Smatram da trebaš gledati na korist- da li je kuća u nužnoj
potrebi za tvojim ostankom? Kao npr. ako imaš mnogo malodobne djece
koja imaju potrebu za tvojom pažnjom, tada ti je ostanak u kući bolji od
odlaska u školu, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
“Kreni od sebe, a zatim pređi na one u svojoj blizini.” Ti si dužna,
i od tebe se traži da čuvaš djecu i održavaš kuću. To ti je obaveza.
Poziv ka Allahu, dž.š., je fardi-kifaje (kolektivna obaveza), koju
na sebe može preuzeti veliki broj žena. Ukoliko je moguće objediniti
i jedno i drugo, tako da budeš pozivalac ka Allahu Uzvišenom, pa makar
i van škole, onda je i to dobro.
Iz knjige “ISLAMSKO BUĐENJE”
Autor: Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin
Preuzmi knjigu u pdf formatu:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/07/Islamsko-Budjenje-pravila-I-Smjernice-El-Usejmin.pdf

Optuživanje i napadanje na čast dobrih ljudi teže je od
napadanja na čast običnih ljudi. Oni koji naređuju dobro i odvraćaju
od zla zasigurno su ljudi koji sa sobom nose veliko dobro. Optuživanje
i napadanje na njih umanjuje važnost institucije naređivanja dobra
i odvraćanja od zla. Postoji opravdana bojazan da onaj ko se dotiče
njihove časti, ustvari mrzi naređivanje dobra i odvraćanje od zla,
a u tome je sigurno opasnost za opstanak vjere dotičnog pojedinca. Zato
Uzvišeni kaže: “To je zato što oni mrze ono što je Allah objavio, pa
je On njihova djela poništio.” (Muhammed, 9)
Obaveza je paziti one koji naređuju dobro i odvraćaju od zla, štititi
ih, pomagati, braniti njihovu čast, jer oni izvršavaju veliku dužnost koja
se smatra jednom od strogih obaveza islamskog ummeta.

Ipak, naglašavam da ne možemo u potpunosti tvrditi da oni koji
naređuju dobro i odvraćaju od zla nemaju grešaka, kao što to ne možemo
reći ni za sebe. Naša braća koja nose ovu misiju preživljavaju velike
poteškoće i zamore, pa molimo Uzvišenog Allaha da to bude razlog
oprosta njihovih grijeha, podizanja njihovih stepena, molimo Allaha da
im bude na pomoći.

Njihova dobra su daleko veća od grešaka koje ponekad počine neki
članovi ove institucije, jer neke od njih savladaju ljubomora i osjećaji, pa
se zna desiti da ne mogu kontrolirati svoje postupke. Sjetite se, upravo
to se desilo i ashabima, kada je u mesdžid došao beduin i pomokrio se,
pa su oni na njega povikali, počeli da ga tjeraju, pa ih je Vjerovjesnik,
sallallahu alejhi ve sellem, smirio. Trebamo imati na umu da ovakve primjere i okolnosti ipak ne
smijemo uzimati kao alibi za prigovor i kritiziranje svih članova ove
institucije, ili za sve postupke određene osobe. Zapravo, obaveza nam je
da im tražimo opravdanje, da s njima razgovaramo, te da im pojasnimo
put razboritosti pri rješavanju problema.

Iz knjige “ISLAMSKO BUĐENJE”
Autor: Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin
Preuzmi knjigu u pdf formatu:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/07/Islamsko-Budjenje-pravila-I-Smjernice-El-Usejmin.pdf

Nema sumnje da je osporavanje, vrijeđanje i umanjivanje
vrijednosti učenjaka jednih prema drugima zabranjena stvar. Kada
čovjeku nije dozvoljeno da ogovara svoga brata vjernika, iako nije
učenjak, kako da mu onda bude dozvoljeno da ogovara svoju braću
učenjake i vjernike. Obaveza je vjernika da svoj jezik sačuva od
ogovaranja braće muslimana. Uzvišeni kaže: “O vjernici, klonite se
mnogih sumnjičenja. Neka sumnjičenja su zaista grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas
bilo drago da jede meso umrlog brata svoga, vama je to odvratno,
zato se bojte Allaha.” (El-Hudžurat, 12)
Onaj koji je stavljen na ovu vrstu iskušenja treba znati da će ukoliko
bude osporavao i obezvrjeđivao učenog, to biti povod da on odbaci
i istinu koju ovaj učenjak govori. Takav ne vrijeđa samo učenog kao
individuu, već osporava i vrijeđa ono što je Muhammed, sallallahu alejhi
ve sellem, ostavio u nasljedstvo jer su učenjaci nasljednici vjerovjesnika.
Ukoliko bude vrijeđao i osporavao učenjake, ljudi više neće imati
povjerenja u njihovo znanje koje je naslijeđeno od Muhammeda,
sallallahu alejhi ve sellem, niti u bilo koji dio šerijata koji prezentira
ovaj obezvrijeđeni učenjak.Ne kažem da je svaki učenjak bezgrješan, već da je svaki čovjek
podložan griješenju. Kada kod učenog primijetiš grešku shodno onome
što ti misliš da je greška, razgovaraj s njim. Ukoliko se ustanovi da je
istina na njegovoj strani, dužnost ti je da ga slijediš. Ukoliko otkriješ da
je njegov govor pogrešan, obaveza ti je odbaciti njegov stav i pojasniti
njegovu grešku, jer prihvatanje ili prešutno odobravanje greške nisu
dozvoljeni. Međutim, nemoj sebi dozvoliti da učenjaka pri tome
omalovažavaš i vrijeđaš, jer je on učenjak poznat po dobroj namjeri.
Postupi tako da kažeš da su ljudi rekli to i to, to mišljenje je slabo i sl.
Zatim pojasni i istakni ispravno mišljenje koje ti zastupaš, pa će ovakav
postupak biti daleko bolji. Ukoliko je naša želja obezvrijediti učenjake poznate po
dobrim namjerama zbog greške u koju su zapali u pitanjima vjere,
morali bismo onda obezvrijediti i vrijeđati velike učenjake. Međutim,
naša je obaveza postupiti onako kako sam već objasnio. Kada kod
učenog vidiš grešku, razgovaraj s njim, jer ukoliko se ustanovi da
si u pravu, sigurno će te slijediti. Ukoliko se ustanovi suprotno,
a razilašenje bude u onim pitanjima gdje se razilaženje i tolerira, onda
ti je obaveza da se od njega suzdržiš, neka on govori ono što zastupa,
a i ti ostani pri svom mišljenju. Razilaženja u mišljenju nisu ništa novo i postojala su još u vrijeme
ashaba. Ako se primijeti greška, a učenjak na njoj ustraje, želeći tako
učvrstiti svoje mišljenje, obaveza ti je da na to ukazuješ i odvraćaš od
te greške. Međutim, ne na temelju uvrede i pobijanja ovog čovjeka,
ili želje za osvetom, jer on može govoriti istinu u drugim stvarima oko
kojih se nisi s njim sporio.
Savjetujem svoju braću da se udalje od ovog iskušenja i bolesti.
Molim Allaha da meni i njima podari lijek od svega što nam pravi
mahane ili nam šteti u našoj vjeri i dunjaluku.
Iz knjige “ISLAMSKO BUĐENJE”
Autor: Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin
Preuzmi knjigu u pdf formatu:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/07/Islamsko-Budjenje-pravila-I-Smjernice-El-Usejmin.pdf

Nema sumnje da je to što se dešava omladini koja je odana
vjeri, u smislu razilaženja i međusobnog proglašavanja zabludjelim,
te podsticaja neprijateljstva i mržnje protiv onih koji se ne slažu
s njihovim pravcem i metodom, veoma žalosno i tužno, i to će možda
odvesti do potpunog kolapsa. Ovakvo razilaženje je ono čemu se
najviše raduju šejtani iz reda džinna i ljudi, jer oni ne vole da se dobri
ljudi ujedine oko bilo čega. Oni ustvari žele njihovo razjedinjavanje,
jer dobro znaju da to razbija snagu kojom se ostvaruje dosljednost u vjeri i predanost Allahu, dž.š. Na to ukazuju riječi Uzvišenog:
“I ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali.” (El-Enfal, 46)
Također Uzvišeni kaže: “I ne budite kao oni koji su
se razjedinili i u mišljenju podvojili, kada su im već jasni dokazi
došli.” (Ali- Imran, 105)
Također kaže: “Tebe se ništa ne tiču oni koji
su vjeru svoju raskomadali i u stranke se podijelili.” (El-En'am, 159)
Uzvišeni također kaže : ” On vam propisu je u vjeri ono što je propisao
Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu
i Musau i Isau: ‘Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne
podvajajte.'” (Es-Sura, 13)
Uzvišeni Allah zabranio nam je da se razilazimo i pojasnio nam je
tragične posljedice toga. Obavezno nam je da budemo jedan ummet,
da nam riječ bude zajednička, i da budemo svjesni da razilaženje nosi
nered, uništava jedinstvo i neminovno utječe na slabljenje islamskog
ummeta. Ashabi, r.a., su se razilazili, ali to nije odvelo do njihovog
cjepkanja, neprijateljstva i mržnje. Suprotna mišljenja postojala su čak
i u doba Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Primjer za to je kada
je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, završio sa bitkom El-Ahzab,
pa mu je Džibril došao naređujući mu da krene na pleme Benu Kurejza
zato sto su prekršili ugovor. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem,
tada je rekao ashabima: ‘ ‘Neka niko od vas ne klanja ikindiju osim po
dolasku u Benu Kurejzu.” Krenuli su iz Medine ka Benu Kurejzi, a već je bilo nastupilo
vrijeme ikindije. Jedni su rekli: ‘ ‘Nećemo klanjati osim kada dođemo u
Benu Kurejzu, makar sunce zašlo jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi
ve sellem, tako rekao, pa zato kažemo: ‘Čuli smo i pokoravamo se.'”

Drugi su rekli: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, time je
samo htio ubrzati polazak, a nije želio odgađanje namaza. Kasnije je vijest
o tome došla Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i nikoga od njih nije
prekorio, niti izgrdio zbog načina na koji je shvatio njegove riječi. Ashabi
se, dakle, nisu cjepkali u tabore i dijelili u stranke zato što su ponekad
na različite načine shvatali Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, govor.
Tako je i nama obaveza da se ne razilazimo i da budemo jedan ummet. Primjer razilaženja koje se danas može vidjeti jeste da se kaže
za određenog čovjeka da je selefija, a za drugoga da je ihvanija, za
sljedećeg da je tebligija, sunnija, tradicionalista itd., a sve je to
cjepkanje koje za sobom povlači veliku opasnost. Ovakvim postupcima
i kategorisanjima nestat će nade koju gajimo u pogledu islamskog
buđenja i osvješćivanja, posebno kada se pojave razjedinjene skupine
koje jedne druge proglašavaju zabludjelima i neuračunljivima.

Rješenje za ovaj problem je da idemo putem kojim su išli ashabi, r.a.,
i da znamo da je dotično razilaženje proizašlo iz idžtihada, a idžtihad je
tu shvatljiv i opravdan. Također, moramo znati da ovakvo razilaženje ne
donosi negativan utjecaj, već u suštini predstavlja saglasnost. Kako?
Naprimjer, ja imam suprotno mišljenje od tebe u određenom
pitanju, jer argument koji imam nalaze mi da zastupam stav koji je
suprotan tvom stavu. Ti mi se suprostavljaš u ovom pitanju, jer tvoj
argument nalaže da imaš suprotno mišljenje od mene. U stvarnosti mi
se ne razilazimo, jer svako od nas uzeo je ono što misli da je ispravno
na osnovu dokaza. Stoga, ono što argument nalaže je pred nama svima.
Svako od nas zastupa mišljenje samo na osnovu onoga što, po njegovom
uvjerenju, nalaze argument. Zato ću ti ja zahvaliti i pohvaliti te pred
drugima, jer mi se argumentirano suprostavljaš u mišljenju, a ja sam
tvoj brat i tvoj prijatelj. Ovo suprostavljanje proizlazi na osnovu tvoga
argumenta, te pred mene stavlja obavezu da u svojoj duši o tebi ne
osjećam ništa loše, već da te hvalim zbog onoga što misliš, a ti u suštini
i jesi toga vrijedan. Ukoliko bismo nekoga od nas prisilili da prihvati mišljenje onog
drugog, u tom slučaju, moje naprimjer prisiljavanje nekoga da prihvati
ono što ja zastupam, nema prioritet nad njegovim prisiljavanjem mene
da prihvatim njegovo mišljenje. Zato je potrebno da ovo razilaženje koje
je zasnovano na idžtihadu, ne uzimamo kao raskol, već kao saglasnost
kako bi se ukazala zajednička riječ i ostvarilo dobro.

Ali šta ako neko kaže: Ovakvo rješenje nije baš lahko sprovesti
među običnim ljudima, pa šta je, onda, stvarno rješenje?

