Žena se može rukovati sa svakim muškarcem koji joj je trajno zabranjen za bračnu vezu, bilo po krvi, mlijeku (dojenju) ili tazbinstvu.

Po krvi, trajno su zabranjeni: otac (i sva uzlazna loza: djed, pradjed itd.), sin (i sva silazna loza: unuk, njegov sin itd.), brat, amidža, daidža, bratić i sestrić.

Kod ovih sedam skupina nema razlike između krvne veze i veze po mlijeku.

Po tazbinstvu, zabranjeni su svekar (kao i njegov otac i sva uzlazna loza koliko god ih bilo), pastorak (kao i sin pastorka i sva silazna loza koliko god ih bilo), očuh koji je imao intimni odnos s majkom pastorke ili nene ili njene majke itd., i zet (muž kćerke ili muž unuke ili njene kćerke itd.), a Allah najbolje zna.

Odgovorio: dr. Safet Kuduzović

Riječ “turab” (zemlja) podrazumijeva nekoliko značenja:

1- Kamo sreće da sam ostao zemlja, i da nikad nisam stvoren čovjekom, jer je čovjek stvoren od zemlje.

2- Kamo sreće da sam ostao zemlja, i da nikad nisam proživljen, jer čovjek ponovo postaje zemlja u kaburu.

3- Kad nevjernik vidi životinje kojima će Allah, dž. š., pravedno suditi i svakoj od njih dati njeno pravo, a onda im reći: „Budite ponovo zemlja!“, i one istoga momenta postanu zemlja, nevjernik će reći: „Kamo sreće da sam i ja ponovo postao zemlja kao i ove životinje.“.

Iz fetvi i predavanja šejha Muhammeda ibn Saliha el-Usejmina

Nije dozvoljeno publiciranje časopisa koji objavljuju fotografije žena ili sadrže u sebi ono što reklamira i podstiče na blud, nemoral, homoseksualizam, alkoholizam i slično tome, što poziva u neistinu ili je pomaže. Nije dozvoljeno ni raditi u takvim časopisima, pisati u njima i prodavati ih, jer je to potpomaganje u grijehu i neprijateljstvu, širenje nereda (fesada) na Zemlji i izobličavanje zajednice i širenje poroka. U Svojoj Jasnoj Knjizi Uzvišeni Allah kaže: ”Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i bogobojaznosti, a ne potpomažite se u grijehu i neprijateljstvu, i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava.” (El-Maida, 2.)

Vjerovjesnik, ﷺ., kaže: ”Ko poziva ka Uputi imat će nagradu poput nagrade onih koji ga budu slijedili, s tim da se od njihove nagrade neće ništa oduzeti. A ko poziva u zabludu imat će grijeh poput grijeha onih koji ga budu slijedili, s tim da se njihovi grijesi neće nimalo umanjiti.” (Muslim u ”Sahihu”)
Također, Vjerovjesnik, ﷺ., rekao je: ”Dvije vrste stanovnika Džehennema neću vidjeti: ljude sa bičevima u rukama, koji su kao kravlji repovi, i njima udaraju ljude; i žene, obučene u prozirnu odjeću kao da su gole, koje se kočopere i njišu u hodu. Glave su im kao devine grbe. One neće ući u Džennet niti će osjetiti njegov miris, a doista se njegov miris osjeća sa ogromne udaljenosti.” (Muslim u ”Sahihu”)
Ajeti i hadisi o ovoj temi jesu mnogobrojni, a Allaha molimo da uputi muslimane na ono u čemu je njihova dobrobit i spas, i da uputi ljude koji rade u sredstvima javnog informisanja i časopisima na sve ono u čemu je čistoća i spas društva i da ih zaštiti od zla njih samih i šejtanskih spletki. Doista, je On darežljiv i plemenit.

Šejh Ibn-Baz

Fetve o ženskim pitanjima- sakupio Muhammed el-Musnid 160. str.

Hvala Allahu, dž.š. Danas živimo u jednom vremenu i stvarnosti gdje se u vidu vijesti plasiraju mnoge glasine koje pobuđuju neostvarive želje. Te glasine se šire na sajtovima internetske mreže i prikazuju ljudima kao radosne vijesti koje, apriori, prihvataju srca dobrih ljudi, ubijeđena da se radi o neupitnim istinama koje ne podliježu nikakvoj sumnji, kao da su došle iz provjerenih izvora. Ako se i utvrdi da se nešto od plasiranog, uistinu, i dogodilo, ipak je veći dio toga samo gomila glasina za koje nam može ko hoće i kada to želi prigovoriti riječima: “Ovo je čista izmišljotina!” Onaj ko malo bolje promotri i razmisli, shvatit će da mnoga svjetska sredstva informisanja, a ukorak s njima i arapska, pretjeruju u praćenju određenih događaja i ulaze u njihovu analizu na jedan neobjektivan način koji ukazuje na očitu pristrasnost. Odsutnost objektivizma je, kao što smo već napomenuli, očita, a njegovo mjesto zauzimaju pretjerivanje i preuveličavanje koja tim sredstvima informisanja nisu strana. Vjerodostojnost u ovim sredstvima je odsutna, posebno kada se tu još upletu emocije, želje i ciljevi ovih sredstava, tako da ne moramo napominjati kako je informativna objektivnost postala jedna od žrtava ovog medijskog rata koji traje.

Zapadni krugovi i ustanove su se otuđili od idealističkih lekcija koje su davali drugima. Međutim, ovo što smo naveli ne znači raspravu o materijalnim činjenicama niti negiranje i odbacivanje formiranih konkretnih stavova, kao ni komparaciju očite i vidljive pristrasnosti sa pretjerivanjima i raznim pretpostavkama.

Ovdje ćemo se zaustaviti pred činjenicama kojima želimo podsjetiti sebe, a, također, i sve one dobre ljude koji se koriste ovim vijestima i njima žele obradovati druge, čineći to sa dobrim namjerama i čistim srcem. Ovim činjenicama  opominjemo i sve one  koji su izmislili ove glasine i preuzeli na sebe njihovo širenje.

1- Naša je obaveza da budemo budni i oprezni kod prihvatanja ovih vijesti. Činjenica da se one podudaraju sa našim željama i stremljenjima ne bi smjela igrati nikakvu posredničku ulogu u njihovom prihvatanju. Mi, muslimani, posjedujemo jasan put i metode kod provjere vjerodostojnosti. Te metode moraju biti konsekventne i dosljedne u svim stvarima podjednako, u onima koje  volimo i onima koje mrzimo. Nije ispravno, recimo, da iskazujemo sumnju i podozrenje u vijest koja se prenosi i emituje sa lica mjesta, iako je njena krajnja granica  opažanje, dok se istovremeno, na drugoj strani, plasiraju i šire vijesti  putem GSM poruka, čiji su izvori neki sajtovi na internetu. Ako postoji neko ko i prihvata ovakvu vrstu vijesti, neka zna da većina ljudi neće povjerovati u nju. Neka pripazi da sebe ne učini predmetom opovrgavanja i poricanja. Još davno je rečeno: “Ko bude tražio i slijedio neobične i čudne vijesti, bit će utjerivan u laž.”

2- Moramo, također, dobro voditi računa i paziti na pouzdanost izvora vijesti. Jedna obična vijest nije važnija od vijesti iz sunneta Allahovog Poslanika, ﷺ. Uz to muslimani imaju princip  da ne prihvataju ni hadise Allahovog Poslanika, ﷺ. od nepoznatih ljudi. Primanje vijesti treba da bude  iz pouzdanog i vjerodostojnog izvora. U najmanju ruku, ako izvor nije pouzdan, on treba da bude poznat tako da dostiže stepen valjanosti, iako se nije potpuno oslobodio ljage od laži. (“Loše li su čovjekovo sredstvo riječi: ‘Oni tvrde!'”)

3- Ako i ima onih koji smatraju dozvoljenim izmišljanje ovih glasina, svrstavajući ih pod kategoriju pretpostavki, mi moramo odbiti da budemo tegleće životinje koje će ih nositi, prvo u njih vjerujući, a zatim ih šireći. (“Ko prenosi govor, a zna da je lažan, on je jedan od lažljivaca!”)

4- Jedno od objašnjenja onih koji izmišljaju te glasine jeste da se ovdje radi o laži u ratnim uslovima, a ona je tada dozvoljena. Pri tom oni se prave da ne znaju ili stvarno ne znaju da je dozvoljena mjera i količina laži u ratu u onom omjeru koji je dovoljan da obmane i prevari neprijatelja, a ne da se njenim plasiranjem obmanjuju i zavode sami muslimani.

5- Ako smo izgubili dijelove bitke, onda ne smijemo izgubiti iskrenost koja je naš glavni kapital u obraćanju i kontaktiranju  sa ljudima. Kada ljudi otkriju da su lažne vijesti bile prenošene putem poštenog i pobožnog posrednika, njihovo čuđenje i neodobravanje će potrajati. Onaj ko je uhvaćen u  laži ili ju je prenio i odobrio, teško će poslije toga biti čovjek od povjerenja.

6- Ako će se, na jednoj strani, dobronamjerni ljudi ražalostiti zbog ovakvog ponašanja koje će pobuditi sumnju u prenosioca koji prenosi i potvrđuje ovakve vijesti, ali na kome su poštenje i pobožnost očevidni, isto tako će se drugi  radovati tuđoj nevolji. To će im dati povoda da o tim prenosiocima govore: “Ovo su njihove vijesti i ovo su im kriteriji.” Svaki onaj koji je zanesen i prosvijetljen spoznajnim osvješćivanjem i buđenjem, naći će priliku da generalizira ovu pogrešku i da svu avangardu tog buđenja poistovjeti sa tim ponašanjem. Bojmo se Allaha, dž.š., da obradujemo i razveselimo onoga ko se raduje tuđoj nevolji i da u usta potajnog neprijatelja stavljamo argument i dokaz protiv sebe!

7- Ako je iskrenost islamska odlika i vrlina, kao i arapski vid častoljublja i viteštva, onda je laž sramota koju je islam zabranio i od koje su zazirali i arapski mušrici. Tako vidimo Ebu Sufjana, u vremenu dok je još bio mušrik, kako kaže: “Da me nije bilo sramota od ljudi da od mene čuju i prenose laž, tada bih mu slagao, tj. Heraklu.”

Ebu Sufjan nije prihvatio da u svojoj biografiji ima zabilježenu i jednu laž, pa makar ona bila na račun njegovog tadašnjeg neprijatelja – Muhammeda, ﷺ. i pred Heraklom, carem Bizantije. Ono čega se plašimo jeste da se nakon širenja i prenošenja ovih glasina ne utvrdi njihova prava istina koja je u suprotnosti sa iznošenim, pa da ljudi počnu o nama prenositi mnoge laži.

8- Izmišljanje glasina i velika brzina njihovog prihvatanja vrsta je psihološkog bjekstva i spasa  od stvarnosti  sa kojom čovjek nije zadovoljan i kojoj se ne veseli. Još davno je Ebu Tajjib u jednoj svojoj pjesmi rekao:

“Velika glad je harala Arabijom dok mi nije došla vijest,

u njoj sam zajedno sa svojim nadanjima potražio utočište u laži,

iako mi njena istina ne ostavlja nikakvu nadu i očekivanja,

toliko sam grcao u suzama da je malo trebalo da se ugušim. “

Tako vidimo da duša sebi nalazi utjehu i oduška u nijekanju i poricanju onoga što joj se ne sviđa, kao i u izmišljanju i širenju glasina, ali se ona na kraju mora  pokoriti nesavladivoj vlasti zbilje. Međutim, ova psihološka varka nije prikladna da bude pribježištem sljedbenicima Muhammeda, ﷺ. koji ih je podučio vrijednosti iskrenosti i naredio im da je se drže riječima: “Iskrenost vodi dobročinstvu, a dobročinstvo vodi u Džennet, i čovjek govori istinu, sve dok se kod Allaha ne upiše istinoljubivim. Laž vodi u razvrat, a razvrat vodi u Džehennem, i čovjek laže sve dok se kod Allaha ne upiše lažljivcem.”

9- Odlaganje zapažanja stvarnosti i maskiranje pokrivačima samoobmane i iluzije uvećaće naše gubitke, a najveći među njima je prihvatanje glasina i njihovo širenje. Najteži je gubitak vrijednosti, a iskrenost je jedna od najboljih i najvećih vrijednosti.

Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “… bolje bi im bilo da su prema Allahu iskreni.” (Muhammed, 21.)

10- Priznavanje i prihvatanje stvarnosti  je prvi korak u rješavanju i prevazilaženju kriza. Na drugoj strani, pogrešno razumijevanje stvarnosti  i sakrivanje te stvarnosti su najveći uzročnici   nagomilavanja, obnavljanja i vraćanja tih kriza.

11- Kao što jedni drugima preporučujemo neprenošenje ovakvih vijesti, isto tako imamo obavezu prema onima koji ih prenose da im objasnimo, na lijep način i sa dobrom namjerom, njihovu grešku. Trebamo ih suočiti sa istinom, ne ugađajući osjećanjima na račun razuma i predaje, kako bi ih spasili od nemira samoobmane i izbavili u jasnoću istine i realnosti. Zaista je u iskrenosti smiraj, a u laži sumnja.

12- Sejjid Kutb, Allah mu se smilovao, kaže: “Zaista suština u svakoj stvari dominira nad formom, pa makar i suština kufra bila u pitanju.”Na kraju da kažem koliko sam samo želio da govor ne ide u ovom pravcu, ali radi se o prašini u oku i morao sam reagovati. Odabrao sam iskrenost u priči o samoj iskrenosti, pošto je Allahu, dž.š., najdraži onaj govor koji je najiskreniji. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni!” (Et-Tevba, 119.)

Moj Gospodaru, pokaži nam istinu istinom i učini da je slijedimo! Isto tako, pokaži nam neistinu neistinom i učini da je se klonimo! Uputi nas voljom Svojom da shvatimo pravu istinu o onome u čemu se nismo složili. Zaista, Ti upućuješ na Pravi put onoga koga Ti hoćeš! Neka je salavat, selam i blagoslov na našeg poslanika Muhammeda, ﷺ. njegovu časnu porodicu i njegove ashabe.

Šejh Abdulvehhab ibn Nasir et-Turejri

Neka Svemogući Allah nagradi sve ljude koji rade za dobrobit islama i nastoje ljudima dostaviti istinu. Međutim, taj rad mora biti popraćen s iskrenom namjerom i ispravnim šerijatskim znanjem. Ako čovjek nije siguran da li je nešto dopušteno ili zabranjeno, treba pitati prije nego što išta poduzme, da ne bi gubio dragocjeno vrijeme. I pored iskrene namjere, taj projekat šerijatski nije ispravan. Naime, kako ljudima ukazivati na Allahova, dželle šanuhu, znamenja na Zemlji i u kosmosu, na takvu ozbiljnu stvar, a sve popratiti šejtanskim glasovima koji aludiraju na igru i zabavu: zar to nije sušta kontradiktornost?! Muzika za kojom su posegnuli zabranjena je Kur’anom, hadisom i konsenzusom prvih generacija. Uplitanje muzike u projekte islamskoga sadržaja povreda je islamskog vjerozakonika, nesvjesno ismijavanje s istim.

Stoga, savjetujem da se sa tih kaseta ukloni muzika, i da se rasturaju, u protivnom, nije ih dopušteno ni dijeliti ni prodavati, a Allah najbolje zna. Nije ispravno kazati “Allahove mudžize”, bez ograničenja: date Njegovim poslanicima, otuda što su poslanici imali određene mudžize; Svemogućem Allahu one nisu potrebne. U ovome je slučaju umjesno reći: Allahovi dokazi, Njegova znamenja, ajeti i sl.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović