Alejkumusselam. Ako bi ona otkrivanog lica držala predavanja o islamu sa dawetskim ciljem ispred muškaraca to joj ne bilo dozvoljeno a kamoli “neka predavanja”. Izlaganje žene otkrivenog lica pred muškarcima na ovakav način je velika fitna za njih koja ih navodi i odvodi u haram. A poznato fikhsko pravilo glasi “Sve što vodi u haram je haram” koje je zasnovano na kur’anskom ajetu: “A nemojte se potpomagati na griješenju i neprijateljstvu” (El-Maide 2).
A što se tiće drugog pitanja, ženi muslimanki nije dozvoljeno da se osamljuje sa muškarcom koji joj nije mahrem po idžamu učenjaka ovog Ummeta. Ovaj idžama je zasnovan na hadisu mutefekun alejhi: “Neka se nikako ne osamljuje čovjek sa ženom (stranjkinjom) osim ako je sa njom mahrem”. Prema tome, na tvojoj je majci da maksimalo izbjegava situacije u kojima se osamljuje sa muškim pacijentima. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se savjetovao sa svojim ženama i ashabima u mnogim prilikama i kada bi vidio da je nečiji savjet i mišljenje mimo njegovog stava bio pametniji ne bi se libio da ga prihvati. Od tih primjera su sljedeće:
Kada su mušrici okružili Medinu u bitci na Hendeku (ili Ahzab) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se u jednom teškom momentu savjetovao sa Ensarijama S’ad ibn ‘Ubadetom i S’ad ibn Mu’azom da li da da mušricima imetka kako bi ih odvratio od osvajanja Medina. Oni su mu predložili suprotno tome i iznijeli svoje argumente i on ih je u tome poslušao.

Drugi slučaj je ono što se desilo na Hudejbiji kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sklopio primirje sa mušricima Mekke i pristao na neke šartove u ugovoru koji su teško pali mnogim ashabima. Od šartova ugovora je da te godine ne obave Umru koju su zanijetili nego da dođu sljedeće, pa su trebali izaći iz ihrama. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naređuje ashabima da obriju glave i zakolju kurbane a oni se ne odazivaju na tu naredbu zbog toga što im je taj ugovor toliko teško pao. Onda on odlazi kod svoje žene Ummu Seleme, radijallahu anha, i prenosi joj šta se desio, a ona ga savjetuje da izađe i da on prvi obrije glavu i zakolje kurban pa će ga u tome svi svi slijediti. Tako je i uradio a desilo se baš onako kako je ona predvidjela. Znači, od sunneta je da se supružnici savjetuju.
U kući je osnov da se postupa po naređenju glave porodice, tj. oca ili muža, s tim da to ne znači da je njegovo mišljenje uvijek najispravnije i uvijek najbolje, nego je na supružnicima da se savjetuju pa kada dođu do zajedničkog najpametnijeg stava onda nek muž naređuje.
A konkretno u vašem slučaju, treba postupiti po mišljenju koje se ispostavi pametnijim. Odnosno, treba postupiti po mišljenju onog ko dođe sa jačim argumentima za stav koji zastupa.
U vašem pitanju izabiranja škole u argumente spadaju razlozi zbog kojih bi trebao ili ne bi tebao upisati tu školu, kao i da li ta škola ili profesija odgovara djetetovim sklonostima, takođe da li mu neka druga škola više odgovara shodno njegovim sposobnostima i sklonostima, i tome slično. Kada sve ovo analizirate a zatim uporedite ko ima jaču argumentaciju treba izabrati ono mišljenje koje ima jače. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. To da u sudoperu ima dosta šejtana kao i da zbog prosipanja vrele vode oni proklinju nije mi poznato da je o tome nešto prenešeno u šerijatskim tekstovima. Da u sudoperu puno šejtana boravi i da kunu zbog prosipanja vrele vode to je stvar gajba (nepoznatog) koju ne možemo znati osim putem Vahja (Objave) ili da nas sami šejtani o tome obavijeste, učače prilikom liječenja a sihrbaze kada kontaktirju sa njima. Međutim koliko se može vjerovati njihovim (džina i šejtana) riječima?

Prenose neki učaci Rukje, tj. oni koji liječe učenjam Kur’ana, da prilikom prosipanja vrele vode na neko mjesto gdje je potvrđeno da borave džini, poput smeljišta, kupatila i slično treba prvo proučiti “Bismillu” i onda prosuti vrelu vodu. Jer kada se prouči Bismila džini se sklone, dok u protivnom bez Bismile prosipanje vode ih oprži pa se onda oni svete osobi koja im je to uradila tako što je ezijete na raznorazne načine, između ostalog ulaskom u tijelo čovjeka i slično.

Podvlačim da ovo nije došlo u nekom vjerodostojnom hadisu nego su to obavijestili džini one koji liječe učenjem Kurana a koji su ušli u neke osobe zbog toga da bi ih ezijetili zato što su ih prethodno opržili prilikom prosipanja vrele vode.

Eh sada koliko je vjerovati onome što kažu džini to je upitna stvar. S obzirom da je po mnogim učenjacima mustehab izgovarati Bismilu prije bilo kojeg posla, bolje je u toj prilici (prikom prosipanja vrele vode na mjesta boravka džina) izgovoriti “Bismilu” nego da nam se lično potvrdi to što se prenosi. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
“Islam kao alternativa” je djelo njemačkog diplomate kovertita Murada Hofmana. Pozadina pisanja ove knjige je želja da svojim sunarodnjacima i bivšim suvjernicima kršcanima (ili vjerski indiferentnim osobama) objasni šta je Islam, to jest, kako su oni (konvertiti-kjafiri koji prime Islam) vidjeli šta je islam, i zašto su Islam prigrlili. Jer, navodno, zapadni konvertiti najbolje znaju kako i šta Zapad u Islamu napada, i onda oni Islam na svoj način brane. Oni posebno žele podvrći kritici uobičajena stereotipna shvatanja, te se žestoko bore da je opovrgnu te stereotipne slike kao što su džihad u verziji ‘svetog rata’, zapostavljena i obespravljena žena, fatalizam (kadersko predodređenje), fundamentalizam, poligamija (višeženstvo), islamski terorizam itd.
Ova knjiga se pokušava predstavit kao mala enciklopedija odgovora na već stoljećima
nagomilana najopčija zapadna shvatanja Islama a, istovremeno, kao enciklopedija
pobijanja zapadnih stereotipa, te da je ona znanstvena odbrana Islama poduprta historijom i svjesnošću problema, ali da je oslobođena apologetike (teoretskog naklapanja), kao i da pokušava probiti sve kulturno determinirane zapreke razumijevanju koje stoje na na putu između Istoka i Zapada.
Međutim, istina je da autor u ovoj knjizi niti je objasnio šta je Islam, niti pobio šubhe i stereotipe oko Islama a niti je pomogao Islam i muslimane. Nego mu se sa pravom može reči: NEMOJ NAS VIŠE BRANIT. Sam autor treba da uči temelje Islama onako kako ih Islam tumači, njemu samom treba otkloniti šubhe oko Islama prije onih kojima je on želio da otkloni.
Razlozi ovako teške ocjene o knjizi je slabo i nedovoljno poznavanja Islama (tj. neposjedovanja ispravnog šerijatskog znanja) kod samog autora, jer da bi on nekome drugom pojašnjavao šta je Islam treba ga on sam naučiti. Poznata arapska poslovica kaže: “Onaj ko nešto nema on to ne može ni dati”.
Rezime primjedbi na knjigu i njenog autora se može svesti na nekoliko tačaka:
Prvo – Kod autora knjige preovlađuju vrijednosti i kriteriji gledanja na svijet koje inače vladaju na Zapadu i što on sa tih pozicija i pogleda analizira religiju Islam i njenu istoriju, a ono našto se kod njega ugleda i sa čime se mjeri i što je dostiglo vrhunac i savršenstvo su savremene zapadne vrijednosti sa kojima kroz cijelu knjigu poredi Islam.
Drugo – Autor nije izučavao Islam niti on u svojoj knjizi predstavljajući Islam govori o Islamu onako kako ga pouzdani klasični islamski učenjaci tumače oslanjajući se na Kur’an i Sunnet. Nego on Islam izučava kao intelektualac sa već izgrađenom zapadnom filozofijom gledanja na svijet i stvari, te njegov govor o Islamu je predstavlja filozofski pogled na Islam.
Naravno, ovo dvoje ga je odvelo da prilikom iznošenja njegovih stavova i tumačenja o Islamu iznese mnoge nebuloze o Islamu, a da ne govorimo od pogrešnom tumačenju, pojačanoj dozi džehla (tj. neposjedovanja ispravnog šerijatskog znanja) koju ne može nadomjestiti intelektualna pronicljivost, životno iskustvo i naobrazba.
Treće – Pogrešno tumačenje temeljnih, velikih i bitnih poglavlja u Islamu, poput:
1- TUMAČENJE ŠEHADETA, gdje on kaže: “Sa formulacijom Ja očitujem da nema drugog boga osim Allaha (Ašhadu ‘an lâ ‘ilâha ‘illâ ´Allah) musliman naglašava
jednoču Božiju. Sa muslimanske tačke gledišta, princip jedinstva (tawhid) primjenjuje se na duh i materiju, dušu i tijelo, znanost i religiju, čovjeka i prirodu, kao i na muslimane same: njihov neprestani cilj je stvoriti jedinstvo u formi umme”. Na ovom tumačenju bi mu i sufije pozavidile. Naravno, pravo značenje šehadeta i tevhida nema veze sa ovim što autor knjige navodi.
2 – TUMAČENJE ALLAHOVIH SVOJSTVA, on kaže: “Po pitanju Božije egzistencije, Njegove esencije i djelovanja; oni (misli na muslimane) vjeruju da je Njega moguće opisati samo u negativnim terminima; naprimjer, da Bog nema početka i nema kraja …”, a ovo predstavlja džehmijsko-mu’atezilsko tumačenje.
3 – TUMAČENJE AKIDE, odnosno poglavlje o misticizmu (sufizmu) ne promatra sa šerijatske strane gledišta, kao i fatalizam (kader) i sve ostala akidetska pitanja tumači sa strane Eš’arijske i Mu’atezilske akide bez osvrta na stav Ehli-sunneta vel-džema o kome nema ni spomena u cijelij knjizi.
4 – ŠIJE, kada govori o Šijama on niti navodi niti razumije njihovu akidetsku devijaciju nego ih analizira sa historijsko-političkog aspekta, a prilikom iznošenja suštinskih razlika između sunija i šija ne analizira te razlike iz ugla sunijskih učenjaka te zbog toga ne navodi najbitnije akidetske razlike.
Uopćeno, u tumačenjima Islama da se primjetiti da se autor nije vraćao na pouzdanu islamsku literaturune nego na sve što mu je došlo pod ruku.
5 – BIDAT, novotarija, po njemu je jedan od razloga nazadovanja muslimana bilo pogrešno tumačenje novotarije od strane učenjaka, odnosno da sve što je novo i progresivno da to vjera zabranjuje i da je podozriva prema njemu. Između ostalog, on kaže: “Kako je srednji vijek odmicao, svako ukazivanje na bid’ah postajalo je močno oružje protiv progresa”.
6 – NAUKA I KUR’AN, po njemu treba odvojiti nauku i naučna istraživanja od onog sa čime su došli Kur’an i Sunnet, zato konstatuje i čudi se: “Jednako naivan efekt postignut je kada su muslimanski studenti ozbiljno zahtijevali da istraživanja u takvim oblastima kao što su historija, sociologija, medicina, politika i biologija (evolucijske teorije), trebaju biti vršena tako da od samog početka budu u skladu sa ‘činjenicama’ iz Kur’âna i sunneta. To je pogrešan put”.
7 – PRIMJENU NAREĐIVANJA DOBRA I ZABRANJIVANJA ZLA naziva nasiljem. On kaže: “Nije li istina da se u Maroku javno jedenje, pijenje ili pušenje
tokom mjeseca ramazana kažnjava zatvorom? Zar nije istina da moralna policija u Saudijskoj Arabiji koristi telefonske pozive da bi provjeravala obavljaju li ljudi namaz u predvideno vrijeme? Zar nisu alžirski muslimani prakticirali golo nasilje radi prisiljavanja na poštovanje neslužbene zabrane alkohola i pokrivanja žena?”
8 – RIDDET, kažnjavanje otpadništva smrtnom kaznom je za njega netolerancija, s tim da se to po njemu u savremenom dobu prebrodilo time što se više u praksi ne primjenjuje. Pa kaže: “Ali šta ako musliman porekne svoju vjeru te postane otpadnik? Islam čak prolazi ovaj test tolerancije, uprkos činjenici da je otpadništvo uvijek kažnjavano smrtnom kaznom, ne samo u srednjem vijeku, nego i u ovome stoljeću, što je slučaj u Sudanu”.
9 – UVOĐENJE ŠERIJATA, on djelovanje islamskih pokreta i njihov zahtjev za uvodenjem Šerijata te pravljenje šerijatske države naziva EKSTREMIZMOM I EKSTREMNIM DJELOVANJEM. Cijelo vrijeme kritikuje pozive islamista na uvođenje Šerijata kao neprimjerenog savremenom dobu jer bi to po njemu značilo uvodenje pravnog sistema iz srednjeg vijeka ili 15. Stoljeća.
10 – ŽENOMRZAČKI STAVOVI U ISLAMU, po njemu Poslanik Islama, sallallahu alejih ve sellem, je bio naklon prema ženama, međutim ženomrzački stavovi su se pojavili poslije njega. On kaže: “Ne može se lahko poreči tvrdnja da su se poslije Poslanikove proženske naklonosti u ranom periodu islama ženomrzački stavovi brzo pojavili, posebice u vrijeme halife ‘Umâra ‘ibn Hattâba, i da čak i danas žive u formi arapskog kulta nepovjerenja i sumnjičavosti”.
11 – POKRIVANJE ŽENE, po njemu nema jasnog kur’anskog ajeta koji naređuje pokrivanje kose žene, tu obavezu su unijeli ortodoksni islamski učenjaci. On kaže: “U skladu sa manjim brojem znanstvenika, princip oblačenja reguliran surom 24:31 može se iscrpiti bez pokrivanja kose gdje god se ljudi – kao u sjevernoj Evropi i Sjevernoj Americi – više osobito ne uzbuđuju na žensku kosu. Medutim, islamska ortodoksija ne pravi dopuštenja oslanjajući se na partikularne uvjete lokalne islamske civilizacije”.
12 – KAZNA KAMENOVANJA ZINALUČARA, po autoru knjige ova kazna ne postoji u Kur’anu te i nije od Islama, nema je pravo ni Poslanik Islama, sallallahu alejih ve sellem, uvesti. Još dodaje da loša praksa kamenovanja zinalučara, da bi još gore bilo, je preuzeta od Poslanika Islama, sallallahu alejih ve sellem, i nastavljena da se praktikuje od njegovih halifa. On kaže u svojoj knjizi: “Na osnovu našeg zrelijeg razumijevanja Šerijata, danas više nije moguće dopustiti da pogrešiva ljudska bića, među koje spada i Poslanik islama, trebaju uvoditi u islamsko pravo kaznu (kamenovanje) koju Kur’ân ne poznaje i koja povećava opasnost od kažnjavanja za krivično djelo kojim se Kur’ân direktno i precizno bavi. Danas polazimo od pretpostavke da Sunna mora biti nijema tamo gdje se Kur’ân oglasio”. Nema potrebe pojašnjavati koliko džehla sardže ove rečenice.
13 – STAV PREMA SUNNETU, po njemu Sunnet nema mjesta gdje je Kur’an jasan. Što ukazuje da ne razumije osnovnu relaciju između ova dva šerijatska teksta, tj. da Sunnet pojašnjava i tumači Kur’an, dok istovremeno dolazi i sa propisima koji nisu spomenuti u Kur’anu. On kaže govoreći o hadisima koji govore o džihadu: “Imaju li se u vidu ovi jasni Kur’ânski navodi, nije neophodno vezati se u čvor srednjovjekovnih autoriteta islamskoga prava. Gdje Kur’ân govori jasno, nema mjesta čak ni za argumente bazirane na hadisu. U svakom slučaju, rat u eri atomskog, biološkog i hemijskog oružja, kao i sofisticirane tehnologije oružja, podrazumijeva karakter koji nam dopušta da sve ranije teoretske diskusije o ovoj stvari – bilo da se radi o katoličkim skolasticima (teorija pravednog rata, justum bellum) ili islamskim znanstvenicima – promatramo kao zastarjele i istrošene”.
Od dva tri hadisa koja je spomenuo u čitavoj u knjizi je i izmišljen hadis: “Na Danu sudnjem, tinta naučnika i krv šehida biti će vagani i tinta naučnika imat će veću težinu od krvi šehida”.
14 – DŽIHAD NA ALLAHOVOM PUTU, po njemu u Islamu postoji samo odbrambeni džihad (rat), a značenje džihada se danas ne mora tumačiti kao vojna borba nego kao borba protiv vlastitih slabosti. Kaže: “Dopunio bih tvrdnjom da se formula gihâd fî sabîli Allâh (trud na Božijem putu) također može shvatiti (kod sufija, naprimjer), naporom za ostvarenje moralnog procišćenja, te da se danas sintagma
veliki gihâd koristi da označi borbu protiv vlastitih moralnih slabosti, a ne protiv neznabožaca i idolopoklonika. Ove istine ne negiraju činjenicu da je tokom islamske historije džihad također primarno shvaćan kao vojna borba. Ovo ima svoje osnove u Kur’ânu… Ajeti koji se provlače kroz cijeli Kur’ân reflektiraju obavezu podupiranja mira dopuštajući jedino odbrambeno ratovanje”. I tako dalje.
Prema tome, ova knjiga ne može biti literatura na čiju sadržinu se musliman može osloniti niti iz koje može crpiti tumačenja vjere Islama, a kamoli da sa njom otklanja šubhe onima koji imaju dileme i nedoumice oko nekih pitanja u Islamu. A to da li autor praktikuje sunnet može se zaključiti iz njegovog stava prema hadisu i sunnetu. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Ibret je u pojavi dlaka, kome izrastu dlake na tim mjestima, svejedno bio on mlad ili star, muško ili žensko, u pubertetu ili senilan, obavezan je da u roku od 40 dana, kako je došlo u hadisu kod Muslima od Enesa, radijallahu anhu, makar jednom otkloni dlake, a najbolje je da to radi svake sedmice prilikom kupanja.
Naime, bilježi Muslim od Enesa, radijallahu anhu, da je rekao: “Određeno nam je da ne ostavljamo više od četrdeset noći kraćenje brkova, podrezivanje noktiju, otklanjanje dlaka ispod pazuha i oko stidnih mjesta”. (Muslim 258, Ebu Davud 42, Tirmizi 2758, Nesai 1/15, Ibn Madže 295 i Ahmed 3/122)
A za onoga koji to ne čini više od 40 noći da li je time čini haram ili samo mekruh djelo (pokuđeno) dva su stava učenjaka. A učenjaci su složni da to suprotno uputi Islama i sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com