Islamski učenjaci o tom pitanju imaju tri mišljenja: prvo, skidanje mestvi po kojima se potiralo kvari abdest, i zastupaju ga sljedeći autoriteti: Nehai, Zuhri, Mekhul, Ibn Ebu Lejla, Evzai, imam Šafija (po jednoj verziji), Ahmed, Ishak i neki drugi učenjaci; drugo, to ne kvari abdest, ali takav čovjek mora oprati noge, i zastupaju ga: Ata, Sevri, Ebu Sevr, Šafija i Ahmed (po drugoj verziji), učenjaci hanefijske i, po jačem mišljenju, autoriteti šafijske pravne škole; i, treće, skidanje mestvi ne kvari abdest, a ovo su rekli: Hasan Basri, Ebu Alija, Katada, Selman b. Harb, Davud, Ibn Hazm, Ibn Tejmijje i neki drugi učenjaci. (Vidjeti: El-Musannef, 1/210, od Abdurrezzaka, El-Evsat, 1/457-460, El-Muhalla, 2/105, Bidajetul-mudžtehid, 1/22-23, El-Mugni, 1/324, Hil’ijetul-ulema, 1/177-179, i Bedaius-sanaia, 1/88.)

Mugire b. Šuba, radijallahu anhu, pripovijedao je: “Bili smo s Poslanikom, ﷺ, u jednom vojnom pohodu pa nam je naredio da potiremo po mestvama tri dana na putu, a jedan dan u mjestu boravka, osim ako u međuvremenu nismo skinuli mestve.” (Taberani, 20/418.)

Iz ovog su predanja neki učenjaci zaključili da skidanje mestvi kvari abdest, međutim iz njega se ima razumjeti da skidanjem mestvi obveznik gubi pravo na potiranje po njima, ali ne da gubi abdest. Pored toga, u lancu prenosilaca ovog predanja postoji prenosilac po imenu Omer b. Durejh, a zbog njega je imam Bejheki ovo predanje ocijenio slabim. (Vidjeti: Es-Sunenul-kubra, 1/434, i El-Meshu alel-dževrebejni, str. 88, od Kasimija.)

Kada je riječ o predanju koje je zabilježio imam Bejheki, 1/432, a u kojem stoji da je neki ashab, upitan u vezi s čovjekom koji skine mestve nakon potiranja po njima, odgovorio: “Neka opere noge” – nije vjerodostojno.

Smatram, a Allah najbolje zna, da skidanje mestvi ne kvari abdest. Za ovo sam se mišljenje opredijelio iz sljedećih razloga: prvo, ne postoji ispravan ni jasan argument iz kojeg bi se moglo zaključiti da skidanje mestvi kvari abdest; načelno pravilo glasi da čovjek ima abdest dok se na osnovu jasnog dokaza ne ustanovi suprotno tome; drugo, kada bi čovjek uzeo abdest pa potom obrijao glavu, ne bi izgubio abdest, isti je slučaj i sa skidanjem mestvi; (Vidjeti: Eš-Šerhul-mumtia, 1/216.)treće, kada bi potrao po kapi, turbanu i sl., potom to skinuo s glave, abdest bi bio ispravan, kaže šejhul-islam Ibn Tejmijje; (Vidjeti: Ahkamuš-šita, str. 35.) četvrto, taj abdest neće biti pokvaren analogno podrezivanju noktiju nakon uzimanja abdesta; i, peto, Alija b. Ebu Talib jednom je prilikom potrao po nanulama (koje su ličile na mestve), potom ih skinuo i klanjao namaz, (Bejheki, 1/431. Ovo je predanje šejh Albani okarakterizirao autentičnim. Vidjeti: El-Mesh, str. 87.) a Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Islamski učenjaci nemaju istovjetan stav o tom pitanju. Malikijska, šafijska i hanbelijska pravna škola kaže da je obavezan dati zekat ako njegov imetak dostigne nisab, i to je preferirajuće mišljenje. (Vidjeti: El-Mugni, 2/622, El-Medžmu, 5/182, Keššaful-kina, 2/169, El-Insaf, 3/4, i Mevahibul-Dželil, 2/292.)

Allah, dželle šanuhu, rekao je: “Uzmi od dobara njihovih zekat da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš…” (Et-Tevbe, 103.) Ovaj ajet je općeg karaktera i odnosi se na sve one čiji imetak ispuni uvjete za zekat, bez pravljenja razlike između obveznika u tom pogledu. (Vidjeti: El-Muhalla, 5/202.)

Značenje ajeta potvrđuje hadis čija je autentičnost diskutabilna, a u kojem Poslanik, ﷺ, kaže: “Ko se bude brinuo o siročetu koje ima imetak, neka trguje njime, a neka ne dopusti da ga pojede zekat.” (Tirmizi, sa slabim lancem prenosilaca. Vidjeti: Ed-Diraja, str. 249, Hulasatul-bedril-munir, 1/292, i Nasbur-raja, 2/330.) Slične riječi izgovorio je Omer b. Hattab. (Malik u djelu El-Muvetta, 1/251, i Abdurrezzak 4/68.)

Učenjaci hanefijske pravne škole prave razliku između poljoprivrednih plodova i voća i ostalog imetka: obavezuju izdvajanje zekata na poljoprivredne plodove i voće, a ne obavezuju davanje zekata na ostali imetak. (Vidjeti: Bedaius-sanaia, 2/4-5, El-Hidaja, 1/96, i Tebjinul-hakaik, 1/252.)

Seid b. Džubejr i Nehai smatraju da ni u kom slučaju nije obavezno izdvajanje zekata na imetak maloljetnika. (Vidjeti: Bidajetul-mudžtehid, 1/245, i El-Mugni, 2/622.) A Allah najbolje zna.

 Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Muž ne može dati zekat svojoj supruzi, makar spadala u jednu ili više skupina koja ima pravo na zekat, iz razloga što je dužan da je izdržava. Ibn Munzir i Ibn Kudame pozivali su se na konsenzus pravnika o tom pitanju. (Vidjeti: El-Idžma, str. 58, El-Mugni, 2/511, Ahkamun-nisa, 5/163.)

Može li žena dati zekat svome suprugu, naravno ako spada u skupinu koja ima pravo na zekat – pitanje je u vezi s kojim učenjaci nemaju jednoglasan stav. Imam Ebu Hanife, Malik, i Ahmed, po jednoj verziji, smatraju da žena ne može dati zekat svom mužu, dok imam Šafija, Muhammed, Ebu Jusuf, i Ahmed, po drugoj verziji, Ibn Munzir, Ibn Kudame, Kurtubi i neki drugi učenjaci to smatraju legitimnim. (Vidjeti: El-Mugni, 2/511-512, El-Hidaja, 1/111, El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 8/176, i Ahkamun-nisa, 5/163.)

Pravnici koji to dopuštaju svoj stav obrazlažu time da žena nije obavezna izdržavati muža, pa je on za nju, u pogledu izdvajanja zekata, strana osoba kojoj se može dati zekat. Ovo je mišljenje i prioritetnije, jer ne postoji argument koji ovu stvar zabranjuje, a i ispravna logika ide mu u prilog. Kada je riječ o tome, oni su još posegnuli za nekim hadisima, ali hadisi (Jedan je zabilježio Buharija, 1426, a drugi Taberani, 24/286/728.) nisu baš jasni da se radi o zekatu, a Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović