Uzvišeni Allah naredio je Džibrilu, alejhis-selam, da u Merjemin otvor haljine iza vrata udahne dah i dah je sišao i, Allahovom, dž. š., dozvolom, dospio do maternice gdje je On od njega stvorio dušu i život. Allah, dž. š., objasnio je početak stvaranja Isaa, alejhis-selam, u sljedećem ajetu: “A i onu koja je sačuvala djevičanstvo svoje, u njoj život udahnusmo i nju i sina njezina znamenjem svjetovima učinismo.” (El-Enbija, 91) Zatim je Allah, dž. š., objasnio da je udahnuće stiglo do maternice: “I Merjemu, kćer Imranovu, koja je nevinost svoju sačuvala, a Mi smo udahnuli u nju život …” (Et-Tahrim, 12)

Sljedeće riječi Uzvišenog Allaha upućuju na to da je Džibril, alejhis-selam, bio taj koji je udahnuo, a on ništa ne čini bez dozvole i naredbe svog Stvoritelja: “A ja sam upravo izaslanik Gospodara tvoga”, reče on, “ da ti poklonim dječaka čista!” (Merjem, 19)

Neki mufessiri (tumači Kur’ana) pisali su o periodu Merjemine trudnoće, pa kažu da je on trajao nekoliko trenutaka. Kur’anski i sunnetski tekstovi ne bave se ovim problemom, tako da nije jasno koliko je, zapravo, vremenski trajao taj period. Ako bismo prihvatili ovo njihovo mišljenje kao vjerodostojno, onda bi to bilo čudo i znak samo po sebi, tako da njeni savremenici mogu prihvatiti činjenicu da to nije bila uobičajena trudnoća na koju su žene prirodno predodređene, pa je poslije toga ne mogu optužiti za zinaluk (nemoralan čin), kao što su to rekli: “O, Merjema”, rekoše oni, “učinila si nešto nečuveno!” (Merjem, 27)

U narednim redovima navest ćemo stavove Ibn Kesira i Šenkitija, dvojice istaknutih mufessira koji pojašnjavaju ovu problematiku.

Ibn Kesir u svome Tefsiru kaže: “Mufessiri su se razišli u pogledu vremenskog perioda Merjemine trudnoće. Većina učenjaka smatra da je period trudnoće bio devet mjeseci… Od Ibn Džurejdža se prenosi da je rekao: ‘Obavijestio me je Mugira b. Utba b. Abdullah Sekafi kako je čuo Ibn Abbasa, r. a., kako, na pitanje o periodu trudnoće Merjeme, odgovara: ‘To je trajalo onoliko koliko je bilo dovoljno da zanese i rodi.’ Ovo je neobično i čudno mišljenje, kao da je uzeto iz vanjskog smisla riječi Uzvišenog Allaha: ‘I ona zanese i bremenita se skloni daleko negdje. I porođajni bolovi prisiliše je da dođe do stabla jedne palme. – Kamo sreće da sam ranije umrla i da sam potpuno u zaborav pala!’ – uzviknu ona.’ (Merjem, 22–23)

Veznik fa koji je upotrijebljen u ovom ajetu, iako, u ovom slučaju, ima značenje tada, potom, nakon toga, iza, ipak to se značenje treba shvatiti shodno drugim okolnostima, kao što Uzvišeni Allah kaže: ‘Mi smo, zaista, čovjeka od zemlje stvorili, zatim ga kao kap sjemena na sigurno mjesto stavili, pa onda kap sjemena ugruškom učinili, zatim od ugruška grudu mesa stvorili, pa od grude mesa kosti napravili, a onda kosti mesom zaodjenuli…’ (El-Mu’minun, 12–14) Veznik fa koji je upotrijebljen i u ovom ajetu ima isto značenje, ali taj slijed nije istovremen. Buhari i Muslim u svojim Sahihima prenose da se između svaka dva razdoblja koja su spomenuta u prethodnom ajetu, nalazi period od četrdeset dana.” (Buhari, br. 3208; Muslim, br. 2643)

Allah, dž. š., kaže: ‘Zar ne vidiš da Allah s neba spušta kišu od koje zemlja zazeleni?’ (El-Hadždž, 63)

Preovladavajuće mišljenje, a Allah, dž. š., sve može, jeste da je Merjem nosila Isaa, alejhis-selam, isti period koji inače žene provedu u nošenju svoga djeteta.

Kada je Merjem osjetila i od svog naroda primijetila optužbe i sumnje, povukla se na udaljeno mjesto kako bi bila van domašaja njihovih pogleda… Povukla se od ljudi i uzela jedan zastor da se od njih zakloni, kako je niko ne bi vidio, niti bi ona koga vidjela.” (Ibn Kesir, Tefsirul-Kur’anil-azim, 3/ 122)

Šejh Šinkiti kaže sljedeće: “Mišljenja učenjaka u pogledu dužine Merjemine trudnoće, prije nego što je Isaa donijela na ovaj svijet, nećemo spominjati zbog nepostojanja bilo kakvog argumenta koji bi podržao neko od tih mišljenja. Najjače mišljenje jeste da je period njene trudnoće identičan trudnoći drugih žena, iako je sam čin stvaranja Isaa, alejhis-selam, bio mudžiza i neuobičajen. Allah, dž. š., najbolje zna!” (Advaul-bejan, 4/264)

Neke neznalice, uzimajući kao argument riječi Uzvišenog Allaha: “…u njoj život udahnusmo…” (El-Anbija, 91), “… i u nj udahnem dušu…” (El-Hidžr, 29), tvrde da je Isa, alejhis-selam, dio Božanskog Duha!

Imam Ibn Kajjim, r. a., objašnjavajući neispravnost ovoga argumenta, navodi sljedeće: “Što se tiče njihovog argumenta i riječi Allaha, dž. š.: ‘… i u nj udahnem dušu …’, i pripisivanja te duše Allahu, dž. š., moramo znati da odrednice koje se dodaju Allahu, dž. š., dijelimo na dvije vrste:

Atributi koji ne mogu opstojati sami po sebi, kao što su znanje, moć i snaga, govor, sluh, vid… Odrednica u ovom slučaju znači dodavanje atributa imenu koje ima taj atribut. Allahovo, dž. š., znanje, govor, volja, moć i život Njegovi su atributi koji nisu stvoreni, a tako je i sa Njegovim licem i rukom.Vezivanje uz Allaha stvari odvojenih od Njega, kao što su kuća, deva, rob, Poslanik, duša i sl. Odrednica u ovom slučaju znači dodavanje stvorenog njegovom Stvoritelju. Ove odrednice ukazuju na ekskluzivnost i počast sa kojom se određeno ime odlikuje i izdvaja od drugih, kao što je Allahova, dž. š., kuća (Kaba, džamija), iako su sve kuće u Njegovom posjedu. Isti je slučaj i sa Allahovom, dž. š., devom (koja se spominje u Kur’anu), iako su sve deve u Njegovom posjedu i Njegova stvorenja. Ovo vezivanje za Njega (za Njegov uluhijjet – božanstvenost) ukazuje na Njegovu ljubav prema dotičnoj stvari, na počast i posebnost, za razliku od uopćenog pripisivanja Njemu (Njegovom rububijjetu – gospodarstvenosti) koje ukazuje na Njegovo stvaranje dotične stvari. Uopćeno pripisivanje ukazuje na stvaranje, a posebno ukazuje na odabir i davanje prednosti. Allah, dž. š., stvara šta hoće i On odabire od onoga što stvara, kao što Allah, dž. š., kaže: “Gospodar tvoj stvara šta hoće i On odabire…” (El-Kasas, 68)

Pripisivanje duše Allahu, dž. š., u ovom je slučaju posebno, a ne općenito ili iz domena pripisivanja atributa. Dobro razmotri ovaj momenat, pošto će te, u slučaju da ga pravilno shvatiš, sačuvati od mnogih zabluda u koje su mnogi ljudi zapali!” (Više vidjeti u djelu Er-Ruh, 154–155)

Zaključak

Opis Isaa, alejhis-selam, u kojem se navodi da je on ruhullah (Allahov ruh), smatra se posebnošću i počasti koju je zaslužio Isa, alejhis-selam. Ovo pripisivanje riječi ruh (duša) Allahovom, dž. š., imenu ne potpada pod pripisivanje atributa imenu koje ga ima, kao što je Allahova, dž. š., ruka, Allahovo, dž. š., lice, nego potpada pod kategoriju pripisivanja stvorenja njegovom Stvoritelju. Tako se Kaba opisuje da je Allahova, dž. š., kuća, a takav je slučaj i sa mudžizom koja je data Salihu, alejhis-selam, koja je nazvana Allahovom, dž. š., devom. Allah, dž.š., najbolje zna!

Muhammed Salih Munedždžid, Odgovori o islamskom vjerovanju, str. 71.

Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže: “Onima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati ni da čita ni da piše, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od ružnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi. Zato će oni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili – postići ono što budu željeli.” (El-A‘raf, 157) Kurtubi, poznati mufessir, tumačeći ovaj ajet i riječ ummijj (koji ne zna čitati ni pisati) navodi sljedeće: “Ibn Abbas, r. a., tumačeći riječ ummijj rekao je: ‘Vaš Poslanik, ﷺ, bio je ummijj, nije znao ni pisati, ni čitati, ni računati. Uzvišeni Allah kaže: ‘Ti prije nje nijednu knjigu nisi čitao, a nisi je ni desnom rukom svojom pisao.’” (El-Ankebut, 48)

Tumačeći ovaj zadnje citirani ajet, Ibn Kesir je rekao: “Zatim Uzvišeni Allah kaže: ‘Ti prije nje nijednu knjigu nisi čitao, a nisi je ni desnom rukom svojom pisao.’ (El-Ankebut, 48), to jest, ti si, Muhammede, proveo svoj život prije primanja Objave među svojim narodom, a svi oni, kao i drugi, dobro znaju da ti nisi znao ni čitati ni pisati. Ovaj opis Allahovog Poslanika, ﷺ, naveden je i u prije objavljenim knjigama: ‘Onima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati ni čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od ružnih odvraćati ih…’ (El-A‘raf, 157) Tako Allahov Poslanik, ﷺ, do kraja svog plemenitog života nije naučio da piše. On je imao svoje pisare koji su pred njim bilježili Objavu i pisali pisma kraljevima i vladarima toga vremena… Uzvišeni Allah kaže: ‘…inače, posumnjali bi oni što laži govore’ (El-Ankebut, 48), tj. da si znao čitati i pisati, to bi moglo dati povoda nekim džahilima (neznalicama ) da tvrde kako si svoje znanje preuzeo iz drevnih knjiga koje vode porijeklo od nekih poslanika. Bez obzira što su oni vrlo dobro znali da je on ummijj i da ne zna čitati, ipak su izrekli sljedeću tvrdnju bez ikakvog osnova: ‘I govore: To su izmišljotine naroda drevnih, on traži da mu se prepisuju i ujutro i naveče da mu ih čitaju’ (El-Furkan, 5).”

U drugom ajetu Allah, dž. š., kaže: “On je neukima poslao Poslanika, jednog između njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi.’” (El-Džuma, 2) Tumačeći ovaj ajet u svom Tefsiru, Kurtubi je naveo sljedeće: “Riječ ummijjun, koja se spominje u ovom ajetu, znači – oni koji ne znaju pisati, a pripadnici plemena Kurejš bili su takvi. Mensur prenosi od Ibrahima da je rekao: ‘Ummijj je onaj koji čita, a ne zna da piše.’ ‘…jednog između njih…’, tj. Muhammeda, ﷺ… I on je bio ummijj, nije znao čitati iz knjige, niti je učio kod nekog učenog čovjeka. Imam Maverdi kaže: ‘Ako bi se postavilo pitanje zašto se potencira na tome da je Allahov Poslanik, ﷺ, bio ummijj, kao odgovor na njega možemo navesti tri razloga:

da bi njegovo realno stanje bilo u skladu sa opisom i nagovještajem prethodnih poslanika, alejhimus-selam;ako je njegovo stanje, u tom pitanju, bilo podudarno sa njihovim, onda je to bio jedan od činilaca da bude lakše prihvaćen;Da bi se odstranila svaka sumnja i pomisao da je znanje za svoju misiju crpio iz knjiga koje je čitao. Sve ovo dokaz je istinitosti poslanstva Muhammeda, ﷺ, i njegove mudžize.” (Ovaj citat prenesen je u skraćenom obliku iz Tefsira imama Kurtubija)

Muhammed Salih Munedždžid, Odgovori o islamskom vjerovanju, str. 75.

Neka je hvala Uzvišenom Allahu. Kur’an spominje da se uzdignuće Isaa, alejhis-selam, na nebo desilo samo jedanput: “…već ga je Allah uzdigao Sebi…” (En-Nisa, 158) Allah, dž. š., nije spomenuo da je Isa, alejhis-selam, ponovo vraćen na Zemlju. Zbog toga, oni koji tvrde suprotno moraju doći sa argumentom kako bi se njihovo mišljenje prihvatilo. Ako to nisu u stanju, a sigurno nisu, onda rasprava s njima nema nikakve svrhe. Uzvišeni Allah kaže: “I kada Allah reče: ‘O, Isa, dušu ću ti uzeti i k Sebi te uzdignuti i spasit ću te od nevjernika i učinit ću da tvoji sljedbenici budu iznad nevjernika sve do Smaka svijeta. Meni ćete se, poslije, svi povratiti i Ja ću vam o onome u čemu se niste slagali presuditi.” (Alu Imran, 55)   Imam Ibn Džerir, tumačeći ovaj ajet: “…dušu ću ti uzeti…”, u svom Tefsiru kaže da to znači “uzdignut ću te”. Većina mufesira smatra da uzimanje duše koje se spominje u ovom ajetu znači stanje sna, kao što Uzvišeni Allah kaže: “On vas noću uspavljuje…” (El-En‘am, 60), “Allah uzima duše u času njihove smrti, a i onih koji spavaju.” (Ez-Zumer, 42)

Allahov Poslanik, ﷺ, nakon buđenja iz sna učio je sljedeću dovu: “Hvala Allahu, koji nas je oživio nakon što nas je usmrtio, i Njemu se, napokon, sve vraća.” (Buhari, br. 6312; Muslim, br. 2711)

Kur’an je iznošenjem istine o uzdizanju Isaa, alejhis-selam, na nebo direktno demantirao tvrdnju jevreja da su ga ubili. Uzvišeni Allah o njima kaže: “Ali zato što su zavjet svoj prekršili i što u Allahove dokaze nisu povjerovali, što su ni krive ni dužne vjerovjesnike ubijali i što su govorili: ‘Naša su srca okorjela’, Allah im je, zbog nevjerovanja, njihova srca zapečatio, pa ih je samo malo vjerovalo – i zbog nevjerovanja njihovog i zbog iznošenja teških kleveta protiv Merjeme i zbog riječi njihovih: ‘Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjeminog, Allahovog poslanika…’ A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili, o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali, a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi. A Allah je silan i mudar. I nema nijednog sljedbenika Knjige koji, kada bude umirao, neće u njega onako kako treba povjerovati, a na Sudnjem danu on će protiv njih svjedočiti.” (En-Nisa, 155–159) Iz ovog ajeta nedvojbeno zaključujemo da Isa, alejhis-selam, još nije umro. Allah, dž. š., uzdigao ga je Sebi onog trenutka kada su ga jevreji namjeravali ubiti. Pred Sudnji dan, kao jedan od velikih predznaka njegovog nastupanja, sići će Isa, alejhis-selam, na Zemlju i pravedno suditi po šerijatu. Živjet će onoliko koliko to Allah, dž. š., bude odredio, a zatim će umrijeti prirodnom smrću i muslimani će mu klanjati dženazu.

U tumačenju navedenog ajeta, Ibn Kesir kaže: “Riječi Uzvišenog Allaha: ‘…kada bude umirao…’, odnose se na Isaa, alejhis-selam. Tako značenje ovog ajata glasi: ‘Nema nijednog sljedbenika Knjige koji neće u Isaa, alejhis-selam, onako kako treba povjerovati i to kada bude sišao na Zemlju pred Sudnji dan. On neće prihvatiti druge vjere mimo islama i ukinut će džizju jer će sljedbenici Knjige zbog prihvatiti islam…’

Riječi Uzvišenog Allaha: ‘…i spasit ću te od nevjernika…’ (Alu Imran, 55), znače: ‘Spasit ću te od nevjernika tvojim uzdizanjem na nebo.’ ‘…I učinit ću da tvoji sljedbenici budu iznad nevjernika sve do Smaka svijeta…’ (Alu Imran, 55) To se ubrzo i ostvarilo. Nakon uzdignuća Isaa, alejhis-selam, na nebo, njegovi sljedbenici razišli su se na nekoliko frakcija. Neki od njih bili su na Pravom putu i vjerovali su u sve ono sa čime je došao Isa, alejhis-selam. U njemu su vidjeli Allahovog roba i poslanika i sina Merjemina. Drugi su prevršili svaku mjeru i otišli u jednu krajnost, tvdeći da je on Allahov sin, a treći su otišli još dalje, pa su rekli da je on Allah (neka je uzvišen Gospodar svih svjetova od tvrdnji nevjernika). Četvrti su zastupali stav o trojstvu. Kur’an nam govori o njihovim zabludama i kategorički pobija stavove svake od ovih zalutalih frakcija, nazivajući njihove pobornike nevjernicima.

U takvim ideološkim razlikama ostali su oko tri stoljeća. Tada na tron Bizantijskog carstva dolazi car Konstantin koji prihvata kršćanstvo kao svoju novu vjeru. To čini, po nekim mišljenjima, iz lukavstva i prevare kako bi lakše izopačio kršćansku vjeru, pošto je bio filozof. Drugi su mišljenja da je iskrivio kršćanstvo iz svog neznanja. Bilo kako bilo, važno je napomenuti činjenicu da je Konstantin izobličio i preinačio vjeru sa kojom je došao Isa, alejhis-selam. Dodavao je i oduzimao iz vjere shodno svom nahođenju.

U njegovo vrijeme postavljeni su zakoni i Vrhovni koncil koji je u stvarnosti podmukla podvala. Za vrijeme njegove vladavine dozvoljeno je konzumiranje svinjskog mesa, a u svojoj molitvi su se (sada) okretali prema istoku. U tom periodu crkve i vjerske objekte počeli su ukrašavati freskama sa ljudskim likovima. Konstantin je njihovom postu, prema onome što oni tvrde, dodao još deset drugih dana zbog određenog grijeha koji je bio počinio. Tako je na kraju vjera sa kojom je došao Isa, alejhis-selam, postala Konstantinovom vjerom. U periodu njegove vladavine izgrađeno je preko 12.000 vjerskih objekata (crkve, samostani, hramovi, svetišta i dr.). Izgradio je i veliki grad koji je po njemu dobio naziv Konstantinopol. Njega je slijedila sekta melkita, koji su sa svim onim što su uradili pobijedili i obuzdali jevreje. Konstantina je Allah, dž. š., potpomogao nad jevrejima zbog toga što je on bio bliži Istini od njih, iako su svi nevjernici, neka je Allahovo prokletstvo na njih.

Od trenutka poslanstva Allahovog poslanika Muhammeda, ﷺ, ko je povjerovao u njega – on vjeruje u Allaha, dž. š., Njegove meleke, Njegove knjige i Njegove poslanike na jedino ispravan način. Oni su sa tim svojim činom prihvatanja Allahovog Poslanika, ﷺ, sljedbenici i svih ostalih poslanika koji su se pojavili na Zemlji.” Allah, dž. š., najbolje zna.

Muhammed Salih Munedždžid, Odgovori o islamskom vjerovanju, str. 76.

Muslimani imaju dva praznika: Ramazanski I Kurban Bajram. Posto se svako djelo u islamu vrijednuje prema namjerama, neka svako preispita svoju namjeru: Zbog cega zeli da cini odredjeni postupak? Ako zelimo progres, mi treba da koristimo nase vrijeme u hajr I dobra djela, kako bi smo stekli nagradu ovoga I onoga svijeta.

Ovaj prolazni dunjaluk, brzo ce proci, treba stati pred Allaha I racun poloziti. Ugledat se na (ne) radnike, kako si ih opisao u dopisu, sigurno nije djelo koje je milo I drago nasem Stvoritelju. A otici u prirodu u krugu porodice, uvijek se vikendom moze, ili kada se ukaze pogodna prilika za to. Cekati 1.maj, da bi smo izveli porodicu na izlet, po meni spade u nekvalitetnu organizaciju porodicnoga zivota.

A Allah upucuje na Pravi put!

Prof. Jasmin Djanan

preuzeto sa http://www.n-um.com