Iskreno, iznenadio sam se da je toliko vas pročitalo posljednji status koji sam napisao.

Znači da je mnogo nas imalo ili imaju slične probleme kada je u pitanju ostavljanje harama. 🙂

Ipak, to je samo jedan dio priče.

Nastavak je čak važniji. Možemo ga staviti u vidu pitanja:

Šta je gore, neizvršavati ono što je Allah naredio ili učiniti ono što je haram? Šta je veći grijeh?

Načelno, mnogo je gore ne izvršiti obaveze nego učiniti haram.

To je zato što kada je Allah zabranio Ademu da pojede sa drveta u Džennetu, pa je ovaj pojeo, Allah mu je nakon pokajanja oprostio.

A Iblisu je naredio da učini sedždu Ademu, što on nije uradio, pa mu nije oprostio i prokleo ga je zauvijek.

Zato je, načelno, gore ne izvršavati obavezu kao što su namaz, zekat i post, od toga da čovjek počini čak i neke velike grijehe.

Jer, onaj ko učini haram, uglavnom to učini zbog tjelesne strasti i žudnje, a onaj ko ne izvršava naredbe uglavnom ih ne izvršava zbog neke oholosti i uobraženosti.

A u Džennet neće ući onaj u čijem srcu bude koliko je trun oholosti, a ući će onaj ko bude vjernik, pa makar i počinio neki grijeh.

Pogledaj kako je ogromna i razlika kod pokajanja:

Pokajanje za počinjeni haram je da ga čovjek ostavi i odluči da ga nikad više neće činiti.

A pokajanje za neizvršavanje obaveze je da čovjek odmah počne izvršavati obavezu, i da čvrsto odluči da je više nikad neće propustiti.

Zato vas molim da izvršavate obaveze (farzove) kao što su namaz, zekat i post, ali i druge.

Posebno namaz, jer je on najvažnija veza između čovjeka i Allaha.

Allah vas sačuvao.

Dr. Rusmir Čoković

Preuzeto sa zvaničnog Facebook profila:

https://m.facebook.com/story.php?story_fbid=3313815052063507&id=100003051343501

Čudi me da tako nešto može reći neko ko imalo čita knjige a kamoli neko od daija.
Obuhvatanje lijevog zgloba šake desnom šakom i stavljanje na prsa je sunnet kao što je to došlo u hadisu od Vail bin Hadžera radijallahu anhu da je klanjao za Poslanikom sallallahu alejhi ve selem i on je sallallahu alejhi ve selem stavljao ruke na prsa.( Sahih- Ibn Huzejme 479, Sahih- Albani, Ibn Baz)
Bilježi Ebu Davud od et-Tavusa da je Poslanik sallallahu alejhi ve selem stavljao svoju desnu ruku na svoju lijevu ruku zatim bi je stegao i stavio na prsa.”( Sunnen Ebu Davud 759 ova je predaja mursel ali se uzima kod mnoge uleme, a Ibn Hadžer ju je spomenuo spojenu do Poslanika sallallahu alejhi ve selem u Fethu)
Dakle reći da je to novotarija pored svih dokaza je krajnje neodgovorno i uvredljivo, jeste da ima velikog razilaženja po ovom pitanju ali je najispravnije i na njemu su najjači dokazi da se ruke stavljaju na prsa, kao što to spominje šejh Albani u Sigetu salatin- Nebijji sallallahu alejhi ve selem str.69: ” Stavljanje ruku na prsa u namazu je sunnet, a suprotno tome je ili slaba predaja ili nema nikakve osnove.”
Sa ovim postom neću napadati one koji stavljaju ruke bilo gdje u namazu već one koji govore da stavljanje ruku u namazu nema nikakve osnove i da to nije rekao niko od imama Ummeta.
Onaj ko slijedi jači i čvršći dokaz radit će po njemu a neće napadati one koji imaju slabiji dokaz, ali će braniti svoj stav dokazom.
Da nas Allah pomogne na Njegovom putu!

Odgovorio dr. Nurudin Ebu Davud Bektaš

Preuzeto sa Facebook stranice “Pitanja i Odgovori” koju on uređuje.

Pridruži se na ovom linku

Svaki čovjek radi i griješi pa ko učini teobu i popravi grešku bude mu oprošteno i ima nagradu.
Moj post se zasnivao na istraživanju govora uleme iz sva četiri mezheba i njihovih zaključaka na osnovu dokaza, a ne savremene uleme koja se jasno suprotstavila svim mezhebima u tome propisu. Niti jedan mezheb nije olahko shvatio ovaj propis, čak šta više svi su bili strogi u njemu, a pogotovo Hanefije.
A jedan od teških govora je govor Ebu Hafsa el-Nesefija: Kada bi čovjek robovao Allahu pedeset godina a zatim za dan Nejruza poklonio mušricima samo jaje da bi uveličao taj dan on bi bio kjafir i sva djela bi mu bila poništena.
Ovaj govor prenose mnogi hanefijski imami kao Ibn Abidin 10/252
Mnogo je ovakvih stavova kod imama mezheba ali ih neću citirati jer ovdje nije mjesto i prostor za to.
Rekao je Abdullah Karija el-Ezhari poslije istraživanja ovog propisa: Nakon istraživanja ove mesele u sva četiri mezheba vidio sam da ulema većinom ovaj propis spominje u poglavlju o otpadništvu ili ta'ziru.
Dakle veličanje, obilježavanje i čestitanje nevjernićkih praznika je između kufra i velikog grijeha, a propis spuštanja između toga dvoga zavisi od stanja osobe i njezine svijesti propisa i u šta se upušta.
Dakle klanjati za osobom koja čini kufr je neispravno pa makar ga i ne tekfirili sve dok se ne spusti tekfir na tu osobu i spozna njezino stanje da li je izišla iz vjere(tekfir-muajen).
Kad sagledamo govor Ibnul-Kajjima vidjet ćemo da upravo i on to navodi kad kaže:””…da kaže; Srećan vam praznik, ili nešto slično tome. Ako se spasi od kufra onda mu je haram. To je na stupnju kao da im čestita što čine sedždu krstu, to je čak i veći grijeh kod Allaha i veće prokletstvo od
čestitke

pijenja alkohola, ubistvo čovjeka, zinaluka i sličnog….”
Sve ovo što je naveo Ibnul-Kajjim je jasan kufr ali i pored toga kod tekfir-muajen se mora vidjeti da li ima bilo kakvo opravdanje za to.
Pa kako onaj ko je sebe izložio kufru može sa minbera pozivati na čestitanje “uskrsa i božića” i da namaz bude za njim ispravan i kako takav uopšte može biti imam i predvodnik muslimana.
Ovo je jasno upozorenje gdje nas vodi naša nemarnost prema onima koji potvrđuju i čestitaju jasan kufr i time lažu na Allaha, Kur'an i Sunnet.
Da nas Allah sačuva zablude.

Odgovorio dr. Nurudin Ebu Davud Bektaš

Preuzeto sa Facebook stranice “Pitanja i Odgovori” koju on uređuje.

Pridruži se na ovom linku