Allah, dž. š., je rekao:
„O vjernici, kad hoćete molitvu obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka“. Ajet je dokaz za potiranje mesha po mestvama po kiraetu po kojem se uči „ve erdžulikum“, a i to je vjerodostojan i ispravan kiraet, što znači: Potarite glave i potarite noge.

Iz fetvi i predavanja šejha Muhammeda ibn Saliha el-Usejmina

Bismillahir-rahmanir-rahim. Hvala Allahu, salavat i selam na Allahovog Poslanika Muhammeda, njegovu porodicu i ashabe. Mjesec ramazan zaista je vrijeme obilja dobrota koje Allah, dželle šanuhu, daje Svojim robovima, posebno u zadnjoj trećini čije dane i noći upravo proživljavamo. To su neznatne noći a izuzetne vrijednosti. Jedna od tih noći je Lejletul-kadr. Vrijednija je od hiljadu mjeseci, pa je i ibadet u njoj jednako tako vrijedan.

Zato je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio posebno revan u izvršavanju ibadeta u zadnjoj trećini ramazana, na što je podsticao i svoju porodicu. Njegova čedna supruga Aiša, radijallahu anha, kazala je: „Allahov Posalnik, sallallahu alejhi ve sellem, u zadnjih deset noći ramazaan trudio bi se više nego u ostalim noćima.“ (Sahih Muslim, broj 1175)

Prirodno je da vjernik slijedi stope Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svemu pa tako i kada je upitanju posebna revnost u ibadetu tokom zadnje trećine ramazana. Iako, razumije se, tokom cijele godine nastojim ibadetiti što je moguće više.

Tačno je da je ramazan mjesec Kur’ana, kada vjernici trebaju posebnu pažnju posvetiti učenju Allahove knjige i razmišljanju o njenim ajetima. Za svaki proučeni harf vjernik će biti nagrađen sa deset sevapa. Savjetujem ti da istog momenta započneš učiti sufaru, pa ako se potrudiš dovoljno će ti biti petnaest dana da završiš, potom ćeš naučiti osnove tedžvida i započeti s učenjem Kur’ana, tako da, s Allahovom pomoći, sljedeći ramazan dočekaš kao vješt učač Kur’ana.

U Dva Sahiha – kod Buharije i Muslima – bilježi se od Aiše, radijallahu anha, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Onaj koji vješto uči Kur’an, bit će u društvu plemenitih i čestitih meleka pisara, dok onome koji uči Kur’an pa zastaje i osjeća pri tome poteškoću, pripadaju dvije nagrade: jedna nagrada za učenje Kur’ana, a druga nagrada za teškoću koju osjeća učač.“

Međutim, ne znači da je učenje Kur’ana jedini ibadet i jedino u čemu vjernik može provesti ova neizmjerno vrijedne noći, stoga ti kao prijednog navodim nekoliko:

Razmišljanje o Kur’anskim ajetima

Dok ne naučiš učiti Kur’an sa arapskom, čitaj prijevod i razmišljaj o onome što čitaš kako bi uzeo pouku, jer je i razmišljanje o Allahovim ajetima ibadet. Rekao je Uvišeni Allah: „Mi tebi objavljujemo Knjiga koja je blagoslovljena, da bi oni razmislili o njenim ajetima, i da bi razmislili oni koji pameti imaju.“ (Sad, 29)

Namaz

Obavljaj farzove u džematu, prisustvovuj teraviji i noćnom namazu ako se prakticira u tvom džematu. Kod kuće, tokom noći možeš sam klanjati noćni namaz učeći polahko one sure koje znaš da bi tvoj kijam bio duži, potom, isto tako dugo i polahko, obavi ostale ruknove namaza, posebno se zadrži na sedždi i upućuj Allahu dove na njoj tražeći na svome jeziku Njegove blagodati, zdravlje, ustrajnost na Pravom putu, milost, oprost, i svako drugo dobro.

Dova

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Allah je ljut na onoga ko od Njega ništa ne traži.“ (Musnedu Ahmed 2/442, El-Edebul-mufred, el-Buhari, broj 658)

Prenosi se od Nu’mana ibn Bešira, radijallahu anhu, da je rekao: „Čuo sam Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Dova, to je ibadet’, a zatim je proučio ajet: ‘Gospodar vaš je rekao: Molite Me, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju – ući će sigurno u Džehennem poniženi.’“ (Sunenut-Tirmizi, 5/374)

Prenosi se od Džabira, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „U svakoj noći ima jedno određeno vrijeme, ako ga rob musliman potrefi učeći u njemu dovu i tražeći od Allaha neko dobro, sigurno će mu ga podariti.“ (Sahih Muslim, 6/36)

Salavat

Rekao je Uzvišeni Allah: „Allah i meleki Njegovi blagosilju Vjerovjesnika. O vjernici, blagosiljajte ga i vi i šaljite mu pozdrav!“ (Sura el-Ahzab, 56.)

Od Enesa b. Malika, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko na mene donese jedan salavat, Allah će na njega donijeti deset salavata, poništiti mu deset loših djela i uzdići ga za deset deredža.” (Musnedu Ahmed, Sunenun-Nesai. Albani ga je ocijenio sahihom)

Od Ebud-Derda’a, radijallahu anhu, se prenosi da je rekao: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Povećajte donošenje salavata na mene tokom petka, jer on je znamenit, svjedoče mu meleki. Doista, niko neće donijeti salavat na mene a da mi se njegov salavat neće dostaviti čim se odvoji od njega.“ Rekao sam: ‘I poslije smrti?’ Pa reče: ‘Doista je Allah zabranio zemlji da jede tijela poslanika.‘“ (Sunen Ibn-Madže)

K’ab ibn ‘Udžra je rekao: „Rečeno je: ‘Allahov Poslaniče, poznato nam je da trebamo donositi salavat na tebe, ali kako ćemo to raditi?’ Rekao je: ‘Recite: Allahumme salli ‘ala Muhammedin ve ‘ala ali Muhammedin kema sallejte ‘ala Ibrahime va ‘ala ali Ibrahime, inneke hamidum-medžid. Allahume barik ‘ala Muhammedin ve ‘ala ali Muhammedin kema barekte ‘ala Ibrahime ve ‘ala ali Ibrahime, inneke hamidum-medžid!‘“ (Sahihul-Buhari)

Blagodati donošenja salavata na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, su brojne, a neke od njih su vidljive iz navedenih dokaza.

Zikr

Allahov Poslanik, sallallahu alehi, ve sellem, je kazao: „Dvije riječi lahke su jeziku za izgovor, a teške su na Mizanu i drage su Milostivom: „Subhanallahi ve bi hamdihi, subhanallahil-Azim.“

Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Ko u toku jednog dana sto puta izgovori: ‘subhanallahi ve bi hamdihi’ oprosteni su mu grijesi makar ih bilo kao morske pjene.” (Sahihul-Buhari)

Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Ko svakog dana sto puta kaže ‘la ilahe illallahu vahdehu la šerike leh, lehu-l-mulku ve lehu-l-hamdu, ve huve ‘ala kulli šej’in kadir’ – vrijedi mu kao da je oslobodio deset robova, bit će mu upisano sto dobrih djela, izbrisano sto grijeha i bit će mu štit od šejtana tog dana sve do noći i niko nije nešto bolje uradio, osim čovjeka koji je uradio više od njega.“ (Sahih Muslim)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je kazao: „Čovjek za sebe ne može učiniti posao korisniji od zikra da bi se spasio Allahove kazne.“ (Musnedu Ahmed)

Istigfar

Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve selem: „Ko želi da se obraduje listovima svojih djela na Sudnjem danu neka što više čini istigfar.“ (Sunenul-Bejheki)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Šejtan je kazao: ‘Gospodaru, tako mi Tvoje veličine, neću prestati zavoditi Tvoje robove dok im duša ne izađe iz tijela.’ A Allah je na to rekao: ‘Tako mi Moje moći i veličine, neću im prestati opraštati sve dok budu tražili oprosta.“ (Musnedu Ahmed)

Ovo su samo neki primjeri, a postoji još mnogo dova i zikrova koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio i preporučivao. Na bosanskom jeziku postoji lijepa zbirka dova i zikrova koja se zove Hisnul-muslim – Zaštita svakog muslimana, pa ti preporučujem da je potražiš i okoristiš se njenim sadržajem (ova zbirka se može naći OVDJE ).

Allah ti dao svako dobro.

Abdullah Nasup

Alejkumusselam. Što se tiče učenja Kur’ana uopćeno ili učenja Jasina, Fatihe, hatme i slično, za duše umrlih, najbolje je postupiti onako kako je po tom pitanju radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i kako su radili ashabi i prve generacije ovog Ummeta. Naime, nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, ridvanullahi alejhim, da su učili Kur’an uopćeno, niti pridavali hatme, učili Jasine, Fatihu i slično i poklanjali nagradu tog učenja umrlom. I oni su imali umrlih kojima su mogli učiti Kur’an, pa da je u tome bio hajr ne bi ih mi u tome pretekli.

Sa druge strane, poklanjanje hatme i učenje Jasina za dušu umrlog nema osnova u vjerodostojnom sunnetu. A još ako se od toga napravi vjera, odnosno da se sva vjerska aktivnost svede na učenje ili plaćanje učenja Kur’ana umrlim, kao što je praksa kod mnogih muslimana, pa se tome još doda šerijatski sporno plaćanje hodžama, učačima i sličnim samo učenje Kur’ana za dušu umrlih, onda se dolazi do zaključka da je ova praksa učenja Kur’ana za duše umrlih koja je uveliko raširena kod nas velika devijacija i iskrivljenje u praktikovanju vjere, jer Kur’an nije objavljen mrtvima nego živima. Od apsurda po ovom pitanju je i to da učači Jasina za duže umrlih uče ajet u istoj suri koji je dokaz da je Kur’an objavljen kao opmena živima a ne mrtvima. Kaže Uzvišeni: “To je samo Opomena i Kur’an jasni, da opomene onog ko je živ, i obistini Riječ protiv nevjernika” (Jasin, 69-70).

Šta koristi umrlim od djela živih je pitanje koje zaslužuje da se konstantno ponavlja, pa u tom kontekstu slijedi tekst koji je već objavljen.

Oko učenja Kur’ana umrlim učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li uopće sevap i nagrada učenja Kur’ana kada se pokloni umrlim stiže njima, tj. da li im koristi, a složni su da učenje Kur’ana umrlim nije bila praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, radijallahu anhum.

Naime, nema razilaženja među učenjacima Ehli sunneta da umrli imaju koristi od djela živih u dvije stvari.

Prva – ono što je umrli uzrokovao tokom svoga života pa mu teče nagrada nakon njegove smrti, a u ovo ulaze troje: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično), dobro dijete koje dovi svome roditelju i znanje od kojeg se koriste ljudi. Ove tri stvari su spomenute u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu (1631): “Kada umre sin Ademov prekida mu se djelo osim u trome: trajnoj sadaci, dobrom djetetu koje mu dovi i znanju od kojeg se koriste oni poslije njega”.

Druga stvar: dobra djela koja čine drugi ljudi za umrlog, tj. sa nijetom da umrlom stigne nagrada tih djela, od tih stvari su: dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega i obavljanje Hadždža za njega. Za ove četiri stvari su došli šerijatski tekstovi Kur’ana i sunneta koji potvrđuju da umrli ima koristi od njih ako ih živi učini za njega. Oko posta za umrlog postoji razilaženje među učenjacima, a ispravno je da umrli od toga ima koristi kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu koje bilježe Buharija (1952) i Muslim (1147): “Ko umre a ostao je dužan post neka posti za njega njegov velij (dijete)”.

Znači, ovo su djela od kojih umrli ima koristi kada ih za njega učini neko od živih. Da još jednom ponovimo ta djela su: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično) koju je dao umrli, dobro dijete koje dovi svome roditelju, znanje (knjige, predavanja i slično) koje ostavio umrli od kojeg se koriste ljudi, dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega, obavljanje Hadždža za njega i post. Sve ovo je potvrđeno u šerijatskim tekstovima i oko njih nema razilaženja među učenjacima osim oko posta.

Nema razilaženja među učenjacima Ehli sunneta da umrli imaju koristi od djela živih u dvije stvarima:

Prva – ono što je umrli uzrokovao tokom svoga života pa mu teče nagrada nakon njegove smrti, a u ovo ulaze tri stvari: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično), dobro dijete koje dovi svome roditelju i znanje od kojeg se koriste ljudi. Ove tri stavri su spomenute u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu (1631): “Kada umre sin Ademov prekida mu se djelo osim u tri stvari: trajnoj sadaci, dobrom djetetu koje mu dovi i znanju od kojeg se koriste oni poslije njega”.

Druga stvar: dobra djela koja čine drugi ljudi za umrlog, tj. sa nijetom da umrlom stigne nagrada tih djela, od tih stvari su: dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega i obavljanje Hadždža za njega. Za ove četiri stvari su došli šerijatski tekstovi Kur’ana i sunneta koji potvrđuju da umrli ima koristi od njih ako ih živi učini za njega. Oko posti za umrlog postoji razilaženje među učenjacima, a ispravno je da umrli od toga ima koristi kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu koje bilježe Buharija (1952) i Muslim (1147): “Ko umre a ostao je dužan post neka posti za njega njegov velij (dijete)”.

Znači, ovo su djela od kojih umrli ima koristi kada ih za njega učini neko od živih. Da još jednom ponovimo ta djela su: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično) koju je dao umrli, dobro dijete koje dovi svome roditelju, znanje (knjige, predavanja i slično) koje ostavio umrli od kojeg se koriste ljudi, dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega, obavljanje Hadždža za njega i post. Sve ovo je potvrđeno u šerijatskim tekstovima i oko njih nema razilaženja među učenjacima osim oko posta.

A što se tiče ostalih dobrih djela poput namaza, učenja Kur’ana i zikrenja sa nijetom da sevap od tih djela ide umrlim, islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li uopće stiže nagrada ovih djela umrlima. Takođe, u ovo ulazi i klanje kurbana umrlom, jer o tome nije ništa prenešeno. Pa tako imami Ebu Hanife i Ahmed smatraju da ko uradi ova djela i pokloni njihov sevap umrlim da mu to koristi. Dok imami Malik i Šafija smatraju da umrli od toga nema koristi. I jedni i drugi su složni da po ovim pitanjima nije prenešeno ništa vjerodostojno. Oni koji smatraju da umrlima koristi učenje Kur’ana i drugih gore spomenutih djela dokazuju to kijasom (analogijom) na ona dobra djela (poput sadake, dove i Hadždža) za koja je došlo u Šerijatu da od njih ima koristi umrli. Znači oni nemaju drugog dokaza osim kijasa, tvrdeći da nema razlike između dove, istigfara i sadake od kojih umrli ima koristi kada mu ih pokloni živi i između namaza, učenja Kur’ana i zikra i poklanjanja sevapa istih umrlima.

Učenjaci koji smatraju da poklanjanje sevapa učenja Kur’ana, klanjanja namaza i zikrenja umrlom ne koristi dokazuju to sa tri dokaza koja vrijedi ovdje spomenuti:

Prvi: riječi Uzvišenog: “I insanu ne pripada osim ono što je on uradio” (En-Nedžmu 39) , u kojima se negira da čovjek ima koristi od tuđih djela. I kažu da je ovo opće pravilo iz kojega se izuzima ono što je došlo od dobrih djela da koristi umrlom u drugim šerijatskim tekstovima.

Drugi: da učenje Kur’ana (zikrenje i namaz) i poklanjanje sevapa tog djela umrlom nije prenešeno ni riječima niti djelom od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a da tome pouči svoj Ummet imalo je itekako potrebe. Takođe, to nije bila praksa ashaba niti tabi’ina.

Treći koji je ujedno i najjači dokaz: da je pitanje stizanja sevapa nekog djela koje čini živa osoba umrlom stvar gajba, tj. nepoznatog, kojeg jedino Allah zna. A nije nam prenešeno da umrlima stiže sevap učenja Kur’ana kada ga živi pokloni njemu.

Ovaj drugi stav učenjaka, na čemu su imam Šafija i Malik je bliži ispravnom gledajući na snagu dokaza.

Prema tome, učenje Kur’ana i poklanjanje nagrade tog učenja umrlom nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, ridvanullahi alejhim. Takođe, poklanjanja hatme i učenje Jasina za dušu umrlog nema osnova u vjerodostojnom sunnetu. Na muslimanu je da čini dobra djela za koja je prenešeno u šerijatskim tekstovima da umrli imaju koristi od njih, jer to je ono što je sigurno. Ve billahi tevfik.

dr. Zijad Ljakić

Preuzeto sa stranice n-um.com