Što se tiče dove o preokretanju srca kojom je Allahov Poslanik molio, ona glasi:

يَا مُقَلِّبَ الْقُلُوبِ ثَبِّتْ قَلْبِي عَلَى دِينِكَ

Transkripcija: “Ja mukallibel-kulubi sebbit kalbi ‘ala dinike.’’

Prijevod: ‘’O Ti koji preokrećeš srca, učvrsti moje srce u Svojoj vjeri.’’

A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Elvedin Pezić, prof.

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, ﷺ, govoreći o vrlinama petka, dana u kojem se obavlja džuma-namaz, rekao: “U njemu se nalazi jedan čas, neće se desiti da u tom času Allahov rob, musliman, dok klanjajući moli, zatraži nešto od Allaha a da mu Allah to ne podari.” Pri tome je Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, svojom rukom išaretio ukazujući na kratkoću tog časa. (Buhari, br. 935)

U preciziranju tog časa u kojem se molitva uslišava, učenjaci imaju različita mišljenja od kojih su po jačini argumenta najizraženija dva:

prvo, to je vrijeme nakon što imam sjedne na minberu pa sve do završetka džuma-namaza;

drugo, to je vrijeme nakon ikindija-namaza pa do zalaska sunca, a naročito neposredno pred zalazak.

Za oba mišljenja navode se dokazi u sunnetu i svako od njih odabrala je skupina istaknutih učenjaka. Dokaz za prvo mišljenje jeste hadis koji prenosi Ebu Musa el-Eš‘ari, radijallahu anhu, u kojem navodi da je čuo Allahovog Poslanika, ﷺ, da o tom vremenu kaže: “To je vrijeme nakon što imam sjedne (na minber) pa sve dok se namaz ne završi.” (Muslim, br. 853) Ovo mišljenje odabrali su brojni učenjaci od kojih su Bejheki, Ibn Arebi, Kurtubi i Nevevi. (Nevevi, El-Medžmu, 4/541; Ibn Hadžer, Fethul-Bari, 2/421)

Dokaz za drugo mišljenje jeste hadis Džabira, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Resulullah, ﷺ, rekao: “Dan džuma-namaza (petak) ima dvanaest sati i nema nijednog muslimana koji će (u vremenu uslišenja dove) tražiti nešto od Allaha a da mu Allah to neće uslišati. To vrijeme tražite u zadnjem satu nakon ikindija-namaza.” (Bilježe Ebu Davud, br. 1048, i Nesai, br. 1389, a hadis je vjerodostojan po ocjeni Nevevija i Albanija) Ovo mišljenje zastupaju brojni učenjaci na čijem je čelu poznati ashab Abdullah b. Selam, radijallahu anhu. Ibn Hadžer kaže: “Drugi su preferirali mišljenje Abdullaha b. Selama, a Tirmizi prenosi od Ahmeda da je rekao: ‘Najviše hadisa na to ukazuje.’ Ibn Abdulberr veli: ‘To je najjače mišljenje o ovom pitanju.’ Seid b. Mensur vjerodostojnim senedom prenosi od Ebu Seleme b. Abdurrahmana da se jednom prilikom skupina ashaba sastala te su se prisjećali tog vremena na dan džume, u kojem se dova uslišava, a zatim su, prije nego što su se razišli, složili se da je to zadnji sat tog dana. To mišljenje preferirali su mnogi imami, poput Ahmeda i Ishaka.” (Fethul-Bari, 2/421)

U oba spomenuta vremena nadati se da će dova biti uslišana. U tom smislu Ibn Kajjim, nakon što je naveo argumente da je taj čas nakon ikindija-namaza, kaže: “Smatram da je vrijeme u kojem se obavlja namaz (džuma) također vrijeme u kojem se dova uslišava, i oba vremena su vrijeme uslišenja, iako je određeno vrijeme za to zadnje vrijeme nakon ikindija-namaza, jer to je fiksno vrijeme u danu, ne pomjera se naprijed ili nazad, dok vrijeme namaza prati sam namaz, klanjao se ranije ili kasnije. Vrijeme namaza je vrijeme u kojem se uslišava dova, jer skup muslimana, njihov namaz i skrušeno obraćanje Allahu ostavlja trag na uslišanje dove, prema tome, vrijeme tog skupljanja je vrijeme u kojem se očekuje uslišanje dove. Na ovakav način usklađuju se svi hadisi, a Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, podsticao je svoj ummet na upućivanje dove i skrušeno obraćanje Allahu u oba spomenuta vremena.” (Zadul-mead, 1/394)

Ovdje je neophodno navesti još dvije napomene:

Prva napomena: Nakon što imam sjedne na minber, pa sve dok se ne klanja džuma-namaz, to je vrijeme u kojem se uslišava dova, međutim, kada imam ustane i počne držati hutbu, klanjači su dužni šutjeti i slušati imamov govor. Imajući to u vidu, postavlja se pitanje, pa kada onda da dove? Nakon što se prouči ezan i prije nego što imam počne sa hutbom, propisano je moliti dovom koja se uči nakon ezana, kao što je to prilika za bilo koju dovu, jer je to, pored mogućnosti da bude čas uslišanja petkom, i vrijeme između ezana i ikameta u kojem se prima dova. Također se može doviti u vremenu kada imam sjedne između dvije hutbe, te za vrijeme sedžde u namazu, jer sedžda je stanje u kojem je rob najbliži svom Gospodaru, te je, nakon što se izgovori propisani zikr na sedždi, pohvalno doviti. Također, na sjedenju u namazu, prije predaje selama, propisano je doviti i tražiti dobro ovog i budućeg svijeta. Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, u hadisu Ibn Mesuda, radijallahu anhu, nakon što je ukazao na obavezu učenja tešehhuda na sjedenju u namazu, rekao je: “A zatim neka izabere koju god dovu želi.” (Muslim, br. 402)

Druga napomena: Prema drugom mišljenju, čas uslišanja je nakon ikindija-namaza pa do zalaska sunca, a to je vrijeme u kojem nije propisano klanjati nafila-namaz, međutim, u spomenutom hadisu Ebu Hurejre navodi se da je Poslanik, ﷺ, o tom času rekao: “…dok klanjajući moli”. Odgovarajući na ovu nejasnoću, učenjaci su kazali da je osoba koja iščekuje namaz ustvari u namazu, jer je Poslanik, ﷺ, o takvom kazao: “Neprestano je u namazu sve dok iščekuje namaz” (Buhari, br. 647). U jednoj predaji navodi se kako je Ebu Hurejra kazivao ovaj hadis u prisustvu Abdullaha b. Selama, Allah bio zadovoljan njima, nakon čega je Abdullah rekao: “Ja doista znam kada je taj čas!”, a Ebu Hurejra povika: “Obavijesti me kada je taj čas!” Abdullah reče: “To su posljednji trenuci pred završetak dana džume.” Ebu Hurejra priupita: “Kako da to budu posljednji trenuci petka kada je Poslanik, ﷺ, rekao: ‘Neće se desiti da u tom času Allahov rob musliman, dok klanjajući moli…’, a u tom vremenu se ne klanja?” Na to Abdullah reče: “Zar Allahov Poslanik nije rekao: ‘Ko sjedne na svom mjestu čekajući namaz, on je u namazu sve dok ne klanja?’” “Naravno”, reče Ebu Hurejra, a Abdullah kaza: “To je to!” (Bilježe Ebu Davud, br. 1046; Nesai, br. 1430, i drugi, a predaja je sahih po ocjeni Albanija)

Također je moguće da se riječi Poslanika: “…dok klanjajući moli…”, odnose na molitvu uopćeno, bio onaj ko dovi u namazu ili ne, jer u arapskom jeziku riječ “klanjati” znači doviti.

Onaj ko želi tražiti vrijeme uslišanja dove petkom nakon ikindija-namaza, može to učiniti na više načina:

prvi, da nakon što klanja ikindiju ostane u mesdžidu i vrijeme provede u dovi i ibadetu sve do zalaska sunca, a naročito neposredno pred zalazak sunca. Ovo je najpotpuniji oblik;

drugi, da prije akšama ode u mesdžid, te klanja tehijetul-mesdžid, a zatim ostane i dovi sve do akšama;

treći, da petkom pred zalazak sunca, gdje god se nalazio, dovi i moli svog Gospodara.

Ibn Baz, rahimehullah, upitan je o tome kako da postupi onaj ko želi doviti petkom pred zalazak sunca, da li treba biti u džamiji ili to može učiniti i kod kuće, pa je kazao: “Hadisi koji o tome govore uopćeni su i svojim doslovnim značenjem obuhvataju svakog ko dovi u vremenu kada se dova uslišava. Stoga, nadati se da će biti uslišano svakome ko dovi u tom vremenu, međutim, onome ko ostane u džamiji iščekujući akšam-namaz preče je da mu dova bude uslišana, jer Poslanik, ﷺ, kazao je: “…dok klanjajući moli…”, a onaj ko iščekuje namaz poput je onoga ko je u namazu. Ako se, pak, radi o bolesniku, koji dovi u svojoj postelji, ili ženi koja u svojoj kući, čekajući akšam-namaz, na mjestu gdje klanja, upućuje dove petkom nakon ikindija-namaza, nadati se, također, da će im biti uslišano.” (Fetava Ibn Baz, 30/271) Allah najbolje zna!

Odgovorio: mr. Hakija Kanurić

Tri dove koje Allah, dž. š., bez imalo sumnje, sigurno uslišava jesu:

1.    dova onoga kome je učinjena nepravda, pa čak i ako bi on bio nevjernik,

2.  putnikova dova,

3.   i roditeljska dova za svoje dijete ili protiv svoga djeteta.

Iz fetvi i predavanja šejha Muhammeda b. Saliha el-Usejmina

Ako se čovjek zakleo da će odgovarati određenu lekciju podrazumijevajući time da će se dobrovoljno javiti, on je svoju zakletvu ispunio. A ako je pak pod zakletvom podrazumijevao da će odista odgovarati određenu lekciju, to jest, ponuditi profesoru odgovore na postavljena pitanja, ali mu profesor to nije dozvolio, ni tada, prema mišljenju šejha Ibn Usejmina, nije prekršio zakletvu, osim što mora izvršiti ono za šta se zakleo, i to čim mu se pruži prva prilika; ako to ne izvrši, prekršio je zakletvu i mora se iskupiti.
Neki ljudi griješe kad je posrijedi iskup za prekršenu zakletvu, pa kažu: “Prekrišio sam zakletvu i moram postiti tri dana!”

Evo objašnjenja: iskup za zakletvu predviđen je časnim Kur’anom: “…otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao – neka tri dana posti. Tako se za zakletve vaše otkupljujte kada se zakunete; a o zakletvama svojim brinite se!” (el-Maida, 89). Dakle, čovjek koji se mora iskupiti za prekršenu zakletvu, prvo mora nahraniti deset siromaha (pripremiti im po jedan obrok), ili odjenuti deset siromaha, ili roba ropstva osloboditi. A ako ne može učiniti nijednu od ove tri stvari, tek tada je dozvoljeno da posti tri dana, čime će se iskupiti. Treba znati da onaj ko posti tri dana, a ne postupi prema ovom redoslijedu iako je kadar i imućan, nije svoju zakletvu otkupio. Njegov se post smatra nafilom, a obaveznost otkupa zakletve ostaje.

A neznanje ovdje nije opravdanje. Onaj ko ne zna šta je šerijatski propis u ovakvim situacijama pa pogrešno postupi, nema grijeha, ali svoju grešku mora ispraviti. To jest, ako pretpostavimo da postoji imućan čovjek koji nije znao za redoslijed u otkupu za zakletvu pa posti tri dana (misleći da je to dovoljno), dužan je učiniti novi iskup nahranivši deset siromaha ili ih odjenuvši.

Na kraju, ko čovjeka tjera da sebi otežava život. Istinu je rekao onaj ko je kazao da čovjeku niko, kao on, ne može naprtiti tolike teškoće u životu. Jedni se zaklinju da će činiti dobro, drugi se zaklinju da neće činiti zlo, treći se zavjetuju Allahu stavljajući sebi u obavezu ono što im On nije obavezom učinio… Plemenita braćo i čestite sestre, Allah, džellešanuhu, nije nam naredio da se zaklinjemo, ali jest naredio da vodimo brigu o svojim zakletvama i da se, ako ih prekršimo, iskupimo onako kako to On zahtijeva. K tome, često zaklinjanje dovodi do omalovažavanja Božijeg imena i skrnavljenja svetosti zakletve u islamu. Zato, neka čovjek, prije nego što se zakune, razmisli o posljedicama svojih riječi. A Allah najbolje zna, On je pokrovitelj uspjeha na oba svijeta.

Odgovorio: Abdurrahman  Kuduzović

We alejkumusSelam,

U sunnetu imamo predaju koja nam daje odgovor na postavljeno pitanje. Ummu Seleme radijallahu anha,prenosi da je Allahov Poslanik alejhisSelam,rekao:“Kada budete kod bolesnika ili umrlog,govorite samo dobro,jer meleki aminaju na sve sto kazete.“

Nakon sto je umro Ebu Seleme, dosla sam kod Poslanika alejhisSelam, i rekla: Allahov Poslanice, Ebu Seleme je umro. Kazao je:“ Prouci: Allahummegfir li ve lehu, ve e’akibni minhu ‘ukba haseneten (Allahu moj,oprosti meni i njemu, nadomjesti mi,umjesto njega,lijepu nadoknadu).Dodala je:Allah mi je dao boljeg od njega: Muhammeda alejhisSelam.
A Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio prof. Jasmin Djanan

Preuzeto sa http://www.n-um.com