve dok nam ne dođe validan dokaz da je nešto nečisto.

Oni koji dokazuju nečistoću alkohola time što je alkohol zabranjen to nije ispravno, jer nije sve što je zabranjeno nečisto.

Takođe, dokazivanje nečistoće alkohola sa ajetom: “O vjernici, vino i kocka i strelice za gatanje su nečistoća, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite” (El-Maide 90), je slabo jer se ovdje misli na nečistoću u prenesenom značenju zbog toga što su kocka i strelice za gatanje same po sebi čiste.

Iako su na stavu da je alkohol nečist četiri mezheba ispravno je ono na čemu su Lejs ibn S'ad, Rebi'atu Er-R'ej, El-Muzeni (učenik Šeafije), šejh Albani i Ibn ‘Usejmin, da je alkohol čist jer nema dokaza da je nečist.

Znači, što se tiče čistoće alkohola nema smetnje da se koristi u vodici za ispiranje usta.

Međutim, ovo pitanje se takođe vraća se na pitanje zabrane pijenja alkohola oko čije zabrane nema razilaženja među učenjacima i što je općepoznato svakom muslimanu.

Ono što je sporno je to da ispiranje usta sa tekućinom koja u sebi sadrži alkohol vodi u mogućnost da se proguta nekoliko kapi te tekućine a to bi značilo da vidi u mogućnost da se popije malo alkohola. A došlo je u hadisu kojeg bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesa'i, Ibn Madže, Ahmed i ostali koji se prenosi od osmorice ashaba u kojem Posalnik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ono što opije u velikim količinama haram je i u malim”. Hadis ocjenjuju vjerodostojnim Ibn Hibban, Albani, Šuajb Arnaut i mnogi drugi. Prema tome, hadis zabranjuje pijenje alkohola i u veoma malim količinama.

Zato dolazimo do zaključka da je ispiranje usta sa tekućinom koja u sebi sadrži alkohol haram jer ono vodi u haram, tj. da se popije nekoliko kapi alkohola što je zabranjeno po tekstu gore spomenutog hadisa, a ono što vodi u haram je haram. Dokaz da je ovo zabranjeno je općeprihvaćeno fikhsko pravilo “seddu zera'ia”, tj. zatvaranje puteva koji vode u haram. Fiksko pravilo glasi: “sve ono što vodi u haram je haram”.

Jer ispiranje usta sa tom tekućinom vodi u mogućnost da se popije alkohol što je haram, a ono što vodi u haram je takođe haram.

Prema tome, nije dozvoljeno koristiti vodicu za ispiranje usta koja sadrži alkohol jer to vodi u haram, tj. pijenje nekoliko kapi alkohola. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Složni su učenjaci da životinje koje žive na kopnu ako uginu, tj. ne budu šerijatski zaklane, svejedno bile od onih koje je u osnovi dozvoljeno jesti ili od onih koje nije, da je njihovo meso haram jesti. Dokaz za to su riječi Uzvišenog: “Zabranjena vam je strvina, krv, meso svinje…” (El-Maide, 3).

A životinje koje žive i na kopnu i u vodi, poput kornjača, krokodila i slično, pošto one imaju poseban status učenjaci imaju podijeljeno mišljenje jer je nejasnoća oko toga da li se one pripisuju morskim životinjama i imaju njihov status ili se pripisuju kopnenim životinjama i potpadaju pod njihove propise, tj. da li se one šerijatski kolju ili ne.

Složni su učenjaci da morske životinje nije obaveza šerijatski klati nego se jedu kao uginule.

Oko uginulih morskih i riječnih životinja učenjaci imaju podijeljeno mišljenje shodno vrsti tih životinja.

Životinje koje borave u moru se mogu podijeliti na dvije vrste: ribe i sve ostale životinje.

Ribe

Što se tiče ribe one se takođe dijele na dvije vrste shodno načinu njihovog umiranja:

Prva vrsta – su uginule ribe koje se umrle tako što ih je neko izvadio iz vode. Nema razilaženja među učenjacima oko ove vrste uginulih riba da je njihovo meso dozvoljeno.

