Hvala i zahvala pripadaju Allahu, dželle šanuhu! Na vaše pitanje možemo odgovoriti s nekoliko aspekata.

Prvo, nisab za zlato iznosi osamdeset i pet grama. Ako pod izrazom miskal podrazumijevate gram, onda niko od vas nije dužan davati zekat na nakit, a ako pak podrazumijevate zlatnik koji se nekad koristio, a čija težina iznosi četiri i po grama, morate davati zekat jer je vaš nakit dostigao visinu nisaba.

Drugo, morate davati zekat na zlato koje je vama i vašoj sestri dao otac ako ono dostiže visinu nisaba, to jest ako svaka polovina, pošto prepolovite taj nakit, dostiže visinu nisaba; u protivnom niste dužne davati zekat na njega. Ukoliko pak taj nakit nije vaše vlasništvo, to jest ako ste ga dobile na korištenje, on je vlasništvo vašeg oca, te on na njega mora davati zekat.

Treće, ako ste, rukovodeći se onim što smo vam prethodno rekli, dužne davati zekat na nakit koji posjedujete, onda možete ovlastiti, oca, majku ili pak treću stranu da to umjesto vas učini. Odogovor na vaše pitanje završit ćemo riječima šejha Ibn Baza: “Zekat na nakit daje vlasnica nakita, a nema smetnje u tome da ga, uz njenu dozvolu, izdvoji njen muž ili pak neko drugi” (Medžmuu fetava ve resail, 14/119). A Allah, dželle šanuhu, najbolje zna.

Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Preuzeto sa http://www.minber.ba

Hvala Allahu!

Prvo, čestitamo ti na pokojanju kojim te Allah nadahnuo. Molim Uzvišenog Allaha da primi od svih nas pokajanje, jer ne postoji veća blagodat i uputa od islama, stoga molim Uzvišenog Boga da nas učvrsti u njemu.

Drugo, ono što se navodi kao tuga, briga i zabrinutost kad se neko prisjeća grijeha koje je počinio u prošlosti, to može niti vrlo usko povezano sa šejtanom koji hoće da ti upropasti život i vrati te u mračnu prošlost.

Neka čitalac zna da je tuga vrijedna prezira, jer dovodi čovjeka u situaciju da postane nevoljan u izvršavanju Božijih naredbi, prebrzo obavlja vjerske obrede, biva potišten u obavljanju vjerskih dužnosti, žalostan, uznemiren, a u svojoj pokornosti nije zadovoljan niti samim sobom.

Dužnost svakog vjernika jeste da se preispita, da odbaci od sebe sve navedeno, te da se ne prisjeća svoje prošlosti i grijeha, osim da traži pokajanje i oprost, da bude ustrajan u pokornsti ispravljajući ono što je propustio, odnosno da radi dobra djela poslušno, umjesto grešaka koje je prije činio.

Uzvišeni Allah kaže: “I svima njima će Gospodar tvoj prema djelima njihovim platiti, jer On dobro zna ono što su radili.

Ti idi Pravim putem, kao što ti je naređeno, i nek tako postupe i vjernici koji su uz tebe, i obijesni ne budite, jer On dobro vidi ono što radite.

I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži; vi nemate drugih zaštitnika osim Allaha, inače, nema vam pomoći!

I obavljaj molitvu početkom i krajem dana, i u prvim časovima noći! Dobra djela zaista poništavaju hrđava. To je pouka za one koji pouku žele.

I strpljiv budi! Allah doista neće uskratiti nagradu onima koji dobra djela čine.” (Hud, 112-115)

Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, kaže: Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao je na to da je tuga osobina od koje se treba utjecati Allahu. Naime, tuga slabi srce, oslabljuje volju, šteti želji, i ništa šejtanu nije draže nego kada je vjernik tužan. Uzvišeni Allah kaže: “Sašaptavanje je posao šejtanski, da bi u brigu bacio vjernike, mada to ne može njima nimalo nauditi, osim ako to Allah dopusti. A vjernici neka se samo u Allaha pouzdaju!” (Mudžadela, 10)

Tuga je jedan vid bolesti srca, ona je ta koja sprečava srce da se preporodi, pokrene i bude aktivno, i uskraćuje mu nagradu za tegobe kojima je iskušan mimo svoje volje – poput bolesti i nekog bola.

Pohvalno je biti tužan ali samo zbog samog uzroka i njenih posljedica, ali ne i zbog nje same, jer vjernik se može rastužiti zbog nemara i nedostatnog angažiranja u služenju svome Gospodaru, i pokornosti Njemu, ili se može rastužiti zbog činjenja zabranjenih dijela i grijeha, te zbog uzaludno potrošenih dana i vremena.

Sve ovo upućuje na ispravnost vjere u srcu i na to da je njegovo srce (imanski) živo, jer osjeća te vrste boli i tuge, a da mu je srce mrtvo, ne bi zbog toga osjećalo ni bol ni tugu. Što je iman u srcu veći, to su bol i tuga zbog nepokornosti intenzivniji.

Ali, kao što smo već rekli, nema smisla očajavati, jer to slabi iman. Ono što će mu koristiti jeste da nastavi napredovati i da se izuzetno trudi. Primjer ovoga je kao primjer putnika koji izgubi svoje drugove na putu, pa sjedne kraj puta žalostan i potišten što su ga drugovi prestigli u putu. Sami čin sjedenja neće mu pomoći, već mu je bolje da ako poznaje put, ustane i ubrza svoj hod, odnosno putovanje, bodreći sebe kako bi sustigao svoje drugove. A kada god ga tuga obuzme, potrebno je da sam sebe utješi i da ima na umu da će, ako se strpi, stići svoje drugove, pa će ga strah izazvan rastankom napustiti.

Ovako treba postupati onaj koji teži da mu stanište na ahiretu bude u društvu dobrih vjernika, bliskih Allahu, dželle šanuhu. (Iz knjige Tariku el-hidžretejni, 2/607-608.)

Stoga, nemoj dozvoliti da te šejtan navede na grijeh i udalji te od poslušnosti Uzvišenom Allahu, već nastoj što više činiti dobra djela.

Treće, ono što čitalac napominje glede odgađanja braka, dok se jaz između njega i njegove prošlosti ne proširi više, to samo potvrđuje težnju šejtanovu da ga primami lažnim izgovorom, čineći ga podložnim odavanju strastima, kako smo napomenuli, kao što ga je već gurnuo u bezdan opsjene, sumnjičavosti i sličnih sumnji. Naime, šejtan ne napada svog protivnika putem jednih vrata, već sa više strana vrši napade.

Dakle, opravdanja u vezi s odgađanjem braka smatraju se šejtanskim djelovanjem tako da onaj ko to bude slijedio doživjet će očitu propast. Uzvišeni Allah kaže: “O vjernici, ne idite šejtanovim stopama! Onoga ko bude išao šejtanovim stopama on će na razvrat i odvratna djela navoditi. A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, nijedan se od vas ne bi nikad od grijeha očistio; ali Allah čisti onoga koga On hoće. Allah sve čuje i sve zna.” (En-Nur, 21)

U sunnetu Poslanika, alejhis-selam, navodi se da se požuri sa stupanjem u brak, za onoga ko je u mogućnosti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ”Omladino, ko od vas bude u mogućnosti neka se oženi, jer je to najbolji način za čuvanje pogleda i spolnog organa, a onaj ko to ne bude u stanju neka posti, jer je post zaštita.” Bilježe Buhari (5065) i Muslim (1400). Ovo se posebno odnosi na današnje vrijeme, u kojem su smutnja i razvrat rašireni.

