Zabranjeno je mokrenje u vodu za kupanje

Abdullah b. el-Mugaffel rekao je: “Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Neka niko od vas ne mokri u banju u kojoj će se kupati. “14 U drugoj verziji stoji da je Abdullah to obrazlagao ovako: ” … jer većina vesvesa zbog toga je.”15

Humejd el-Himjeri rekao je: “Sreo sam čovjeka koji se s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, družio koliko i Ebu Hurejra, koji je rekao: ‘Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je da se češljamo svaki dan i da mokrimo u banju.”‘16

Propisi vezani za poglavlje

Prvo, mokrenje u banju u kojoj se čovjek kupa zabranjeno je.

Drugo, neki su učenjaci dopustili mokrenje u banju (kadu) iz koje voda otječe. Taj je stav sa svojim lancem prenosilaca prenio imam Et-Tirmizi od Ibnul-Mubareka, a Ibn Madža sa svojim lancem od Alije b. Muhammeda et Tenafusija.

Treće, učenjaci ne gledaju istovjetno na povod zabrane mokrenja u banju. Neki kažu da je to zabranjeno zato što vodi u vesvese, što je jasno rečeno u jednoj od verzija, a drugi učenjaci kažu da je povod zabrane zadržavanje mokraće u banji.

Četvrto, kada je riječ o mokrenju u banju, svejedno zadržavala se mokraća ili ne, bolje je, iz predostrožosti, toga se kloniti. Međutim, ako mokraća iz banje otječe, i kada ne postoji bojazan da će uprskati vodu pripremljenu za kupanje, onda tu postoji jedna širina tumačenja, a Svevišnji Allah najbolje zna.

———–

Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 1. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali

Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-1.pdf

Zabranjeno je muškarcima da u javna kupatila ulaze nagi, ženama je to zabranjeno općenito

Džabir b. Abdullah, radijallahu anhu, prenio je sljedeće Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi upozorenja: “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka ne ulazi u javno kupatilo nag, i ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka ne dopusti svojoj supruzi da ulazi u javno kupatilo; ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka ne sjeda za sto na kojem se poslužuje alkohol ‘6

Ebu Ejjub el-Ensari, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao sljedeće: “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka plemenito postupa prema komšijama; ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka ne ulazi u javno kupatilio nag,· ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka govori dobro ili neka šuti; koja žena vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka ne ulazi u javno kupatio. ” Rekao je: “To sam prenio Omeru b. Abdulazizu za vrijeme njegove vladavine, pa je Ebu Bekru b. Muhammedu b. Amru b. Hazmu napisao sljedeće: ‘Upitaj Muhammeda b. Sabita u vezi s hadisom, jer on je jedan od onih kojima je Svevišnji Allah zadovoljan.’ Upitao ga je, i Omeru poslao pozitivan odgovor, nakon čega je Omer zabranio ženama da ulaze u javna kupatila.”6

Ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao je: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Ćuvajte se odlaska u javna kupatila!’ Ashabi rekoše: ‘Allahov Poslaniče, u njima se čovjek očisti, a korisno je i za bolesnike.’ On reče: ‘Ali, ko tamo ode neka pokrije svoje stidno mjesto. ,,7

Ummud-Derda, radijallahu anha, pripovijeda: “Jednog dana vratila sam se iz javnog kupatila i srela Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. On me upitao: ‘O Ummud-Derda, gdje si bila?’ Odgovorih: ‘Bila sam u javnom kupatilu.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada mi reče: Tako mi Onoga u Ćijoj je ruci moj život, koja god žena skine svoju odjeću u bilo čijoj kući, osim u kući svoga muža i majke, definitivno se osramotila pred Milostivim. ,,8

Propisi vezani za poglavlje

Prvo, muškarcima je zabranjeno ulaziti u javna kupatila, osim ako pokriju svoje stidno mjesto, a ženama je to zabranjeno u svakom slučaju.

Drugo, iz Ummud-Derdaovog, radijallahu anha, predanja razumije se da su javna kupatila postojala za vrijeme Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, i to je dokaz protiv onih učenjaka što tvrde da javna kupatila tada nisu postojala, i koji su na osnovu slabog hadisa: “Nakon mene pojavit će se javna kupatila … ” odbili sve hadise u tome smislu. A vidjeli smo da o tome postoje autentični hadisi, i neka je neizmjerna hvala Allahu, dželle šanuhu.

———–

Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 1. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali

Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-1.pdf

Zabranjeno je povođenje za sumnjom kada je riječ o gubljenju abdesta

Seid b. el-Musejjib i Abbad b. Temim prenose da se njegov amidža požalio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, na osjećaj gubljenja abdesta u namazu, pa mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne smije se prekinuti namaz osim ako se čuje glas ili osjeti smrad. ‘”6

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenio je sljedeće Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Kada ćovjek u stomaku osjeti nešto, i bude u nedoumici je li izgubio abdest, neka ne izlazi iz džamije dok ne ćuje glas ili ne osjeti smrad. ‘ “7

Propisi vezani za poglavlje

Prvo, kada je riječ o šerijatskim pitanjima, sumnja ne potiskuje uvjerenje, tj. onome ko uzme abdest pa posumnja da li ga je izgubio dopušteno je klanjati bez obnavljanja abdesta, sumnja u ovome slučaju ne smeta.

Drugo, navedeni hadisi općeniti su i odnose se na čovjeka koji klanja i onoga kome se to desi van namaza. A postoje i učenjaci koji ove hadise ograničavaju samo na namaz, onoga kome se to desi van namaza obavezuju ponovnim uzimanjem abdesta, međutim, Ebu Hurejrino, radijallahu anhu, predanje općenito je, što se jasno vidi.

Treće, to što je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu spomenuo čuvenje glasa i osjećanje smrada nikako ne znači da je to jedino što kvari abdest. Naime, kada je riječ o Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, riječima: “Abdest se uzima samo ako se čuje glas ili osjeti smrad'68 , ne može se upotrijebiti princip suprotnog razumijevanja, tim prije sto autentični hadisi ukazuju na to da abdest kvari i spavanje, konzumiranje devljeg mesa, mala i velika fiziološka potreba. Drugim. riječima, poruka je hadisa: abdest ne kvari sumnja, nego uvjerenje.

Ćetvrto, čuvenje glasa i osjećanje smrada nije uvjet gubljenja abdesta, misli se na uvjerenje. N aime, kada je gluh čovjek ili onaj koji je lišen mirisa uvjeren u izlazak vjetra, izgubio je abdest iako nije čuo glas, odnosno nije osjetio smrad.

Peto, izlazak vjetra iz zadnjice i spolnog organa kvari abdest, za razliku od hanefija, koji kažu da izlazak vjetra iz spolnog organa ne kvari abdest.

Šesto, kada je riječ o gubljenju abdesta, čovjek se treba svojski založiti da od sebe odagna vesvese, šejtanska došaptavanja i sumnje. “Da je izgubio abdest, smatrat će samo onda ako se može zakleti Svevišnjim Allahom”, govorio je Ibnul-Mubarek.

———–

Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 1. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali

Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-1.pdf

Zabranjeno je upotrebljavanje desne ruke prilikom pranja i desnom rukom prihvatati spolni organ

Ebu Katada, radijallahu anhu, rekao je: “Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Kada čovjek pije, neka predahne s ustima izvan posude; kada vrši fiziološku potrebu, neka ne prihvata spolni organ desnom rukom i neka se ne pere desnom rukom. “54

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenio je sljedeće Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ‘Ja sam vam blizak kao roditelj koji vas poučava, zato kada vršite fiziološku potrebu, nemojte se ni licem ni leđima okretati prema kibli i nemojte se prati desnom rukom. 55

Selman el-Farisi, radijallahu anhu, prenosi da mu je neko rekao: “Vaš Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, poučio vas je svemu, čak i tome kako ćete obavljati fiziološku potrebu.” On je odgovorio: ”Naravno; zabranio nam je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, okretanje prema kibli dok obavljamo veliku ili malu fiziološku potrebu, pranje desnom rukom, potiranje s manje od tri kamenčića i brisanje izmetom i kostima.”56

Propisi vezani za poglavlje

Prvo, pranje nakon fiziološke potrebe i pcihvatanje spolnog organa desnom rukom zabranjeno je. Desnicu je dopušteno koristiti samo u prijekoj potrebi.

Drugo, zabranjeno je dodirivati spolni organ desnom rukom isključivo prilikom mokrenja, u protivnom nije, jer to je “dio tebe”, kako je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Taliku b. Aliji, kada ga je upitao o dodirivanju spolnog organa, a Svevišnji Allah najbolje zna.

Treće, imam El-Begavi zapisao je: “Možda će neko reći: ‘Hadis zabranjuje dvije stvari: pranje desnom rukom i pcihvatanje spolnog organa desnom rukom. Naime, kada se pere poslije fiziološke potrebe, čovjek mora uraditi jednu od te dvije zabrane: ako kamenčić uzme u lijevu, spolni će organ morati uzeti u desnu ruku; ako kamenčić uzme u desnu, tada će se morati obrisati desnom rukom.’ Na ovo možemo replicirati na sljedeći način: spolni će organ uzeti lijevom rukom i obrisati ga o zid, odnosno o zemlju, odnosno o veliki stabilan kamen, a ako se baš bude morao očistiti kamenom koji se pomjera, čučnut će i staviti ga između nogu i lijevom rukom obrisati spolni organ. Imam Šafi rekao je: ‘ … a ako ne bude mogao tako učiniti, onda će kamen uzeti u desnu ruku, a spolni organ potrati po njemu ne pomjerajući desnicu, kojom drži kamen.’ To je smisao i El-Hattabijevog rješenja u djelu Mealimussunen, 1 /33, a to je prenio Ibn Hadžer u djelu Fethul-Bari, 1 /253-254, međutim nije se s njim saglasio: ‘Imam El-Hattabi pokrenuo je raspravu mnogo se razmećući svojim rješenjem. Naveo je da je Ebu Alija b. Ehu Hurejra o tom pitanju raspravljao s jednim horosanskim pravnikom koji na njega nije mogao odgovoriti. El-Hattabi, na nejasnoću da čovjek mora učiniti jednu od dvije zabrane, dao je diskutabilan odgovor: ‘Čovjek treba spolni organ obrisati lijevom rukom o velike stabilne predmete: zid i sl., a ako ne nađe takav predmet, tada će sjesti na zemlju i petama ili nožnim palcima obuhvatiti kamen i lijevom rukom obrisati spolni organ o njega, tako da desnu ruku uopće neće upotrijebiti.’

Ovaj se način odbacuje. Štaviše, u većini je slučajeva nemoguće tako postupiti. A imam Et-Tibi nadovezao se na El-Hattabijevo rješenje rekavši da se desnom rukom zabranjeno čistiti samo nakon velike fiziološke potrebe, i da se zabrana dodirivanja odnosi samo na dodirivanje spolnog organa, otuda nejasnoća i ne postoji. Dakle, njegovo je rješenje pogrešno. Ispravno je ono koje su donijeli imam El-Džuvejni, pa El-Gazali u djelu El-Vesit i imam ElBegavi u djelu Et-Tehzjb. Po njima se spolni organ drži lijevom rukom i p otire o predmet koji se drži desnom rukom bez njenog pomjeranja, i tada se nije ni očistio desnom rukom niti je spolni organ dotakao desnom rukom. Učenjaci koji tvrde da je ovo čišćenje desnom rukom – griješe. N aime, to je isto da čovjek desnom rukom polijeva na lijevu prilikom podapiranja poslije nužde.”57

Četvrto, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posebno je spomenuo doticanje muškog spolnog organa, što ne znači da ovo isto ne važi kad je riječ o ženi, naprotiv, isto vrijedi i za žene jer se na njih odnose svi šerijatski propisi koji se odnose na muškarce, osim ako postoji validan dokaz koji ih izuzima. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, i ovdje je spomenuo samo muškarce a ne žene jer se njima u većini slučajeva obraćao.

Peto, iz zabrane pranja desnom rukom i doticanja spolnog organa njome vidimo veliku počast koju islam ukazuje desnoj ruci i traži njeno čuvanje od nečistoće. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, desnicu je upotrebljavao za čiste stvari: jelo, počinjao abdest s desne strane, a lijevu je koristio za otklanjanje nečistoće. 58

———–

Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 1. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali

Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-1.pdf

Bismillahir-rahmanir-rahim.
Već smo više puta naopominjali da ne trebamo da se bavimo pojedincima (osim u određenim situacijama), bili oni novotari ili nevjernici, nećemo za njih biti pitani na sudnjem danu, treba da znamo šta je kufr i šta su novotarije da bi ih izbjegli.
Ova tema je vrlo opširna, o njoj su napisani tomovi knjiga, međutim, pokušaću u najkraćim crtama pojasniti stav *Ehli sunneta* po pitanju tekfira određene osobe, s obzirom da je dosta pitanja postavljeno na tu temu i da se o tome dosta priča. Vidjećemo da je to pitanje puno teže nego što se misli, te zbog toga ne trebamo da se opterećujemo sa tim pitanjem.

*Menhedž Ehli sunneta u tekfiru:*

1. Onaj ko je prihvatio Islam izgovarajući šehadet i primjenio ga u praksi, smatra se muslimanom, kao i onaj čiji je islam potvrđen (rođen u Islamu). Takva osoba ne izlazi iz Islama dok ne počini jasan kufr *(kufr bevah)*.
2. Nevjerstvo se može učiniti *ubjeđenjem*, *srcem*, *jezikom* i *fizičkim djelima* u praksi.
3. Pravi se razlika između djela *(tekfir mutlak)* i počinioca djela *(tekfir muajen)*, iz razloga što se može desiti da neko učini djelo koje je kufr ili izgovori riječi koje su kufr, a da isti ne bude kafir.
4. Nisu svi kufrovi na istom stepenu i nisu ista pravila za sve vrste kufrova.
5. Tekfir određene osobe nije ispravan dok se ne primjene uslovi (šartovi) tekfira i ne otklone prepreke.

*Šartovi* (uslovi ispravnosti) tekfira su:
1. Postojanje čvrstih dokaza da je određeno djelo učinjeno.
2. Postojanje namjere da se učini određeno djelo.
Prepreke su spomenute u tekstu prilikom pojašnjenja treće faze.

Da bismo što lakše razumjeli tematiku tekfira u praktičnom smislu, podijelićemo tekfir pojedinca u tri faze. Nije dozvoljeno preći na sledeću fazu dok se predhodna ne upotpuni!

1 Prva faza: *Potvrda djela* (dokaz da je neko djelo učinjeno).
2 Druga faza: *Propis djela* (potvrda na osnovu Kur'ana i suneta da je učinjeno djelo kufra).
3 Treća faza: *Propis počinioca djela* (potvrda ili donošenje presude na pojedinca).

*Pojašnjenje prve faze:*
Dva su dokaza koji se u šerijatu prihvataju i na osnovu čega se propis tekfira spušta na određenu osobu (dokazi na osnovu čega se dokazuje da je određeno djelo učinjeno):
1. *Priznanje* (počinioca određenog dijela).
2. *Dva svjedoka* (koji su vidjeli ili čuli počinioca da je uradio određeno djelo).

Pogledati: El-fikul-mujeser (7/199), Sahihu fikhus-suneh ve ediletuhu ve tevdihu mezahibil-eimeh (4/160), El-Mevsuatul-fikhijetul-kuvajtijetu (22/191), El-fikhu alel-mezahibil-erba'a (5/373).

Dokazi poput: Rekla kazala, internet, televizija, video snimak, slika i slično tome nisu dokazi u šerijatu, oni mogu biti samo pomoćno sredstvo da se dođe do spomenuta dva dokaza.
Ukoliko nemamo dva svjedoka ili priznanje, ne trebamo da razmišljamo o tekfiru određene osobe, jer ćemo u suprotnom sigurno upasti u jedan od četiri grijeha: *potvora, lažno svjedočenje, prenošenje tuđih riječi (praveći fitnu) ili spominjanje muslimana po nečemu što on ne voli, a sve nabrojene stvari su veliki grijeh.*

U vremenu moderne tehnologije, ljudi su u stanju da montiraju, falsifikuju, fabrikuju video klipove i slično tome, pa zbog toga se šerijat ne oslanja na takvu vrstu dokaza.
Šerijat je univerzalan i važi do sudnjeg dana. Ako se u ovome vremenu može tako nešto uraditi, šta se sve može u budućnosti desiti? Iz tog razloga šerijat ne prihvata dokaze u tekfiru osim dva svjedoka ili priznanje.
Oni koji pretjeruju u tekfiru (koji se bave tekfirom, tj. tekfirovci), najviše griješe u ovoj fazi, jer spuštaju propis na određenu osobu na osnovu dokaza koji nije potpun i kojeg šerijat ne prihvata.

*Napomena:* Ako nešto pročitamo, čujemo od nekoga ili preko medija ili vidimo (ne znači da ne trebamo vjerovati), ali samo na osnovu tih informacija ne smijemo propis spustiti na određenu osobu, jer šerijat takve dokaze u tekfiru ne prihvata (to su pomoćni dokazi), a pošto šerijat na osnovu takvih dokaza ne donosi presudu nije dozvoljeno ni nama.

*Pojašnjenje druge faze:* Propis djela (potvrda na osnovu Kur'ana i suneta da je učinjeno djelo kufr).
Vrsta i težina kufra je različita, nisu svi kufrovi na istom stepenu i nisu ista pravila za sve vrste kufrova.
Kufr možemo podijeliti na tri stepena (na osnovu težine kufra):
1. *Psovanje Allaha, ismijavanje sa Njegovim ajetima, psovanje Poslanika i ismijavanje sa njim ili drugim poslanicima, ismijavanje sa Allahovim knjigama, psovanje vjere ili ismijavanje sa njom.*
2. *Veliki širk*.
3. *Ostali kufrovi* koji ne spadaju u prve dvije kategorije.

Napomena: Što se tiče trećeg stepena kufra, mora postojati jasan dokaz iz Kur'ana ili iz sunneta da je djelo zaista kufr, dok je za prvi i drugi stepen jasno da je to kufr.

*Pojašnjenje treće faze:* Propis osobe koja je učinila određeni kufr.
Prije nego što se spusti tekfir na određenu osobu, moraju se primjeniti svi šartovi (uslovi ispravnosti) i moraju se otkloniti sve prepreke tekfira, u protivnom propis nije ispravan.
U šerijatskim državama samo je kadija ovlašten da sprovede propise tekfira na određenu osobu, a to se posebno odnosi na kufrove iz trećeg stepena.

Prepreke koje se moraju otkloniti prije spuštanja tekfira:
1. *Neznanje* (džehl).
2. *Prisila* (ikrah).
3. *Neosnovano tumačenje* (te'vil).
4. *Greška* (hata'a), tj. nije se željelo učiniti dotično djelo.
5. *Prevelika radost ili prevelika srdžba* pri učinjenom ili izgovorenom djelu, ili zaborav.
6. *Hićaja* (citiranje nekoga ili prenošenje tuđih riječi kufra).
7. *Slijepo slijeđenje* (taklid).
8. *Veliki strah* (koji je sasvim blizak prisili).
Što se tiče sedme i osme tačke postoji razilaženje da li se to smatra preprekama u tekfiru ili ne.

Napomena: Što se tiče prvog stepena kufra (psovanje), to je najteži vid kufra, počinioc tog kufra automatski izlazi iz vjere i postaje kafir i ne prihvataju se nikakva opravdanja za učinjeni kufr osim *ikrah* (tj. ako ga je neko natjerao), pod uslovom da je srce ostalo čvrsto u imanu, i za ovu vrstu kufra ne važe ostala pravila koja se spominju u trećoj fazi.
Što se tiče drugog stepena kufra (veliki širk), prisila (ikrah) je opravdanje, uz uslov da je srce ostalo čvrsto u imanu, a što se tiče neznanja (džehl), današnja ulema nije složna da li je neznanje opravdanje u velikom širku (to je posebna tema), mada je ispravnije mišljenje da neznanje nije opravdanje u velikom širku.
Za treću vrstu kufra (a njih je najviše), u osnovi važe sva opravdanja spomenuta u trećoj fazi i ne može se propis na počinioca takvog djela spustiti sve dok se ne provjeri zašto je urađeno određeno djelo.

Napomena: Prepreke se mogu otkloniti jedino ako se dovede prestupnik ispred onog koji donosi sud (kadija-alim) i kroz ispitivanja prestupnika provjeri ima li opravdanje za učinjeno djelo, tj. da li je određeno djelo kufra učinio zbog neznanja ili ga je neko prisilio ili je pogrešno protumačio neki tekst (dokaz), ili je djelo uradio greškom ili zaboravom, ili je samo prenosio tuđe riječi kufra.
Ako se potvrdi da je djelo urađeno iz nekog od spomenutih razloga i pokaje se, prihvata se opravdanje, ne spušta se propis na osobu i osoba je slobodna (uz podučavanje, pojašnjenje i savjetovanje).
A ako se dokaže da nema opravdanje (spomenute prepreke) za učinjeno djelo, osoba se proglašava nevjernikom.
Ukoliko se ne primjeni ovakav način otklanjanja prepreka, nisu se primjenili uslovi tekfira i nisu se otklonile prepreke.

Primjeri za svaku prepreku:

1. *Neznanje:*
Ostavljanje namaza je kufr, ali ako je neko namaz ostavio iz neznanja, neće se odmah protekfiriti, nego će se prvo podučiti, ali ako kaže da zna da je obavezan klanjati ali ne želi i neće da klanja, ili ne klanja iz lijenosti, tada će se presuduti da je nevjernik.

2. *Prisila:*
Ako neko uradi ili izgovori riječi kufra zbog prisile, neće se presuditi da je nevjernik. Poznat je slučaj Amara ibn Jasira.

3. *Neosnovano tumačenje teksta ili dokaza (te'vil):*
Riječi ili vjerovanje da je Allah sa svojim bićem na svakom mjestu je kufr, ali pošto se tako vjeruje na osnovu pogrešno protumačenih ajeta, _'On je s vama gdje god bili_ ‘, _'On je s njima gdje god oni bili’,_ i sličnih ajeta, ne spušta se tekfir na pojedinca dok se ne pojasni.

4. *Greška:*
Ako bi neko namjerno sjeo na stolicu na kojoj se nalazi Kur'an, postaje nevjernik, ali ako je pogriješio i nije vidio da se na stolici nalazi Kur'an, ne spušta se tekfir.

5. *Prevelika radost ili prevelika srdžba pri učinjenom ili izgovorenom djelu, ili zaborav:*
Poznat je slučaj čovjeka u pustinji koji je pronašao izgubljenu devu (koja mu znači život), pa je zbog prevelike radosti rekao: _*”Allahu, ja sam tvoj gospodar, a ti si moj rob.”*_ On je zbog radosti zamjenio riječi i izgovorio jasan kufr, ali se ne spušta tekfir.

6. *Hićaja:*
Ako musliman kaže da hrišćani kažu Isa je božiji sin, ne spušta se tekfir na muslimana jer on samo prenosi kufr hrišćana.

*Zaključak:* Primjećujemo da postoji posebna procedura spuštanja tekfira na određenu osobu, te da zahtjeva kompetentnost i maksimalnu opreznost i preciznost.
Zbog toga ulema strogo upozorava na problematiku bavljenja tekfirom i zabranjuje da se njim bavi svako, već je to pitanje kojim se bavi ulema.
U djelu Fikhus-sunet stoji: “Poslanik alejhi selam upozorio je i strogo zabranio da se olahko kaže za nekoga da je nevjernik zbog opasnosti takvog postupka, kazavši: _Ako neko za nekoga kaže da je nevjernik, ako nije prvi vraća se na drugog (grijeh tih riječi vraća se na onog ko ih je izgovorio)._
Prenosi se da je imam Malik rekao: _Ako se nekome može potvrditi kufr sa 99 procenata (vedžhen), a iman sa jednim procentom (vedžhen), prihvata (potvrđuje) se njegov iman”._ Fikhus-sunet (2/407).
Imajući u vidu fitnu po pitanju tekfira koja je već duže vrijeme prisutna, ne smijemo dozvoliti da nam tekfir bude preokupacija niti osnova u davi, ali isto tako ne smijemo ići u drugu krajnost, pa zapostaviti izučavanje tema vezanih za iman i kufr i ne upozoriti na one koji javno čine i pozivaju na kufr.
Posebnu pažnju trebamo posvetiti sebi i svojim djelima, jer ćemo na sudnjem danu biti pitani o njima, oni će biti svjetlo ili tama u kaburu i razlog ulaska u Dženet ili Džehenem na sudnjem danu.
Molim Allaha subhanehu ve teala da nas uputi i da nas učvrsti na pravi put!

Mr. Jakub Alagić
Preuzeto sa whatsapp grupe “Delil”