Ne postoji saglasnost historičara, učenjaka sire – Poslanikove biografije koliko je Hatidža tada imala godina. Makrizi je otprilike nabrojao stavove učenjaka u vezi sa ovim pitanjem, rekavši: “Imala je četrdeset godina, a neki kažu četrdeset šest, a drugi četrdeset osam, a treći pedeset, četvrti trideset, a neki kažu da je imala dvadeset osam godina.”[1]
U klasičnim djelima u kojima se navode predaje sa lancima prenosilaca nisam uspio naći nikakve dodatne podatke osim onoga što prenosi Ibn Sa’d u svojoj knjizi Tabekatul-kubra.
Ibn Sa’d kazuje: “Obavijestio nas je Hišam b. Muhammed b. Saib, od svog oca, a on od Ebu Saliha, koji prenosi da je Ibn Abbas, radijallahu anhuma, rekao: ‘Na dan kad ju je oženio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Hatidža je imala dvadeset osam godina.’”[2]
Ovaj lanac prenosilaca je neprihvatljiv (metruk), jer se u njemu nalaze Hišam i njegov otac, a obojica su metruk – skloni laži u prenošenju hadisa”[3], tj. njihove se predaje nipošto ne prihvataju.
Zatim Ibn Sa’d nastavlja: “Muhammed b. Omer (el-Vakidi) rekao je: “Mi i učenjaci našeg mezheba smatramo da se Hatidža rodila petnaest godina prije Godine slona[4], te da je imala četrdeset godina kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stupio u brak s njom.” Potom je El-Vakidi naveo nekoliko predaja (sa lancima prenosilaca) koje potvrđuju njegovu tvrdnju.
No, Ibn Sa’dov učitelj El-Vakidi nije ni blizu ispunjavao kriterije vjerodostojnog, pa ni slabog prenosioca predaja. Zehebi za njega veli: “Učenjaci su se složili u pogledu toga da je on metruk – sklon laži u prenošenju hadisa[5].[6]
Dakle, ova druga predaja nije ništa vjerodostojnija od one prve, već su obje metruk –neprihvatljive. Stoga smo morali tragati za predajama u drugim klasičnim djelima.
U vezi s ovim pitanjem Ibn Ishak[7] je rekao: “Hatidža je imala dvadeset osam godina kada se njome oženio.”[8] Ibn Ishak je umro pedeset sedam godina prije Vakidija i, za razliku od El-Vakidija, koji je metruk, Ibn Ishak je saduk – istinoljubiv prenosilac, a osim toga njegova specijalnost je Poslanikova biografija.
Veliki savremeni historičar i muhadis dr. Ekrem el-Umeri zaključuje: “Ibn Ishak smatra da je Hatidža tada imala dvadeset osam godina, a ono što prenosi El-Vakidi ukazuje na to da je imala četrdeset godina. Hatidža je Poslaniku rodila dva sina i četiri kćerke, što ukazuje na to da je predaja Ibn Ishaka tačnija, jer žene koje dostignu tu starost uglavnom teže dobivaju porod.”[9]
Dakle, dr. Umeri ukazuje na dva argumenta:
prvi, predaja Ibn Ishaka koji je imam – stručnjak u pitanju detalja poslaničke biografije;
drugi, razumljivo je da Hatidža nije mogla imati više od četrdeset godina jer je rodila čak šestero djece, što bi, da je tačno, bilo neobično.
Uzimajući u obzir navedeno, može se zaključiti da se ne bilježi nijedna vjerodostojna predaja o tome koliko je godina imala Hatidža kada se udala za Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali je od svega što se prenosi najtačnije je da je imala dvadeset osam godina, kao što je rekao Ibn Ishak. A Allah najbolje zna!

(www.minber.ba 21.10.2017)
___________________________________
[1] Imtaul-esma, 6/28.
[2] Tabekatul-kubra, 8/16.
[3] Vidjeti: El-Mugni fid-duafa, br. 6756.
[4] Godina slona je godina u kojoj je jemenski vladar Ebreha Ebreha je opremio veliku vojsku i sa sobom je poveo ogromnog slona kako bi srušio Kabu. U ovoj godini rodio se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dakle četrdeset godina prije poslanstva, odnosno pedeset tri godine prije Hidžre.
[5] Vidjeti: El-Mugni fid-duafa, br. 5861.
[6] Vidjeti i: Takribut-tehzib, br. 6175, Tehzibut-tehzib, 3/656.
[7] Ibn Ishakovo puno ime je Muhammed b. Ishak b. Jesar el-Muttalebi el-Medeni (umro 151. h. g.). Za njega Ibn Hadžer el-Askalani u Takribu, br. 5725, kaže: “On je imam megazija – predvodnik naučnika u pitanju Poslanikove biografije, bio je saduk – istinoljubiv prenosilac, koristio se tedlisom…”
Napomena: Ibn Ishak je autor poznate sire – biografije Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koja je izgubljena i nije u potpunosti prenesena do nas, a ono što je preneseno jeste skraćena verzija; skratio ga je Ibn Hišam i to djelo je poznato pod imenom Sira Ibn Hišama, iako je u biti to skraćena verzija Sire Ibn Ishaka. Mustafa Prljača preveo je skraćenu verziju ne Ibn Ishakove, već skraćenu verziju Ibn Hišamove Sire, koja je izdata u Sarajevu 1998. godine pod nazivom Poslanikov životopis, Ibn Hišam.
[8] Hakim, El-Mustedrek, 3/200, br. 4837.
[9] Siretun-Nebevijja es-sahiha, 1/113.

Odgovorio dr. Rusmir Čoković
Preuzeto sa njegovog blog-a: https://rusmircokovic.blogspot.com

Vrlina praštanja

Svako od nas je naišao na nečije uznemiravanje, ili je doživio neku vrstu nepravde. Nerijetko to bude da nam se desi od naše braće muslimana. Stoga se postavlja pitanje: Kako ne odgovoriti na nečije uznemiravanje i nepravdu? Da li se treba strpiti, osaburiti i preći preko toga ili uzvratiti istom mjerom? U kojoj mjeri nas Kur’an podstiče na opraštanje drugima u ajetima poput onih iz sure Ali-‘Imran u kojoj Allah spominje svojstva vjernika kada kaže: „I nastojte zaslužiti oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje, za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine.“1
Najprije da spomenem da je praštanje veoma usko vezano za sabur (strpljenje). Ovo zato jer islamski učenjaci dijele sabur na tri vrste:

1. Sabur u izvršavanju stvari koje je naredio naš lijepi Gospodar.
2. Sabur u suzdržavanju od činjenja zabranjenih (haram) stvari. Sehl b. Abdullah Et-Tusteri (u. 283 g. po H.): „Dobra djela rade i pobožni ljudi i oni koji to nisu, ali se od zabranjenih stvari suzdržavaju samo veoma iskreni vjernici.“2
3. Sabur na nedaćama koje se događaju bez čovjekove volje. Postoje dvije vrste nedaća:

• One koje se neminovno dešavaju čovjeku i na koje ljudi ne mogu uticati kao što su bolesti i vremenske nepogode. „Na ovim nedaćama se lahko strpiti jer čovjek zna da su Allahova odredba i određenje.“3
• Nedaće koje čovjeku priređuju drugi ljudi, tako što narušavaju njegovu čast, život i imetak. „Na ovim nedaćama se veoma teško strpiti, jer čovjek vidi onoga ko ga uznemirava, a mrzi da se neko nad njim uzdiže te onda nastoji da se osveti. Na ovoj vrsti nedaća se ne mogu strpiti, osim poslanici i veoma iskreni vjernici.“4 Kada bi ga ljudi napadali i uznemiravali naš Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, je govorio: „Allah se smilovao Musau. Uznemiravan je više od ovoga pa bi bio strpljiv.“5 I spomenuo je da primjer nekog poslanika kojeg je njegov narod udarao pa je rekao: „O Allahu, oprosti mom narodu, jer oni ne znaju.“6 Prenosi se da se slično desilo našem Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve selleme, pa je isto tako rekao.7

Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu, kaže: „U ovome hadisu je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, spojio tri stvari:

1. On im je oprostio,
2. Molio je Allaha da im On oprosti,
3. Naveo je neznanje kao opravdanje za njihove postupke.“8

A potom je spomenuo čak dvadeset stvari čija spoznaja će pomoći čovjeku da se okiti ovom vrstom sabura koje će postati oličje vrline opraštanja9:

