Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Hadis bilježe Ebu Davud, Darekutni, Bezzar, Bejheki i Hakim.

Ocijenio ga je vjerodostojnim Hakim, a dobrim Darekutni, Ibn Hadžer, Albani i Šuajb Arnaut.

Kaže Ibn Mende da je sened ovog hadisa garib (slab).

Takođe, savremeni muhaddis Abdullah Es-S'ad je rekao da je vjerodostojnost hadisa upitna zbog čudnovatog teksta i lanca prenosilaca.

U senedu hadisa ima slabosti zbog slabosti ravije Mervana ibn Salima El-Mukaffe'a.

S tim da treba znati da je ova dova najvjerodostojnije što je prenešeno o dovama pri iftaru.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Tekst spomentog hadisa je:

Prenosi Et-Tirmizi sa senedom od Ibn Abbasa da je rekao: “Jednom prilikom, dok smo mi bili u prisustvu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, došao je ‘Ali b. Ebi Talib i rekao: – Allahov Poslaniče, ti si meni poput oca i majke. Ovaj Kur'an izmiče iz mojih prsa tako da mi je vrlo teško zadržati ga u memoriji. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je na to odgovorio: -Hoćeš li da te podučim riječima (dovi) od kojih ćeš, s Allahovom pomoći, imati koristi i ti i svi koje podučiš? Na taj način ćeš, s Allahovom pomoći, učvrstiti u svojim prsima (memoriji) ono što si naučio?

-Da, poduči me, Allahov Poslaniče – rekao je ‘Ali.

-Kada nastupi noć petka (lejletu-l-džumu'ah, četvrtak naveče), ukoliko budeš mogao ustati u zadnjoj trećini noći, ustani, jer to je vrijeme blagoslovljeno i Allah u njemu prima dove. Moj brat Ja'kub rekao je svojim sinovima:-Ja ću za vas, doista, moliti oprost kod Gospodara moga; a mislio je to činiti u noći džumanskoj. Ako ne budeš mogao ustati u zadnjoj trećini noći, ustani u njenoj polovini. A ako ne mogneš ni tada, ustani na početku noći i klanjaj četiri rekata…

Na kraju namaza, nakon selama, reci ovu dovu:

“Allahu, smiluj mi se da se klonim griješenja sve dok sam živ! Smiluj mi se da se ne opterećujem onim što me se ne tiče! Podari mi da ono s čime ćeš Ti biti zadovoljan od mene bude lijepo i u mojim očima! Allahu, Stvoritelju nebesa i zemlje, Uzvišeni i Plemeniti, bezgranično Moćni, Tebe, Allahu Milostivi, molim, priznajući Tvoju Veličanstvenost i Svjetlo Tvoga Lica, da moje srce obavežeš da (za)pamti Tvoju Knjigu onako kako Si me naučio. Podari mi da je učim onako kako ćeš Ti biti zadovoljan! Gospodaru moj, Stvoritelju nebesa i Zemlje, bezgranično Moćni, Tebe, Allahu Milostivi molim, priznajući Tvoju Veličanstvenost i Svjetlo Tvoga Lica, da Kur'anom (pr)osvijetliš moj vid, njime pokreneš moj jezik i olakšaš mome srcu. S njim učini prostranim moja prsa i očisti moje tijelo! Doista, na putu istine samo Ti mi možeš pomoći i samo Ti mi Istinu možeš dati. Nema sile niti moći osim s Allahom, Uzvišenim, Veličanstvenim!”
“Ebu Hasane, to ćeš učiti tri, pet ili sedam petaka (džuma) pa će ti, s Allahovom dozvolom, biti uslišano. Tako mi Onoga koji me je poslao sa Istinom, ovo nije mašilo nijednog (pravog) vjernika!”

Abdullah b. Abbas pripovjeda: “Tako mi Allaha, nije prošlo pet ili sedam petaka, a ‘Ali je opet došao Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem, i rekao:- Allahov Poslaniče, ja sam ranije učio napamet po četiri ajeta, pa kad bih htio da ih ponovim oni bi mi izmicali. Danas, ja napamet učim po četrdeset i više ajeta, pa kada ih ponavljam čini mi se kao da je Allahova knjiga preda mnom otvorena. Takodjer, kada danas čujem hadise, pa ih poslije prenosim, iz njih ne ispustim ni jedan harf!”
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada je rekao: “Vjernik (si), tako mi Gospodara Kjabe, Ebu Hasane!”

Ocjena hadisa

Spomenuti hadis bilježe Tirmizi, Hakim i Ibn El-Munziri u „Et-Tergibu bet-terhibu“.

Ovaj hadis su Ibn El-Dževzi u „El-Mevdu'at“, Zehebi u „El-Mizan“ i Albani u „Silsileti Ed-Da'ifa“ ocijenili izmišljenim (krivotvorenim ili apokrifnim), skupina muhadisa ga ocjenjuje jako slabim, a Tirmizi, Hakim i Ibn El-Munziri kažu da mu je sened dobar, a tekst jako čudan (tj. slab).

Slabost hadisa dolazi od ravije Sulejmana ibn Abdurrahmana Ed-Dimeškija za kojeg Ebu Haim kaže: „Kada bi mu neko podmetnuo lažan hadis ne bi razumio“.

Prema tome, nije ispravno doviti sa ovom dovom za poboljšanje hifza sa ubjeđenjem da je od suneta, jer je dova došla u izmišljenom hadisu.

Stvari koje pomažu u poboljšanju pamćenja

Nije mi poznato da postoji neka vjerodostojna dova za poboljšanje pamćenja, svejedno Kur'ana ili nečeg drugog, ali je praksa pokazala da u nastavku navedene stvari doprinose boljoj memoriji.

Prvo – ostavljanje grijeha

Imam Šafija je bio poznat po nevjerovatno jakom pamćenju. Pročitao bi samo jednom neku stranicu, a onda bi je prekrio rukom i ponovio to što je pročitao kao da čita.

Međutim, jednom prilikom je išao putem i ugledao stopalo žene koja je išla ispred njega. Nakon tog događaja nije mogao da pamti kao što je imao običaj, nego bi morao ponavljati nekoliko puta, pa je otišao svom šejhu Veki'i i obavijestio ga o tome šta se desilo. Šejh mu je na to rekao: „Znanje je nur od Allaha, ne poklanja se griješniku“.Pa je imam Šafija ovo zapisao u stihu: „Požalio sam se Veki'i na moje loše pamćenje, pa mi je ukazao na ostavljanje grijeha. I obavijestio me da je znanje nur, a Allahov nur se ne poklanja griješniku“.

Opštepoznato je da su ovo stihovi imama Šafije, međutim učenjak Hatib El-Bagdadi tvrdi u knjizi „El-Džami'u liahlaki er-ravi“ da su to stihovi Alije ibn Hašruma, jer učenjak Veki'a nije bio šejh imama Šafije.

U svakom slučaju ibret je u samoj priči i značenju stihova.

Drugo – konstantno dovljenje Allahu za poboljšanje pamćenja

Treće – neprejedanje, kao i konzumiranje meda i orašastih plodova

Četvrto – treniranje pamćenja ponavljanjem i stalnim čitanjem onog što se želi zapamtiti.

Upitan je imam Buharija kako je stekao tako veliki hifz (i moć pamćenja), a njegov odgovor je bio: „Sa mnoštvom čitanja“.

„Allahu moj, utječem ti se od znanja koje ne koristi, od srca koje nije skrušeno, od duše koja se ne može zasititi i od dove koja se ne prima“. (Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Ahmed u vjerodostojnom hadisu)
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Taj hadis bilježi Ibn es-Sunnu knjizi i Amelul-jevmi vel-lejleti (broj 629), ali ne od Aiše, radijallahu anha, nego od nekih od Poslanikovih žena. Šejh Albani ga ocjenjuje slabim zbog ravije Merjem bint ibn El-Bukejr koja to prenosi od njegovih žena, a ona je medžhula, tj. nepoznat ravija. Nepoznat ravija je razlog slabosti hadisa. Još uz to, niko drugi ne prenosi taj hadis ni od autora hadiskih zbrki niti neko drugi od ravija, što dodatno ukazuje na slabost ove dove.

Prema tome, nije potvrđeno da se ova dova uči radi otklanjanja bubuljica.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam.
Onaj ko daje sadaku treba voditi računa kome daje kako ne bi došla u ruke onih kojima nije dozvoljeno da je uzimaju. O ovome naročito treba voditi računa ako je u pitanju davanje zekata, jer ako se zekat da onima koji ne zaslužuju da ga prime time nije ispunjena obaveza.

A što se tiče dobrovoljne sadake, onaj ko vodi računa da je udijeli onima koji zaslužuju da je dobiju, a zatim se desi da je dospije u ruke onoga ko ne zaslužuje da je uzme, poput bogataša, kjafira i slično, on u tom djelu ima potpunu nagradu kao da je sadaka stigla u ruke onima kojima je namjeravana.

Imam Nevevi je u svom Kometaru Sahiha Muslima naslovio jedno poglavlje sljedećim riječima: “Ko da sadaku a ona dospije onima koji je ne zaslužuju ona za to ima nagradu”, a pod ovim poglavljem se navodi hadis koji je argument za spomenuti naslov. Naime, prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Rekao je neki čovjek: ‘Večeras ću dati sadaku’, a zatim je izašao sa sadakom i dao je u ruku neke zinalučarke. Pa su sutradan ljudi govorili: ‘Sinoć je dao sadaku zinalučarki’. A on je rekao: ‘Allahu moj, Tebi se zahvaljujem zbog zinalučarke, ja ću (ponovo) dati sadaku’. Pa je izašao sa sadakom i stavio je u ruku bogataša. Ljudi su sutradan govorili: ‘Dao je sadaku bogatom čovjeku’. On je rekao: ‘Allahu moj, Tebi se zahvaljujem zbog bogataša, ja ću (opet) dati sadaku’. Pa je izašao sa sadakom i stavio je u ruku kradljivca. Ljudi su sutradan govorili: ‘Dao je sadaku kradljivcu’. A on je rekao: ‘Allahu moj, Tebi se zahvaljujem na zinalučarki, bogatašu i kradljivcu’. Pa se sa njim došlo (na Sudnjem danu) i bi mu rečeno: ‘Tvoja sadaka je primljena, što se tiče zinalučarke, ona je ostavila zinaluk, bogati je uzeo pouku i počeo udjeljivati od onog što mu Allah dao a kradljivac je ostavio krađu’.” Hadis bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima.

Ovaj hadis je jasan dokaz da sadaka i ako dođe u ruke onih kojima nije namjeravana niti je zaslužuju da je Allah prima i da onaj ko je dao sadaku ima nagradu kao da je dospjela u prave ruke.

Prema tome, nagrada tvoje sadake neće biti umanjena inšallah pa makar zbog greške onih koji posreduju i ne došla u ruke onima kojima je naznačeno da se daje i kojima si ti nanijetio dati. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Pitanje davanja zekata na dug u općem smislu se ubraja u jedno od veoma bitnijih fikhskih mes'ela. A važnost ovog pitanja u naše vrijeme se još više povećava zbog velike raširenosti investicionih fondacija i kompanija, uske povezanosti bankarskog finansiranja sa ekonomijom i privredom i zbog ogromnog i raznovrsnog razvoja trgovine i poslovanja.
Islamski pravnici su se jako razišli po pitanju davanja zekata na dug. Da li se uopće izdvaja zekat na dug, a ako se izdvaja ko je dužan dati: onaj koji je dao pozajmicu, tj. kome je neka druga strana dužna ili onaj koji se zadužio, ili obojica? I na kraju kako da izdvoji zekat na dug? Izučavanje ovih pitanja dovodi istraživača u nedoumicu i konfuziju gdje je vrlo teško odrediti ispravno mišljenje.

Razlog razilaženja islamskih učenjaka po ovom pitanju je nepostojanje šerijatskog teksta iz Kur'ana i vjerodostojnog Sunneta koji liječi ovu problematiku. A to je učinilo da je svaki mudžtehid iznijeo stav shodno gdje ga je odveo njegov idžtihad tako da na kraju imamo velik broj stavova počev od ashaba pa do savremenih učenjaka. U narednom tekstu slijede mišljenja ashaba i tabi'ina, zatim učenjaka četiri poznata sunnetska mezheba, stav Ibn Hazma i mišljenja nekih savremenih šerijatskih komisija, kolegija i učenjaka.

Vrste dugova na koje se daje zekat

Neophodno je na samom početku utvrditi vrste dugova na koje se daje zekat a to se može najbolje ustanoviti navođenjem podjele dugova kod pravnika hanefijskog i malikijskog mezheba.

Podjela dugova kod hanefija

Učenjaci hanefijskog mezheba ne prave razliku između trenutnih dugova i dugova na odgodu, ali zato dijele dugove na više vrsta. Pa je tako Ebu Hanife podijelio dug u tri vrste: jaki, srednji i slabi .