Dakle, mračna prošlost nije prepreka da se oženiš, štaviše, brak predstavlja dobro i pohvalno djelo, on je svjetlost koja bi trebala osvijetliti tamu spomenute prošlosti, ako Bog da, dok bi podlijeganje muslimana smutnji odgađanjem braka predstavljalo po drugi put povratak u tamnu prošlost.

Ti bi brakom sačuvao sebe i svoj pogled, a najveća vrata šejtanovih spletki, kojima opsjeda ljude, prema tebi bi se zatvorila.

Moguće je da sada ne osjećaš opasnost, ali smutnja dolazi odakle se čovjek i ne nada, stoga se mora biti oprezan kako se vrata ne bi otvorila, a da to čovjek i ne osjeti.

Poslanik, alejhis-selam, kaže: “Poslije sebe nisam ostavio za muškarce opasniju smutnju od žena.” (Bilježe Buhari 5096, i Muslim 2741.)

Koliko je razuzdanih i nevjernika koji su se pokajali i vratili svome Gospodaru, potom se oženili, zasnovali porodicu, i situacija im se popravila. Takvu osobu tuga i sumnja nisu omele na sredini njegovog puta.

U djelu El-Mugni od Ibn Kudame (4/7) navodi se: Ibn Mesud kaže: “Da mi od života nije ostalo više od deset dana, i da znam da će mi to biti posljednji dan, a da imam uvjeta da se oženim, oženio bih se, bojeći se smutnje.”

Ibn Abbas je rekao Seidu b. Džubejru: „Oženi se, jer doista je najbolji u ovom umetu onaj koji ima najviše žena.”

Ibrahim b. Mejsera kaže: „Rekao mi je Tavus: ‘Ili ćeš se oženiti ili ću ti reći ono što je rekao Omer Ebu Zevaidu: ‘Od braka te sprečava samo nemoć ili nemoral.’’”

Mervezi prenosi da je imam Ahmed rekao: „Nestupanje u brak nije odlika islama, a onaj ko te pozove da se ne oženiš (udaš) pozvao te je da napustiš islam.”

Od Enesa b. Malika, neka je Allah zadovoljan njime, prenosi se: „Kome Allah bude podario dobru ženu, pomogao ga je u jednom dijelu vjere, pa neka se Allaha boji zbog drugog dijela.” Prenose El-Hakim u djelu El-Mustedrek (2/175), Taberani u djelu El-Evsat (1/294), Bejheki u djelu Šua’bu el-iman (4/382). Hadis je hasenom (dobrim) ocijenio El-Albani u djelu Sahihut-tergib (2/192).

I još kada znaš da u svome djetetu imaš neiscrpnu sadaku, ako ga odgajaš u moralu i u vjeri, jer si zbog svog braka nagrađen, posebno ako to imaš namjeru učiniti nadajući se nagradi od Boga – to je razlog više da se oženiš.

Musliman treba biti stabilan, ne predavati se svakoj opsesiji koja mu se ispriječi, već da se suprotstavlja i bori protiv toga, odbacujući razmišljanje koje mu ne donosi korist, već da se preda korisnom učenju i proučavanju, potom korisnom poslu, ne predavajući se šejtanu da čini s njime šta hoće, već da odagna od sebe opsesiju i da je pobijedi.

Allah najbolje zna!

Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Preuzeto sa http://www.minber.ba

Ko god posjeduje trgovačku robu, bez obzira da li se radilo o platnima ili nečemu drugom, obavezan je dati zekat nakon što prođe godina dana, s tim da je obavezan dati zekat i na novac koji posjeduje. Bilježi Ebu – Davud od Semure b. Džunduba da je rekao: “Poslanik nam je naredio da dajemo zekat na trgovačku robu.”
Postoje drugi dokazi koje su spomenuli učenjaci u poglavlju “Zekat na trgovačku robu.” (Fetava islamije, 2/81.)

ŠEJH IBN BAZ

Preuzeto sa http://www.minber.ba

Odgovor na ovo pitanje se sastoji iz dva dijela. Prvi dio se odnosi na učenice, a drugi na profesorice. Što se tiče učenica, tj. onih koje pitaju, dozvoljeno im je da pitaju onoga koga smatraju kompetentnim da daje fetve, odnosno onoga za koga se zna da ima valjano šerijatsko znanje. To su pitanja koja se tiču dina (vjere) i zato musliman mora biti oprezan.

Čovjek koji hoće da pođe na put, pa se odluči raspitati o tom putu, neće pitati bilo koga, već samo onoga koga poznaje kao dobro upućenog vodiča. Također, onaj ko krene putem koji vodi Svemogućem, tj. Njegovim Šerijatom, neće pitati bilo koga, već će pitati samo onoga za koga zna ili bar smatra, da je od kompetentnih ljudi u izdavanju fetvi.

Što se tiče onih, koje izdaju fetve bez adekvatnog šerijatskog znanja, njima to svakako nije dozvoljeno. Rekao je Uzvišeni Allah: “Reci: ‘Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i tajni, i grijehe, i neopravdanu primjenu sile, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate.’” (El – E’araf, 33.)

U ovom ajetu Uzvišeni Allah je usporedio sa širkom govor o Njemu bez znanja. Također, rekao je Uzvišeni Allah: “Ima li onda nepravednijeg od onoga koji, ne imajući znanje, izmišlja laži o Allahu da bi ljude u zabludu doveo?!” (El – En’am, 144.)
Od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, se prenosi da je rekao: “Ko namjerno slaže na mene, neka sebi pripremi mjesto u Džehennemu.” (Buharija, poglavlje: “Znanje”, 110; Muslim, “Uvod”, 3, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, a prenosi se i od drugih ashaba – neka je Allah, dželle šanuhu, njima zadovoljan.)

Dužnost je onoga ko bude pitan o nečemu iz Allahove, dželle šanuhu, vjere da ne odgovori, osim ako ima znanje o tome, bilo da je to znanje sam spoznao (ukoliko je kompetentan da samostalno istražuje dokaze) ili ga je preuzeo od pouzdanog alima. Pitanje izdavanja fetvi je pitanje dina (vjere) i onaj ko to čini, mora biti svjestan da govori u ime Allahove, subhanehu ve te’ala, vjere, o Njegovim propisima i Njegovom Šerijatu. Upravo zato muftija (onaj koji izdaje fetve) treba biti više nego oprezan.

Šejh Ibn Usejmin

Preuzeto sa http://www.minber.ba

Allahu, Tebe hvalimo i Tebi se zahvaljujemo! Na pitanje koje ste postavili možemo odgovoriti s nekoliko aspekata.

Prvo,sunnet je uzeti abdest perući dijelove tijela tri puta maksimalno, a njihovo pranje četiri ili više puta smatra se prelaženjem granice i činjenjem nepravde. Amr b. Šuajb prenosi od svog oca, a on, opet, od svog oca da je ispričao: “Neki bediun došao je Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i upitao ga o načinu uzimanja abdesta. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pokazao mu je kako se uzima abdest perući dijelove tijela tri puta, a zatim je rekao: ‘Evo, ovako se uzima abdest. A onaj ko na ovo doda ružno je postupio, granicu je prešao i nepravdu je nanio’” (Ebu Davud, 135, en-Nesai, 140, i Ahmed, 6684). Imam en-Nevevi zapisao je sljedeće: “Islamski učenjaci jednoglasni su u mišljenju da je pokuđeno prilikom uzimanja abdesta oprati određeni dio tijela više od tri puta ako su tri pranja sasvim dovoljna da se obuhvati taj dio tijela; ako se ne obuhvati, onda se voda grabi dva puta, a računa se kao jedno pranje. Ukoliko čovjek posumnja u to je li neki dio tijela oprao dva ili tri puta, uzet će kao mjerodavno da ga je oprao dva puta, i to je ispravno mišljenje, koje zastupa apsolutna većina naših, šafijskih, učenjaka, i koje u potpunosti odgovara pravilima našeg mezheba. A imam el-Džuvejni, naš autoritet, ipak veli da će kao mjerodavno uzeti da je taj dio tijela oprao tri puta, to jest neće ga oprati još jednom, upravo iz predostrožnosti od četvrtog pranja, koje nije u skladu sa sunnetom. Četvrto pranje novotarija je i pokuđeno ga je poduzeti samo u slučaju kad to čovjek hotimično i svjesno čini.” (el-Minhadž, 3/109)

Imam eš-Ševkani rekao je: “Među islamskim učenjacima nema razilaženja o tome da je pokuđeno udove prati više od tri puta prilikom uzimanja abdesta. Ibnul-Mubarek govoraše da ne može garantirati da nije grešan onaj ko udove prilikom uzimanja abdesta pere više od tri puta. Imam Ahmed i Ishak b. Rahavejh govorili su: ‘Udove prilikom uzimanja abdesta više od tri puta pere samo onaj čovjek koji je iskušan vesvesama, opsesijom.’” (Nejlul-evtar, 1/218)

Šejh Ibn Baz kazao je: “Postoji predanje u kojem se kaže da je neki bediun došao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i upitao ga o načinu uzimanja abdesta, te mu je Božiji Poslanik pokazao kako se uzima abdest, perući dijelove tijela tri puta, a zatim rekao: ‘Evo, ovako se uzima abdest. A onaj ko na ovo doda ružno je postupio, granicu je prešao i nepravdu je nanio’ dovoljno je kao dokaz da je pranje dijelova tijela tri puta gornja granica. Pa ipak, ovdje se ne misli na grabljenje vode, nego se misli na pranje udova. Prema tome, ako bi čovjek perući udove tri puta za jedno pranje lica, ruke ili noge vodu zagrabio dva puta, što bi iznosilo šest grabljenja, ne bi pogriješio i ne bi učinio ono što je pokuđeno. Pokuđeno je samo to da čovjek, nakon što tri puta opere cijelo lice, odnosno ruke, odnosno noge doda četvrto pranje.” (Fetava nurun aled-derb, 5/46)

Tu su i riječi šejha Ibn Usejmina: “Pranje dijelova tijela više od tri puta prilikom uzimanja abdesta ubraja se u prelaženje Allahovih granica i kršenje islamskog propisa, a Svevišnji Allah kaže: ‘Onaj koji Allahove propise krši sām sebi nepravdu čini…’” (et-Talak, 1). (Fetava nurun aled-derb, 2/7)

Drugo, iako se prilikom abdesta dijelovi tijela ne smiju oprati više od tri puta, prekoračivanje te granice ne kvari abdest: dijelovi su tijela oprani tri puta, pa je abdest ispravan, a dodatak se ima odbaciti. Evo šta u vezi s tim kaže imam en-Nevevi: “Ukoliko čovjek uzimajući abdest prekorači granicu u pranju udova te ih opere više od tri puta, učinio je ono što je pokuđeno, ali njegov abdest nije neispravan. To je naš stav i stav skoro svih islamskih učenjaka. U djelu el-Istizkar imam ed-Darimi prenio je da su neki učenjaci kazali da to ipak kvari abdest, kao što namaz kvari klanjanje jednog rekata više. No, ipak, to njihovo analogno prosuđivanje očita je greška.” (el-Medžmu, 1/440)

Ibn Hadžer veli: “Ispravno je da šafijski učenjaci prekoračivanje granice u pranju udova prilikom uzimanja abdesta smatraju pokuđenim, a ne zabranjenim. Ed-Darimi od nekih naših autoriteta prenosi da su kazali da to ipak kvari abdest, kao što namaz kvari klanjanje jednog rekata više. Ova je analogija posve neprihvatljiva.” (Fethul-Bari, 1/234)

Šejh Ibn Kasim zapaža: “Ako čovjek, uzimajući abdest, prekorači granicu u pranju udova i opere ih više od tri puta, to je mekruh, pokuđen čin, ali je njegov abdest, prema jednoglasnom mišljenju svih učenjaka, ispravan.” (Hašijetur-revdil-murbi, 1/175)

Na temelju hadisa: “Odbija se sve ono što neko uvede u islam” (el-Buhari, 2697, i Muslim, 1718), ne prihvata se da neko, uzimajući abdest, dijelove tijela pere više od tri puta. Uzimajući abdest, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dijelove tijela nije prao više od tri puta, pa je prekoračivanje te granice odstupanje od sunneta, i to se ne prihvata. S tim u vezi, divna je sljedeća opaska šejha Ibn Usejmina: “Ne prihvata se ibadet na koji čovjek nešto doda i prekorači granicu koju je Šerijat odredio. Naprimjer, kad bi čovjek, uzimajući abdest, dijelove tijela prao četiri puta, četvrto je pranje dodatak na ono što je Šerijat propisao, i to se odbija. Štaviše, onaj ko to čini okarakteriziran je kao prijestupnik. U predanju se kaže: ‘Neki bediun došao je Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, te ga upitao o načinu uzimanja abdesta, na šta mu je Allahov Poslanik pokazao kako se uzima abdest perući dijelove tijela tri puta, a zatim rekao: ‘Evo, ovako se uzima abdest. A onaj ko na ovo doda ružno je postupio, granicu je prešao i nepravdu je nanio.’” (Šerhul-erbeinen-nevevijja, str. 99)

Treće, onaj ko neki dio tijela prilikom uzimanja abdesta opere četiri puta iz zaborava, dileme ili iz neznanja, taj nije grešan – imam en-Nevevi, kako smo to vidjeli, pravi razliku između onog ko to učini namjerno i onog ko to učini zbog toga što je u dilemi. Kad je riječ o onom ko pati od vesevesa, opsesije da nije uzeo abdest onako kako treba, on, možda, donekle ima opravdanje jer je sličan onom ko ne može vladati svojim mislima i postupcima, no dužan je odbacivati opsesiju onoliko koliko je u mogućnosti i ne predati joj se.

Ibnul-Kajjim zapisao je: “Nema nimalo sumnje u to da šejtan potiče na ružne misli i dovodi čovjeka u opsesivno stanje. Oni koji se povode za vesvesom slijede šejtana i odazivaju mu se, a zanemaruju slijeđenje Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kad bi onaj ko je pogođen opsesijom uzeo abdest, odnosno gusul onako kako ga je uzimao Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, smatrao bi da se nije očistio od hadesa (stanja u kojem se nalazi onaj ko nema abdest), odnosno od džunupluka. A da takvi nemaju opravdanje zbog neznanja, to bi se njihovo ponašanje moglo smatrati otvorenim protivljenjem Poslaniku islama. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, uzimao je abdest jednom pregršti, a gusul saom vode (to iznosi četiri-pet pregršti), dok oni koji pate od opsesije, prilikom uzimanja abdesta, smatraju da ta količina vode nije dovoljna ni za pranje šaka. Štaviše, u pouzdanim se predanjima kaže da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, abdest uzimao perući dijelove tijela jednom; a nikad ih nije opravo više od tri puta. U predanju se kaže: ‘Neki bediun došao je Allahovu Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, te ga upitao o načinu uzimanja abdesta, na što mu je Vjerovjesnik pokazao kako se uzima abdest perući dijelove tijela tri puta, a zatim je rekao: ‘Evo, ovako se uzima abdest. A onaj ko na ovo doda ružno je postupio, granicu je prešao i nepravdu je nanio.’ A zar je moguće da onaj čovjek za koga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da čini zlo, prelazi granicu i nanosi nepravdu, učini dobro djelo i, otuda, umili se Uzvišenom Allahu?!” (Igasetul-lehfan, 1/127). A Gospodar najbolje zna.

Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info
Preuzeto sa http://www.minber.ba