• Čovjek treba znati da je uzvišeni Allah stvorio djela ljudi, njihovo kretanje, mirovanje i njihove volje; ono što Allah hoće to bude, a ono što On neće to se i ne desi. Ništa što se dešava ne dešava se osim sa Njegovom voljom. Ljudi su predmeti. Pogledaj ko im je dopustio da ti nešto mogu učiniti, a nemoj gledati šta su ti uradili, pa ćeš se riješiti zabrinutosti i brige.
• Da budeš svjestan svojih grijeha i da znaš da Allah nije dopustio da ti bilo šta urade osim zbog tvojih grijeha, kao što je uzvišeni Allah rekao: „Kakva god vas nedaća zadesi, to je zbog grijehova koje ste počinili, a On mnoge i oprosti.“10 Kada čovjek zna da sve loše što mu se dešava da se dešava zbog njegovih grijeha, onda će se pozabaviti tevbom (pokajanjem), i istigfarom (traženjem oprosta) za grijehe koji su bili uzrok zbog kojeg je Allah dao da mu ljudi mogu bilo kako nauditi, i neće kuditi ljude, kritikovati ih i vrijeđati.

Ako vidiš čovjeka kako napada i vrijeđa ljude jer oni njega uznemiravaju, a ne preispituje sebe i ne moli Allaha za oprost svojih grijeha, onda znaj da je on u pravoj nedaći. A ako se pokaje, moli Allaha za oprost grijeha i sebi kaže: „Ovo je zbog mojih grijeha“, takvom je nedaća postala blagodat. Prenosi se od nekog ashaba da je rekao: „Nedaće ne dolaze osim zbog grijehova i ne prestaju osim kada se ljudi pokaju.“

• Da čovjek zna da je Allah obećao lijepu nagradu onima koji opraštaju i koji se strpe. „Nepravda se može uzvratiti istom mjerom, a onoga koji oprosti i izmiri se Allah će nagraditi; On, uistinu, ne voli one koji nepravdu čine.“11 Budući da postoji tri vrste ljudi po pitanju uzvraćanja na uznemiravanje i nepravdu drugih ljudi Allah ih je sve spomenuo u ovom ajetu:

1. oni koji opraštaju i odustaju od svog prava,
2. oni koji su umjereni i uzimaju tačno onoliko koliko je njihovo pravo.
3. oni koji su nepravedni koji uzimaju više prava koje im je dato.

