Brojna su pitanja koja je otvorio savremeni stil života, a učenjaci ovog vremena su ih studiozno analizirali i pojasnili njihov propis sa šerijatskog aspekta, kao što ćemo, uz Allahovu dozvolu, u ovoj rubrici predstaviti.
Nisab novčanica mjeri se prema nisabu zlata ili srebra shodno onome što je korisnije siromašnima. Prema ovom mišljenju, ako je nisab srebra niž‍i od nisaba zlata, nisab novca računa se prema srebru, a ako je nisab zlata niži, računa se prema zlatu. Ovo mišljenje se preferira, jer je šerijat potvrdio nisab zlata i nisab srebra, a prakticiranje izdvajanja zekata po manjem nisabu donosi korist potrebnima, a istovremeno to je obuhvatnije i potpunije u izvršenju ove vjerske obaveze. (Fetve Stalne komisije, 9/254) Postupajući po ovom mišljenju u slučaju kada ‍želimo znati da li posjedujemo novčanu vrijednost na koju smo dužni dati zekat, pogledat ćemo u nisab srebra i nisab zlata i izračunati vrijednost svakog od njih u valuti koju posjedujemo. U obzir se uzima vrijednost neobrađenog, tj. čistog zlata i srebra. U vrijeme pisanja ovog teksta cijena grama zlata na svjetskom trž‍ištu, preračunato iz vrijednosti jedne unce, iznosi 78,63 KM. To znači da vrijednost nisaba zlata iznosi 78,63 x 85 = 6683,55 KM. Cijena grama srebra, preračunato iz vrijednosti jedne unce, iznosi 1,522 KM, što znači da vrijednost nisaba srebra iznosi 1,522 x 595 = 905,59 KM. Kroz ovaj račun uočili smo da postoji velika razlika između nisaba zlata i srebra. Postupajući po preferirajućem mišljenju koje kaž‍e da se nisab novca mjeri prema onome što je korisnije za siromahe, zaključujemo da nisab u konvertibilnim markama iznosi 905,59 KM. To znači da je osoba kod koje je ova i veća vrijednost pregodinila dužna dati zekat u vrijednosti od 2,5 %.

Da li se daje i kako se računa zekat na dionice, vrijednosne papire, investicijske fondove, tekući račun, penzionu otpremninu ili društvenu imovinu? Daje li se zekat na imovinu stečenu haramom, kockom ili lihvarstvom? Ima li zekata u tvornicama i proizvodnim pogonima? Može li se zekatom izgraditi kuća siromašnom ili finansirati njegovo liječenje? Ko su oni koji skupljaju zekat u ovom modernom vremenu? Neka su od brojnih pitanja koja je otvorio savremeni stil života, a učenjaci ovog vremena su ih studiozno analizirali i pojasnili njihov propis sa šerijatskog aspekta, kao što ćemo, uz Allahovu dozvolu, u ovoj rubrici predstaviti. Prije konkretnog govora o ovim pitanjima neophodno je osvrnuti se na definiciju zekata, njegov stepen u islamu i neke od mudrosti i ciljeva tog propisa.

Definicija zekata:
Ulingvističkom smislu, zekat znači povećanje i čišćenje, a u terminološkom, zekat se odnosi na izdvajanje određene količine iz posebne imovine te njeno udjeljivanje određenim skupinama na propisan način.
Stepen zekata u islamu:
Zekat zauzima visok stepen među islamskim propisima i predstavlja treći temeljni stub islama. Uzvišeni Allah na približno osamdeset mjesta spominje zekat zajedno sa namazom u Svojoj Knjizi. Jedan od takvih ajeta su riječi Uzvišenog Allaha: “Molitvu obavljajte i zekat dajite.” (El-Bekare, 43) Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Islam je izgrađen na pet stvari: svjedočenju da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, obavljanju namaza, davanju zekata, hodočašću Kabe i postu mjeseca ramazana.” (Buharija, br. 8, i Muslim, br. 16) Islamski učenjaci zauzeli su jednoglasan stav – konsenzus, da je davanje zekata jedan od ruknova islama i vjerska obaveza. (Ibnul-Munzir, 46)
S obzirom da je zekat jedan od temeljnih stubova islama, nameće se pitanje da li je osoba koja ne daje zekat, a duž‍na je to činiti, otpadnik od vjere ili ne? Odgovarajući na ovo pitanje učenjaci prave razliku između dva slučaja:

1)
Osoba koja je duž‍na dati zekat, ali to ne čini poričući obaveznost davanja zekata. Takva osoba je nevjernik, jer time negira brojne kur'anske ajete, vjerodostojne hadise i konsenzus islamskih učenjaka, koji potvrđuju propisanost zekata i njegovu obavezu.
2)
Osoba koja je duž‍na dati zekat i vjeruje da je to islamska obaveza, ali to ne čini iz škrtosti, nemara i sl.. Takva osoba, po preferirajućem mišljenju, nije nevjernik. Na to upućuje hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem je spomenuo onoga ko ne daje zekat i njegovu kaznu na ahiretu, nakon čega je kazao: “…Zatim će mu biti prikazan njegov put: ka Džennetu ili ka Vatri.” (Muslim, br. 987) Što znači da je takav pod Allahovom voljom, ako hoće, oprostit će mu, a ako hoće, kaznit će ga. To je stanje muslimana grješnika, dok će nevjernik definitivno završiti u Vatri.
Mudrosti propisivanja zekata
Zekat predstavlja socijalnu instituciju koju je islam utemeljio prije četrnaest vijekova. Zekat nosi brojne mudrosti i donosi velike koristi ljudskoj zajednici, od kojih su:

Stjecanje sevapa i nagrade kod Stvoritelja.

Praktična potvrda ‍želje za onim što je kod Allaha i davanje prednosti Allahovom obećanju nad materijalnom koristi.

Zahvalnost Allahu na blagodati imetka koju nam je podario i potvrda ubjeđenja da je od Allaha sve što smo stekli.

Osoba koja daje zekat čisti se od škrtosti, pohlepe i pretjerane žudnje za dunjalukom, a kiti se visokim moralnim osobinama, poput plemenitosti, darežljivosti i saosjećanja.

Siromah se čisti od zavisti, ljubomore i nezadovoljstva Bo‍žijom odredbom u podjeli rizka i nafake.

Imovina na koju se daje zekat čisti se izdvajanjem prava potrebnih u njemu i postiž‍e se blagoslov u preostaloj imovine. To je i razlog da je zekat nazvan tim imenom, jer zekatetimološki znači povećanje.

Razvijanje duha solidarnosti, zbrinjavanje potrebnih i osiguranje socijalnog fonda.

Postizanje visokih stepena kod Allaha, iskup grijeha i stjecanje Bož‍ijeg zadovoljstva. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Sadaka briše pogreške kao što voda gasi vatru” (Ahmed, br. 15319) I rekao je: “Svaki čovjek će na Sudnjem danu biti u sjenci svoje sadake.” (Ahmed, br. 17371)

Zekat na novac
Da bismo lakše razumjeli koliki je nisab novca (najmanja vrijednost na koju je obavezno dati zekat) i zašto se na danas poznate valute daje zekat iako nisu postojale u vremenu objave, nuž‍no je osvrnuti se na historiju novca, njegov nastanak i razvoj.

Prije nego se raširila i prihvatila danas poznata upotreba novca, kupoprodaja je prolazila kroz brojne stadije:

–
Davno u prošlosti ljudima nije bio potreban novac, jer sve ž‍ivotne potrepštine svako je sam proizvodio ili na neki drugi način pribavljao. Potrebe ljudi bile su male, a viška robe gotovo da nije bilo. Kada su se neka plemena počela baviti pretež‍no stočarstvom, a druga prete‍žno ratarstvom, pojavila se potreba za razmjenom robe i tako je nastala trampa ili neposredna razmjena robe za robu.
–
Nakon toga su određene vrste robe koje se često obrću postale sredstvo razmjene i računanja vrijednosti, poput kož‍e i ž‍itarica. Kada bi, naprimjer, kupac htio kupiti odjeću, platio bi je u određenoj količini pšenice i tome slično. Razvojem i širenjem društvene zajednice ovakav oblik trgovine postao je težak i nepraktičan, jer je zahtijevao čest transport tereta. Stoga se prešlo u novi stadij i vrijednost robe počela se računati u plemenitim metalima: zlatu i srebru. Oni imaju mnoge prednosti: mogu se sjeći u komade jednake veličine, mogu se pretopiti u predmete praktične upotrebe, manje se kvare od drugih proizvoda i zauzimaju manje mjesta.
–
U prvo vrijeme zlato i srebro su se vagali, jer se roba prodavala za određenu količinu zlata ili srebra. Zatim se kupoprodaja još više olakšala rezanjem zlata i srebra u komade određene tež‍ine, kao jamstvo da je tež‍ina tačno određena i da je komad novca od zlata i srebra odgovarajuće čistoće, to jest da u njemu nema primjesa drugih (jeftinijih) metala. Svaki komad je označavan posebnim znakom i tako su nastali dinari, tj. zlatnici, i dirhemi, tj. srebrenjaci.
–
U srednjem vijeku ljudi su počeli svoj metalni novac povjeravati bankama na čuvanje, jer su se kod velikih trgovaca skupile ogromne količine zlatnika i srebrenjaka i strahovali su od krađe i pljačke. Banke su im izdavale potvrde na osnovu kojih su mogli podići svoj novac kada bi im zatrebao.Postepeno su ljudi počeli plaćati robu tim potvrdama umjesto metalnim novcem, jer su mnogo praktičnije i lakše od kovina, naročito kada se radi o većim količinama. Tako je nastao papirni novac. On je u prvo vrijeme predstavljao zlato ili srebro, jer je u njima imao podlogu, odnosno drž‍avne vlade mogle su izdavati u opticaj samo onoliko papirnatog novca koliko su po određenom kursu za njega imale pokrića u zlatu. Stvar se dalje razvijala i vlade su postale u potrebi za većom količinom novčanica, tako su štampane veće količine koje su prelazile vrijednost čuvanog zlata i srebra. Tako su vrijednosni papiri postali bez potpunog pokrića osim u slučaju kada bi država poslovala sa drugom državom, preračunala bi se vrijednost valute u zlatu i osiguralo bi se potpuno pokriće.
–
Od 1971. godine kad je predsjednik SAD-a Richard Nixon ukinuo zlatni standard, moderni svjetski novac izgubio je materijalnu podlogu, a novčanice bez pokrića u zlatu ili srebru prihvaćene su kao sredstvo plaćanja na međunarodnom nivou.
Nakon ovog osvrta na prirodu i suštinu novca, ostaje da vidimo kako islamski pravnici tretiraju novac, tj. da li se papirni novac poistovjećuje sa zlatom i srebrom u propisu zekata, kamate i slično ili ne. Postoje četiri mišljenja učenjaka o prirodi i propisu novca:

Prvo:
Novčanice predstavljaju dug na onome ko ih je izdao osobi koja ih posjeduje. Argument ovog mišljenja je postavka da državne vlade garantiraju vrijednost novčanice njenom posjedniku, a to je značenje i suština duga.
Drugo:
Novčanice su poput trgovačke robe, jer nisu zlato ili srebro niti zamjena za njih. Ovo mišljenje je jako slabo i neprihvatljivo, ali je korisno ukazati na njega potvrđujući činjenicu da slijeđenje slabih, morbidnih i neargumentiranih mišljenja briše vjeru i njene propise, jer prema ovom mišljenju zekat na novac nije obavezan, a novčanice nisu kamatna roba.
Treće:
Novčanice su zamjena za zlato i srebro. Argument ovog mišljenja je historijat nastanka novčanica, tj. u vrijeme objave trgovina se obavljala izravno upotrebom zlata i srebra, a zatim se prihvatila upotreba novčanica koje su zamijenile zlato i srebro, pa stoga poprimaju propis zlata i srebra.
Četvrto:
Novčanice su posebna i specifična vrijednost koja poprima propis zlata i srebra. Ovo mišljenje preferira najveći broj savremenih učenjaka i Islamski pravni kolegij u Mekki, Islamski pravni kolegij u D‍židdi i Kolegij velikih učenjaka Saudijske Arabije (Fikhun-nevazili fil-ibadat, El-Musejkih, 2/9). Ovo mišljenje potvrđuje stvarnost i suština novca, jer vrijednost novčanica nije pokrivena zlatom i srebrom nego ekonomijom vlade koja iza njih stoji, a poprimaju propis zlata i srebra jer su zamjena za zlato i srebro u računanju vrijednosti robe i usluga.
Zaključak
Prema tome, zekat na novac obavezan je kao što je obavezan na zlato i srebro, a da li se nisab novca računa prema zlatu ili srebru, pitanje je po kojem učenjaci imaju sljedeća mišljenja:

Prvo:
Nisab novčanica mjeri se prema nisabu srebra, te novac koji dostiž‍e vrijednost 595 g srebra dostigao je nisab i na njega je obavezno dati zekat ako se ispune ostali uvjeti. Ovo mišljenje argumentira se činjenicom da je nisab srebra definiran i potvrđen u šerijatu i to je korisnije siromašnima i drugim skupinama kojima se daje zekat, jer je nisab srebra uglavnom ni‍ži od nisaba zlata.
Drugo:
Nisab novčanica mjeri se prema nisabu zlata, te novac koji dostiž‍e vrijednost 85 g zlata dostigao je nisab. Ovo mišljenje kao dokaz uzima konstataciju da je vrijednost zlata stabilna za razliku od srebra čija vrijednost varira, a nisab zlata također je potvrđen i definiran u šerijatu.
Treće:
Nisab novčanica mjeri se prema nisabu zlata ili srebra shodno onome što je korisnije siromašnima. Prema ovom mišljenju, ako je nisab srebra niž‍i od nisaba zlata, nisab novca računa se prema srebru, a ako je nisab zlata niži, računa se prema zlatu. Ovo mišljenje se preferira, jer je šerijat potvrdio nisab zlata i nisab srebra, a prakticiranje izdvajanja zekata po manjem nisabu donosi korist potrebnima, a istovremeno to je obuhvatnije i potpunije u izvršenju ove vjerske obaveze. (Fetve Stalne komisije, 9/254)
Postupajući po ovom mišljenju u slučaju kada ‍želimo znati da li posjedujemo novčanu vrijednost na koju smo dužni dati zekat, pogledat ćemo u nisab srebra i nisab zlata i izračunati vrijednost svakog od njih u valuti koju posjedujemo. U obzir se uzima vrijednost neobrađenog, tj. čistog zlata i srebra. U vrijeme pisanja ovog teksta cijena grama zlata na svjetskom trž‍ištu, preračunato iz vrijednosti jedne unce, iznosi 78,63 KM. To znači da vrijednost nisaba zlata iznosi 78,63 x 85 = 6683,55 KM. Cijena grama srebra, preračunato iz vrijednosti jedne unce, iznosi 1,522 KM, što znači da vrijednost nisaba srebra iznosi 1,522 x 595 = 905,59 KM. Kroz ovaj račun uočili smo da postoji velika razlika između nisaba zlata i srebra. Postupajući po preferirajućem mišljenju koje kaž‍e da se nisab novca mjeri prema onome što je korisnije za siromahe, zaključujemo da nisab u konvertibilnim markama iznosi 905,59 KM. To znači da je osoba kod koje je ova i veća vrijednost pregodinila dužna dati zekat u vrijednosti od 2,5 %.

S obzirom da vrijednost nisaba varira i da postoje različita mišljenja među islamskim pravnicima oko visine nisaba u gramima kao i samog načina računanja, praktično i korisno bi bilo da muslimanske zvanične institucije obznane vrijednost nisaba svakog mjeseca, čime bi se podstaklo i olakšalo izvršavanje ovog islamskog rukna. Uzvišeni Allah najbolje zna.

(Tekst Zekat na novac (Savremena pitanja iz poglavlja o zekatu) je objavljen u broju 48, 25. maj 2012.)

DR. HAKIJA KANURIĆ
Link: https://el-asr.com/tekstovi/zekat-na-novac-savremena-pitanja-iz-poglavlja-o-zekatu
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Bismillahir-rahmanir-rahim

Ova dova je ispravna i vrlo lijepa.
Ispravnost dove ogleda se u sledećem:

Prvo: Dova se izgovara u namazu i na sedždi, to je najbolje vrijeme i položaj za dovu.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Rob je najbliži Allahu kada je na sedždi i zato tada najviše dovu upućujte.“ Bilježi ga Muslim, br. 482.

Drugo: Dova počinje sa zahvalom i slavom Allahu, to je sunnet pri učenju dove i izuzetno je pohvalno.

Treće: Ova vrsta dove je tevesul, tevesul sa Allahovim imenima i svojstvimma, i to je najbolja vrsta tevesula.
Ibnul-Kajjim veli: „Približavanje i tevessul Allahu putem Njegovih imena i svojstva i putem robovanja Njemu su dva načina i razloga zbog kojih se nijedna dova ne odbija.“ Medaridžus-salikin, 1/72. Pogledati: Et-Tefsirul-Kajjim, str. 23.

Ibn Tejmijje veli: „Upućivanje molbe Allahu spominjući Njegova imena i svojstava je najbolje što se može spomenuti u dovi prilikom traženja upute, opskrbe i pobjede.“
Medžmu'ul-fetava, 1/218.

Nedostatak dove ogleda se u sledećem:

Prvo: U dovi ne spominješ sebe, a to je najbitnije, mi živimo u vremenu fitne i griješenja, s malo dobrih djela i rada za islam, najpreče je da dovimo za sebe, u dosta slučajeva radimo velike grijehe a da toga nismo ni svjesni.

Poslanik alejhi selam je u dženetu, ashabi su najbolja generacija ljudi, a šta je sa nama.

Drugo: Kada dovimo za nekoga onda najpreče je da dovimo za svoje roditelje, svoju djecu i za one koji su nama činili dobra djela.

Treće: Koji su neoženjeni i neudate, neizostavna dova je da im Allah podari hairli bračnog druga, onog (ona) koji (koja) je najbolji za nju (njega).
Može se doviti uopštenim dovama, poput dove: Rabbena atina fid-dunja haseneten ve fil-ahireti haseneten ve kina ‘azaben-nar. / Gospodaru naš, daj nam dobro na ovom i na Onom svijetu i spasi nas od džehennemske vatre.
U ovoj dovi tražimo svako dobro i ovog i budućeg svijeta, ovo je kur'anska dova i ujedno i najbolja dova, kako kaže Poslanik alejhi selam.

Može se doviti i posebnim dovama za svaku potrebu, najveća potreba je oprost od grijeha, uputa na pravi put, tražiti halal opskrbu, neovisnost od ljudi i slično tome.

Zatim, sunnet je da se dova ponavlja više puta, ako tražimo oprost, ili uputu ponavljati više puta.

Vrlo bitna dova koja se uči na sedždi je:
Ja mukallibel-kulubi sebbit kalbi ‘ala dinike. /O Ti koji srca ljudi okrećeš, učvrsti moje srce u pokornosti Tebi. Bilježi ga Tirmizi, br. 2140, str. 483; Hakim, 1/706.

Allahumme inneke afuvvun kerimun tuhibbul-afve fa'fu anni. / Allahu, Ti opraštaš grijehe, plemenit si, voliš opraštanje, pa mi oprosti. Bilježi ga Tirmizi, br. 3513, i kaže da je hasen-sahih, dok ga Albani smatra ispravnim.

Ove dvije dove obavezno treba da dovimo u svim situacijama.

Aiša radijallahu anha pitala je Poslanika alejhi selam ako dočeka noć ‘lejletu kader’ šta da dovi, pa joj je rekao da dovi: Allahu, Ti opraštaš grijehe, plemenit si, voliš opraštanje, pa mi oprosti.
Noć ‘lejletu kader’ je najbolja noć, sedžda je najbolje vrijeme za dovu, a Poslanik je naredio Aiči da traži oprost, što znači da je to najbitnije, jer kome Allah oprosti ući će u dženet, a ništa se sa tim ne može porediti.
Može se tražiti i bilo koja dunjalučka potreba, ali ahiret je najbitniji, ili spojiti između više potreba, dunjalučkih i ahiretskih.

A Allah najbolje zna.

Mr Jakub Alagić
Preuzeto sa whatsapp grupe Delil Akida https://chat.whatsapp.com/DkGFQhWAyS9IdZMmBx1xeG