Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

O toj praksi traženja halala kaže Enver Mulahalilović u svojoj knjizi „Vjerski običaji muslimana u BiH“ (str. 206 – 207):

„Imami se neposredno poslije klanjanja dženaze obraćaju prisutnim, koji su klanjali dženazu, riječima koje otprilike glase ovako: Klanjali smo dženazu našem bratu (ili sestri, ako je umrla osoba šensko) i zamolili Allaha dž.š. da mu oproti grijehe (ili da joj oprosti). Ali, ako je on (ili ona) nekome od vas nažao učinio (ili učinila), ili, ako je nekoga nehotice uvrijedio (ili uvrijediula); ili mu je kakvu štetu nanio (ili nanijela), ili mu je nešto dužan ostao (ili ostala), da li mu halalite? (ili da li joj halalite?) I kada prisutni, stojeći još u safovima, kako su klanjali dženazu, potvrdno odgovore riječima „halalimo“, na to imam odgovori: I ja mu (ili joj) halalim, te pozove prisutne da za dušu umrle osobe prouče još po jednu Fatihu, čime se završava dženaza-namaz“.

Za ovakvu praksu nema dokaza u sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ni u vjerodostojnom niti slabom ili izmišljenom hadisima. Također, nisam našao da je to bila praksa selefa ovog ummeta niti da se to navodi u knjigama hanfijskog mezheba.

Dženaza je ibadet i nije propisano činiti od obreda dženaze osim ono za šta imamo vjerodostojne argumente. Ustrajavanje u ovoj praksi traženja halala za mejita nakon klanjanja dženaze, sa ubjeđenjem da je to od obreda dženaze, ili da je propisano i pohvalno, predstavlja novotariju, jer za to nema osnova u šerijatskim tekstovima. Otkud ta praksa kod nas i od kada se praktikuje, to ne mijenja suštinu neopravdanosti ovog običaja.

Svaka novotarija je dalalet i ne prihvata se po tekstu vjerodostojnih hadisa.

Sa druge strane, došlo u hadisu muttefekun alejhi (Buharija i Muslim) da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije klanjao dženazu mejitu koji je imao dug a nije ostavio imetka za vraćanje duga, u takvim slučajevima bi rekao da ashabi klanjaju svome drugu. A nakon što ih je Allah opskrbio ratnim plijenom, rekao je da je na njemu da vrati dug mejitu koji nema imetka. Skupina učenjaka, Ibn el-Munziri, Ibn el-Bettal i Ibn Kudame, smatraju da je ovaj propis derogiran, tj. da je bio u početku a poslije je ostavljen. Dok druga skupina, među kojima je Nevevi, smatra da je ostavljao namaz za takvima kako bi podstakao na vraćanje duga za vrijeme života. U svakom slučaju, umrlom dužniku se klanja dženaza, kao što su naglasili mnogi učenjaci.

A ovo što je prenešeno oko klanjanja dženaze dužniku ne može biti argument za praksu traženja halala od svih prisutnih poslije klanjanja dženaze.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Oko odsijecanja kose mejita, učenjaci koji su govorili o tome, imaju podijeljeno mišljenje između harama i mekruha.

Po jednoj skupini učenjaka, na čemu su hanfije kao što kaže hanefijski učenjak Ibn Nudžejm, je haram.

A po drugoj skupini, na čemu su malikije, kao što navodi malikijski učenjak Halil ibn Ishak, je mekruh i novotarija.

Sve što otpadne od umrlog, od kose, noktiju i slično, ako se desi prije ukopa, treba ukopati zajedno sa mejitom. A poslije ukopa treba zakopati u zemlju bilo gdje.

A što se tiče odsijecanja kose i zadržavanja radi bereketa, to je oprečno šerijatu.