• Da čovjek zna da ukoliko oprosti i učini dobro da će zbog toga steći srce koje neće imati ništa protiv svoje braće i da će postati čisto od zlobe i želje za osvetom, te nikome neće poželjeti zlo. Isto tako, slast opraštanja drugim ljudima će mu biti još draža, a imat će korist i na ovom i na onom svijetu višestruko veću nego što bi imao ukoliko se osveti. Ovo potpada pod značenje ajeta: „Koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine.“12 Ovakvog čovjeka će Allah zavoljeti, bit će poput onih kojima je nepravedno oduzet srebrenjak pa su zauzvrat dobili hiljade zlatnika.
• Da zna da se niko zbog sebe nije svetio drugima, a da zbog toga nije osjetio poniženje u sebi, jer kada oprosti Allah ga uzdigne i poveća mu ugled. Ovo je spomenuo Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, kada je rekao: „Allah čovjeku koji oprašta drugima samo ugled povećava.“13 Čovjeku je bolje i vrijednije da mu se ugled poveća zbog njegovog opraštanja drugima, od ugleda koji će imati ukoliko se osveti, jer svako zbog osvete osjeća poniženje u sebi, a zbog opraštanja drugima koje je naizgled unutrašnje poniženje, osjeća ponos, a i drugi će ga tako i gledati.
• Da zna da za je nagrada sukladna vrsti djela. Svaki čovjek je u nekoj mjeri, većoj ili manjoj, nepravedan i griješi, pa ako on oprosti drugima, Allah će njemu oprostiti. Kada zna da će, ukoliko im oprosti, pređe preko njihovih loših postupaka, i na njihovo loše uzvrati dobrim, da će Allah njemu oprostiti, preći preko njegovih loših postupaka, i da će mu dati dobro i pored njegovih grijeha, jer je nagrada sukladna djelu, onda će mu biti lahko da to uradi.
• Da zna da dok bude zauzet razmišljanjem na koji način da se osveti, i na koji način da uzvrati na učinjenu nepravdu, utrošit će mnogo vremena, rastrgat će svoju dušu i izmaći će mu mnoge koristi koje neće moći nadoknaditi. Može se desiti da će mu nastojanje da se osveti postati veća nedaća od same nepravde koja mu je učinjena. Ako oprosti i pređe preko njihove nepravde, i srcem i tijelom se može posvetiti stvarima koje su mu važnije od osvete.
• Ukoliko se bude svetio, tražio svoje pravo i pravdu, to će radit zbog sebe, a Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, se nikad nije svetio zbog sebe. Ako se on, a on je najbolje i kod Allaha najplemenitije stvorenje, nije svetio zbog sebe i pored toga što je bio uznemiravan samo zato jer je prenosio Allahovu vjeru, bio je najplemenitija, najčistija i najdobroćudnija duša, bio je najudaljeniji od ružnih osobina, okićen svim najljepšim vrlinama, kako da se pored toga neko od nas sveti zbog sebe, a najbolje poznaje svoje loše osobine i nedostatke. Pametan čovjek zna da on sam nije dovoljno vrijedan da se zbog sebe sveti.
• Ukoliko čovjek bude uznemiravan zbog izvršavanja šerijatskih propisa, dužan je da se strpi i ne smije da se sveti, jer on te propise izvršava radi Allaha, pa će ga Allah za njih i nagraditi.
• Da čovjek bude svjestan da ga Allah pomaže, da ga voli i da je sa njim zadovoljan ukoliko bude strpljiv, a onaj koga Allah pomogne, On će od njega otkloniti mnoga uznemiravanja i ono što mu može nauditi, što niko drugi od njega ne može otkloniti. Rekao je Uzvišeni Allah: „I budite strpljivi, jer Allah je, zaista, na strani strpljivih.“14 I rekao je: „A Allah voli strpljive.“15
• Čovjek treba znati da je strpljenje pola vjerovanja, tako da neće zamijeniti pola vjerovanja da bi sebe osvetio. Ako bude strpljiv sačuvat će svoje vjerovanje, neće dopustiti da mu se umanji, a Allah će odbraniti one koji budu vjernici.
• Da čovjek zna da kada je strpljiv, da zapravo on vlada sobom, i čovjek od sabura nema druge koristi osim što sobom vlada i odupire se šejtanu, to mu je dovoljno vrijednosti.
• Čovjek treba znati da ukoliko bude strpljjiv da će ga Allah pomoći, a ukoliko se bude zbog sebe svetio Allah će ga samome sebi prepustiti. A može li se porediti onaj koga Allah pomaže sa onim ko je prepušten samome sebi!?
• Ukoliko se čovjek strpi na uvredama i nepravdi, to biva razlogom da se onaj ko je vrijeđao i nepravdu činio povrati od svog čina, jer će ga ljudi kuditi, tako da će se on kajati zbog svog postupka, čak šta više, on može postati njegov prisni prijatelj. Ovo je značenje riječi uzvišenog Gospodara: „Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati. To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo sretni.“16
• Ukoliko se čovjek osveti to može biti razlogom da mu njegov neprijatelj učini više zla, da ga to dodatno motiviše, i da smisli druge brojne načine kako da mu našteti, kao što je to naša stvarnost. No, ako bude strpljiv i bude oprostio bit će pošteđen te štete. Pametan čovjek ne bira veću štetu da bi otklonio manju. Koliko puta je onaj ko se htio osvetiti na sebe izazvao veće zlo kojem se nije mogao oduprijeti!? Koliko ljudi je izgubilo svoje živote, vlast i imetak zbog stvari, a da su se strpili to im se ne bi desilo!?
• Onaj ko ima običaj da se drugima sveti, i nema strpljenja, on mora učiniti nepravdu, jer čovjekova duša se ne zadovoljava da joj se dadne dužno pravo, i vjerovatno neće biti u stanju da uzvrati istom mjerom budući da ljutnja zna čovjeka izbaciti do mjere da ne zna šta radi i govori, te umjesto da zbog nepravde koja mu je učinjena bude strpljiv i dostojanstven, on postane nepravedan i jedino što može očekivat je da ga drugi mrze i da ga kazne.
• Nepravda koja mu je učinjena je ono zbog čega mu budu oprošteni grijesi i povećani stepeni na onom svijetu. Ukoliko se bude osvetio i ne bude bio strpljiv neće steći ni jednu od te dvije stvari.
• Ukoliko se čovjek strpi i oprosti, to je njegovo najjače oružje protiv njegovih neprijatelja, jer strpljenje i praštanje čine njegovog neprijatelja poniženim, koji se počinje bojati ljudi budući da će ljudi stati na stranu onoga kome je učinjena nepravda. U slučaju da se osveti, to neće moći postići. Zbog toga vidimo kako mnogo ljudi kada opsuje nekoga ga ili ga uvrijedi voli da mu se uzvrati; pa ukoliko mu se uzvrati on se smiri i osjeti kako mu je pao teret koji je osjećao.
• Kada čovjek oprosti svom neprijatelju, to kod njega ostavlja utisak da je on iznad njega, i da je u prednosti u odnosu na njega.
• Ukoliko oprosti i pređe preko nepravde i uvrede, to je dobro djelo, a dobro djelo za sobom povlači drugo dobro djelo i tako redom, te mu se dobra djela uvećavaju, jer je nagrada za dobro djelo, drugo isto takvo, kao što je kazna za loše djelo drugo loše djelo. Možda njegovo praštanje bude ono zbog čega bude spašen na onom svijetu i na njemu vječno sretan; a ukoliko se osveti, od toga neće imati ništa.

I na kraju, vrlina opraštanja drugima i strpljivost na njihovim uznemiravanjima je osobenost vođā vjernikā kao što je uzvišeni Allah rekao: „Između njih smo Mi vođe određivali i oni su, odazivajući se zapovijedi Našoj, na Pravi put upućivali, jer su strpljivi bili i u dokaze Naše čvrsto vjerovali.“17 Pa zar da ne nastojimo da se ovom osobinom okitimo!?
(Ramazanski preporod, Tuzla, juni 2016.)
____________________________
Bilješke

1. Prijevod značenja Ali-‘Imran, 133-134.
2. Vidjeti: Ebu Nu‘ajm El-Asbehani, Hiljetu-l-Evlija, 13/189.
3. Vidjeti: Ka‘idetun fi-s-sabr, str. 2.
5. Bilježi Buhari, br. 6059. i Muslim, br. 1062.
6. Bilježi Buhari, br. 3477. i Muslim, br. 1792.
7. Vidjeti: Sahih Muslim, hadis br. 1793.
8. Ka‘idetun fi-s-sabr, str. 3.
10. Prijevod značenja Eš-Šura, 30.
11. Prijevod značenja Eš-Šura, 40.
12. Prijevod značenja Ali-‘Imran, 134.
13. Sahih Muslim, br. 2588.
14. Prijevod značenja El-Enfal, 46.
15. Prijevod značenja Ali-‘Imran, 146.
16. Prijevod značenja Fussilet, 34-35.
17. Prijevod značenja Es-Sedžda, 24.

 
Odgovorio dr. Rusmir Čoković
Preuzeto sa njegovog blog-a: https://rusmircokovic.blogspot.com

Opasna greška velikog broja klanjača: Učenje u mislima, bez micanja jezikom i usnama

Gledajući i promatrajući namaz velikog broja ljudi možemo primijetiti kako klanjaju na način da učenje u namazu svode na razmišljanje u mislima, bez da pomjeraju jezik i usne.

Učenja kur'ana ili namaskih dova, da bi bilo validno i da bi potpadalo pod termin kirateta (učenja) mora da bude izgovoreno jezikom, a ne da to čovjek uči u mislima bez micanja jezika i usana.

Kazao je Ibn Rušd: „A što se tiče čovjekovog učenja u kojem ne miče jezik, tačno je da to nije kiraet / učenje. Učenjem se smatrao izgovor sa micanjem jezika.“ (El-Bejānu vet-tehsil, 1 / 491 str.)

Kao što insan neće biti odgovoran, niti pitan za ono što mu je došaptavala duša, sve dok to ne progovori, kako što je to potvrđeno u vjerodostojnim predajama, analogno tome čovjekov namaz je validan ako ono što se traži od njega prouči na način da to tiho izgovara micajući jezik, a ne da to samo ‘uči’ u mislima bez micanja jezikom.

Iako je većina učenjaka smatrala da osobi u stanju džunupluka nije dopušteno da uči kur'an, oni smatrali da čovjek u stanju džunupluka može da kur'an ‘uči’ u mislima bez da ga izgovara jezikom, što ukazje da učenje kur'ana u mislima ne potpada pod pojam kiraeta / učenja.

Kazao je imam En-Nevevi: „Dozvoljeno je osobi u stanju džunupluka, i ženi u hajzu, i ženi u postporodnom periodu nifasa, da kur'an ‘uče’ u srcu / mislima bez da ga izgovaraju, kao što je dopušteno gledanje u mushaf i njegovo srčano učenje.“ (El-Ezkār, 1 / 11 str.)

Mr. Elvedin Pezić
Preuzeto sa zvaničnog Facebook profila:
https://www.facebook.com/pezicelvedin/posts/2754439864872404

Možda jeste malo neprijatno za pisati, ali treba znati propis…

Dozvoljeno je i nakon male i velike nužde očistiti se toalet papirom, ili nečim drugim, poput maramice, krpice, kamena i lista sa drveća, i nakon toga klanjati bez pranja vodom. I ovo važi i za muškarce i za žene.

Oko ovog pitanja postoji koncenzus među islamskim učenjacima.

Što se tiče velike nužde, ovo važi ukoliko čovjek ima normalnu stolicu i uobičajenu stolicu i njom se ne zaprlja više od uobičajenog. Nije uvjet da se čovjek očisti tako odstrani svu nečistoću, jer je to moguće postići samo vodom. Već će se očistiti papirom nekoliko puta, po mogućnosti najmanje tri puta, pa i ako ostane nešto (poput žutila), to ne smeta za ispravnost namaza.

Ovo zato jer se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čistio sa tri kamena poslije nužde (Buhari), to je dozvolio i tako su radili njegovi ashabi i niko među njima to nije osporavao.

Zašto je ovo važno poznavati?

Često se jave ljudi sa pitanjem da nisu mogli klanjati namaz na vrijeme, jer nisu imali vode da se operu poslije nužde. Pa šta da rade? Iako je mendub očistiti se poslije nužde vodom, treba znati da to nije uvjet. Pa kada se na putu ili negdje drugo nađemo u situaciji da nemamo vode ili nismo u mogućnosti vodom se oprati, zbog toga nije dozvoljeno propuštati namaz (ne klanjati ga u njegovo vrijeme), već je dovoljno to uraditi na opisan način.

Dr. Rusmir Čoković

Preuzeto sa zvaničnog Facebook profila:

https://m.facebook.com/story.php?story_fbid=3253393674772312&id=100003051343501

“Nisam oženjen. Smeta li da se istovremeno dopisujem sa tri sestre da vidim koja je najbolja da se sa njom oženim?”

Rekoh: “Ne smeta ako tebi ne smeta da se one dopisuju sa po tri brata da bi vidjele koji je najbolji da se za njih udaju.”

Često dobijam ovakvo pitanje.

Ako hoćeš sretan i mubarek brak, nek’ ti onda početak bude dobar. Početak braka nije sklapanje bračnog ugovora. Ovo gore nije dobar početak.

Ovakav početak često ima nastavak u braku: Dopisujem se sa jednom sestrom jer mi se čini da je ona bolje od moje žene. ( Ali za ovo tada ne pitaju učene. )

Allah upozorava:

“O vjernici, ne idite šejtanovim stopama! Onoga ko bude išao šejtanovim stopama on će na razvrat i odvratna djela navoditi.” (Nur, 21)

Da, na razvrat, i na kvarenje odnose i sva loša djela koja iz toga proizilaze.

Ovakva neodmjerena komunikacija su šejtanske stope.

Već prije braka treba naučiti kako ih se sačuvati. Jer ako se ne naučiš prije braka, onda ćeš se teško i u braku čuvati da ne ideš ovim koracima.

I uvijek na onaj odgovor moram dodati ovakvo pojašnjenje.

“A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, nijedan se od vas ne bi nikad od grijeha očistio; ali Allah čisti onoga koga On hoće. Allah sve čuje i sve zna.” (Nur, 21)

Allah da vam olakša dozvoljene puteve do braka i da vas sačuva šejtanskih spletki.

Dr. Rusmir Čoković

Preuzeto sa zvaničnog Facebook profila:

https://m.facebook.com/story.php?story_fbid=3287596528018693&id=100003051343501