Druga vrsta – su uginule ribe koje same uginu i koje plutaju vodom bez da ih je neko izvadio iz vode. Oko ove vrste ribe, koja je umrla na ovakav način, postoji razilaženje među islamskim pravnicima o dozvoli jedenja njihovog mesa na dva mišljenja.

Prvo mišljenje da su te ribe dozvoljene na čemu je džumhur učenjaka a između ostalih tri mezheba, malikijski, šafijski i hanbelijski . Ovu dozvolu dokazuju sljedećim dokazima:

Prvo – riječima Uzvišenog: “Dozvoljava vam se morski ulov i njegova hrana” (El-Maide, 96), a prenosi se od Ibn Abbasa i grupe ashaba, radijallahu anhum, da su rekli: Ulov je ono što vi ulovite a njegova hrana je ono što more samo izbaci.

Drugo – opće značenje hadisa koji govori o moru a koji glasi: “Njegova voda je čista i čisteća i halal su njegove uginule životinje”. Bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Ibn Madže a vjerodostojnim ga ocjenjuju Tirmizi, Ibn Huzejme, Albani i ostali.

Treće – dugi hadis od Džabira, radijallahu anhu, mutefekun alejhi (bilježe ga Buharija i Muslim) u kojem je došlo da je more izbacilo velikog kita na kojeg je naišla muslimanska izvidnica koju je predvodio Ebu Ubejde Džerrah, radijallahu anhu, pa su oni jeli njegovo meso i ponijeli sa sobom. Pa kada su se vratili Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pitali su ga o tome, a on ih je podržao u njihovom postupku rekavši im: “To je rizk kojeg vam je Allah izbacio iz mora, imate li nešto od njegovog mesa pa da i nas nahranite”. Kaže imam Nevevi: “U ovom hadisu je dokaz dozvole jedenja svih uginulih morskih životinja, svejedno da li su umrle same od sebe ili prilikom lova” (Šerh Muslim 13/84).

Drugo mišljenje je pokuđenost jedenja uginulih riba koje plutaju po vodi. Ovo je stav hanefijskog mezheba i mišljenja Hasana El-Basrija, Tavusa i Ibn Sirina.

Oni svoj stav dokazuju sa dva dokaza:

Prvi – općim značenjem riječi Uzvišenog: “Zabranjena vam je strvina, krv, meso svinje…” (El-Maide, 3), a uginula životinja koja pluta po vodi ne izlazi iz značenja uginule životinje i strvine. Ovome se može prigovoriti da dokazi Kur'ana i Sunneta jasno upućuju da se iz zabrane strvine izuzima uginula riba i uginule životinje u vodi.

Drugi dokaz – hadis kojeg bilježi Ebu Davud od Džabira, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ono što izbaci more ili što ostane nakon povlačenja vode to jedite, a ono što umre u moru i pluta po njemu to nemojte jesti”. Pa kažu da ovaj hadis jasno ukazuje na zabranu jedenja uginule ribe koja pluta po vodi. Hadis je slab što navode skoro svi učenjaci hadisa, zato kaže imam Nevevi da su učenjaci hadisa složni da je ovaj hadis slab.

Nakon izloženih mišljenja i argumenata sa kojima se podupiru ovi stavovi, nema sumnje da je stav džumhura, tj. da su sve uginule ribe u vodi svejedno na koji način uginule dozvoljene, odabrano mišljenje.

Morske životinje mimo riba

A oko ostalih životinja koje žive u vodi mimo riba učenjaci, takođe imaju podijeljeno mišljenje na dva stava:

Prvo mišljenje je dozvola svih vrsta morskih životinja izuzev nekih vrsta, poput morskog psa i slično oko kojih zastupnici ovog stava imaju podijeljeno mišljenje, neki ih zabranjuju a neki dozvoljavaju. Svoj stav dokazuju sljedećim dokazima koji su skoro potpuno isti kao u prethodnoj mes'eli:

Prvi – riječima Uzvišenog: “Dozvoljava vam se morski ulov i njegova hrana” (El-Maide, 96), a kaže Ibn Abbas, radijallahu anhuma, da je “njegova hrana” ono što ugine u moru. Što znači da su sve morske životinje koje uginu u moru dozvoljene za jesti.

Drugi – opće značenje hadisa koji govori o moru a koji glasi: “Njegova voda je čista i čisteća i halal su njegove uginule životinje”. Bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Ibn Madže a vjerodostojnim ga ocjenjuju Tirmizi, Ibn Huzejme, Albani i ostali. A nije nam došlo u drugim šerijatskim tekstovima da se nešto izuzima iz ove opće dozvole.

Treći – dugi hadis od Džabira, radijallahu anhu, mutefekun alejhi (bilježe ga Buharija i Muslim) u kojem je došlo da je more izbacilo velikog kita na kojeg je naišla muslimanska izvidnica koju je predvodio Ebu Ubejde Džerrah, radijallahu anhu, pa su oni jeli njegovo meso i ponijeli sa sobom. Pa kada su se vratili Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pitali su ga o tome, a on ih je podržao u njihovom postupku rekavši im: “To je rizk kojeg vam je Allah izbacio iz mora, imate li nešto od njegovog mesa pa da i nas nahranite”. Kaže imam Nevevi: “U ovom hadisu je dokaz dozvole jedenja svih uginulih morskih životinja, svejedno da li su umrle same od sebe ili prilikom lova” (Šerh Muslim 13/84).

Četvrti – riječi Ebu Bekra, radijallahu anhu, koje bilježi Darekutni i Bejheki: “Svaka životinja koja umre u moru Allah, dželle še'nuhu, vam je šerijatski zaklao”.

Drugo mišljenje je da su dozvoljene samo uginule ribe mimo drugih morskih životinja. Na ovom stavu je hanefijski mezheb i ovo je jedan od dva mišljenja Šafije. Oni svoj stav dokazuju sljedećim dokazima:

Prvi – općim značenjem riječi Uzvišenog: “Zabranjena vam je strvina, krv, meso svinje…” (El-Maide, 3), a od ove opće zabrane jedenje strvine, tj. uginulih životinja Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je izuzeo ribu.

Naime, prenosi Ibn Omer, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dozvoljene su nam dvije vrste strvina i dvije vrste krvi, a što se tiče strvina to su skakavci i kit, a što se tiče krvi to su slezena i jetra (tj. krv koja ostane u njima)”. Hadis bilježe Ahmed i Ibn Madže. Međutim, ovakvom dokazivanju se može prigovoriti sa dvije strane:

Prvo – što je iz opće zabrane jedenja strvine izuzeto sve ono što ugine u moru bilo to riba ili neka druga životinja kao što je došlo u hadisu “Njegova voda je čista i čisteća i halal su njegove uginule životinje”,

drugo – što je hadis od Ibn Omera, radijallahu anhuma, koji navode slab jer je u njegovom senedu Abdurrahman ibn Zejd a njegovi hadisi su ostavljeni. Ovaj hadis slabim su ocijenili imam Ahmed, Bejheki, Ibn Hadžer i mnogi drugi. Istina je da postoji drugi rivajet istog hadisa kojeg bilježi Darekutni s tim da je on mevkuf, tj. da su to riječi Ibn Omera, radijallahu anhu, a ne riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Drugi – riječi Uzvišenog: “Koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti” (El-E'araf, 157). Pa kažu da su morske životinje mimo ribe ružne i ogavne od kojih se  zdrava ljudska priroda gnuša, a sve što je ružno i ogavno je zabranjeno. Ovome se može prigovoriti da se ne može reći za sve životinje koje žive u moru mimo ribe da su ružne i ogavne a da za takvo nešto nema dokaza.

Treći – hadis koji se prenosi od Abdurrahmana ibn Osmana u kojem je došlo da je ljekar pitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o žabi da od nje pravi lijek, pa je zabranio da se ona ubija. Hadis bilježe Ebu Davud, Nesai i Ahmed, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Albani i Šuajb Arnaut. Kažu da je sa ovim hadisom zabranjena jedna od vodenih životinja koja nije riba. Na ovo se može prigovoriti da je dokazivanje zabrane morskih životinja mimo ribe ovim dokazom neprihvatljivo. Prvo, što sama žaba nije čista vodena životinja nego na boravi i na kopnu i u vodi a kod hanefija je vodena životinja ona koja se rodi u vodi i živi u njoj. Drugo, da najviše što se može dokazivati ovim hadisom je zabrana ubijanja žabe.

Odabrano mišljenje je stav džumhura, tj. dozvola svih morskih životinja pa čak i morskog psa, zbog snage argumenata sa kojima dokazuju svoj stav, a Allah zna najbolje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Oko naplaćivanja hidžame učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Razlog ovog razilaženja je oprečnost i kontradiktornost hadisa koji govore o ovoj temi.

Rezime stavova učenjaka i argumentacija istih se sastoji u sljedećem:

Prvo mišljenje: dozvola naplaćivanja hidžame.

Ovo je stav većine učenjaka hanefijskog, malikijskg, šafijskog i hanbelijskog mezheba. Oni svoj stav dokazuju hadisom mutefekun alejhi (tj. kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima) od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao: „Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je uradio hidžamu i platio hadždžamu (osobi koja radi hidžame) njegov rad“, a kod Buharije je dodatak u kojem je došlo: „A da je znao pokuđenost (plaćanja) ne bi mu platio“.

Takođe, kažu da je činjenje hidžame dozvoljena korisna djelatnost te je dozvoljeno i naplaćivanje te djelatnosti poput zidanja i šivenja. Ljudi imaju potrebu za hidžamom a ne mogu naći nekoga ko će je raditi dobrovoljno, zato je dozvoljeno plaćanje i naplaćivanje iste poput dojenja djeteta.

Drugo mišljenje: zabrana naplaćivanja hidžame, a ako mu se da nešto bez ugovora ili šartovanja dozvoljeno mu je uzeti s tim da ga koristi za hranu životinja ili održavanje svog alata, a nije mu dozvoljeno koristit za hranu.

Ovo je stav hanabila u drugom rivajetu od imama Ahmeda. Zabranu naplaćivanja dokazuju hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Rafie ibn Hadidža, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Cijena (kupoprodaja) psa je pogana (ogavna), plata prostitutke je pogana (ogavna), i zarada hadždžama (onog ko radi hidžamu) je pogana (ogavna)“.

Bilježi Nesai u svom Sunenu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio naplaćivanje hadždžama, prodaju psa i naplaćivanje parenje mužijaka“. Vjerodostojnim su ga ocijenili Albani i Šuajb Arnaut.

A dozvolu korištenja za hranu životinja dokazuju hadisom kojeg bilježi imam Ahmed u svom Musnedu u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan o zaradi hadždžama (onog koji radi hidžame), pa je rekao: „Nahrani svoju životinju“. Vjerodostonim ga ocjenjuje Šuajb Arnaut.

Treće mišljenje: pokuđenost naplaćivanja hodžame.

Dokazuju to spajanjem svih gore spomenutih hadisa, tj. hadis u kojem je došlo da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, platio hadždžamu ukazuje na dozvolu, a ostali hadisi u kojima je došla zabrana se spuštaju na stepen pokuđenosti zbog prvog, a hadis u kojem je došlo da se zaradom nahrani stoka ukazuje da je u tu svrhu najpreće trošiti zaradu.

Stav najbliži ispravnom je treće mišljenje, a Allah zna najbolje.

Mnogi učenjaci koji su na stavu dozvole naplaćivanja hidžame, smatraju da je pokuđeno uzeti ovaj posao kao zanimanje zbog spomenutih hadisa i zbog toga što ova profesija u sebi sadrži poniženje i mizernost.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Rješenje tvog problema i sličnih se sastoji u razmujevanju i sprovođenju tri stvari:

Prva – grijeh koji se počini u prisili ili maloljetništvu.