Jak dug je protuvrijednost za imetak u stoki ili protuvrijednost za trgovačku robu ili kao novčana pozajmica. Na ovaj dug je onaj kome su dužni obavezan davati zekat.
Srednji dug je protuvrijednost za nekretnine na koje se inače ne daje zekat, poput kuća i drugih stambenih objekata, zemljišnih nekretnina i slično. Prenose se dva rivajeta od Ebu Hanife o obavezi davanja zekata na ovu vrstu duga.

Slabi dug je dug mehra, dug otkupa hul'a (davanje talaka ženi na njen zahtjev), dug krvarine i dug kitabeta (ugovora o oslobađanja iz ropstva). Na ovaj dug se ne daje zekat, nego se nakon uzimanja duga računa kao i svaki drugi imetak za čije davanje zekata treba ispuniti određene šartove.

Za razliku od Ebu Henife njegova dva učenika, Ebu Jusuf i Muhammed Šejbani, dijele dugove na na dva dijela: opće dugove na koje se daje zekat i nepotpune dugove na koje se ne daje zekat . U nepotpune dugove uvrštavaju dug krvarine i dug kitabeta (ugovora o oslobađanja iz ropstva), a sve ostale u opće dugove.

Podjela dugova kod malikija
Pravnici malikijskog mezheba u osnovi dijele dugove na trenutne i dugove na odgodu. Zatim dugove na odgodu dijele na tri vrste:

Fethul-kadir (1/491).
Tuhfetul-fukaha (1/458).
El-Kafi, Ibn Abdulberra (1/293).

Prva vrsta: dugovi na koje se uopće ne daje zekat. To su dugovi koji nisu rezultat trgovačkog poslovanja poput: duga zaostavštine koja je u procesu podjele nasljednicima i dugova koji predstavljaju protuvrijednosti nekretnina (kuća, objekata i zemljišnih parcela) sa čijom prodajom nije namjeravana trgovina.

Druga vrsta: dugovi na koje se daje zekat za godinu dana nakon što budu vraćeni, poput duga od pozajmice, duga u trgovačkoj robi gdje je zaduženi trgovac muhtekir (koji zadržava robu dok mu cijena poraste), duga trgovcima koji predstavlja protuvrijednost trgovačke robe a nema nade da će biti vraćen.

Treća vrsta: dugovi na koje se daje zekat svake godine, a to su dugovi koji predstavljaju protuvrijednost trgovačke robe a očekuje se da će biti vraćeni, gdje se vrijednost duga procjenjuje svake godine prilikom izdvajanja zekata.

Nakon ovoga može se konstatovati da imamo tri skupina dugova. Prva skupina dugova su oni oko kojih su učenjaci složni da ulaze u ovo pitanje (davanja zekata na dug), a to su: dugovi od pozajmica i dugovi koji je rezultat trgovačkog poslovanja. Druga skupina dugova su oni oko kojih je podijeljeno mišljenje da li ulaze pod ovo pitanje, a to su: dug mehra, dug otkupa hul'a (davanje talaka ženi na njen zahtjev), dug zaostavštine koja je u procesu podjele nasljednicima i dug koji predstavlja protuvrijednost nekretnina (kuća, objekata i zemljišnih parcela) sa čijom prodajom nije namjeravana trgovina. I treća skupina dugovi oko kojih su učenjaci skoro složni da ne potpadaju pod ovu mes'elu, a to su: dug krvarine i dug kitabeta (ugovora o oslobađanja iz ropstva).

Hadis o davanju zekata na dugove

Prenosi se hadis u dva rivajeta u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Nije dužan dati zekat onaj ko pozajmi imetak”. Prvi rivajet od sahabijke Ummu S'ad el-Ensarije, radijallahu anha, za koji kaže Ibn Hažder da ga bilježi Ebu J'ala, a u njegovom musnedu nisam ga našao. Takođe, bilježi ga Ibn ‘Adijj . Ocijenili su ga Ibn Hadžer , El-Busajri i Zehebi slabim, jer su u njegovom senedu ‘Anbese i Muhammed ibn Zazan a obojica su slabi. Drugi rivajet je od Sehl ibn Kajsa el-Muzenija, radijallahu anhu, za koji kaže Ibn Hadžer i Mutteki Hindi da ga bilježi Ibn Mende i da je rekao: “Garib (stran), ne poznajemo ga osim sa ovim senedom”. Takođe bilježi ga Ebu Nu'ajm . U senedu ovog rivajeta je Kesir ibn Abdullah el-Muzeni koga su ocijenili slabim Ahmed, Darekutni, Ebu Hatim, Ibn Hadžer i ostali. Prema tome, hadis je veoma slab i kao takav ne može biti argument po ovom pitanju.

Mišljenja ashaba i tabi'ina o davanju zekata na dug

Na samom početku da napomenemo da predaje koje su prenesene od ashaba dio njih ukazuje na obavezu davanja zekata na dugove, kao što se prenosi u dva različita rivajeta od Omera, Osmana i Ibn Omera, i u jednom rivajetu od Ibn Abbasa,

El-Kamilu (6/204).
El-Metalibul-‘alije (1/311).
Itthaful-hajjire (3/2).
Mizanul-i'atidal (3/546).
El-Isabe (3/204).
Kenzul-‘ummal (6/494).
M'arifetis-sahabe (3/1315) broj 3309.

radijallahu anhum. A dio tih predaja ukazuje da nema zekata na dugove, kao što se prenosi u dva različita rivajeta od Alije, Aiše i Ibn Omera, radijallahu anhum .
Prenešeno je od ashaba i tabi'ina mnogo različitih stavova koja se mogu sabrati u osam mišljenja:

Prvo mišljenje: zekat na dug se uopće ne daje, nije ga dužan dati ni onaj kome su dužni (dain) niti onaj koji se zadužio (medin).
Ovo je stav Aiše i Ibn Omera, radijallahu anhum, prenosi se da su rekli: “Nema zekata na dug” . Takođe, ovo je stav ‘Ikrime, ‘Ata’, Ibrahima Neha'ija i Hakema ibn el-‘Utejbe. Njihove stavove prenose Ebu ‘Ubejd, Ibn Hazm i Ibn Kudame . Argumenti zagovorača ovog stava su sljedeći:

1- Dug nije u njihovom potpunom vlasništvu, a jedan od šartova davanja zekata je potpuno vlasništvo nad imetkom.
2- Kao što se ne daje zekat na zemlju, objekte i alat tako se ne daje ni na dug, jer im je zajedničko da ulaze u imetak koji ne raste i ne razvija se.

Drugo mišljenje: zekat na dug dužan je dati samo onaj koji je dužan ako je u stanju da vrati a izbjegava.

Ovo mišljenje se može uzeti iz riječi koje se prenose od Ibrahima Neha'ija i ‘Ata da su bili upitani o čovjeku koji ne negira da je dužan ali izbjegava da vrati, pa su tekli: “Zekat na taj dug dužan je dati onaj koji ga ugodno jede” .

Nisu naveli argumente sa kojima dokazuju svoj stav.
Ibn Hazm i Ebu ‘Ubejd navode mišljenje da je uopćeno dužan dati zakat na dug onaj koji je dužan. To mišljenje su pripisali takođe Ibrahima Neha'iju i ‘Atu, kao i da je to stav Omera, radijallahu anhu, i Hasen ibn Hajju.

Međutim, kada su naveli njihove riječi jasno se razumije da oni nisu na tom stavu, pa će biti da su Ibn Hazm i Ebu ‘Ubejd u ovome pogriješili.

Treće mišljenje: zekat na dug dužan je dati onaj kome su dužni iz svog postojećeg imetka.

Ovo mišljenje prenose Ebu ‘Ubejd i Ibn Hazm od Omera, Džabira, Ibn Omera, radijallahu anhum, i Hasena el-Basrija i Mudžahida . Takođe, bez argumenta.

Četvrto mišljenje: zekat na dug izdvaja onaj kome su dužni iz postojećeg imetka ako je osoba koja je dužna bogata i u stanju da vrati dug.

Na ovom stavu su Osman, Ibn Omer, radijallahu anhum, Džabir ibn Zejd, Hasen el-Basri, Mejmun ibn Mehran, Ibrahim Neha'i, Mudžahid, Sufjan es-Sevri, Veki'a, Tavus, Zuhri, Katade, Hamd ibn ebi Sulejman i Ishak ibn Rahuvejje. Njihova mišljenja prenose Ebu ‘Ubejd, Ibn Hazm i Ibn Kudame .

Ibn Kudame je naveo jedan dokaz za ovo mišljenje: kijas (nalogija) na davanje zekata na vedi'u (imetak dat na čuvanje). Kao što je vlasnik vedi'e dužan dati zekat jer je u mogućnosti da raspolaže sa vedi'om kad god hoće, takođe onaj kome je neka

Et-Tatbikatul-mu'asire lizekatid-dujun, Abdullah El-‘Ajid.
El-Muhalla (6/133), El-Mugni (3/46).
Ebu ‘Ubejd u knjizi “El-Emval” (430-433), Ibn Hazm u knjizi “El-Muhalla” (6/134) i Ibn Kudame u knjizi “El-Mugni” (3/46).
El-Emval 430, El-Muhalla (6/132).
El-Emval (430-431) i El-Muhalla (6/132).
El-Emval (430-431), El-Muhalla (6/133) i Ibn Kudame (3/46).

osoba dužna a bogata je i u stanju je vratiti dug na njegov zahtjev potpada pod isti propis. Iz dokaza se da razumjeti da u ovo ne ulazi dug na odgodu, tj. koji treba vratiti nakon određenog dogovorenog vremena.

Peto mišljenje: zekat na dug izdvaja onaj kome su dužni za sve protekle godine nakon što mu se vrati dug ako osoba koja je dužna priznavala dug i ako je bila u stanju da ga vrati.

Ovo mišljenje je Ibn Kudame pripisao Aliji, radijallahu anhu, Sufjanu es-Sevriju i Ibn Sevru bez navođenja njihovih riječi . Takođe bez navođenja argumenata.

Šesto mišljenje: izdvaja ga onaj kome su dužni samo za jednu godinu nakon što mu se vrati dug (pa makar prošlo više godina) ako je osoba koja je dužna priznavala dug i ako je bila u stanju da ga vrati.
Ovaj stav Ebu ‘Ubejd i Ibn Kudame su pripisali Se'id ibn Musejjebu, ‘Ata'u Hurasaniju i Ebu Zinadu bez navođenja njihovih riječi i argumanata .

Sedmo mišljenje: izdvaja ga onaj kome su dužni za sve protekle godina nakon što mu se vrati dug ako je zadužena osoba bila siromašna te nije bila u stanju da ga vrati.
Ovo je stav Alije i Ibn Abbasa, radijallahu anhum, čije riječi prenosi Ebu ‘Ubejd kao i Sufjana Sevrija .

Iz ovog i petog mišljenja se razumije da Alije, radijallahu anhu, i Sufjan Sevri ne prave razliku između zaduženog bogatog koji je u stanju vratiti dug i zaduženog siromašnog koji nije u stanju vratit dug.

Osmo mišljenje: izdvaja ga onaj kome su dužni samo za jednu godinu nakon što mu se vrati dug (pa makar prošlo više godina) ako je zadužena osoba bila siromašna te nije bila u stanju da ga vrati.

Ovo je stav Omera ibn Abdul-aziza, Mejmuna ibn Mehrana, i Lejsa čije riječi je zabilježio Ebu ‘Ubejd, kao i Hasena El-Basrija .

Mišljenja mezheba

Imami mezheba kao i njihovi učenici dijele dug na više dijelova shodno stanju onog kome su dužni (daina) i zaduženog (medina). Pa tako, različito tretiraju dug ako ga zaduženi priznaje a bogat je i može da vrati, i ako ga priznaje a nema odakle da vrati dug, ako zaduženi negira da je dužan, ili je zaduženi bankrotirao pa mu je imetak stavljen pod stečaj, ako zaduženi priznaje dug i u mogućnosti je da ga vrati ali namjerno odugovlači, ako je dug na odgodu ili trenutni, ako je onaj kome su dužni trgovac ili nije trgovac nego je posudio imetak ili novac i tako dalje. Oko svih ovih stanja učenjaci imaju podijeljene stavove. U narednom tekstu slijedi izlaganje stavova mezheba i to u dva dijela: prvo – davanje zekata na dug od strane onog kome su dužni (daina), i drugo – davanje zekata na dug od strane zaduženog (medina).

Prvo – davanje zekata na dug od strane onog kome su dužni (daina)
Radi lakšeg razumijevanja ovog dijela pitanja mnogi učenjaci dijele dug shodno stanju zaduženog i periodu zaduženja na tri vrste:

Prva vrsta: trenutni dug (tj. bez odgode roka vraćanja), gdje je zaduženi bogat, u stanju je vrati i dao bi ga odmah na zahtjev druge strane.

El-Mugni (3/46).
El-Emval (430) i El-Mugni (3/46).
El-Emval (432) i El-Mugni (3/47).
El-Emval (432) i El-Mugni (3/47).

Druga vrsta: trenutni dug, gdje je zaduženi u oskudici, nije u stanju da ga vrati ili je u stanju ali svjesno odugovlači i ne vraća.

Trća vrsta: dug na odgodu, tj. kojeg treba vratiti nakon određenog dogovorenog vremenskog perioda.

Prva vrsta: trenutni dug (tj. bez odgode roka vraćanja), gdje je zaduženi bogat, u stanju je vrati i dao bi ga odmah na zahtjev druge strane.
Islamski pravnici imaju tri stava oko zekata na ovu vrstu duga:

Prvi stav: vadžib je da izdvoji zekat na taj dug za sve protekle godine.

Ovo je stav hanefijskog , šafijskog i hanbelijskog mezheba. S tim da su šafije najstrožije, jer smatraju da je obaveza izdvajati zekat za svaku godinu pa makar zaduženi i ne vraćao dug, dok hanabile smatraju da je dužan dati zekat nakon vraćanja duga za sve prethodne godine. Nisam našao pojedinosti oko toga kod hanefija.

Argumentiraju svoj stav ajetima i hadisima u kojima se naređuje davanje zekata na imetak, a dug je vrsta imetaka. Takođe, ovo je stav skupine od ashaba: Osmana, Alije, Aiše, Džabira i Ibn Omera, radijallahu anhum.

Drugi stav: vadžib je da da zekat na taj dug kada mu bude vraćen samo za jednu godinu. Ovo je stav malikija .

Treći stav: onaj kome su dužni uopće nije obavezan dati zekat na dug.
Ovo je stav zahirijskog mezheba, argmentiraju ga sa predajom od Aiše, radijallahu anha: “Nema zekata na dug” .

Radžih (odabrano) mišljenje o zekatu na ovu vrstu duga je prvi stav, tj. obaveza davanja zekata. Ovo je mišljenje većine ashaba i na njemu je džumhur učenjaka. A opći šerijatski tekstovi jasno upućuju na njega.

Druga vrsta: trenutni dug, gdje je zaduženi u oskudici, nije u stanju da ga vrati ili je u stanju ali svjesno odugovlači i ne vraća.

Oko ove vrste duga islamski pravnici takođe imaju tri stava:

Prvi stav: nakon vraćanja duga vadžib je izdvojiti zekat uopćeno za sve protekle godine.

Ovo je stav hanefijskog , šafijskog i hanbelijskog mezheba. Argumentiraju ga predajom od Alije, radijallahu anhu: “Ako je iskren (zaduženi u tvrdnji da nema odakle vratiti dug), neka da zekat kada mu vrati dug” . Takođe predajom Ibn Abbasa, radijallahu anhuma .

Drugi stav: nema zekata na ovu vrstu duga.

Ovo je stav zahirija, Hasena ibn Zijada od hanefija i Muhammeda ibn Hasena eš-Šejbanija od hanefija ako je mu je kadija presudio da je bankrotirao .

Tuhfetul-fukaha (1/460).
Eš-Šerhul-kebir (1/466).
El-Muhalla (2/101).
Fethul-kadir (1/490).
Bejheki (4/150), Musannef Ibn ebi Šejbe (3/163), i Ebu ‘Ubejd u El-Emval (2/484).
Ebu ‘Ubejd u El-Emval (2/485).
Tuhfetul-fukaha (1/162).
Fethul-kadir (1/492).

Dokaz im je predaja od Alije, radijallahu anhu: “Nema zekata na imetak za koji ne očekuješ da će biti vaćen”. Ovu predaju prenose skoro u svim hanefijskim knjigama, a dokazuju sa njom da se ne daje zekat na dug kojeg zadiženi negira. Kaže Ibn Hadžer za ovu predaju da je nije nigdje našao, takođe Zejle'i u “Nasbir-raje” da je gariba (nepoznata), tj. uopće nije prenešena .

Treći stav: nakon što zaduženi vrati dug vadžib je dati zekat na taj dug samo za jednu godinu.

Ovo je stav malikija . Dokazuju svoj stav sa kijasom (analogijom) na zekat žitarica. Jer polodovi žitarica u početku ne postoje ili su u propisu onog što ne postoji, a kada sazriju i uberu se daje se zekat samo jednom, tako isto je i sa dugom kojeg zaduženi nije u stanju da vrati.

Radžih (odabrano) mišljenje je treći stav. Znači, čovjek koji zbog oskudice nije u stanju vratit dug, ili koji je u stanju ali izbjegava i odugovlači, takođe onaj koji poriče dug, ukradeni ili zaboravljeni imetak, opljačkan ili na silu oduzet, sve ove vrste imetaka i dugova kada ih se njihov vlasnik domogne ili mu vrate dužan je dati zekat samo za jednu godinu.

Trća vrsta: dug na odgodu, tj. kojeg treba vratiti nakon određenog dogovorenog vremenskog perioda.

Ova vrsta duga je najrasprostanjenija pogotovo u sadašnje vrijeme, zato je veoma bitno znati propis davanja zekata na tu vrstu dugova. Stavovi islamskih pravnika po ovom pitanju mogu se rezimirati u pet mišljenja od kojih četiri smatraju da je obaveza dati zekat s međusobnim razilaženjem u detaljima, a peto da nema zekata na ovu vrstu duga.

Prvi stav: ako je zaduženi imućan i u stanju da vrati dug vadžib je izdvajati zekat svake godine pa makar zaduženi ne vraćao dug, a ako je zaduženi u neimaštini vadžib je da se izdvoji zekat nakon vraćanja duga za sve protekle godine. Ovo je mišljenje unutar šafijskog mezheba . Dokazuju svoj stav kijasom (analogijom) ove vrste duga na vedi'u (imetak dat na čuvanje). Međutim, ovaj dokaz je prihvatljiv za dug bez odgode ali ne i na dug na odgodu jer ga vlasnik ne može uzeti kad on hoće. Drugi dokaz im je da je ovaj dug imetak koji je u potpunom vlasništvu onog kome duguje zaduženi, jer on sa njim može raspolagati: prebaciti ga na drugu osobu (tzv. havala) ili osloboditi zaduženog od duga. Zato je obavezan davati na njega zekat.

Drugi stav: kada zaduženi vrati dug obavezan je dati zekat za sve protekle godine. Ovo je šafijski (Nihajetul-muhtadž 3/13) i hanbelijski (Keššaful-kinna'a 4/320) mezheb . Da je obavezan dati zekat za sve protekle godine dokazuju istim dokazima kao u prethodnom mišljenju. A da nije dužan dati zekat sve dok mu ne vrati dug jer bi to značilo da daje zekat na imetak od kojeg on nema koristi a to je protivno sa samim smislom davanja zekata, tj. suosjećanje sa onima kojima pripada zekat.

Treći stav: podjela dugova na dvije vrste, prvi su dugovi na koje je obaveza dati zekat onog dana kada mu budu vraćeni dugovi i to samo za jednu godinu, ti dugovi su: dug od pozajmice, dug u trgovačkoj robi gdje je zaduženi trgovac muhtekir (koji zadržava robu dok mu cijena poraste), dug trgovcima koji predstavlja protuvrijednost trgovačke robe a nema nade da će biti vraćen. Druga vrsta dugova su

Ed-Diraje (1/249).
Eš-Šerhul-kebir (1/466).
El-Medžmu’ (5/506).
Nihajetul-muhtadž (3/13) i Keššaful-kinna'a (4/320).

oni na koje je obaveza davati zekat svake godine, a to su dugovi trgovcima koji predstavljaju protuvrijednost trgovačke robe a očekuje se da će biti vraćeni. Vrijednost duga se procjenjuje svake godine kada se izdvaja zekat.

Ovo je stav malikijskog mezheba . Malikije vežu obavezu davanja zekata na dug shodno rastu i razvijanju tog imetka, pa na imetak-dug koji raste poput prodaje trgovačke robe obaveza je davati zekat za svaku godinu. A na dug-imetak koji ne raste poput obične pozajmice daje se zekat samo jednom za jednu godinu nakon vraćanja duga.
Blizu stava malikija je mišljenje Abdurrahmana es-S'adija o zekatu na dug za protuvrijednost trgovačke robe . On smatra da ako je trenutni dug (bez odgode vremena vraćanja) onda je vadžib izdvajati zekat na glavnicu vrijednosti trgovačke robe i na zaradu, a ako je dug na odgodu onda je obaveza davati zekat na glavnicu svake godine, a na zaradu shodno dijelu zarade koju dobija godišnje. Sličnog stava je i Abdullah el-Bessam .

Četvrti stav: nakon vraćanja duga daje se zekat samo za godinu dana svejedno očekivalo se da će vratit dug ili ne. Ovo je stav nekih učenjaka malikijskog mezheba .

Peti stav: nema zekata na dug na odgodu. Ovo je jedno od mišljenja unutar šafijskog mezheba , jedan od dva rivajeta henbelijskog mezheba i ovo je stav zahirijskog mezheba .
Argumentiraju svoj stav sljedećim:

Prvo: da je dug nešto što ne postoji, jer se dug kod zaduženog broji kao nešto što mu treba vratiti a taj dug ne postoji u stvarnosti. Pa ako je to tako kako da se daje zekat na nešto takvo? Naravno, ovo tumačenje je neprihvatljivo jer vlasnik duga može sa njim da raspolaže na više načina: da ga da nekom drugom, da oslobodi zadiženog ili da ga proda.

Drugo: da dug kod zaduženog nema osobinu rasta i razvijenja a to je jedan od šartova za obavezu davanja zekata. Ovo se odnosi samo na pozajmicu i ne obuhvata sve vrste dugova.

Radžih (odabrano) mišljenje je blizu onog na čemu su malikije (treći stav) sa malom razlikom, a to je stav Abdurrahmana S'adija i Abdullaha el-Bessama. To jest, da je vadžib davati zekat svake godine na dugove koji su rezultat trgovačkog poslovanja tako što bi se vrijadnost duga procjenjivala svake godine prilikom davanja zekata. To jest, zekat se daje na glavnicu svake godine, a na zaradu shodno dijelu zarade koju dobija godišnje kada se zarada podijeli na broj godina u kojima treba vratit dug. Svejedno bili to dugovi čije vraćanje se očekuje ili ne očekuje. A na sve ostale dugove da se daje zekat samo za jednu godinu nakon vraćanja duga.

Drugo – davanje zekata na dug od strane zaduženog (medina)

Hašijetud-dusuki (1/466-469).
El-Fetava es-s'adije, str. 217.
El-itdžahatul-fikhijje fi zekatid-dejn, str. 8.
Menahidžult-tahsil (2/215).
El-Muhezzeb (1/520).
El-Furu’ (3/477).
El-Muhalla (6/103).

Pod ovim pitanje se podrazumijeva sljedeće: da li zaduženi treba od njegovog imetka na koji je inače obavezan dati zekat da odbije količinu duga, ili njegov dug ne utiče na imetak na koji je obavezan dati zekat, tj. obavezan je dati zekat i na dug koji treba vratiti. Oko ovog pitanja islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje.

Prvo mišljenje: dug zaduženog ne sprečava ga od obaveze davanja zekata niti se taj dug odbija od ukupnog imetka, svejedno bio dug trenutni ili na odgodu.
Ovo je najistaknutije mišljenje kod šafija, rivajet u hanbelijskom mezhebu i mezheb zahirija. Takođe, ovaj stav izabrala je Stalna komisija za fetve u Saudiji .

Najjači argument sa kojim dokazuju svoj stav su riječi Uzvišenog: “Uzmi od imetka njihova zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš” (Et-Tevbe 103). A imetak (uzeti dug) koji je u rukama zaduženog je njegovo vlasništvo s kojim raspolaže kako hoće, tako da se ovaj ajet odnosi i na njeg.

Drugo mišljenje: suprotno prvom, tj. dug zaduženog sprečava ga od obaveze davanja zekata, taj dug se odbija od ukupnog imetka, svejedno bio dug trenutni ili na odgodu, a imetak unutrašnji ili vanjski.
Ovo je stav hanefijskog mezheba , jedno od mišljenja unutar šafijskog mezheba i stav hanbelijskog mezheba .

Dokazuju svoj stav predajom od Osmana, radijallahu anhu: “Ovo je mjesec davanja vašeg zekata, pa onaj ko je dužan neka vrati svoj dug kako bi dali zekat na vaš imetak”, a u drugom rivajetu kod Abdurrezzaka: “Zatim dajte zekat na ono što je preostalo” . Ovo bilo u prisustvu ashaba a nije prenešeno da se neko od njih usprotivio, te je ovo idžma’ od njih.

Komentar: ova predaja ukazuje da je Osman, radijallahu anhu, naredio da se vrate dugovi prije davanja zekata i kada se vrate daje se zekat samo na ono što je ostalo. Pa tako ova predaja ne može biti dokaz za ovaj stav.