Kaže Ibn Džedi'a u knjizi „Et-Teberuk enva'uhu ve ahkamuhu“ (str. 381) rezimirano: traženje bereketa od dobrih ljudi je moguće za vrijeme njihovog života putem njihovog znanja i dove, a nakon njihove smrti putem znanja kojeg su ostavili, a sve ostalo od načina traženja bereketa od njih nije propisano, nego je zabranjeno, od toga je traženje berekta u ostacima kose, znoja, pljuvačke i slično.

Prema tome, kosu umrlog, svejedno bila otpala ili namjerno odrezana, treba zakopati sa umrlim ili bilo gdje u zemlju. Nije dozvoljeno zadržavati je radi bereketa, uspomene ili slično. Zadržavanje tragova umrlog otvara vrata raznih praznovjerja.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuh.

Vjerovatno se u pitanju misli na poklanjanje i doniranje organa nakon smrti putem oporuke. Pa ako je tako, prije odgovora na pitanje korisno je znati koje organe je moguće prenositi i presađivati, naravno na osnovu onoga do čega je uznapredovala savremena medicina. Organi koje je moguće presađivati su sljedeći:

– Srce, jer se operacije presađivanja srca uspješno obavljaju od 1986. god.- Jetra i pankreas oboljelim od šećera.

– Rožnjača, bubrezi, koštana srž i dvostruki organi kao što su uši.

– Presađivanje kože s ciljem operacije ojačanja ili uljepšavanja kože i slično.

Organi koje savremena medicina još nije u mogućnosti da presađuje sve dosad su: kičma, mozak, mokraćni mjehur, želudac i maternica.

Pitanje presađivanja organa uopšteno (svejedno od živog ili mrtvog) je predmet razilaženja među savremenim učenjacima. Ovome se suprostavio svom silinom šejh Eš-Š'aravi i šejh Mustafa Mekki, oni smatraju da nije dozvoljena oporuka, niti doniranje niti poklanjanje niti bilo koja druga vrsta upotreba organa jer su oni vlasništvo onoga ko ih je stvorio tj. Allaha, subhanehu ve te'ala, i nisu vlasništvo čovjeka.

Moguće je na ovo odgovoriti da se pod Allahovim stvaranjem koje nije u vlasništvo čovjeka podrazumijeva duša, a što se tiče organa on ima pravo da raspolaže njima u granicama šerijatskih pravila, jer nije došao dokaz iz Kur'ana i Sunneta koji to zabranjuje. Pa je s toga osnova da je to dozvoljeno jer u Islamu nema štete niti nanošenja štete drugome.

Njihov najjači dokaz za zabranu iskorištavanja i korištenja organa mrtvog insana je poštivanje i svetost ljudskog tijela svejedno živog ili mrtvog, jer dokazi iz Kur'ana i

Sunneta upućuju na svetost mejita i da nije dozvoljeno narušavati njegovu svetost niti loše postupati prema njemu. A uzimanje organa od njega je narušavanje njegove svetosti, napad na njegovo tijelo i masakriranje. A znamo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio masakriranje tijela ubijenih neprijatelja na poprišu bitke kako prenosi Buharija i drugi: da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio masakriranje.

Takođe, prenose se hadisi u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje lomljenje kostiju mejita i njegovo uznemiravanje, pa kaže, sallallahu alejhi ve sellem: “Lomljenje kosti mejitu je kao lomljenje kosti živom”. Hadis bilježe Ebu Davud, Ibn Madže, Bejheki i Ahmed, a kaže Albani u “El-Irva'” da je vjerodostojan.

Moguće je odgovoriti na ove hadise da se oni odnose na stanja u kojima je cilj ponižavanje i masakriranje mejita. Međutim ako je osoba za svoga života dozvolila da se radi spašavanja nečijeg života koriste njegovi organi, pa se zbog toga oni uzmu od njega s poštovanjem i bez ponižavanja, onda to izlazi iz zabrane. A uz to još treba dodati da nužda dozvoljava ono što je zabranjeno.

Postoji još jedan dokaz za zabranu korištenja ogana a to je da ono što se odstrani (odsiječe, uzme) od živog to postaje mrtvo.

Jer je došlo u hadisu: “Ono što se odsiječe od životinje dok je živa to je strvina”. Hadis bilježe Ebu Davud i Tirmizi koji kaže da je hadis hasen garib ne znamo ga osim u hadisu Zejd ibn Eslem. Prenosi Ibn Hadžer u “Et-Telhisu” (1/40) da su ga Darekutni i Ibn ebi Hatim ocijenili kao mursel, znači slabim.

Odgovor na ovo je da insan ne postaje nedžis svojom smrću, i to je radžih (odabrano) mišljenje na koje upućuju dokazi kao što je hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg bilježe Buharija i Muslim: “Musliman nije nedžis (nečist)”. A čak i ako bi se složili sa tim može se reći da nužda poziva u to da se koriste ti organi iako su nedžisi.

Ispravno po ovom pitanju je da je osnova u korištenju i iskorištavanju ljudskih organa, svejedno živog ili mrtvog, opreznost i zabrana radi zaštite čovjeka i čuvanja i poštivanja njegove svetosti i njegovo čuvanje od masakriranja i raspolaganja njegovim organima kao da su rezrvni dijelovi. Međutim, ako nužda ili potreba zahtijeva onda je presađivanje organa dozvoljeno pod sljedećim šartovima:

– da se time ne ugrožava život onoga od koga se uzima taj organ ako je on živ,

– a ako je umro da se radi na osnovu njegovog vesijeta (oporuke), ili sa dozvolom njegove porodice,

– da taj organ ne bude od genitalnih organa koji prenose nasljedne osobine,

– da organ nije stidno mjesto,

– da bude na način doniranja a ne način prodaje.

Egipatski “Darul-ifta” (Ured za fetve), “El-Medžlis el-Džezairi el-e'ala lil-fetava” (Alžirsko više vijeće za fetve), “El-Medžlis el-Urduni el-eala lil-fetava” (Jordansko više vijeće za fetve), “Hej'etu kibaril-ulema” (Vijeće visokorangiranih učenjaka) i “Ledžnetul-fetava” (Komisija za fetve) pri ministarstvu vakufa u Kuvajtu su izdali fetve o dozvoli presađivanja i poklanjanju organa uz spomenute šartove.

Nema razlike u dozvoli doniranja organa nakon smrti između muslimana i nemuslimana. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Pošto restoran ne prodaje, ne nudi niti zarađuje na muzici nego na hrani i piću koji su halal, to znači da je puštanje muzike sporedna stvar unutar restorana. Obično se muzikom želi stvoriti lijep ugođaj gostima i slično, što naravno šerijatski nije opravdano.

Općepoznata stvar je da je muzika u Islamu haram, tj. nije dozvoljeno puštati i slušati muziku dobrovoljno i samovoljno. Međutim, mi smo u svakodnevnom životu prinuđeni na njeno slušanje u autobusima, halal restoranima, slastičarnama, na poslu, u raznoraznim institucijama, … a ono na što smo prinuđeni i skoro da ne možemo izbjeći u tome nemamo grijeha.

Pa zato nema smetnje da radiš na tom mjestu jer rad i posao sa kojim se ti baviš unutar restorana je halal, pod uslovom da ti ne budeš onaj ko je zadužen za puštanje muzike. Jer danas je skoro nemoguće naći neko radno mjesto a da nema na njemu, tj. u toj firmi ili instituciji neki haram, od miješanja muškaraca i žena, otkrivenih ili polugolih žena, prodaje alkohola ili cigareta (u samoposlugama i slično), puštanja muzike, konzumiranja kamate od strane firme i slično.

Ono što je mjerilo u dozovli rada u ovakvim situacijama to su dvije stvari:

Prva – da osnovna aktivnost firme nije zasnovana na haramu, poput proizvodnje piva, duhana, svinjetine ili alkohola ili prodaje istih, ili banaka koja posluje sa kamatom.

Druga – da sam posao radnika muslimana ne bude zasnovan na haram djelatnosti ako unutar firme ima šerijatsko-spornih djelatnosti, poput toga da slaži, priprema ili prodaje cigarete, alkohol ili svinjetinu u prodavnici ili posluzi, da kao pravnik unutar halal firme obračunava kamatnu stopu i vodi pranice oko kamatnog dugovanja i tome slično.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Odgovor na ovo pitanje se zasniva na dvije mes'ele: prva – propis ubijanja iz milosti (eutanazije) jer se pod spomenutim “uspavljivanjem” u pitanju misli na to i druga – propis ubijanja mačke.

Što se tiče propisa ubijanja iz milosti, tj. eutanazije, pod tim se podrazumijeva činjenje postupka kojima se postiže tzv. “dobra” ili “laka” smrt, odnosno namjerno prekidanje, skraćivanje života da bi se bolesniku, u ovom slučaju životinji mački, otklonile patnje. Ubistvo iz milosti podrazumijeva usmrćenje neizlječivo bolesnog ili olakšavanje smrti bolesne osobe za koju nema nade u ozdravljenje na osnovu zahtjeva samog bolesnika ili dozvolu njegovog staratelja. U većini slučajeva usmrćenje biva ubrizgavanjem injekcije koja sadrži veliku dozu narkotika (morfija) koja uzrokuje trenutnu smrt bolesnika. Postoji još jedna vrsta ubistva iz milosti a to je da se daju bolesnoj osobi, za koju nema nade u ozdravljenje i koja trpi nepodnošljive bolove, velike doze jakih sedativa (sredstva za umirenje živaca) koji daju bolesniku prividno zdravlje i olakšenje a u isto vrijeme postepeno ubrzavaju njegovu smrt.

Ubistvo iz milosti je haram i veliki grijeh, jer doza narkotika, koju neki ljekari zovu otrovnom dozom, koja se daje bolesniku uzrokuje smrt i smatra se jednom od vrsta ubistava (ubistvo spredumišljajem) za koju se ubica kažnjava odmazdom (smrću), ako to uradi bez dozvole bolesnika, a ako uradi sa njegovim zahtjevom razišli su se učenjaci oko kažnjavanja odmazdom. S tim da su složni da je to zločin za koji treba kazniti počinioca. A dokazi da je ubistvo zabranjeno su Kur'an, Sunnet i idžma’ (konsenzus) učenjaka, što je nužno poznato svakom muslimanu. Naravno, ovo što je rečeno o propisu ubistva iz milosti odnosi se na ubistvo iz milosti čovjeka. A isti propis zabrane se odnosi na ubijanje iz milosti neke životinje koju je po Islamu zabranjeno ubiti.

A što se tiče šerijatskog statusa ubijanja mačke, odgovor je da mačku nije dozvoljeno ubiti, izuzev ako napadne čovjeka i ne može se drugačije odbraniti od nje osim da je ubije ili da ga ezijeti a ne može se drugačije riještit njenog ezijeta osim ubistvom. Da mačku nije dozvoljeno ubiti dokaz je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Kažnjena je neka žena zbog mačke, jer je nije nahranila kada ju je već zatvorila, niti ju je pustila da jede životinje sa površine zemlje”. Ovaj hadis upućuje da je dozvoljeno držati mačku zatvorenu u kavezu pod uslovom da se redovno hrani i ne pati. A s obzirom da je žena kažnjena zbog zatvaranja mačke bez hrane što ju je odvelo u smrt, jasno ukazuje da mačku nije dozvoljeno ubiti.

Prema tome, uspavljivanje mačke, tj. njeno ubijanje iz milosti, nije dozvoljeno jer ubijanje iz milosti predstavlja indirektno učestvovanje u ubistvu i jer je ubijanje mačke zabranjeno našto ukazuje gore spomenuti hadis.

Sahrana mačke biva tako što se iskopa rupa u zemlji i u nju uginula mačaka zatrpa bez ikakvih ceremonija i obreda. A nema smetnje da se spali ako je to iz zdravstveno-siguronosnih razloga, u protivnom ne treba je spaljivati nego ukopati. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com