Zabranjeno je u džamiji leći poleđice stavivši nogu preko noge

Džabir b. Abdullah, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neka niko od vas ne liježe, stavljqjući nogu preko noge. ‘ 84

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, govorio je da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da čovjek legne i stavi noge jednu preko druge.85

Propisi vezani za poglavlje

Prvo, zabranjeno je ležati poleđice stavivši nogu preko noge na način koji otkriva stidno mjesto. El-Begavi zapisao je: “Zabrana se odnosi na ležanje kada čovjek uspravi koljeno, prebaci nogu preko noge a nije ogrnut, ili mu je ogrtač uzak toliko da će se otkriti stidno mjesto; ako je širok, tada nema problema u tome.”86

Muhammed b. Hibban rekao je: “Zabranjeno je da čovjek liježe poleđice i stavi nogu preko noge. Ashabi su oblačili mi'zer, vrstu donje odjeće, a ispod nisu nosili pantalone, pa je postojala mogućnost da se vidi njihovo stidno mjesto, zbog čega je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio takvo ležanje.”87

A imam En-Nevevi rekao je: “Islamski autoriteti kažu da se hadisi koji zabranjuju ovakvo ležanje odnose na ležanje za koje postoji bojazan da će se otkriti stidno mjesto, a i sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ležao je na način da nije postojala mogućnost da se vidi njegovo stidno mjesto, i u tome nema problema, nije čak ni pokuđeno. Iz hadisa zaključujemo da je u džamiji dopušteno leći na bok i poleđice. El-Kadi kaže: ‘To je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, možda učinio iz prijeke potrebe, umora i sl., međutim, zna se da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, u društvu drukčije sjedio: ili podvijenih prekrštenih nogu ili podvijenih nogu umotan (ovako najčešće) ili je čučao ili sjedio na petama; uglavnom birao je način koji odiše skromnošću.’ Kažem: možda je to učinio da objasni da je to dopušteno, odnosno, kao da je htio reći: kada ležite poleđice, lezite ovako; ja jesam zabranio ležanje poleđice, ali ne generalno, već one koje otkriva stidno mjesto ili vodi u njegovo otkrivanje, a Allah, dželle šanuhu, najbolje zna.”88

Drugo, na osnovu rješenja prethodnih učenjaka možemo kazati da je opisani način ležanja dopušten ako čovjek može osigurati da mu se ne vidi stidno mjesto, bilo da obuče pantalone ili da noge opružene stavi jednu preko druge. Dokaz za to jeste predanje koje je prenio Abbad b. Temim od svoga amidže, koji je izjavio da je vidio Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, da leži u džamiji stavivši nogu preko noge.89 Otuda je Ibn Hibban rekao: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, legao je pruživši noge, a nije legao na način koji je zabranio, i to ne ide u prilog ljudima koji ne poznaju hadiske znanosti, koji će reći da su Resulullahovi, sallallahu alejhi ve sellem, hadisi proturječni.”90

Rekao sam: na to nas upućuje i kontekst hadisa u kojima je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to zabranio. Iz njih se zaključuje da se radi o stavljanju nogu jedne preko druge ili povijanju noge u koljenu ne stavljajući drugu preko nje, što se jasno vidi iz sljedećeg Džabirovog, radijallahu anhu, predanja: “Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je da se čovjek potpuno umota u ogrtač, da sjedi potpuno umotan obuhvativši koljena i da liježe poleđice stavivši nogu preko noge.”91

Treće, kada je riječ o uzroku zabrane ovog načina ležanja, prenesen je izuzetno slab (munker) hadis: “Nakon što je Svevišnji Allah završio stvaranje, legao je i stavio nogu preko noge i rekao: ‘Nijednom stvorenju ne priliči da ovako legne.”‘ Zabilježio ga je El-Bejheki u djelu El-Esmau ves-sijat, str. 761. Savremeni muhadis šejh El-Albani u djelu Silsiletul-ehadisid-daifa (755) oduljio je objašnjavajući neosnovanost ovog hadisa, i to je izvrsno učinio, pa ko može neka to pročita.

Četvrto, neki učenjaci tvrde da su hadisi u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje ležanje poleđice derogirani njegovim postupkom, a to je diskutabilno jer, po većini učenjaka usuli-fikha, djelo ne može derogirati riječi, a derogacija se ne može utvrditi bez dokaza, i njoj se pristupa samo ako se naoko oprečni dokazi ne mogu uskladiti, odnosno jedni nad drugima preferirati.

Peto, to što je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, u džamiji legao poleđice nije njegova posebnost, to su činili Omer i Osman, radijallahu anhum.

Šesto, propis se ne odnosi samo za džamiju već i na druga mjesta, a poglavlje: Zabranjeno je u džamiji leći poleđice stavivši nogu preko noge naslovio sam tako povodeći se za predanjem Abbada b. Temima koje je prenio od svog amidže. Također sam se poveo za El-Buharijevim naslovom u Es-Sahihu: Ležanje u džamiji opruženih nogu.

———–

Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 1. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali

Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-1.pdf

Spajanje namaza

Spajanje podne i ikindija-namaza na Arefatu u podnevskom vremenu, zbog postupka Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.

Spajanje akšama i jacija-namaza na Muzdelifi u jacijskom vremenu, zbog Vjerovjesnikovog, sallallahu alejhi ve sellem, postupka.

Spajanje namaza na putovanju: putnik će spojiti dva namaza u jednom njihovom namaskom vremenu. Za vrijeme pohoda na Tebuk, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao bi zajedno podne i ikindija-namaz ukoliko bi sunce prešlo polovinu neba a on ne bi jahao, ali ukoliko bi već uzjahao, a sunce ne bi prešlo polovinu neba, odgodio bi podne-namaz sve dok ne bi sjahao radi ikindije. Također, ukoliko bi akšamsko vrijeme nastupilo prije polaska na putovanje, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spojio bi i zajedno klanjao akšam i jaciju, međutim ako bi krenuo na put prije nastupanja akšamskog vremena, putovao bi sve dok ne bi nastupilo jacijsko vrijeme, kada bi se zaustavio i zajedno klanjao akšam i jaciju. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, u toku boravka na Tebuku spajao je podne i ikindiju, akšam i jaciju.

Kada je predvodio namaz svojim ashabima spojeno i skraćeno, nijednom od njih nije naređivao da nanijeti spajanje i skraćivanje, a također nije uvjetovao ni da se prilikom spajanja oba namaza klanjaju jedan za drugim.

Spajanje namaza u slučaju jake kiše: Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, prilikom jedne kišne noći spojio je i zajedno klanjao akšam i jaciju, a prenosi se da je iz istog razloga spojio i podne i ikindiju.

Spajanje radi bolesti ili drugog opravdanog razloga: Navodi se da je ženi koja ima istihazu dozvoljeno da spaja podne i ikindiju, akšam i jaciju, a dozvoljeno je da ovako postupaju i sljedeće osobe: bolesnik, sahibi-uzur (onaj kojem neprestano istječe mokraća), onaj koji nije u mogućnosti da se stalno čisti, onaj koji strahuje za sebe ili svoj imetak ili svoju čast ,kao i onaj koji se boji štete u svome životu ako ne bi spajao namaze.

Spajanje u mjestu boravka radi potrebe: Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, tokom boravka u Medini klanjao je jednom sedam, a drugi put osam rekata, spojivši podne sa i kindijom i akšam sa jacijom (tj. bez skraćivanja). Kada je Ibn Abbas, radijallahu anhuma, upitan za razlog ovog spajanja, odgovorio je: “Htio je da olakša svome ummetu.”

Namaz je ispravan na brodu i u vozu onako kako se može obaviti. Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan za namaz na brodu, pa je rekao: “Klanjaj na brodu stojeći, osim ako se bojiš utapanja. “617 Skupina ashaba klanjala je stojeći na brodu. Prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jedne prilike na jahalici predvodio ashabe u farz-namazu jer je kiša padala iznad njih, a ispod njih je bila mokra zemlja, tako da je Poslanik prošao ispred njih i klanjao, a oni su bili na svojim jahalicama.

617 Sahih: Darekutni u poglavlju Način obavljanja namaza na putovanju (4), Hakim (1019), Bejheki u Sunenu kubra (5277), Ibnui-Dževzi u Ilelu mutenahije (699). Šejh Albani, spomenuo ga je u djelu Sifetus-salati (1/79), a ocijenio ga je vjerodostojnim u El-Džami'u es-sagiru (7225).

———–
Iz knjige “RAZUMIJEVANJE FIKHSKIH DOKAZA”
Autor: dr. ‘Aid el-Karni

Zabranjen je ulazak u džamiju onome ko je konzumirao luk

Ibn Omer, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, za vrijeme Bitke na Hajberu rekao: ”Neka se ne približava našoj džamiji ko je jeo ovog povrća” tj. luka. 49

Enes, radijallahu anhu, rekao je: “Čuo sam Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da u vezi s lukom govori: ‘Ko je jeo ovog povrća neka nam se ne približava: ili je rekao: ‘ … neka nipošto ne klanja s nama. “50

Džabir b. Abdullah, radijallahu anhu, prenio je sljedeće Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ”Ko jede luka neka se odvoji od nas”, ili je rekao: “… neka ne dolazi u našu džamiju, i neka ostane u svojoj kući. 51

U drugoj verziji stoji: ”Ko je jeo crveni luk ili bijeli luk ili prasu neka se ne približava našoj džamiji, jer i meleki osjećaju neprijatnost od onoga od ćega je ljudi osjećaju”. 52

Omer, radijallahu anhu, držeći džumansku hutbu, između ostalog, rekao je: “Vi, također, jedete dvije vrste povrća koje ima neugodan miris: crveni luk i bijeli luk. Uistinu bi Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi kod nekoga osjetio neprijatan miris luka, naređivao da se on potjera iz džamije i odvede kod mezarja Bekia; ko ga ipak želi konzumirati neka neprijatan miris odstrani kuhanjem.”53

Propisi vezani za poglavlje

Prvo, kada čovjek jede crvenog luka, bijelog luka ili prase zabranjeno mu je da ide u džamiju na zajednički namaz.

Drugo, konzumiranje ovog povrća zabranjeno je prilikom odlaska u džamiju, ali nije zabranjeno općenito, jer to je povrće, u osnovi, dopušteno. Na to ukazuju Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Ko je jeo … ” i Omerove, radijallahu anhu, riječi: ” … ko ga ipak želi konzumirati neka neprijatan miris odstrani kuhanjem.” To se jasno vidi i iz sljedećeg Ebu Seidovog, radijallahu anhu, predanja: “Odmah po oslobođenju Hajbera mi smo, ashabi, pojeli mnogo bijelog luka i otišli u džamiju. Kada je osjetio neugodan miris, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Ko je jeo ovog neprijatnog povrća neka ne prilazi džamiji’, na šta ljudi rekoše: ‘To je zabranjeno, to je zabranjeno!’ Kada je za to čuo, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘O ljudi, ja nemam prao zabraniti ono što je Allah dopustio; luk je povrće čiji miris nevolim.” 54

Treće, konzumiranje luka prilikom odlaska u džamiju zabranjeno je zbog toga što ima veoma neugodan miris, isto je i s rotkvom čije konzumiranje uzrokuje neprijatno podrigivanje. (Važna napomena: cigarete također imaju isti tretman, utoliko gore što su štetne i imaju jako neugodan miris.)

Četvrto, meleki osjećaju neprijatnost od onoga od čega osjećaju neprijatnost ljudi, i zato musliman treba lijepo mirisati, posebno na mjestima gdje se javno obavlja ibadet, gdje se muslimani skupljaju radi predavanja i stjecanja znanja, u protivnom ljudi će prezirati sjedenje s njim. Dokaz za ovo jesu Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi u Džabirovom, radijallahu anhu, predanju: “… i neka ostane u svojoj kući. ”

Peto, islam teži svemu u čemu je jedinstvo među njegovim sljedbenicima, a osuđuje sve što ljude tjera od islama i razjedinjuje muslimane.

Šesto, neki učenjaci smatraju da je konzumiranje bijelog luka, crvenog luka i prase opravdanje za neodlazak na zajednički namaz u džamiju. To nije tačno, već je to samo kazna onome ko je jeo luk: lišenje vrijednosti zajedničkog namaza. Neki učenjaci navedenim hadisima dokazuju da zajednički namaz u džamiji nije obavezan svakom pojedincu (farzi-ajn). Oni kažu: “Kada je riječ o konzumiranju luka i prase, nužno je tačna jedna od sljedeće dvije stvari: ili je dopušteno konzumirati to povrće (otuda zajednički namaz u džamiji nije farziajn), ili je zabranjeno njegovo konzumiranje (otuda je zajednički namaz u džamiji farzi-ajn) . A budući da većina ummeta smatra da je konzumiranje toga povrća dopušteno, onda namaz u džamatu nije obaveza svakom pojednicu.” Rekao sam: njihovo je dokazivanje diskutabilno iz više aspekata: prvo, konzumiranje povrća koje ima neprijatan miris ne sučeljava se s obavezom obavljanja skupnog namaza u džamiji, isto kao što je intuitivno postavljena trpeza (koja je halal isto kao i sporno povrće) opravdanje za izostanak iz džemata; drugo, onome ko jede bijelog luka ili crvenog luka Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kao kaznu jasno je naredio da izostane iz zajedničkog namaza (slučaj s čovjekom koji je zaudarao na luk, pa je istjeran iz džamije i odveden kod Bekie), i to pravilo iziskuje da je zajednički namaz u džamiji obaveza svakom pojedincu, jer da nije tako, ukor i odstranjivanje iz džamije ne bi imali nikakvog smisla; i, treće, lično sam vidio kako neki ljudi koji prizivaju učenost konzumiraju bijeli ili crveni luk pred zajednički namaz, da bi, po njima, imali opravdanje za izostajanje iz namaza u džamiji. Šejtan je vješto iskoristio njihovo neznanje i neupućenost u islamske propise; griješe u tome što namjerno izostavljaju namaz u džematu i što smatraju da je konzumiranje tog povrća opravdanje za izostajanje iz namaza, to je samo kazna i ukor.

Sedmo, kada je riječ o konzumiranju bijelog ili crvenog luka ili prase, džamijski harem i njegova blizina imaju tretman džamije, što se jasno vidi iz činjenice da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, onoga ko konzumira to povrće dao odstraniti iz džamije i odvesti kod Bekie.

Osmo, neki su učenjaci kazali da se ova zabrana odnosi isključivo na Vjerovjesnikovu, sallallahu alejhi ve sellem, džamiju u Medini. Svoj stav dokazuju Resulullahovim, sallallahu alejhi ve sellem, riječima: “… neka ne dolazi u našu džamiju. ” Međutim, njihovo je dokazivanje diskutabilno iz više aspekata: prvo, Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, ove je riječi izgovorio na Hajberu (Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, improvizirao je na Hajberu mesdžid u kojem je klanjao dok je tamo boravio), što je Ebu Seid el-Hudri, radijallahu anhu, jasno izjavio u prethodnom hadisu, i iz toga se ima zaključiti da se pod izrazom “džamija” misli na vrstu, tj. neka ne prilazi nijednoj džamiji; i, drugo, dokaz da se hadis odnosi na sve džamije jeste verzija koju su zabilježili imam Ahmed i Ibn Huzejma, a u njoj stoji: ·”… neka se ne približava džamijama. ” U tome je smislu Abdurrezzak zabilježio Ibn Džurejdžove riječi: “Upitao sam Ataa da li se zabrana odnosi isključivo na Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, džamiju ili i na druge džamije, na šta je odgovorio: “Naprotiv, odnosi se na sve džamije.”

Deveto, zabrana odlaska u džamiju vrijedi sve dok postoji neugodan miris; kada mirisa nestane, zabrana prestaje. Ibn Huzejma zabilježio je autentično predanje u kojem Mugira b. Su'ba pripovijeda: “Jeo sam luk i otišao u džamiju da klanjam, a kada sam došao, vidio sam da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, već bio klanjao jedan rekat. Nakon što je završio, ustao sam da naklanjam propušteni rekat, pa je od mene osjetio neprijatan miris. Rekao je: ‘Ko je jeo ovoga povrća neka se ne približava našoj džamiji sve dok neprijatnog mirisa ne nestane. ‘ Završio sam namaz i prišao mu, rekavši: ‘Allahov Poslaniče, imam opravdanje za konzumiranje luka; daj mi ruku’, i bio je prijatan i dao mi ruku. Uvukao sam je kroz rukav do prsa, i on je našao da su previjena. Reče mi: Ti imaš opravdanje.”

Ebu Davud i Ibn Huzejma zabilježili su autentično predanje koje prenosi Huzejfa, radijallahu anhu, a u njemu stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tri puta ponovio: “Ko je jeo ovog neprijatnog povrća neka se ne približava našoj džamiji. ” Ibn Huzejma ovo predanje pogrešno je razumio kada je naslovio poglavlje: Zabrana odlaska u džamiju za onoga ko je jeo luk traje tri dana. Naime, riječ “selasen” znači da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, te riječi tri puta ponovio, a ne znači da zabrana važi tri dana, budući da neprijatan miris ne traje toliko – već smo kazali da zabrana prestaje kada nestane neprijatnog mirisa.

Deseto, iz gore navedenog El-Mugirinog, radijallahu anhu, predanja da se zaključiti da se u vezi s konzumiranjem luka izuzima onaj ko ga mora iz prijeke potrebe konzumirati, a on ima opravdanje za izostanak iz zajedničkog namaza u džamiji, a Svevišnji Allah najbolje zna.

———–

Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 1. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali

Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-1.pdf

Zabranjeno je bavljenje kupoprodajom u džamiji

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada vidite da neko u džamiji prodaje ili kupuje, recite: ‘Ne dao ti Allah blagoslova u trgovini!”39

Amr b. Šuajb prenosi od svoga oca Šuajba, a ovaj od svoga oca da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio kupoprodaju u džamiji. 40

Propisi vezani za poglavlje

Prvo, u džamijama je zabranjena kupoprodaja, džamije su objekti za ibadet, i u njima se treba kloniti svega što nije vezano za ibadet i ahiret, drugi svijet.

Drugo, iako je na tim mjestima zabranjena kupoprodaja, to ne iziskuje da je trgovina ništavna. Ibn Huzejma u svome Es-Sahihu naslovio je poglavlje: Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je da se za ljude koji trguju u džamiji moli da nemaju blagoslova u trgovini, što ukazuje da je to grijeh, ali da je trgovina šerijatski ispravna. Svoj stav obrazlaže na sljedeći način: “Da trgovina u džamiji nije ispravna, Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ‘Ne dao ti Allah blagoslova u trgovini!’ ne bi imale nikakvog smisla.”

39 Muslim (568).
40 O izvorima hadisa bilo je govora.

———–

Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 1. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali

Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-1.pdf

Klanjačeva udaljenost od sutre: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao je a između njega i zida bila je udaljenost oko tri lakta, a također između njegovog mjesta na kojem je klanjao i sutre bila je udaljenost koliko može proći ovca.

———-

PROČITAJTE DETALJNO O PROPISU SUTRE – PREGRADE U NAMAZU OVDJE:

https://pitajucene.com/pitanje/koji-propisi-se-odnose-na-pregradu-sutru-u-namazu/

———–

Iz knjige “RAZUMIJEVANJE FIKHSKIH DOKAZA”
Autor: dr. ‘Aid el-Karni