Treće mišljenje: dug zaduženog sprečava ga od obaveze davanja zekata na takozvani unutrašnji imetak (novac) a ne sprečava na vanjski imetak (stoka, plodovi, trgovačka roba).
Ovo je malikijski mezheb, jedno od mišljenja unutar šafijskog mezheba i rivajet kod hanabila .

Dokaz da se ne daje na unutrašnji imetak je isti kao kod drugog mišljenja.
A obavezu davanja na vanjski imatak dokazuju sa hadisom: “Na pet deva daje se ovca, a na četrdest ovaca jedna ovca” . Kažu da se u hadisu ne pravi razlika izmađu onih koji su se zadužili i onih koji nisu.

Takođe dokazuju time što su Ebu Bekr i Omer, radijallahu anhuma, slali ubirače zekata a oni nisu pitali ko je zadužen ako nije da bi to odbili od zekata .

Revdatut-talibin (2/197), El-Mubdi'u (2/300), El-Muhalla (6/102) i Fetavel-ledžnetid-daime (9/323).
El-Mebsut (2/6), Fethul-kadir (2/160), Hašijetu ibni ‘Abidin (5/426).
El-Muhezzeb, str. 464.
Šerhu muntehil-iradat (2/181).
Bilježi ga Malik u Muvetteu (593), Ebu ‘Ubejd u El-Emval str. 442, Bejheki u Sunenu (4/148), Ibn ebi Šejbe (10650) i Abdurrezzak (7068) u Musannefima, a Albani ga ocjenjuje vjerodostojnom u “El-Irvau” (3/260).
Hašijetud-dusuki (1/481), Revdatut-talibin (2/197) i El-Mubdi'u (2/300).
Ebu Davud (1568), Timizi (621), Ibn Madže (1798), hadis je sahih.
El-Mubdi'u (2/300).

Četvrto mišljenje: onaj koji zadužen trenutnim dugom nije dužan dati zekat, a ko je zadužen dugom na odgodu dužan je dati na njega zekat.

Ovo je rivajet kod hanabila .

Da nije dužan dati zekat na trenutni dug dokazuju predajom Osmana, radijallahu anhu. A da se daje zekat duga na odgodu dokaz je to što zaduženi nije obavezan da taj dug vrati u to vrijeme kada se izdvaja zekat pa samim tim nema razloga niti argumenta da ne da zekat na taj dio imetka koji je u njegovom vlasništvu. Ovo takođe podupire dokaz koji je spomenut kod prvog mišljenja.

Radžih (odabrano) mišljenje je četvrti stav, tj. da onaj koji je zadužen trenutnim dugom nije dužan dati zekat uz šart da taj dug odmah ili najkasnije prije isteka havla (jedne godine) vrati, tj. da nije mumatil (tj. onaj koji se izvlači i odugovlači u vračanju duga). A onaj ko je zadužen dugom na odgodu dužan je davati na njega zekat, a vrijednost duga na koji se daje zekat se procjenjuje svake godine. Procjena vrijednosti duga se vrši tako što se ukupna vrijednost duga podijeli na broj godina u kojima je rok da se vrati dug te se za svaku proteklu godinu odbije njena rata od ukupnog duga. Da je ovaj stav najbliži istini jasno ukazuje predaja od Osmana, radijallahu anhu, kao i opći šerijatski tekstovi kojima se obavezuju vlasnici imetka na davanje zekata.

Stavovi nekih savremenih učenjaka i fikhskih kolegija

Stav Bin Baza

Davanje zekata na dug od strane onog kome su dužni (daina) zavisi od stanja zaduženih. Ako su zaduženi imućni i u stanju da vrate dug kad god bude od njih zatražen na njemu je da daje zekat svake godine, jer je dug kod zaduženih poput emaneta. A ako su zaduženi u oskudici te ne mogu vratiti dug, ili su imućni ali odugovlače sa vraćanjem te ga nije u stanju vratit od njih, nije dužan uopće dati zekat, nego kad mu vrate dug računa njegov havl (da pregodini) otpočetka. A ako bi dao zekat za jednu godinu za sve protekle godina nema smetnje, međutim to nije vadžib.

A što se tiče davanja zekata na dug od strane zaduženog smatra Bin Baz da je dužan davati zekat na taj imetak zbog općih dokaza i jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, slao sakupljače zekata, a oni nisu pitali one od kojih su uzimali zekat imaju li duga ili ne.

Da se primjetiti da Bin Baz ne pravi razliku između trenutnih dugova i dugova na odgodu.

Stav Abdurrahmana El-Atrema (šerijatski eksperta za bankarska pitanja)

Vadžib je izdvajati svake godine zekat dugova na odgodu od strane onog kome su dužni ako su ti dugovi rezultat trgovačkih poslovanja, a procjena dugova se vrši svake godine na osnovu njihove stvarne vrijednosti.

A što se tiče davanja zekata na dugove na odgodu od strane zaduženog, šejh El-Atrem smatra da se uopće ne daje na te dugove zekat, svejedno bio imetak vanjski (trgovačka roba, stoka, plodovi) ili unutrašnji (novac). Pa ako taj dug obuhvata čitav imetak na koji treba dati zekat ili ga umanjuje tako što ga izvodi iz nisaba onda nije dužan dati zekat. A ako nije ni jedno ni drugo onda treba oduzeti od imetka na koji se daje zekat vrijednost duga a na preostali dio imetka dati zekat .

El-Insaf me'aš-šerhil-kebir (6/339).
Mevsu'atul-ahkamiš-šer'ijje (1/412-414).
El-Ittidžahatul-fikhijje fi zekatid-dujun, Abdurrahman El-Atrema.

Stav Es-Siddika ed-Darira (istaknuti istraživač i član Kolegija islamskog prava pri Organizaciji islamske konferencije)

Zekat na dugove dužan je davati onaj kome su dužni a ne zaduženi. S tim, da se ne traži od njega da izdvoji zekat na dugove iz njegovog postojećeg imetka nego kada mu bude vraćen dug. Izuzetak ovome je stanje u kojem je dug trenutni a zaduženi ga priznaje i vratio bi ga kad god bude zatražen, u ovom slučaju dužan je davati zekat iz svog postojećeg imetka, jer je ovaj dug poput vedi'e (imetka ostavljenog na čuvanje) oko čije obaveze davanja zekata nema razilaženja. A ako onaj kome su dužni nije u stanju uzeti dug jer je zaduženi u oskudici ili negira postojanje duga ili priznaje ali odugovlači pri vraćanju ili je dug na odgodu, u svim ovim slučajevima dužan je dati zekat na dug za sve protekle godine tek kada mu se vrati dug ili kad istekne rok vraćanja .