To što ti se desilo u djetinjstvu, prisilni homoseksualni odnos, s obzirom da si bio prisiljavan na to i da si bio maloljetan, ti u tome nemaš nikakvog grijeha kod Allaha, subhanehu ve te'ala.
Na ovo ukazuju mnogi šerijatski tekstovi.

U hadisu kojeg prenosi Ibn Abbas, radijallahu anhuma, je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Zaista je Allah oprostio mom Ummetu ono što se uradi greškom, iz zaborava i u prisili“. Bilježi ga Ibn Madže, Ahmed, Hakim, Bejheki i Darekutni. Vjerodostojnim i prihvatljivim su ga ocijenili Hakim, Ibn Hibban, Ibn Hazm, Zehebi, Nevevi i Ibn Hadžer, Ahmed Šakir, Albani i Šuajb Arnaut.

Takođe, prenosi Aiša, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Podignuto je pero od trojice: spavača dok se ne probudi, dječaka dok ne odraste (postane punoljetan) i lude osobe dok joj se ne vrati pamet. Bilježe ga Ebu Davud, Ibn Madže, Nesai, Ahmed i Hakim. Vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, Albani i Šuajb Arnaut, a Dobrim Tirmizi.

Prema tome, za ovaj musibet koji ti se desio ne optužuj samog sebe i ne opterećuj se time.

Druga – propis samozadovoljavanja i gledanja harama

Samozadovoljavanje nije dozvoljeno jer Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je podsticao omladinu na ženidbu nije uputio na samozadovoljavanje (onanisanje) onu omladinu koja nije u stanju da se oženi, a da je u tome bilo hajra pojasnio bi im to. Nego im je dao izbor između dvoga: ženidbe ili posta.

U hadisu kojeg bilježi Buharija i Muslim kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “O omladino, ko je od vas u (materijalnoj) mogućnosti neka se ženi, jer sa tim se više obara pogled i u tome je veća zaštita za polni organ. A ko nije u mogućnosti na njemu je da posti, jer mu je to zaštita”.

Da je samozadovoljavanje zaštita za polni organ od upadanja u zinaluk Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi ga naveo kao izlaz i rješenje jer je ono lakše od posta.

Takođe Uzvišeni Allah kada govori o osobinama mu'mina koji će biti spašeni kaže da je jedna od tih osobina da stidna mjesta svoja čuvaju osim od žena svojih i robinja svojih, a da oni koji mimo toga traže nešto drugo oni u griješenju granice prelaze.

Pa kaže Uzvišeni: “I koji stidna mjesta svoja čuvaju, osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovom, oni doista prijekor ne zaslužuju, a oni koji pored toga traže, oni u griješenju sasvim pretjeruju” (Sura El-Mu'minun 5-7).

Prema tome Allah, subhanehu ve te'ala, sve intimne radnje mimo naslađivanja i polnog odnosa sa suprugom ili robinjom ubraja u griješenje sa kojim se prelaze granice dozvoljenog. Ova dva šerijatska teksta su dovoljni argumenti zabrane samozadovoljavanja i onanisanja uz pomoć ruke ili nekih drugih pomagala. Ova zabrana se odnosi i na ženu i na muškarce. Na ovom stavu je ogromna većina učenjaka ovog Ummeta.

A od onih učenjaka od kojih se prenosi dozvola, kod većine njih se misli na dozvolu u nuždi, tj. bojazni da se upadne u zinaluk. A neznatan dio učenjaka od kojih se prenosi uopštena dozvola ili pokuđenost, u njihovom stavu nema ibreta jer je oprečan gore spomenutom ajetu i hadisu.

Gledanje harama, poput pornografije, porno filmova, porno gey-filmova i slično, je zabranjeno Kitabom i Sunetom.

Kaže Uzvišeni: „Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; to im je bolje, jer Allah, uistinu, zna ono što oni rade“ (En-Nur, 30).

Prvi nenamjerni i nehotični pogled muškarca u ženu stranjkinju je dozvoljen i oprašta se, dok su pogledi koji slijede poslije toga zabranjeni.

Bilježi Muslim u svom Sahihu da je Džerir, radijallahu anhu, pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o iznenadnom pogledu (u žene), pa mu je rekao: “Okeni svoj pogled”. Takođe, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Aliji, radijallahu anhu: “O Alija, ne slijedi pogled za pogledom, tebi pripada prvi a nije tvoj drugi”. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Ahmed i Hakim, Tirmizi i Albani ga ocjenjuju dobrim a Hakim vjerodostojnim.

Takođe, nema razilaženja među učenjacima oko zabrane homoseksualizma i zabrane gledanja u muško tijelo sa strašću kao što se gleda žena koja je halal.

Treća – kako se sačuvati od upadanja u te grijehe samozadovoljavanja i gledanja harama

Prenosi Buharija u svom Sahihu od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ubrzo će biti najbolji imetak muslimana stado ovaca sa kojim obilazi vrhove brada i najniže doline bježeći sa vjerom od fitni“. Imam Buharija je naslovio poglavlje sa ovim hadisom: „Poglavlje: Od vjere je bježanje od fitni“.

Hadis ukazuje da je muslimanu propisano da bježi i udaljava se od onoga što će ga odvesti u fitnu, tj. što će izložiti njegovu vjeru iskušenju i upadanju u zabranjene stvari.

U kontekstu ovog propisa, od najbitnijih stvari koje pomažu u čuvanju od upadanja u harame su sljedeće stvari:

1- Udaljavanje od svega što odvodi u ove grijehe samozadovoljavanja i gledanja porno gey-filmova, kao i svega što pobuđuje spolnu strast poput gledanja pornografije, nemoralnih filmova ili muškaraca.
Ako se to ne može drugačije postiči osim da ukineš TV, interent, korištenje kompjutera uopće i slično, onda se riješi tih aparata kao bi prekinuo bilo koju mogućnost da upadneš u te grijehe.

2- Izbjegavanje susreta sa osobama i odlaska na mjesta koja podsjećaju na te grijehe.

3- Druženje sa osobama koje praktikuju vjeru, zaokupljanje što više sa ibadetima i nedozvoljavanje da se preda i prepusti mašti i mislima koje često navode na pobuđivanje strasti koje onda treba isprazniti,

4- Umjerenost u jelu i piću kako bi se strast umanjila, zato nije slučajno oporučeno u hadisu da onaj koji nije u mogućnosti da se oženi da posti.

5- Rano stupanje u brak bez komplikovanja i pravljenja od toga filozofije i bauka.

6- Bavljenje sportom, vježbanjem i sa stvarima i aktivnostima koje odvode misli od razmišljanja o polnom odnosu.

Ovi i slični primjeri čine spolnu potrebu umjerenom, svejedno bila ona normalna (tj. prema osobama suprotnog spola) ili devijantna (prema osobama istog spola).

Takođe, ne navode čovjeka da traži izlaz u samozadovoljavanju koje šteti tijelu i razumu i vodi u nemoral.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Vinska kiselina je bijela kristalna supstanca koja spada u organske kiseline.

U prirodi se nalazi u mnogim biljkama kao što su grožđe, banane i tamarindi, i takođe je jedna od glavnih kiselina koje se nalaze u vinu. Dodaje se drugim supstancama kako bi se dobio kiseo ukus, ili se koristi kao antioksidans.

U nižim dozama je neškodljiva i uključena je u sastav raznih vrsta hrane, naročito slatkiša koji imaju kiseo ukus.

Nalazi primjenu i kao aditiv u hrani i koristi se kao antioksidant, a tartarati se koriste kao aditivi koji služe kao antioksidanti ili emulgatori.

Prema tome, vinska kiselina nije alkohol nego kiselina koja se nalazi u mnogim biljkama, a dodaje se drugim supstancama između ostalog kako bi dobilo kiseo ukus, poput kolaća.

Tako da nema smetnje u konzumiranju hrane koja u sebi sadrži vinsku kiselinu.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com