Rješenje je u sljedećem: Da se okupe vodeći ljudi iz svake skupine
i da sagledavaju pitanja oko kojih se razilaze da bi na takav način
pokazali svoje jedinstvo i međusobno zbližavanje. Jedne godine desio se čudan dogadaj na Mini, kojem sam prisustvovao ja, a i još neka braća. Došle su dvije skupine, od kojih
je svaka brojala po tri ili četiri čovjeka. Međusobno su se optuživali
za nevjerstvo i proklinjali jedni druge, a svi su bili hadžije! Razlog
ovakvoj situaciji bio je u sljedećem: Jedna od dvije skupine rekla je
da druga, kada stane da klanja namaz, stavi desnu preko lijeve ruke na
prsa, a to je negiranje sunneta (tj. nevjerovanje u sunnet) jer je sunnet
kod prve skupine bio da se ruke spuste prema butinama. Druga skupina
je rekla: Opuštanje ruku ka butinama bez stavljanja desne preko lijeve je
nevjerstvo kojim se dozvoljava proklinjanje onoga ko to čini. Oštro su se
sporili. Međutim, zahvaljujući Allahu, a potom zalaganjem braće, nakon
pojašnjenja kakav islamski ummet treba da bude u pogledu međusobnog
zbližavanja, svi su zajedno otišli zadovoljni jedni drugima. Pogledaj kako se šejtan sa njima poigrao oko ovog pitanja u kojem su se razišli, pa su čak jedni druge počeli proglašavati nevjernicima,
a pitanje držanja ruku u namazu je jedan od sunneta, a ne temelj islama,
niti je jedan od njegovih farzova, niti vadžiba. Najviše što su učenjaci
rekli o stavljanju desne preko lijeve ruke na prsa jeste da je to sunnet.
Drugi učenjaci kažu da je sunnet opustiti ruke, ali je ispravno ono na što
ukazuje vjerodostojni sunnet, a to je stavljanje desne ruke preko lijeve
podlaktice, kao što kaže Sehl b. S'ad, r.a., prema predaji koju bilježi
imam Buhari: “Ljudima je bilo naređeno da se stavi desna ruka preko
podlaktice lijeve ruke u namazu.” Molim Allaha, dž.š., da našoj braći koja tragaju za metodama da've podari međusobnu bliskost, da zavole jedni druge, te da im srca učini
ispravnim. Ukoliko su namjere ispravne, lahko je doći do rješenja,
a ukoliko nisu, svako će biti zadivljen svojim mišljenjem i druga ga
mišljenja neće zanimati. Tada će uspjeh biti isuviše daleko.

Napomena: Ukoliko se radi o razilaženju u pitanjima vjerovanja,
obavezno se moraju ispraviti i usaglasiti sa onim na čemu su bili
ispravni prethodnici. Obaveza je negirati i upozoravati na one koji se
suprotstavljaju pravcu ispravnih prethodnika u ovoj tematici.

Iz knjige “ISLAMSKO BUĐENJE”
Autor: Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin
Preuzmi knjigu u pdf formatu:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/07/Islamsko-Budjenje-pravila-I-Smjernice-El-Usejmin.pdf

Ne, nikako. Kada bi se čovjek suprotstavio većini učenjaka
oko pitanja za koje on ima dokaz da je u pravu, nije ga dozvoljeno
vrijeđati, niti se prema njemu grubo odnositi. Nije dozvoljeno druge
ljude huškati protiv njega, već s njim treba razgovarati.

Koliko ima manje poznatih i neshvatljivih pitanja ljudima koji
misle da oko njih postoji saglasnost svih učenjaka, međutim, nakon
temeljnog istraživanja, uoči se da drugo mišljenje ima tako jake dokaze,
što pravedne duše podstakne da ga preuzmu i slijede onoga ko zastupa
to mišljenje. Ispravno je reći da u većini slučajeva istina biva na strani većine
učenjaka, ali to ne znači da je istina apsolutno uvijek sa većinom. Možda
je dokaz koji se suprotstavlja većini istinit, ukoliko sporno pitanje
već ranije nije postalo predmetom konsenzusa islamskih učenjaka.
Takav čovjek se ne prekorava, ne smije se ogovarati, već se kroz
razgovor s njim razmatra sporno pitanje s ciljem dolaska do istine.
Uzvišeni Allah kaže: “Mi smo Kur'an olakšali za pamćenje, pa ima
li onih koji će pouku uzeti?” (El-Kamer, 17)

Svakome ko želi istinu i razmišlja o Kur'anu, Allah će olakšati
dolazak do vrata istine, kao što kaže šejhul-islam Ibn Tejmijje u knjizi
“El-Akidetul-vasitijje”: “Ko pomno razmisli o značenjima Kur'ana,
tražeći uputu, ukazat će mu se put istine.”

Iz knjige “ISLAMSKO BUĐENJE”
Autor: Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin
Preuzmi knjigu u pdf formatu:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/07/Islamsko-Budjenje-pravila-I-Smjernice-El-Usejmin.pdf