Odluka o pitanju zekata duga (12. seminar o suvremenim pitanjima zekata održan u Kuvajtu 1989.g.)

Zekat duga od strane onog kome su dužni: Ako je dug u novcu ili trgovačkoj robi, svejedno bio on trenutni dug ili na odgodu, onaj kome su dužni je obavezan davati zekat sve dok je u stanju da vrati svoj dug. A ako nije u stanju vratiti svoj dug zbog odugovlačanja zaduženog ili neimaštine i oskudice u kojoj se nalazi zaduženi onda je dužan dati zekat nakon vraćanja duga samo za jednu godinu. Ako je dug na odgodu dozvoljeno mu je da odgodi davanje zekata sve dok mu ne bude vraćen, pa kada mu se vrati vadžib je da da zekat na sve protekle godine, a ako dug nije vraćen u roku treba oduzeti taj vremenski preiod. Zekat duga od strane zaduženog: Vadžib je da daje zekat na dugova na odgodu svake godine, a trenutni dug ili dug čiji rok vaćanja ističe prije negoli prođe jedan havl (godina dana) vrijednost tog duga treba oduzeti od ukupnog imetka na koji daje dug, tj. nije dužan dati zekat na trenutni dug. Ako dug na odgodu treba vraćati u ratama na više godina, zaduženi je obavezan da daje zekat na sve one rate koje još nije vratio.

Stav Tijela za globalnu islamsku ekonomiju i finansije

Davanje zekata na dug od strane onog kome su dužni (daina) ovisi od stanja zaduženog. Pa ako je zaduženi imućan i vratio bi dug ako bi bilo od njega zatraženo obaveza je davati zekat na taj dug, s tim da je dozvoljeno odgoditi izdvajanje zekata sve dok dug ne bude vraćen pa onda dati zekat za svo proteklo vrijeme. A ako je zaduženi u oskudici ili negira dug ili odugovlači pri vraćanju onda nije dužan dati zekat na dug, a kada mu bude vraćen ophodi se prema njemu kao prema novosteknutom imetku. A ako bi dao zekat za jednu godinu na čitav dug bilo bi dobro.

A što se tiče davanje zekata na dug od strane zaduženog (medina) zavisi da li je trenutni dug ili dug na odgodu. Pa ako bi trenutni dug trebao vratiti u vremenu manjem od jednog havla (jedne godine) vrijadnost tog dug se oduzima od imetka na koji daje zekat. A ako je u pitanju dug na odgodu poznato je razilaženje učenjaka oko zekata na taj dug. Dio učenjaka smatra da se na njeg ne daje zekat, a dio da se daje zekat što je ispravnije. (Kejfe tahsib zekate emvalik str. 9, knjižica izdata od strane gore spomenutog tijela)

Sa ovim smo završili ovaj kratki studij o davanju zekata na dugove. U narednom slijedi rezime svega kazanog u ovoj kratkoj studiji.

Rezime

Zekatud-dujun, naučni studij priređen od Es-Siddika Ed-Darira na jednom od simpozija Kolegija islamskog prava.Nema šerijatskog teksta iz Kur'ana i vjerodostojnog Sunneta koji direktno govore o ovom pitanju. Predaje koje su prenesene od ashaba dio njih ukazuje na obavezu davanja zekata na dugove, kao što se prenosi u dva različita rivajeta od Omera, Osmana i Ibn Omera, i u jednom rivajetu od Ibn Abbasa, radijallahu anhum. A dio tih predaja ukazuje da nema zekata na dugove, kao što se prenosi u dva različita rivajeta od Alije, Aiše i Ibn Omera, radijallahu anhum.

Dugovi na koje se daje zekat su oni dugovi koji proizilaze iz trgovačkih poslovanja i koji su rezultat davanja pozajmice svejedno bilo to u novcu ili nekom drugom imetku. Sve druge vrste dugova, poput mehra, dug fidje hul'a (davanje talaka ženi na njen zahtjev), dug krvarine, dug kitabeta (ugovora o oslobađanja iz ropstva), dug zaostavštine koja je u procesu podjele nasljednicima i dug koji predstavlja protuvrijednost nekretnina (kuća, objekata i zemljišnih parcela) sa čijom prodajom nije namjeravana trgovina, na njih se ne daje zekat.

Davanje zekata na dug od strane onog kome su dužni (daina) ovisi od vrste duga.

Što se tiče prve vrsta, tj. trenutnog dug (tj. bez odgode roka vraćanja), gdje je zaduženi bogat, u stanju je vrati i dao bi ga odmah na zahtjev druge strane, odabrano mišljenje je da je obavezan davati zekat.

A druga vrsta duga, trenutni dug gdje je zaduženi u oskudici te nije u stanju da ga vrati ili je u stanju ali svjesno odugovlači i ne vraća. Odabrano mišljenje je da čovjek koji zbog oskudice nije u stanju vratit dug, ili koji je u stanju ali izbjegava i odugovlači, takođe onaj koji poriče dug, ili ako je imetak ukraden ili zaboravljen, opljačkan ili na silu oduzet, sve ove vrste imetaka i dugova kada ih se njihov vlasnik domogne ili mu bude vraćen dužan je dati zekat samo za jednu godinu.

Zatim treća vrsta, tj. dug na odgodu, a to je dug kojeg treba vratiti nakon određenog dogovorenog vremenskog perioda. Odabrano mišljenje je da je vadžib davati zekat svake godine na dugove koji su rezultat trgovačkog poslovanja tako što bi se vrijadnost duga procjenjivala svake godine prilikom davanja zekata. To jest, zekat se daje na glavnicu svake godine, a na zaradu shodno dijelu zarade koju dobija godišnje kada se zarada podijeli na broj godina u kojima treba vratit dug. Svejedno bili to dugovi čije vraćanje se očekuje ili ne očekuje. A na sve ostale dugove da se daje zekat samo za jednu godinu nakon vraćanja duga.

Odabrano mišljenje po pitanju davanje zekata na dug od strane zaduženog (medina) je da onaj koji je zadužen trenutnim dugom nije dužan dati zekat uz šart da taj dug odmah ili najkasnije prije isteka havla (jedne godine) vrati, drugim riječima da nije mumatil (tj. onaj koji se izvlači i odugovlači u vračanju duga). A onaj ko je zadužen dugom na odgodu dužan je davati na njega zekat, a vrijednost duga na koji se daje zekat se procjenjuje svake godine. Procjena vrijednosti duga se vrši tako što se ukupna vrijednost duga podijeli na broj godina u kojima je rok da se vrati dug te se za svaku proteklu godinu odbije njena rata od ukupnog duga. A Allah zna najbolje.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje