Odgovorio mr. Elvedin Pezić u video predavanju.

Transkript:
Tefsir ajeta iz sure el-Bekara 240. Ajet, s pravom je postavljeno pitanje da se prokomentariše zato što po svojoj vanjštini malo je i nejasan. Ajet 240 je ajet sure el-Bekare, gdje Allah dželle šanuhu kaže: ,,Oni među vama kojima se primiče smrt“ Allah dželle šanuhu govori o ljudima koji su na smrtnoj postelji, ,,a koji ostavljaju iza sebe žene trebaju im oporukom unaprijed za godinu dana odrediti izdržavanje i da se one ne udaljuju iz kuće.“

Znači 240. ajet iz sure el-Bekara, Allah dželle šanuhu kaže, ljudi koji su na smrtnoj postelji a iza njih ostaju žene oni vide da žena ostaje, oni umiru ,,“treba, kaže, da odrede vasijetom tim ženama godinu dana, znači, ono što im je potrebno za izdržavanje. Kaže: ,,Treba im oporukom unaprijed za godinu dana odrediti izdržavanje i da se one ne udaljavaju iz kuće.“ Znači da one godinu dana ostaju u toj kući gdje je čovjek umro. Sada je pitanje kako razumjeti ovaj kur'anski ajet.

Apsolutno velika većina islamskih učenjaka smatrala je da je ovaj ajet derogiran. Ovaj ajet je derogiran, ajetom miraza i ajetom pričeka. Znači mi znamo u islamu da postoji propis da žena nakon što njen muž umre, ima četiri mjeseca i deset dana, ima priček i obilježavanje žalosti. Četiri mjeseca i deset dana, četiri mjeseca i deset dana. A s druge strane, žena je po mirazu dobila od čovjeka ili četvrtinu ili osminu, shodno da li imaju djeca ili ne.

Tako da ovaj ajet je definisao da čovjek nakon što on umre, njegovoj ženi treba da odvoje vasijetom za godinu dana nafaku, izdržavanje njene potrebe rizka i godinu dana da ona čeka, znači, u njegovoj kući. Pa je ovaj derogiran sa dvije vrste ajeta. Derogiran je sa ajetima pričeka nakon što čovjek umre, znači, žena ima žalost – obilježavanja žalosti četiri mjeseca i deset dana i ne može se udati četiri mjeseca i deset dana. A s druge strane, miraz je jasno definisao da žena ima dvije situacije u pogledu svoga muža ili naslijeđuje četvrtinu – ako nema čovjek djece ili naslijeđuje osminu -ako čovjek ima djecu, ako nema djecu naslijeđuje četvrtinu.

Tako da ovaj ajet, po većini islamskih učenjaka, je derogiran. Iako ima učenjaka koji su i smatrali da nije derogiran ali u svakom slučaju, znači, mi ćemo se držati ovog mišljenja da je ovaj ajet derogiran i to je zabilježeno i preneseno od velikog broja islamskih učenjaka i velikog broja ashaba iz reda mufesira koji su tumačili Kur'an.

Audio isječak odgovora

Islamski učenjaci imaju različita mišljenja u pogledu obaveznosti spuštanja nosa prilikom činjenja sedžde. Većina islamskih učenjaka smatra da je spuštanje nosa prilikom činjenja sedžde pohvalno, a neki to smatraju obaveznim. Vjerodostojna predanja ukazuju na obavezu spuštanja nosa. Ibn Abbas prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Naređeno mi je da činim sedždu sa sedam dijelova tijela: čelom”, pa je rukom pokazao na nos, “dlanovima, koljenima i prstima stopala.” Iz navedenog hadisa zaključuju se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čelo i nos tretirao jednim dijelom tijela kada je u pitanju sedžda. Ovu činjenicu potvrđuje druga verzija ovog predanja u kojoj se kaže: “Naređeno mi je da činim sedždu sa sedam dijelova tijela: čelom i nosem, dlanovima, koljenima i stopalima.” Ibn Abbas prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema namaza onaj čiji nos ne dotakne zemlju.” Ova predanja jasno ukazuju na to da je spuštanje nosa sa čelom obavezno, što je potvrdila i praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kada bi činio sedždu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pritisnuo bi čelo i nos na zemlju. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Kada činiš sedždu, (čelo) pritisni na tlo.” Ako uz citirana predanja u obzir uzmemo i hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Klanjajte onako kako vidite mene da klanjam” , bit će nam jasno da je obavezno spuštanje nosa na tlo prilikom činjenja sedžde. Imam En-Nevevi, nakon što je spomenuo da Ebu Jezid el-Mervezi navodi od imama Šafije da je obaveznim smatrao činjenje sedžde čelom i nosom, rekao je: “Ovo je neprihvatljivo u (šafijskom) mezhebu, iako je jako mišljenje gledajući na dokaze.” Stav o obaveznosti spuštanja nosa prilikom obavljanja sedžde zastupaju: Seid b. Džubejr, Ibrahim en-Nehai, Ishak, Ebu Hajsema, Ibn Ebu Šejba i učenjaci hanbelijske pravne škole. A Allah najbolje zna!

Odgovorio Dr. Safet Kuduzović

Preuzeto sa njegovog zvaničnog viber kanala:

https://invite.viber.com/?g2=AQA0anq%2B0GacE1BBO9c%2B0%2Bb2J3sffKD%2FYDx24bQTNhGKxclyVCqrnurscVuswXL7&lang=en

Odgovorio mr. Elvedin Pezić u video predavanju.

Transkript:

Svakako znači pitanje je ,,čovjek je primio islam, njegovi roditelji riječima vrijeđaju vjeru islam, da li on ima obavezu prema njima?“ Da. Generalno, znači bez obzira što su roditelji nemuslimani ostaje dobročinstvo. Allah dželle šanuhu kaže: ,,I prema njima se lijepo ophodi pa makar te pozivali“ kao što je došlo u kur'anskom ajetu ,,pa makar te pozivali da činiš kufr i nevjerstvo, nemoj im se pokoriti ali nastavi se prema njima lijepo ponašati.“

Tako da ostaje vid dobročinstva. Sve ono što čovjek može uraditi u njegovim granicama. Ako čovjek živi daleko od svojih roditelja, nazvaće ih, poslaće im poklon, poslaće im SMS poruku, upaliće kameru, poslati neki pozdrav i tako dalje. Znači ono što je u njegovim granicama i mogućnostima činiće dobročinstvo. A to što oni vrijeđaju to je pod navodnim znacima i za očekivati, normalno. Pogotovo na našim podnebljima Balkan.

Znači nemuslimanima i te kako teško pada kada neko iz njihovih porodica primi islam zbog svih tih nekih istorijskih rješavanja koja se dešavala u posljednjih petsto ili šeststo godina na ovim prostorima. Tako da to je neka pod navodnim znacima kod nas normalna reakcija, znači opsovati uvrijediti ali i dalje ostaje lijepo ophođenje kako bi dokazali, pokazali da naša vjera islam je savršena, potpuna bez obzira što vi mene nekad znate uvrijediti ali i dalje ostaje da vas pozovem, da vam činim dobročinstvo, da vam ukažem na ono što vam koristi i tako dalje. Tako da obaveza dobročinstva i dalje ostaje u granicama čovjekove mogućnosti.

Audio isječak odgovora

Odgovorio mr. Elvedin Pezić u video predavanju.

Transkript:
Jedno malo duže pitanje, čovjek pita generalno da li je dozvoljeno da prisustvuje, znači sprovodu mrtvog svoga komšije, prijatelja, poznanika nemuslimana.

Ono što treba znati o ovakvim pitanjima jeste da islamski učenjaci su zabranili da se klanja dženaza nemuslimanu. Čovjeku koji se deklarisao do zadnje sekunde svoga života kao nemusliman, bilo koje da je religije, zabranjeno mu je klanjati dženazu i zabranjeno je doviti za njega nakon smrti. Do smrti možemo doviti za insana da ga Allah uputi, ako umre na nevjerstvu više se ne može za njega doviti.

E, ostaje sad taj momenat praćenja, znači sprovoda. Dio učenjaka je smatro da nema ništa sporno u tome, pogotovo ako se očekuje od nekog muslimana da dođe, primjera radi, ako mu je to bio rođak ili neki veliki poznanik ili mu je valjo mnogo u životu, pa čak to može biti dio, čak način da'veta, da se, da čovjek pokaže toleranciju, da pokaže kako je islam potpun i savršen ,,evo došao je“, znači, na taj posljednji ispraćaj tog svog nekog kolege, prijatelja. Znači svakako s jedne strane čovjek će opet, musliman, uzeti u svemu tome i pouku i poruku, zahvaliti Allahu ,,Ja Rabb, hvala Tebi pa si me počastio islamom. Ljudi odlaze sa dunjaluka, umiru kao nemuslimani“ i tako dalje.

Tako da ako postoji potreba i ako prilikom, ovo je veoma bitno, ako postoji potreba i ako prilikom tog sprovoda čovjek neće uraditi ništa što je zabranjeno islamom, znači neće klanjati dženazu, neće doviti i neće učestvovati ni u kakvoj ceremoniji vezanoj za ukop. Čovjek dođe stoji jednostavno pristo je tu i vrati se kući. Da l’ će se možda s nekim pozdraviti ili nešto slično tome uraditi, ali znači ne učestvuje ni u kakvoj ceremoniji ni u kakvom tom njihovom procesu, ibadetu njihovom, niti će za njega doviti niti će klanjati dženazu. Ako postoji potreba, dio učenjaka je to dozvolio.

Audio isječak odgovora