Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govoreći o vrlinama petka, dana u kojem se obavlja džuma-namaz, rekao: “U njemu se nalazi jedan čas, neće se desiti da u tom času Allahov rob, musliman, dok klanjajući moli, zatraži nešto od Allaha a da mu Allah to ne podari.” Pri tome je Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, svojom rukom išaretio ukazujući na kratkoću tog časa. (El-Buhari, br. 935)

U preciziranju tog časa u kojem se molitva uslišava, učenjaci imaju različita mišljenja od kojih su po jačini argumenta najizraženija dva:

Prvo, to je vrijeme nakon što imam sjedne na minberu pa sve do završetka džuma-namaza;

Drugo, to je vrijeme nakon ikindija-namaza pa do zalaska sunca, a naročito neposredno pred zalazak.

Za oba mišljenja navode se dokazi u sunnetu i svako od njih odabrala je skupina istaknutih učenjaka. Dokaz za prvo mišljenje jeste hadis koji prenosi Ebu Musa el-Ešari, radijallahu anhu, u kojem navodi da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da o tom vremenu kaže: “To je vrijeme nakon što imam sjedne (na minber) pa sve dok se namaz ne završi.” (Muslim, br. 853) Ovo mišljenje odabrali su brojni učenjaci od kojih su El-Bejheki, Ibnul-Arebi, El-Kurtubi i En-Nevevi. (En-Nevevi, El-Medžmu, 4/541, i Ibnul-Hadžer, Fethul-Bari, 2/421)

Dokaz za drugo mišljenje jeste hadis Džabira, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dan džuma-namaza (petak) ima dvanaest sati, i nema nijednog muslimana koji će (u vremenu uslišenja dove) tražiti nešto od Allaha a da mu Allah to neće uslišati. To vrijeme tražite u zadnjem satu nakon ikindija-namaza.” (Bilježe Ebu Davud, br. 1048, i En-Nesai, br. 1389, a hadis je vjerodostojan po ocjeni En-Nevevija i Albanija) Ovo mišljenje zastupaju brojni učenjaci na čijem je čelu poznati ashab Abdullah b. Selam, radijallahu anhu. Ibn Hadžer kaže: “Drugi su preferirali mišljenje Abdullaha b. Selama, a Et-Tirmizi prenosi od Ahmeda da je rekao: ‘Najviše hadisa na to ukazuje.’ Ibn Abdul-Berr veli: ‘To je najjače mišljenje o ovom pitanju.’ Seid b. Mensur vjerodostojnim senedom prenosi od Ebu Seleme b. Abdurrahmana da se jednom prilikom skupina ashaba sastala te su se prisjećali tog vremena na dan džume, u kojem se dova uslišava, a zatim su, prije nego što su se razišli, složili se da je to zadnji sat tog dana. To mišljenje preferirali su mnogi imami, poput Ahmeda i Ishaka.” (Fethul-Bari, 2/421)

U oba spomenuta vremena nadati se da će dova biti uslišana. U tom smislu Ibnul-Kajjim, nakon što je naveo argumente da je taj čas nakon ikindija-namaza, kaže: “Smatram da je vrijeme u kojem se obavlja namaz (džuma) također vrijeme u kojem se dova uslišava, i oba vremena su vrijeme uslišenja, iako je određeno vrijeme za to zadnje vrijeme nakon ikindija-namaza, jer to je fiksno vrijeme u danu, ne pomjera se naprijed ili nazad, dok vrijeme namaza prati sam namaz, klanjao se ranije ili kasnije. Vrijeme namaza je vrijeme u kojem se uslišava dova, jer skup muslimana, njihov namaz i skrušeno obraćanje Allahu ostavlja trag na uslišanje dove, prema tome, vrijeme tog skupljanja je vrijeme u kojem se očekuje uslišanje dove. Na ovakav način usklađuju se svi hadisi, a Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, podsticao je svoj ummet na upućivanje dove i skrušeno obraćanje Allahu u oba spomenuta vremena.” (Zadul-mead, 1/394)

Ovdje je neophodno navesti još dvije napomene:

Prva napomena: Nakon što imam sjedne na minber, pa sve dok se ne klanja džuma-namaz, to je vrijeme u kojem se uslišava dova, međutim, kada imam ustane i počne držati hutbu, klanjači su dužni šutjeti i slušati imamov govor. Imajući to u vidu, postavlja se pitanje, pa kada onda da dove? Nakon što se prouči ezan i prije nego što imam počne sa hutbom, propisano je moliti dovom koja se uči nakon ezana, kao što je to prilika za bilo koju dovu, jer je to, pored mogućnosti da bude čas uslišanja petkom, i vrijeme između ezana i ikameta u kojem se prima dova. Također se može doviti u vremenu kada imam sjedne između dvije hutbe, te za vrijeme sedžde u namazu, jer sedžda je stanje u kojem je rob najbliži svom Gospodaru, te je, nakon što se izgovori propisani zikr na sedždi, pohvalno doviti. Također, na sjedenju u namazu, prije predaje selama, propisano je doviti i tražiti dobro ovog i budućeg svijeta. Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, u hadisu Ibn Mes‘uda, radijallahu anhu, nakon što je ukazao na obavezu učenja et-tešehhuda na sjedenju u namazu, rekao je: “A zatim neka izabere koju god dovu želi.” (Muslim, br. 402)

Druga napomena: Prema drugom mišljenju, čas uslišanja je nakon ikindija-namaza pa do zalaska sunca, a to je vrijeme u kojem nije propisano klanjati nafila-namaz, međutim, u spomenutom hadisu Ebu Hurejre navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o tom času rekao: “…dok klanjajući moli”. Odgovarajući na ovu nejasnoću, učenjaci su kazali da je osoba koja iščekuje namaz ustvari u namazu, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o takvom kazao: “Neprestano je u namazu sve dok iščekuje namaz” (Buharija, br. 647). U jednoj predaji spominje se kako je Ebu Hurejre kazivao ovaj hadis u prisustvu Abdullaha b. Selama, Allah bio zadovoljan njima, nakon čega je Abdullah rekao: “Ja doista znam kada je taj čas!”, a Ebu Hurejre povika: “Obavijesti me kada je taj čas!” Abdullah reče: “To su posljednji trenuci pred završetak dana džume.” Ebu Hurejre priupita: “Kako da to budu posljednji trenuci petka kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Neće se desiti da u tom času Allahov rob musliman, dok klanjajući moli…’, a u tom vremenu se ne klanja?” Na to Abdullah reče: “Zar Allahov Poslanik nije rekao: ‘Ko sjedne na svom mjestu čekajući namaz, on je u namazu sve dok ne klanja’?” “Naravno”, reče Ebu Hurejre, a Abdullah kaza: “To je to!” (Bilježe Ebu Davud, br. 1046, En-Nesai, br. 1430, i drugi, a predaja je sahih po ocjeni Albanija)

Također je moguće da se riječi Poslanika: “…dok klanjajući moli…”, odnose na molitvu uopćeno, bio onaj ko dovi u namazu ili ne, jer u arapskom jeziku riječ “klanjati” znači doviti.

Onaj ko želi tražiti vrijeme uslišanja dove petkom nakon ikindija-namaza, može to učiniti na više načina:

prvi, da nakon što klanja ikindiju ostane u mesdžidu i vrijeme provede u dovi i ibadetu sve do zalaska sunca, a naročito neposredno pred zalazak sunca. Ovo je najpotpuniji oblik;

drugi, da prije akšama ode u mesdžid, te klanja tehijetul-mesdžid, a zatim ostane i dovi sve do akšama;

treći, da petkom pred zalazak sunca, gdje god se nalazio, dovi i moli svog Gospodara.

Ibn Baz, rahimehullah, upitan je o tome kako da postupi onaj ko želi doviti petkom pred zalazak sunca, da li treba biti u džamiji ili to može učiniti i kod kuće, pa je kazao: “Hadisi koji o tome govore uopćeni su i svojim doslovnim značenjem obuhvataju svakog ko dovi u vremenu kada se dova uslišava. Stoga, nadati se da će biti uslišano svakome ko dovi u tom vremenu, međutim, onome ko ostane u džamiji iščekujući akšam-namaz preče je da mu dova bude uslišana, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “…dok klanjajući moli…”, a onaj ko iščekuje namaz poput je onoga ko je u namazu. Ako se, pak, radi o bolesniku, koji dovi u svojoj postelji, ili ženi koja u svojoj kući, čekajući akšam-namaz, na mjestu gdje klanja, upućuje dove petkom nakon ikindija-namaza, nadati se, također, da će im biti uslišano.” (Fetava Ibn Baz, 30/271) Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio: mr. Hakija Kanurić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Ve alejkumusselam! Nema sumnje da je psovanje Allaha ili bilo čega od vjere od najgnusnijih grijeha koje čovjek može počiniti kao što ti je poznato. Ono što utiče na onoga koji sluša provke u smislu grijeha ili izlaska iz vjere je slaganje s tim, zadovoljstvo ili pak nemarnost naspram toga što se ogleda kroz to da se insan navikne i ne smeta mu, ili se smije tome ako je ta psovka popraćena nekakvom ”šalom” i sl. Allah Uzvišeni je naredio da se ode sa sijela na kome se ismijava Allah ili Njegovi propisi i sl.

Pitao sam šejhove isto ovo pitanje kada se radi o školi, radnom mjestu i slično pa su mi odgovorili da to nije sijelo na koje se ajeti odnose već da u tom slučaju čovjek mora da prezire srcem, ne podržava već spram mogućnosti kritikuje i na to upozorava, stavi na znanje drugima da mu to smeta i sve dok tako postupa nije od onih za koje kaže Uzvišeni: ”…vi ste u tom slučaju poput njih…”. Nastavi tako i ne brini. Allah te pomogao na svakom dobru i sačuvao od svakog zla.

Na pitanje odgovorio: prof. Jasmin Durić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumus-selam! Da, djeca su, nažalost, veoma česta meta urokljivih očiju i to iz više razloga:

1) Nepoznavanje opasnosti od uroka i nepoznavanje zaštite od istog,

2) Izlazak djece pred razne goste bez zaštite,

3) Ostavljanje djece na ulici da se igraju bez zaštite,

4) Odlazak djece u školu bez zaštite,

5) Roditelji koji ne znaju da blagoslove svoje dijete kad nešto dobro uradi ili su lijepi i sl.

6) Razni javni nastupi djece bez zaštite.

Kad kažem bez zaštite, onda mislim da se djeci ne uči jutarnji i večernji zikr. Zato, u svakoj navedenoj situaciji, potrudite se da su vam djeca pod zaštitom jutarnjeg i večernjeg zikra, uz Allahovu pomoć. Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio: Ebu Bilal (svršenik Medinskog fakulteta)
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumus-selam! Ima više razloga, ali ja ću te razloge da skratim na tri. Prvi je udaljenost od Allaha i činjenje raznih vrsta grijeha, drugi je neposvećenost ibadetu, slabo činjenje ibadeta ili potpuno izostavljanje ibadeta, posebno namaza, tako da osoba postaje lagan plijen šejtanima i ljudima u šejtanskom obliku, i treći razlog je izostavljanje učenja raznih vrsta zikrova, posebno jutarnjeg i večernjeg zikra, čije izostavljanje dovodi do toga da je osoba nezaštićena od svakog zla.

Na pitanje odgovorio: Ebu Bilal (svršenik Medinskog fakulteta)
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Život na ovom svijetu svejedno bio težak ili lagan, u siromaštvu ili bogatstvu, u uživanju ili patnji i tome slično, je iskušenje u svim njegovim oblicima. Kaže Uzvišeni: “Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote i ljetine. A ti obraduj izdržljive” (El-Bekara, 155) i kaže: “Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti” (El-Enbija, 35).

Pa onome kome Allah da siromaštvo On ga time iskušava da li će saburati na tome i zahvalan Allahu biti na onome što mu je dato, tako isto onaj kome je dato bogastvo i izobilje time ga Allah iskušava da vidi hoće li davati zekat, udjeljivati na Allahovom putu, da li će trošiti na ono što je halal ili na ono što je haram, hoće li biti zahvalan Allahu.

Pogrešno je shvatanje da Allah iskušava samo one ljude koje učini siromašnim, bolesnim, slabim, kojima da težak dunjalučki život, kojima oduzme najmilije i tome slično. A da onome ko lijepo živi na dunjaluku, u bogatstvu, rahatluku, bez problema da ga Allah voli, da mu je ukazao počasti na dunjaluku i da mu želi dobro.

Ovakvo rezonovanje Uzvišeni negira u sljedećim ajetima kada kaže: “Čovjek, kada Gospodar njegov hoće da ga iskuša pa mu počast ukaže i blagodatima ga obaspe, rekne: “Gospodar moj je prema meni plemenito postupio! A kad mu, da bi ga iskušao, opskrbu njegovu oskudnom učini, onda rekne: “Gospodar moj me je napustio! A nije tako!” (El-Fedžr, 15-17).

Kaže Uzvišeni “A nije tako”, odnosno obasipanje sa blagodatima na dunjaluku je iskušenje za čovjeka kao što je iskušenje da se nekome opskrba oskudnom učini na dunjaluku, u oba slučaja Uzvišeni hoće da vidi kako će se Njegov rob ponašati. A ovo značenje je došlo u drugim kur’anskim ajetima gdje kaže Uzvišeni: “Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati” (El, Mulk, 1), “Mi ćemo vas provjeravati sve dok ne ukažemo na borce i postojane među vama, a i vijesti o vama provjeravaćemo” (Muhammed, 31).

A što se tiče kažnjavanja na dunjaluku, treba znati da Uzvišeni Allah neke svoje robove do kjafira kazni na ovom svijetu a kazniće ih i na drugom, dok će neke kazniti samo na Ahiretu. Naravno, njihovo kažnjavanje na dunjaluku ne izlazi iz okvira pravednosti Uzvišenog a smisao toga da se neki kazne i na dunjaluku je u tome da budu ibret za ostale. Od primjera onih koje je Allah kaznio na dunjaluku i još teže će ih kazniti na Ahiretu je slučaj Karuna, kaže Uzvišeni: “I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali, i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći” (El-Kasas, 81).

A dokaz da će Allah neke kjafire kažnjavati i na dunjaluku mimo Ahireta je sljedeći ajet: “I tako ćemo Mi kazniti sve one koji se pohotama previše odaju i u dokaze Gospodara svoga ne vjeruju. A patnja na onome svijetu biće, uistinu, bolnija i vječna” (Ta ha, 127).

A što se tiče vjernika, njihovo kažnjavanje na dunjaluku i sva vrsta iskušenja kojima budu izloženi je samo za njihovu dobrobit. Uzvišeni Allah time briše njihove grijehe i umanjuje ih, naravno ako su strpljivi na tome i ako su zadovoljni Allahovom odredbom.

Dokaz za ovo je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema musibeta (nevolje i iskušenja) koji zadesi muslimana a da Allah, dželle še’nuhu, sa njim ne briše njegove grijehe, pa čak i sa trnom koji ga ubode“. Takođe, u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neće muslimana zadesiti umor, niti bolest, niti briga, niti tuga, niti neprijatnost, niti tjeskoba, čak da ga trn ubode a da Allah neće time brisati njegove grijehe“.

Prema tome, težak život na ovom svijetu je u svakom slučaju iskušenje, a mu’minu je to čišćenje od grijeha. A Uzvišeni Allah nikome ne čini nepravdu kao što je došlo u ajetu: “Gospodar tvoj neće nikome nepravdu učiniti” (El-kehf, 49), ni kjafiru ni muslimanu. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com